Hajduk za kojim navijači već dva desetljeća čeznu

Hajduk u svojoj povijesti nikad nije imao kompleksa prema većima i bogatijima. U vremenima "velike četvorke" Hajduk je bio jedini klub iz države od preko 20 milijuna stanovnika koji se uspijevao rame uz rame nositi s klubovima iz Beograda i Zagreba. Puno puta biti i ispred i iznad njih, iako nikad nije imao financijsku podlogu kakvu su imali klubovi iz glavnih gradova.

"Kad je bio siromašan, Hajduk je bio bogat. Danas kad je bogat zapravo je siromašan." Jedna je to od legendarnih izjava najvećeg Hajdukovog i hrvatskog nogometnog trenera u povijesti, velikog Tomislava Ivića.

"Hajdučki" Hajduk

I zaista, trijumf u Milanu podsjetio je na nekog drugog i drugačijeg Hajduka. Na neko drugo i drugačije vrijeme u kojemu je nositi bijeli dres s Hajdukovim grbom bilo nešto više od "gaže". Vrijeme u kojemu se u Hajduku nisu zarađivale stotine tisuća eura. Vrijeme u kojemu su protivnici "gubili bodove već u Solinu", vrijeme kad se rodio pridjev "hajdučki". Pridjev koji se u posljednjih desetak godina rijetko mogao koristiti.

Hajduk je sa svojim golobradim klincima "išamarao" Intera u Milanu! Ne, nije ovo rečenica iz navijačkih snova, ovo je stvarnost. Svi udarci, svi šamari, svi porazi i sva razočaranja Hajdukovci su barem na 90 minuta izliječili sinoć na San Siru. Istina, nije senzacija dovedena do kraja, nije se uspio režirati jedan od najvećih preokreta i iznenađenja u povijesti europskog klupskog nogometa, no i bez toga je ostao ponos i zadovoljstvo. Ostao je trijumf koji će odsad pa zauvijek zvoniti u ušima svih budućih Hajdukovih igrača, ali i protivnika.

Bila je prava uživancija gledati kako se Hajduk postavio na "pozornici iz snova". Igramo na Giuseppe Meazzi? Nasuprot stoje Zanetti, Sneijder, Cambiasso, Samuel? Inter? Pa što, i mi smo Hajduk!

Od prve do posljednje minute Hajduk je igrao "hajdučki". Od prve do posljednje minute nije izgledalo kao da se sastaje prvak Europe od prije dvije godine i momčad koja je ovog ljeta ostala na "Vukušiću, juniorima i ostacima". Hajdukovi "klinci" kao da su uistinu povjerovali riječima trenera Miše Krstičevića kako su i oni naspram njih "samo ljudi". Kao da su shvatili poruku više od 3.000 navijača koji su s njima putovali usprkod 0:3 iz prve utakmice. "Igraj muški i kad te ne ide", grmjelo je s tribina.

Klinci su igrali kao muškarci

I klinci su zaista igrali kao muškarci. Igrali su onako kako Hajdukovi navijači žele da se postave kad god i gdje god igrali. I u Milanu i u Zagrebu i u Vinkovcima i u Splitu. Desetminutni pljesak nakon splitskog poraza od Intera najbolje im je pokazao što navijači žele, cijene i nagrađuju. Ne mora se pobjeđivati, ali mora se igrati muški. Hajdučki.

Trener Mišo Krstičević u Milanu je položio sve ispite svijeta. Nakon 0:3 u Splitu, mnogi, zapravo - većina - su strahovali kako će Hajduk proći u uzvratu. Što napraviti, dodatno "izmučiti" ionako tanak kadar, "parkirati autobus ispred gola" i moliti se Bogu da Inter što manje ukrca? Ili napuniti igrače nekom dosad neviđenom pozitivnom energijom, isključiti im percepciju protivnika, stadiona i rezultata i reći im kako napasti Inter na njegovom stadionu?

Mišo Krstičević u Milanu je skinuo sve sumnje sa svog imena i pokazao da je ono što je najavljivao, kako će "pod njegovim vodstvom Hajduk igrati hajdučki bez obzira s kojim igračima" - stvarno bila istina. Puno su puta Hajdukovi trener najavljivali "hajdučku partiju", pa bi nakon 90 minuta ona ispala kukavička. Mišo Krstičević je s ovakvim mladim i neiskusnim kadrom očitao je lekciju svojim mnogim prethodnicima koji su iznalazili stotinu i jedno opravdanje za lošu, bezidejnu i beskrvnu igru svojih momčadi.

Krstičević skinuo sumnje, Blažević udarce

Imali su Bili i "meč loptu" u 79. minuti, kad je Ante Vukušić "zavaljao" Ranocchiju i za malo promašio bliži kut. Imali su i dva "zicera", jedan Milićev odmah nakon prvog pogotka i drugi Vukušićev u trenucima dok je hrvatski televizijski auditorij čekao početak strahovito važne atletske utrke na 200 metara. Spašavao je slovenski vratar Handanović Inter u nekoliko navrata, što je Vukušić kasnije objasnio riječima kako "Inter zato i ima vratara od 15 milijuna eura, da ih spasi kad treba".

Hajduk nema vratara koji košta 15 milijuna eura, ali Goran Blažević u Milanu nije bio ništa lošiji od svog kolege na drugoj strani. Blažević je i u Milanu, ali i u prethodnim utakmicama ove sezone jedan od najboljih igrača Hajduka i svojim obranama ulijeva puno sigurnosti svojim prilično nesigurnim stoperima.

Ne treba "drvljem i kamenjem" na Milovića i Jonjića zbog toga što su im Milito i Coutinho u nekoliko navrata u Milanu "razbijali" namještena zaleđa, niti na Jozinovića pored kojeg je Zanetti u nekoliko navrata jurio poput brzog vlaka. Ali Hajdukova obrana definitivno bi vratara Blaževića trebala zajednički izvesti na ručak narednog tjedna kad budu imali malo više vremena zbog reprezentativne pauze.

Hajduk je u Milanu ispisao jednu prekrasnu priču, ne samo u svoje ime, nego i u ime hrvatskog nogometa uopće. Ova pobjeda može biti strahovit motiv u svim budućim domaćim i europskim ispitima u kojima neće biti favoriti. Uvijek će se pričati "Ako smo mogli Intera u Milanu..."

Bio je to jedan toliko drugačiji, a opet toliko poznati Hajduk. Hajduk iz nekih drugih vremena. Hajduk za kojim navijači već puna dva desetljeća toliko čeznu...

Foto: Matteo Papini