Karakter donosi titule, to ti tak ide i to ti je tak

Dinamo od hrvatske samostalnosti nikada nije bio u tako teškoj situaciji i da je toliko toga išlo kontra njega, a da je na kraju ipak osvojio titulu prvaka. Nerijetko se kao prazne fraze čine priče o pobjedničkom gardu, karakteru i svemu onom što imaju velike momčadi. No u ovom slučaju to nisu bile prazne fraze, to je ono što je Dinamu donijelo titulu prvaka.

Igraj na utakmice SuperSport HNL-a na SuperSport.hr (18+ Igraj odgovorno)

Jesen prošle godine, zaostatak za liderom bio je dvoznamenkast, na katu su se vodile bitke za vlast, momčad je izgledala poprilično uzdrmano, Petković je imao problema s ozljedom pa se vraćao, Baturinu su mučile bolesti i viroze, Jakirović smjenjivan iz dana u dan, napadači nisu mogli zabiti, lutalo se s vratarima, gubilo se na Kosovu, prosipalo bodove u HNL-u, gotovo da nije bilo igrača za kojeg vi se moglo reći da je u formi i da igra dobro.

Ipak, Hajduk je počeo prosipati bodove i Dinamu se ukazala prilika. Zimske pripreme, pričalo se kako su odrađene jako dobro, s puno nade ušlo se u nastavak sezone i onda je odmah uslijedio šamar, potpuno prizemljenje. Zaostala utakmica na Maksimiru protiv Lokomotive i totalni debakl. Duje Čop bio je junak, postigao je hat-trick i ostavio Sergeja Jakirovića i njegove igrače doslovno u šoku. "Ne mogu objasniti, stvarno ne znam kako se dogodilo, ništa nije govorilo da bi moglo ovako biti", u nevjerici je bio Jakirović nakon susreta.

Po tko zna koji put ove sezone krenule su priče kako je prvenstvo izgubljeno, prvak će biti Hajduk koji ima fantastičnu atmosferu i "kad će ako ne sad". Nije tu bio kraj "šamaranju", nakon izbacivanja Betisa, uslijedio je novi šamar u Solunu gdje je Dinamo porazom 5:1 ostao bez četvrtfinala Konferencijske lige.

Karakter

Znalo se što slijedi, dva gostovanja na Poljudu u prvenstvu i u Kupu, dva gostovanja u svega tri dana, a samopouzdanje ozbiljno uzdrmano debaklom u Grčkoj. Međutim tu dolazi priča o karakteru. Dinamo dva puta pobjeđuje Hajduk, praktički ga s ta dva udarca izbacuje iz utrke za naslov prvaka i Kupa i tu u potpunosti okreće sezonu na svoju stranu.

Trebalo je znati i moći slaviti u Rijeci u utakmici odluke unatoč lošoj igri, ali trebalo je prije svega moći se podići kada se činilo da sve ide nizbrdo. Kada su rezultati bili debelo ispod očekivanja, kada je realizacija bila užasna, kada je igra bila blijeda, kada su igrači iz dana u dan morali slušati prepucavanja i svađe onih na kutu, a do njih dopirale "prijetnje" kako će sve otići kvragu ako Barišić i njegova garnitura ne ostanu na vlasti.

To je psihologija, ona ima veliki utjecaj na sportaše i ne možeš im iz glave izbrisati sve ono što čuju i što im se suflira s mnogih strana. Nisu roboti, u pitanju su i njihovi ugovori i budućnost. Neke koji su u to vrijeme bili u klubu, jednostavno nije bilo briga. Oni su vodili svoje bitke, u medije su izlazile svakakve priče puštane raznim kanalima, a svi ti mladi ljudi ne mogu pobjeći od svih tih (polu)informacija.

Sve to utječe i situacija se samo pogoršava jer ne igrate dobro, niste koncentrirani, konkurencija niže pobjede, ima dobru atmosferu… Trebate imati jak karakter da sve kroz što je ova momčad prolazila ostavite iza sebe, da se podignete i na kraju uzmete sve domaće trofeje koje ste mogli uzeti.

Podrška

Ono što je u velikoj mjeri utjecalo na probleme u prvom dijelu sezone vezano je usko uz Darija Šimića, Igora Bišćana, Sergeja Jakirovića i prošlu vlast. Šimić i Bišćan ušli su u klub kao "predstavnici" nove struje, Šimić je bio svojevrsni sportski direktor, svojevrsni jer je bio član Uprave, ali ta pozicija je bila upražnjena, a Bišćan kao trener. Međutim od prvog dana bila su strana tijela u tom društvu, ostavljeni su na cjedilu i nisu imali nikakvu podršku.

U kasnijim intervjuima to je postalo posve jasno, Šimić je imao svoje ideje koje nisu prolazile, stara garnitura imala je svoje ideje, a Bišćanovu stranu držao je praktički samo Šimić. Tko poznaje Bišćana, zna da je on među zadnjim osobama koje bi napravile nešto protiv Dinama, radio je svoj posao najbolje što je znao, imao je svoje ideje koje su nekada prolazile, nekada ne, ali nije osjetio da klub stoji iza njega, a njemu je to bitno. Postao je nesiguran, griješio je i na kraju otišao.

Zatim je uslijedio cirkus s dolaskom Jakirovića, sve se to moglo i trebalo odraditi puno elegantnije i razumnije. Način na koji je Rijeci "preotet" trener koji je stvorio novu momčad i bio na početku velike priče, razljutio je i Miškovića i veliki dio javnosti. Dinamo i Rijeka uvijek su imali dobre odnose i trebat će vremena da se stvari poprave, bez obzira na nove ljude u Dinamu. Mišković ne zaboravlja tako lako.

I tu je Dinamo bio na udaru i vjetrometini, a Jakirović umjesto da odmah prione na posao, morao se pravdati od medija do medija zašto je napustio Rijeku i preuzeo Dinamo. Na Kvarneru je postao persona non grata, a ovdje nije imao jednoglasnu podršku s tribina.

Lutanja s kadrom

Novi trener odmah donosi i nove ideje i neki koji su bili kod Bišćana u prvom planu, odjednom su izgubili status, a neki na koje se nije toliko računalo, kod Jakirovića su dobili minute. To je normalno, treneri imaju različite ideje i različito vide momčad, ali problem je kada se to dogodi usred sezone. Nekada je promjena trenera pozitivan šok, ali nekada samo poveća kaos.

Jakirović je neke stvari naslijedio i morao ih je u hodu rješavati. Ostao je bez Dominika Livakovića, Josipa Šutala i Luke Ivanušeca, a da je praktički tek zadužio opremu i u startu je imao lošiju poziciju. Ostalo je pitanje tko će biti prvi vratar, Ivan Nevistić pokazivao je dosta nesigurnosti, Zagorac ima svoje limite i trebalo je proći dosta vremena da se Nevistić podigne i isprofilira kao neupitna jedinica.

Problem je bio i u vrhu napada gdje je Dinamo tražio napadača koji će koristiti prilike i zabijati. Nadali su se u klubu da će proraditi Josip Drmić, ali potvrdilo se da Drmić niti odgovara Dinamu, niti Dinamo njemu. Na kraju je Jakirović inzistirao na povratku Sandra Kulenovića s posudbe što će se pokazati kao dobar potez.

Dosta problema bilo je i u posljednjoj liniji nakon odlaska Šutala. Kako je Dinamo izgledao u fazi obrane, možda najbolje govori podatak da je veteran Theophile-Catherine stigao praktički "s plaže" i u kratkom roku pokazao se kao čvršća i stabilnija karika od svih onih koji su prošli kompletne pripreme.

Onda stvari sjednu na svoje mjesto i to ti je tak…

Ispadanje iz Europe bilo je usluga Modrima. Imali su 15-ak utakmica više od konkurencije, praktički nije bilo treniranja nego samo oporavka do utakmica, a kada je i Dinamo došao na ritam od jedne utakmice tjedno, kada se više radilo, počelo pobjeđivati u serijama, raslo je samopouzdanje i taj pobjednički, šampionski gard karakterne momčadi izašao je na površinu. Nova struja u klubu donijela je potpuno drugačiju atmosferu i na krilima svega toga, Dinamo je nezaustavljivo odjurio do titule.

Nevistić je bio u reprezentativnoj formi, Pierre-Gabriel je ugodno iznenadio, Ogiwara pokazao zanimljive kvalitete, Ademi se počeo dizati, Mišić postajao onaj stari stabilni Mišić koji drži sredinu i manje griješi, Baturina uhvatio pravu formu, Petković potvrdio status najboljeg igrača lige, Hoxha zabio gol za titulu, mogli bi tako nabrajati kroz cijeli roster jer jednostavno uz svu pozitivu koja se javila, svi su se podigli i odmah je sve bilo bolje.

Na kraju dana netko će reći kako je titula osvojena glatko i lako, ali bilo je sve samo ne tako. Osam bodova nad Rijekom je puno, ali nemojmo zaboraviti da je još jesenas Dinamo zaostajao i dvoznamenkasti broj bodova pa je od tog trenutka pa do kraja sezone osvojio više od 20 bodova više od konkurencije. I to momčad koja je bila duboko u ponoru.

To ti tak ide i to ti je tak
Bum klik klak Dinamo prvak

Zvuči jednostavno, ali bilo je vraški komplicirano. Zbog svega kroz što je ova momčad prošla, zaslužuje duboki naklon. Da navijači to cijene pokazali su u nedjelju. Zagreb je dostojno pozdravio prvake, onako kako i zaslužuju. Nije to bila proslava titule prvaka pred parsto prijatelja, rođaka i onih najzagriženijih. Nije to bila ona otužna scena kada igrači slave pred praznim tribinama i odlaze hladno na svoju stranu nakon odrađenog posla. Ovo su bile emocije, sve ono što se godinama skupljalo sada je eruptiralo. Dinamo se vratio u pravom smislu riječi i Dinamo može i mora ići samo prema naprijed.

Gospodski, gledajući sebe, uvažavajući druge i u dobrim odnosima sa svima. Bez saplitanja noge svakome tko se i usudi pomisliti na dolazak na vrh.

Ova sezona je odrađena za peticu, a negdje u tmurnoj jeseni vukla je na dvojku. To mogu samo velike momčadi i pravi prvaci. Najte kaj zameriti, ali ne mislimo s vrha. Poruka je s Maksimira.