Fanatik

Sjećanje na Roberta Enkea

Antonija Pavlić • srijeda, 10.11.2010.
Sjećanje na Roberta Enkea
Foto: EPA

Prije godinu dana posljednji puta pozdravili smo njemačkog vratara Roberta Enkea. Golman Hannovera i nacionalne reprezentacije 10. studenoga 2009. oduzeo si je život nakon višegodišnje borbe s depresijom...

Točno 365 dana prošlo je od tragedije koja je u crno zavila svjetsku, a naročito njemačku sportsku javnost. Na pružnom prijelazu u Neustadtu samoubojstvo je 10. studenoga 2009. počinio njemački vratar Robert Enke, iza sebe ostavivši neutješnu suprugu Teresu te posvojenu jednogodišnju kćerku Leilu.

Šok i nevjerica obuzeli su njegovu obitelj, prijatelje, poznanike i suigrače. Pred 32-godišnjim vratarem bila je naoko svjetla nogometna budućnost; kao kapetan predvodio je svoj Hannover 96 te slovio za prvi izbor Joachima Löwa među vratnicama elfa na SP-u koje se baš tada sve opasnije bližilo u Južnoafričkoj Republici. Pored svega toga, većina ga je poznavala i doživljavala kao pozitivca; osobu koja je svuda poželjna, veselog i humoru sklonog nogometaša. Samo su njegovi najbliži (a i oni vrlo teško) mogli naslutiti s kakvim se previranjima borio nesretni golman.

POZNATI PRIMJERI

Od jake depresije patio je i engleski kriketaš David Bairstow, a ona ga je na koncu i pobijedila 1998. godine. Nakon što je jedva spašen od predoziranja tabletama, objesio se u svom domu u Yorkshireu te iza sebe u tuzi ostavio suprugu i troje djece. Tri godine ranije samoubojstvo predoziranjem (Prozac) počinio je i Danny Kelleher, a pateći od iste bolesti u 26. si je godini život oduzeo jedan od najperspektivnijih irskih nogometaša ikada Gary Bownes. Daljnje žrtve depresije su i povremeni engleski reprezentativac Dave Clement (otrovao se nakon loma noge, vjerujući da više neće moći nastaviti karijeru), Grk Yiannis Koskiniatis (skočio je s vrha litice nakon što ga je trener izostavio s popisa za utakmicu, u oproštajnoj poruci navodeći da preko te nepravde ne može prijeći), Škot Thomas Mclaren (ubio se jer ga je shrvao odlazak iz nogometnog kluba Port Vale), Urugvajac Abdon Porte (ubio se daleke 1918, a predmnijeva se da je to učinio jer duže vrijeme nije dobivao priliku u prvoj momčadi svoga kluba Nacionala), Mirko Šarić (pao je u depresiju nakon ozljede koljena i 2000. okončao muke), Raimundo Tupper (patio od kliničke depresije), a bolivijski nogometni reprezentativac Ramiro Castillo nije mogao preboljeti gubitak sina. Poznatih slučajeva ima i u ostalim sportovima. Maratonac Kokichi Tsuburaya ubio se 1968. razrezavši žile. U oproštajnoj poruci napisao je: "Preumoran sam da nastavim trčati". Američki baseballaš Marty Bergen oduzeo si je život mučen krivnjom nakon što je ubio ženu i svoje dvoje djece (isto je učinio i hrvač Chris Benoit), Willard Hershberger prerezao si je vrat jer su ga suigrači krivili za poraz, 1910. Dan McGann vatrenim oružjem pucao si je u čelo, Donnie Moore ubio se nakon što je teško ranio suprugu, a Chick Stahl 1907. samoubojstvo je počinio jer "ga je nešto na to natjeralo". Istome je pribjegao i estonski šahist Lembit Oll (depresija nakon razvoda), a da takve situacije nikako nisu samo produkt "novog vremena", dokazao je 1886. džokej Frederick Archer. Ruski hokejaš Roman Lijašenko objesio se, svoj postupak pokušavši opravdati riječima: "Imam neizlječivu bolest." Pogađate, liječnici nisu mogli pronaći znakove bilo kakve bolesti. A takvih sličnih primjera ima još mnogo...

Nogometnu je karijeru započeo u rodnom gradu Jenu, u klubu Carl Zeiss, a u seniorskoj ekipi debitirao u sezoni 1995./1996. baš protiv Hannovera. Tadašnji strateg Jena Eberhard Vogel odlučio mu je ustupiti poziciju nauštrb mnogo starijeg i iskusnijeg Maria Neumanna, a sve zbog 14 pogodaka koje je potonji primio u periodu od samo tri utakmice. No, poslije toga "vatrenog krštenja" i tri utakmice koje je odigrao u studenom iste godine, u ljeto 1996. već je promijenio sredinu - kupila ga je mönchengladbachska Borussija.

Poslije dvije sezone u U23 momčadi, gdje je brusio neosporni talent, na zalazu 1998./99. ponovno je dobio veliku prigodu - zbog ozljede legendarnog Uwea Kampsa na teren ga je pogurnuo Friedel Rausch, a on mu se odužio tako što je u debiju kontra Schalkea zadržao čistu mrežu (3:0). Međutim, poslije samo jedne (klupski neuspješne) godine, preselio je u Portugal kako bi obukao dres Benfice. Tamošnji trener, njegov sunarodnjak Jupp Heynckes vrlo ga je brzo promovirao u kapetana, ali Benfica je stratege tada mijenjala jako često te se mučila u izvedbama, a slijedom toga zaobilazili su je i trofeji.

Rezultatski slaboj sezoni usprkos, za Enkea su se ubrzo počeli zanimati najveći svjetski klubovi, a pored Arsenala, Manchester Uniteda i Atletico Madrida, među inim, godine 2002. odlučio se za Barcelonu. "Vratarska pozicija Katalonaca najteži je posao u Europi", kazao je nakon što je osjetio što znači igrati za blaugranu. I tu su počeli problemi.

Debi je upriličio u katastrofi - eliminaciji od trećeligaša Novelde, a mnogi su (neopravdano) u traženju glavnoga krivca za poniženje u Kupu prstom upirali upravo u njega. Sljedeće je sezone posuđen Fenerbahčeu, ali situacija se niti tamo nije promijenila na bolje. U Turskoj je također odigrao samo jednu utakmicu (poraz od Istanbulspora), a navijači Fenera tijekom utakmice su ga gađali bocama i bakljama, kriveći ga za gorak okus poraza od ljutog gradskog rivala. Enke je odmah napustio Istanbul te se vratio u Barcelonu, odakle je nanovo posuđen, ovoga puta španjolskom drugoligašu Tenerifeu.

Njegov otac Dirk Enke, i sam sportski psiholog, priznao je poslije sinovljeve smrti da je simptome depresije kod Roberta uočio već na početku njegove karijere (zbog izuzetnog talenta uglavnom je trenirao i igrao sa starijima, ali u svoje mogućnosti nikada nije imao vjere i stalno je trpio strah od neuspjeha - bojao se da ne može držati korak s ostalima).

Njegova supruga Teresa te osobni psiholog doktor Valentin Markser nastavili su pak i sami otkrivati do tada pomno skrivane činjenice; prve znakove psihološkog poremećaja uočili su, naime, već 2003., ali tajna je dugo skrivana jer se Robert, između ostaloga, bojao da će ga javnost izopćiti te naprasno prekinuti njegovu nogometnu karijeru. "Nogomet je jedino područje u kojem sam dobar i što volim raditi", govorio je, a takvo njegovo razmišljanje samo je doprinijelo i poduprijelo (i danas doprinosi) kritizerima modernoga, "brutalnog" sporta te ljudskog poimanja "poremećaja", posebno psihičkog. Pomisao na javno priznavanje bolesti Enkea je tjeralo u očaj.

Vođa Hannoverova broda

Vjerovali su svi da ga je vrijeme provedeno u Tenerifeu izliječilo; godine 2004. vratio se u Bundesligu i potpisao dvogodišnji ugovor s Hannoverom te vrlo brzo odličnim obranama primorao faks na AWD Areni da žurno zaprima mnoštvo ponuda. Njegova vjernost redsima unatoč svemu nikada nije poljuljana pa su ga 2007./2008. suigrači zbog toga i nagradili podarivši mu čast nošenja kapetanske vrpce. Od magazina Kicker, u izboru suigrača, od tada je dva puta zavrijedio naslov najboljeg vratara Bundeslige. Prvi put u premijernoj sezoni, posljednji u - posljednjoj, što će reći da je došao i otišao kao - najbolji.

Idila, ipak, nije (pre)dugo trajala. 17. rujna 2006. od urođene rijetke srčane bolesti preminula je njegova dvogodišnja kćerka Lara, što je Enkea potpuno shrvalo. "Ponavljala sam mu da smo zajedno jači, da se moramo oporaviti, ohrabrivala ga da nastavi sa životom. No, on to nije mogao. Bilo je vidljivo da strašno pati", objasnila je Teresa.

Novi obrat dogodio se pak tijekom reprezentativnog pohoda u kolovozu 2008., kada se ozlijedio pripremajući se za prijateljski susret s Rusijom. Dirk se prisjeća da se u tome razdoblju ponekad bojao ići na treninge i utakmice; znoj bi ga oblio samo kada bi netko uputio udarac u njegovu pravcu, jutrima se bojao ustati iz postelje, često ga je hvatala panika i razmišljao je o okončanju karijere.

CRNA 2010.

Na našu veliku žalost, i ove si je godine nekoliko sportaša odlučilo oduzeti život, a njemačka brza klizačica Claudia Pechstein nedavno je otkrila kako ju je od bacanja s mosta (u društvu supruga) spriječio tek agent (bila je u depresiji sve od 2009. kada joj je natjecanje zabranjeno zbog nedozvoljenih supstanci nađenih u krvi). Profesionalni boksač iz Venezuele Edwin Calero u karijeri nije doživio niti jedan poraz i u 30 godina jedini je koji je svaku borbu završio nokautom. No, u rujnu 2009. počeo se suočavati s problemima. Prvo je optužen za fizički napad dvoje strankinja, a zatim ga je zbog nanošenja ozbiljnih ozljeda tužila žena. U travnju ove godine uhićen je pod sumnjom u ženino ubojstvo, ali mučen krivnjom objesio se hlačama koje je nosio u zatvorskoj ćeliji, u ustima držeći sliku svoje obitelji. Vatrenim oružjem 20. rujna 2010. život si je oduzeo igrač američkog nogometa Kenny McKinely, a sve jer je poslije ozljede koljena prebačen u rezervnu momčad. Engleski ragbijaš i reprezentativac Terry Newton objesio se nakon što je na dvije godine suspendiran zbog pozitivnog testa na ljudski hormon rasta (human growth hormone) - bio je jedan od prvih sportaša kojemu je u krvi otkriven HGH. Za posljednji slučaj odabrali smo onaj atraktivne golferice Erice Blasberg, koja je pronađena mrtva u svojem domu u Nevadi 9. svibnja 2010. Iako se sumnjalo da je ubijena, na koncu je otkriveno da je postojala (ali je i uklonjena) oproštajna poruka te je njezina smrt okarakterizirana samoubojstvom. Imala je tek 25...

"Pitao me bih li se bunio da digne ruke od nogometa, a ja sam mu odgovorio da to nikako nije najvažnije na svijetu. Neka postupi po vlastitom uvjerenju", kaže Dirk. No, njegovu depresiju ništa nije moglo izliječiti, čak ni očevi iskusni i stručni savjeti. "Nisam mu mogao pomoći", ponavlja.

Nekoliko puta bio je na korak od odluke o institucionalizaciji, ali nikako se nije mogao pomiriti s konotacijama koje bi taj njegov potez mogao izazvati. U prvom redu bio je zabrinut kako će nadležne ustanove reagirati u slučaju njegove posvojene kćeri, plašeći se da će mu je zbog bolesti oduzeti. S druge strane tištilo ga je i sveprisutno mišljenje javnosti, način na koji će oni reagirati.

"Jako se malo u ljudskoj svijesti promijenilo nakon Enkeove tragedije. U prvi mah osjećalo se da se nešto mora poduzeti kako bi se slične situacije u budućnosti izbjegle. Ali, profesionalni nogomet ubrzo se vratio na staro, brutalno izdanje. Kako se sada čini, mnogi će još umrijeti prije nego što se nešto zaista promijeni", danas, 12 mjeseci od tragedije misli i kritizira bivši sportaš, profesor i filozof Gunter Gebauer.

Je li se Robertu nekako ipak moglo pomoći i bi li sve drukčije završilo da je umjesto nogometnog izabrao neki drugi put, nikada nećemo znati. U oproštajnom pismu koje, iz respekta prema pokojniku i obitelji, nikada nije u potpunosti objavljeno, ispričao se što je one koji su se o njemu brinuli, zavarao u boljitak svoga stanja. "Da sam bilo što priznao, moj plan za samoubojstvo vjerojatno bi propao", napisao je. Samo dva dana ranije protiv Hamburgera posljednji je puta svoje momke poveo na teren, a već tada, očito je iz retka koji je otkriven, bilo je jasno da je imao skovan tragični plan.

Iza sebe je ostavio mnogo tugujuće rodbine i prijatelja, ali i cijelu Njemačku, nogometne simpatizere te navijače diljem svijeta. Goruće pitanje svih koji su ga poznavali i na njega imali utjecaj zauvijek će ih "boljeti". Jesu li trebali prepoznati znakove i spriječiti tragediju?

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • ElKun1017.12.2010. u 20:12
    Pocivao u miru !
    ElKun10
  • lambik11.11.2010. u 17:45
    Nisam vidio nista od spomenute utakmice, ali opet mi za klub kalibra Barcelone djeluje nekako jadno kad se isprika za poraz od treceligasa trazi u - golmanu...
    lambik
  • danchy11.11.2010. u 13:35
    RIP
    danchy
  • Obrisan korisnik11.11.2010. u 11:44
    fenomenalan clanak, ovo je po meni jos jedan dokaz da ste vi najbolji i najobjektivniji portal u hrvatskoj. svaka cast i samo tako nastavite
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik11.11.2010. u 11:35
    Enke je samo dokaz da novac ne čini sreču,a i on sam je (vjerovatno) bio odlična osoba jer da je bio ravnodušan prema svemu i da ga je činilo sretnim plaća na kraju mjeseca i bogate premije danas bi još bio tu...RIP kralju !!
    Obrisan korisnik