arhiva

Priča sa San Sira

Marin Pintur • utorak, 13.04.2010.
Priča sa San Sira
Foto: EPA

(Iz Milana za Sportnet.hr Marin Pintur) U priči s dvoboja Milana i Catanije pročitajte jesu li Talijani stvarno toliko ludi za nogometom i kako izgleda promatrati Ronaldinha i društvo s vrha San Sira...

Do milanskog stadiona može se, osim automobilom, doći i tramvajem te podzemnom željeznicom. Za one koji nisu previše tolerantni prema gužvama na cesti i ne baš pretjeranom poštivanju prometnih pravila, svakako preporučamo podzemnu željeznicu. Ipak, ako se prema San Siru krene nekoliko sati prije početka utakmice, moguće je izbjeći veliku gužvu. U suprotnom, put od desetak kilometara može potrajati i više od sat vremena. Parkirališta u blizini stadiona, neka i neasfaltirana, naplaćuju se pet eura.

Oko samog stadiona nalazi se mnogo štandova s hranom ili robom s obilježjima Milana. Naravno, najbolje ide prodaja dresova s brojem 80 i Ronaldinhom na leđima. Zanimljivo je da se na tim štandovima mogu kupiti i šalovi i dresovi od najvećih rivala Intera i Juventusa. Ipak, ne može se ne primijetiti veliki broj šalova za prodaju na kojima su natpisi "Mrzim Inter", "Mrzim Juve" ili "Bože, hvala ti što nisam Interista". Na talijanskom jeziku, naravno, hrvatski još uvijek nije ovladao svijetom.

Kako je ova utakmica bila od velikog značaja za Milan, očekivali smo više ljudi i "nabrijaniju" atmosferu. Probajte zamisliti da oko stadiona prođe približno 50 tisuća ljudi, a ne čuje se nijedna navijačka pjesma, ni s razglasa, ni iz automobila, niti iz navijačkih grla. Vrijedno je spomenuti da se grla mogu i podmazati s obzirom da je oko stadiona dozvoljeno piti alkoholna pića. Najkraće rečeno - jednostavno premirno za prosječnog Hrvata.

Što se tiče službenih Milanovih fan shopova, jedan se nalazi izvan stadiona, a drugi u sklopu San Sira. Iako površinom nisu preveliki, mogu se naći svakakve sitnice kao suvenir. Po svakakvim cijenama, naravno. Dresovi se prodaju po 70 eura, majice po 50, a mogu se kupiti i japanke, papuče, kemijske olovke, privjesci, upaljači... Možda i najzanimljiva je odjeća za tek rođenu djecu s obilježjima Milana.

Ulaznice se prodaju po cijenama u rasponu od 14 od 150 eura. Tribine San Sira podijeljene su u tri prstena. Ulaznice za prvi prsten su najskuplje, dok se s trećeg praktično ništa ne vidi na terenu. Najisplativiji je secondo anello koji košta 31 euro, a vrlo se dobro vide zbivanja na travnjaku. Da biste kupili kartu, obavezno morate priložiti putovnicu. Premda to nije svima po volji, lijepo je vidjeti ulaznicu za utakmicu tako velikog kluba sa svojim imenom na njoj. Suprotno od očekivanog, kontrole na ulazu nisu uopće rigorozne, štoviše, mnogi gledatelji uopće ne budu pregledani. To bi se sigurno svidjelo nekim našim navijačkim skupinama koje su postale pravi fantomi pirotehnike.

Ipak, poseban je doživljaj kada se uđe na taj velebni stadion koji je s kapacitetom od 80 tisuća gledatelja treći u Europi. San Siro je spektakularno zdanje s odličnom akustikom zbog čega se na njemu redovito održavaju koncerti najvećih svjetskih glazbenika. Što se tiče imena stadiona, ono službeno glasi Giuseppe Meazza, ali popularno se naziva San Siro prema gradskoj četvrti u kojoj se nalazi. Taj naziv više koriste milanisti, jer je Giuseppe Meazza legenda Intera. Zanimljivo, iako je službeni naziv upravo Meazza, na svim putokazima kroz Milano koji vode prema stadionu piše San Siro.

Atmosfera za vrijeme utakmice bi se mogla nazvati pravom talijanskom u smislu da se stalno nešto prigovara svim sudionicima dvoboja, a posebno sucima. Osim nakon pogodaka Milana, najveća je euforija na stadionu stvorena prije početka utakmice kada je na razglasu puštena jedna očito vrlo popularna pjesma. Iako je ekipa Hrvata mislila da se radi od Milanovoj himni, riječ je bila o nekom talijanskom pop hitu. Teško je zamisliti da bi se kod nas stvorila takva euforija na, naprimjer, Severininu pjesmu. Iako je Milan nesumnjivo jedan od najvećih svjetskih klubova, broj ultrasa koji cijelu utakmicu navijaju vrlo je malen, a i žestina navijanja uglavnom ovisi o zbivanjima na terenu.

Posebna priča ove utakmice su dva Milanova igrača, Dida i Pippo Inzaghi. Čini se doista nevjerojatno da veliki klub poput Milana ne može dovesti boljeg, a i jeftinijeg vratara. Došlo je do toga da desetogodišnja djeca ironično plješću Didi kad nešto uspješno odradi. A priča o legendarnom Pippu ide ovako: nakon što je neuspješno odglumio prekršaj za kazneni udarac, u nastavku akcije Borriello je postigao pogodak za 2:2. Međutim, dok su svi njegovi suigrači slavili izjednačenje, Inzaghi je cijelo vrijeme gestikulirao i pričao sa sucem pokušavajući ga uvjeriti da je pogriješio. Jedan i jedini, neponovljivi Pippo Inzaghi...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Pročitaj više

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!