Fanatik

Kako je Maradona ukrao Božić

Antonija Pavlić • srijeda, 22.06.2011.
Kako je Maradona ukrao Božić
Foto: EPA

Diego Armando Maradona 22. lipnja 1986. s dva pogotka predvodio je Argentinu do polufinala Svjetskog prvenstva u Meksiku. No, njegovi zgoditci nisu bili nimalo obični. O njima će se pričati desetljećima i desetljećima kasnije...

"Bog je razlog zašto dobro igram. Zato se uvijek pri izlasku na teren obavezno prekrižim. U suprotnom, osjećao bih se kao da ga izdajem".

Kreativni majstor ove izjave legendarni je Argentinac Diego Armando Maradona - nedvojbeni član kruga probranih nogometaša u (imaginarnoj) svjetskoj kući slavnih, ali istovremeno vrhunski motiv "žutih priča" raznoraznih tabloida i kvazi novina te izvanredno "sredstvo" nabijanja tiraže.

Jednom je prilikom kazao kako "Bog pomaže onima koji pomažu sebi". Godine 1986., na Svjetskom prvenstvu u Meksiku, u nogometnom klasiku - četvrtfinalnom srazu Argentine i Engleske - odlučio se striktno povesti za svojom "životnom filozofijom" i rukom potpomognuti jednoj zalutaloj lopti odsjesti iza leđa engleskog vratara.

Postao je to potez koji se prepričava i elaborira desetljećima kasnije, a na obljetnicu vjerojatno najveće kontroverze u povijesti nogometne igre, podsjetit ću vas događaja koji su se zbili tog "kobnog" 22. lipnja.

Svanuo je sunčan dan, a pred Estadio Azteca stadionom okupilo se mnoštvo nogometnih zaljubljenika. Svi su u ruci nervozno stiskali dragocjeni papirić i nestrpljivo cupkali u redu, čekajući tren kada će ući u onomad najpoželjnije mjesto u Meksiku.

Na zelenom travnjaku koplja su ukrstili veliki rivali. U zraku se nožem mogla rezati napetost i netrpeljivost - susret je bio pod posebnim povećalom javnosti (napose političke) jer Argentina i Engleska tada još nisu normalizirale odnose nakon Rata za Malvine (detaljnije o spomenutom sukobu pročitajte u posebnom okviru).

FALKLANDSKI RAT

Falklandski rat (Rat za Malvine) oružani je sukob između Velike Britanije i Argentine (19. ožujka - 14. lipnja 1982), a povod "krvavom obračunu" bile su nesuglasice oko pripadnosti Falklandskog otočja, nad kojim je suverenitet od 1833. imala Engleska (Argentinci su, unatoč tomu, čitavo vrijeme vjerovali u pravo vlasništva, no sve do druge polovice 20. stoljeća bili su nemoćni poduzeti bilo kakav korak budući da je Britansko carstvo u to vrijeme bilo presnažno). No, kolo sreće zavrtilo se malo poslije Drugog svjetskog rata, nakon što je Veliku Britaniju zahvatila golema ekonomska kriza i vlast je bila primorana započeti dekolonizaciju. Britanski Foreign Office (Ministarstvo vanjskih poslova) - krajem šezdesetih započeo je pregovore o prijenosu suvereniteta, ali argentinska vojska nije trpjela sporost dogovaranja i njihovi marinci uz slab otpor svladali su malobrojni britanski garnizon na Falklandu. Na Otoku su nakratko zavladali šok i nevjerica, a potom je Margaret Thatcher (prva žena na položaju premijera u VB, poznata i kao Čelična lady) ipak odlučila umiješati svoje prste. U Južni Atlantik poslala je mornaričku eskadrilu s dva nosača aviona, kasnije i kopnene snage, a startala je i ofenziva na diplomatskom planu (donesena je rezolucija Ujedinjenih naroda koja je zahtijevala argentinsko povlačenje te potporu članica Europske ekonomske zajednice). Prvi rezultati tih akcija polučeni su 25. travnja, kada je osvojena Južna Georgija, zarobljena suparnička podmornica i započelo se glavni grad Falklandskog otočja napadati iz zračnog prostora. Samo dan kasnije u ključnom srazu britanska podmornica Conqueror potopila je argentinsku krstaricu General Belgrano, nakon čega su se Argentinci povukli u matične luke i sve daljnje borbe prepustili zračnoj eskadrili. No, premda su na taj način uspjeli potopiti britanske brodove, iskrcavanje na Falkland ipak nisu uspjeli osujetiti. Iako su britanske snage brojčano bile inferiorne te oslabljenje nedostatkom težeg oružja i uz sijaset logističkih problema, argentinski zapovjednik Falklanda na koncu je morao potpisati kapitulaciju. Argentinska vojska, osramoćena i poražena, u zemlji je potpuno izgubila autoritet te je nakon niza prosvjeda morala predati vlast. Britance je pak trijumf nanova dignuo na "zdrave noge" i vratio prijeko potrebno samopouzdanje nacije. Ta je pobjeda označila povratak velike svjetske sile.

Argentina je na svjetsku smotru poslala bolju i talentiraniju momčad, a Maradona i suigrači bili su naročito motivirani baš za ovaj ogled. Četiri godine prošle su od Falklandskog rata i engleskog trijumfa nad "gaučosima", ali strasti su još uvijek buktale, a susret koji će uslijediti bio je ključan u razvijanju rivalstva koje ni danas ne slabi. Četvrtfinalna utakmica Argentine i Engleske bez ustezanja može se etiketirati najzanimljivijom, najkontroverznijom i najprepričavanijom u nogometnoj povijesti.

Vratili smo se na Estadio Aztecu. Na tribine se natiskalo gotovo 115 tisuća ljudi, a tuniski sudac Ali Bin Nasser u točno određeno vrijeme puhnuo je u zviždaljku. Lopta se zakotrljala s "kreča" na sredini igrališta. Počelo je! Poslije startnog odmjeravanja snaga, južnoamerički predstavnik metar po metar krenuo je zauzimati teren i nakon nekog vremena uspostavio dominaciju. No, engleski vratar Peter Shilton nije dopustio da mnoštvo, pretežito Maradoninih pokušaja, pronađe put do gola.

Argentinci su se više trudili i stvarali prilike, ali engleski blok nisu uspjeli probiti. Sve do jednoga trenutka. Nakon samo šest minuta igre u drugom poluvremenu, Maradona je s lijeve strane odigrao dijagonalni pas do Jorgea Valdana te nastavio trk polako se približavajući šesnaestercu.

Ima nešto "božansko" u njima

Dva su Sportnetova autora odlučila obilježiti obljetnicu 'Božje ruke', pa obavezno pročitajte i Ima nešto "božansko" u njima.

No, brzo odigravanje kojemu se nadao nije se ostvarilo jer njegova lopta nije bila savršeno precizna i do prigode za "čišćenje" došao je Steve Hodge. Međutim, nespretnom intervencijom učinio je upravo ono što Valdano nije mogao - loptu je vratio u kazneni prostor, točno prema nadolazećem Maradoni. Peter Shilton istrčao je s vrata s namjerom da opasnost otkloni boksanjem, a budući da je i bez ispruženih ruku od "malog zelenog" imao dvadeset centimetara "viška", bio je očiti favorit za prvi kontakt s loptom.

No, na opće iznenađenje samo trenutak kasnije Shilton je u nevjerici "praznio" svoju mrežu, čitava se engleska momčad sjurila prema arbitru tvrdeći da je zgoditak postignut rukom, a Maradona je krenuo slaviti - "gaučosi" vode! U kasnijem razgovoru otkrio je jedan zanimljiv detalj: "Čekao sam da mi se suigrači pridruže u slavlju, ali nitko se nije pomicao. Tada sam im rekao: ' Hajde, zagrlite me ili sudac neće priznati gol'!"

Brzo su shvatili zadatak i prihvatili "igru". "Opljačkali smo ih", kazali su presretnom strijelcu, na što im je on pak odgovorio: "Tko opljačka lopova, dobiva stogodišnje oproštenje", jasno aludirajući na bitku za Falklandsko otočje i konačnu englesku pobjedu. Demoralizirani, šokirani i bijesni, Englezi nisu uspjeli brzinski posložiti redove te su već tri minute kasnije pali u još veći zaostatak. Dogodit će se to u 54. minuti, a pogodak - još jedan s Maradoninim potpisom - postat će pravi klasik, ući u nogometne udžbenike te 2002. na SP-u u Koreji i Japanu biti proglašen najboljim u povijesti svjetskih prvenstava.

LUĐAČKI POGLED

Rivalstvo engleske i argentinske nogometne reprezentacije seže ipak još i u raniju prošlost. Na prvenstvu svijeta 1966. na Wembleyju su se ove dvije momčadi ogledale u susretu četvrtfinala, a izuzetno grubu i nesportsku utakmicu potpuno je zasjenilo sumnjivo isključenje Antonija Rattina. Argentinski kapetan pobjesnio je na odluku njemačkog suca (iako se nisu razumjeli - nisu govorili istim jezikom - Rattin je isključen zbog svog 'luđačkog pogleda') te je teren napustio tek kada je intervenirao sudački kontrolor (zamislite, bio je to Englez). No, ni nakon što je udaljen s igrališta nije prekinuo svoj protest; do svlačionice su ga morale ispratiti snage reda, a prije toga je demonstrativno gazio i skakao po crvenom tepihu kraljice Elizabete. Tadašnji engleski izbornik Alf Ramsey, motiviran tim potezom, Argentince je nazvao životinjama, a u južnoameričkom taboru njegova izjava odmah je protumačena kao klasičan britanski primjer rasizma.

Argentinska je desetka loptu upućenu od strane Hectora Enriquea primila desetak metara u svojoj polovici te se odvažila na samostalni "ubilački pohod". Na šezdesetmetarskom putu u trajanju od deset sekunda Maradona je predriblao polovicu engleskih nogometaša (Beardslyja, Reida, dvaput Butchera i Fenwicka), da bi na koncu zaobišao i Shiltona te po drugi put stadion digao na noge. Sada je to bio potez vrijedan istinskoga divljenja.

"Namjeravao sam uposliti Valdana, ali kako sam prilazio vratima Englezi su sužavali prostor i okružili me pa nisam imao druge nego nastaviti sam", izjavio je kasnije, komplimentirajući i suparnički "fair-play": "Ne bih tako nešto mogao napraviti protiv bilo koje momčadi na svijetu. Većina bi me zaustavila prekršajem, što o Englezima govori kao vrlo časnim ljudima."

U slavljeničkom raspoloženju Argentinci su dočekali i kraj utakmice - tek je Gary Lineker pogotkom uspio ublažiti poraz. U finalu su pak slavili protiv Zapadne Njemačke (3:2) te tako rezervirali svoj drugi, a ujedno i posljednji naslov prvaka svijeta.

Priznanje nepoštene igre Maradona nije ponudio odmah, a kada se i to dogodilo - bilo je maksimalno provokatorski plasirano. "Gol je postignut pomalo Maradoninom glavom, a pomalo Božjom rukom", otkuda i poznato "ime" povijesnoga gola - "Božja ruka" ili "Mano de Dios". Izjava, očekivano, nije dobro dočekana u britanskom taboru, a engleski menadžer Bobby Robson kontrirao mu je stvorivši izraz "Ruka lopova", odnosno "Hand of Rascal".

Malom zelenome, unatoč svemu, uručena je Zlatna lopta namijenjena najboljem igraču turnira, dok je Englezima ostala tek utješna nagrada - Gary Lineker, kao najbolji strijelac, osvojio je Zlatnu kopačku.

U svojoj emisiji "La Noche Del Diez" (u prijevodu Number Ten Night ili Noć desetke) 2005. godine još jednom je, otvorivši usta, Maradona potpirio stari plamen. "Ni sekunde ne žalim što sam pogodak postigao rukom", kazao je te iznova na sebe navukao bijes britanskih poklonika najvažnije sporedne stvari na svijetu.

No, svemu usprkos pronašlo se i slučajeva obostranog poštovanja i nagrada. U anketi koju je 2002. proveo Channel 4, stanovnici Velike Britanije Maradonin "Gol stoljeća" svojim su glasovima postavili na šesto mjesto liste "100 najvećih sportskih trenutaka", a od vremena kada je u Manchester Unitedu igrao Juan Sebastian Veron otvorene simpatije prema "crvenim vragovima" iskazivao je ogroman broj Argentinaca. Danas se, u navijačkom smislu, pak, nije mnogo toga promijenilo.

ARGENTINSKO VARANJE

Još jedan, ovoga puta kasniji incident u srazu Argentine i Velike Britanije, zbio se na SP-u 1998. u Francuskoj. Argentinac Diego Simeone, lažirajući teški prekršaj, isprovocirao je isključenje Davida Beckhama, a Britanci su obećali kako taj očajnički potez nikada neće zaboraviti - "najbolji je to dokaz argentinskog varanja", govorkalo se.

Rane, ipak, dugo peku. Peter Shilton 2008. otkrio je što misli o Maradoninu ponašanju poslije kontroverzne Božje ruke. "Nikada nije rekao: 'Oprostite!' Za sportaša, koji na nogometnom travnjaku ima toliki status i cijenjenost, takva lagodnost potpuno je nesportski potez." Nedugo poslije toga, oglasio se Maradona.

"Nedavno mi je engleski navijač prišao zatražiti autogram te rekao: 'Legenda si'. To me učinilo vrlo sretnim. Vi, Englezi, tako ste pristojni i dragi, unatoč povijesti koju dijele naše dvije države. Kada bih mogao vratiti vrijeme i promijeniti neke postupke, to bih učinio. Ali, gol je ipak gol. Argentina je postala svjetski prvak, a ja sam proglašen najboljim igračem. Ne mogu promijeniti ono što se dogodilo. Sve što mi ostaje jest nastaviti sa svojim životom." Bila je to njegova prva javna i poznata isprika usmjerena prema kontroverznom pogotku rukom.

Nešto ranije, u Oxfordu 1995., upitan za kobni zgoditak, kratko je odgovorio: "Vrijeme liječi sve rane." U sljedećem trenutku, publika mu je skandirala; doživio je ovacije.

Ipak, premda su se navijači s vremenom pomirili s prošlošću, sudionici utakmice 1986. iz engleskog rostera još uvijek razbijaju glave. Terry Butcher, kojeg je u famoznom šezdesetmetarskom pohodu Maradona prošao dvaput, nedavno je kazao: "Kod kuće nemam njegovu voodoo lutku, ali nikada mu neću oprostiti jer u tim okolnostima i na takav način nije lako izgubiti. Ne bih želio s njim razgovarati. Jednom smo prilikom bili prisiljeni dijeliti prostor, ali uvijek ću ga radije izbjeći."

S druge strane, Steve Hodge, nesretni asistent "Božjoj ruci" poslije utakmice je s legendarnim Argentincem zamijenio dres, da bi ga početkom novog milenija kao izložak posudio Nacionalnom nogometnom muzeju. Danas Maradonu izuzetno cijeni i za njegovo nogometno umijeće ima same riječi hvale.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Obrisan korisnik23.06.2011. u 12:46
    ovo za ruku stoji,gol je neregularan...a za ovaj drugi gol,to je u oku promatrača,za fair play si naravno u pravu ali tako je to kad je sport postao veliki biznis...poštenje je uvijek manje važno od profita,jbg takav je svijet danas
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik23.06.2011. u 12:34
    sve kaj kazes stoji...samo sam htio rec da su u tom trenutku po meni englezi ispali bolji ljudi od njega, jer je on svjesno na prijevaru dosao do gola, a oni se nisu htjeli spustit na njegovu razinu i ostat ce zapamceni kao gubitnici a on kao heroj...to je po meni nepravedno...i mislim da bi na... [više na forumu]
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik23.06.2011. u 12:05
    ovaj gol rukom nitko nije rekao da je regularan,al mi nije jasno zašto čestitat igračima engleske što ga nisu polomili i dobili crveni karton...to bi onda mogao reć za 90posto golova messija,maradone,ronalda,cristiana ronalda,itd....i njihovi golovi po toj logici su šetnja,mi ovdje pričamo o... [više na forumu]
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik23.06.2011. u 08:44
    "Ne bih tako nešto mogao napraviti protiv bilo koje momčadi na svijetu. Većina bi me zaustavila prekršajem, što o Englezima govori kao vrlo časnim ljudima." evo i maradona ti je potvrdio ono kaj ti ja stalno pokusavam rec...a bas me zanima kaj bi reko da je taj gol rukom dao neko nasoj... [više na forumu]
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik23.06.2011. u 00:50
    Po mnogima naj lijepši i naj elegantniji gol svih vremena.
    Obrisan korisnik