Fanatik

Jednom nogom u Kući slavnih

Antonija Pavlić • nedjelja, 04.03.2012.
Jednom nogom u Kući slavnih

Priča koju sigurno nećete zaboraviti. Priča koja inspirira i baca potpuno nov pogled na sport i njegovo značenje. Priča o neuništivom Carlu Josephu...

Pasja su vremena iza nas. Nije niti sadašnjost posebno svijetla, a tko samo zna što nas čeka u budućnosti. No, dok naričemo nad kletom sudbinom tegobnoga života, zaboravljamo na "male" radosti, a naročito cijeniti sve ono što imamo. (Pre)često koprenom zaborava prekrivamo one kojima je nemjerljivo teže, kojima glavna briga nije tek osiguravanje gole egzistencije; koji su rođeni na neki način "drukčiji" i čiji je životni put gotovo na svakome koraku posut trnjem i kamenjem.

Svakodnevno nas "iz paštete" zaskaču siromašni nogometaši, njihove žalopojke i benigni problemčići svjetskih sportskih zvijezda, a novinski stupci obiluju sagama o tome tko je koga, s kim, kada i zašto prevario. Analiziraju se "vozni parkovi" slavnih, zbrajaju vile i apartmani...

Klincima su (sportski) uzori nogometaši, košarkaši, boksači u najmanju ruku problematičnih osobina: Mario Balotelli, Zlatan Ibrahimović, Antonio Cassano, Ronaldo, Diego Maradona, Mike Tyson i ine zvjezdice kojima uglavnom ništa ne nedostaje, a ipak se osjećaju i pozvanima i prozvanima sveudilj, od svetka do petka, isticati koliko je njihova cesta do vrha (bila) neravna, usput se naprežući pojašnjavati zašto su zastranili. "Tako je moralo biti u svijetu poznatih i slavnih".

Malo se piše o onima koji nikada nisu postigli globalni sportski uspjeh i koji su poznati šačici entuzijasta u potrazi za dubljom inspiracijskom sportskom pričom. Međutim, sportu u cjelini i samoj viziji sportskog, ali i životnoga duha dali su i daju nemjerljivo veći doprinos. Jedan od takvih najeklatantnijih primjera svakako jest Carl Joseph.

Kada prepreke nisu previsoke...

U gradiću Madisonu u sjevernoj Floridi, u deseteročlanoj obitelji samohrane majke, na farmi duhana rođen je 1961. godine Carl Joseph. Od malih je nogu bio savršeno upoznat s riječju siromaštvo, no u njegovoj glavi taj skup grafema jednostavno nije imao značenje.

Ne bi ovo bila po mnogočemu posebna priča da se nije u nju umiješao jedan "problem" - Carl je rođen bez lijeve noge. Suočen s hendikepom o kojemu većina nas može tek razmišljati, Joseph se nije dao obeshrabriti. Sport je za njega bio pozornica s koje se djelima i bez mnogo riječi obraćao čitavome svijetu.

Osim što je bio odličan, uzoran učenik i član Studentskog vijeća, dane u srednjoj školi "kratio" je igrajući američki nogomet i košarku, a bavio se i atletikom. No, pritom nije bio tek puki prolaznik. U svaku je utakmicu, svako natjecanje ulazio s "dvije noge", ostavljao srce na terenu, bez obzira na priliku davao od sebe 110 posto.

"Nikada nisam sumnjao u svoje mogućnosti, upao u depresiju i razmišljao da od svega dignem ruke, niti u jednom trenutku. Svoj sam hendikep pretvarao u prednost; prvi put kada sam igrao natjecateljsku utakmicu, suparnički su igrači 'zinuli' i netremice zurili u mene, a ja se na to nisam obazirao i samo bih prošao kraj njih. Sjećam se trenera kako viču: 'Uhvatite ga, uhvatite! Prestanite ga gledati!'", kazao je Joseph jednom zgodom.

Neslomljiv karakter, ogromno srce, neizmjerna ljubav prema sportu, izuzetna razložnost i urođen gen vođe na terenu, samo su neke od osobina ovoga neponovljivog čovjeka i sportaša. Nikada se nije predavao, bez obzira na okolnosti, sve svoje mane i prednosti drugih - za Carla Josepha nije bilo nemogućih misija. "Kada ste dovoljno odlučni, možete napraviti sve što poželite. Naučila me to moja majka. Nikada me nije sažalijevala, već me tretirala kao i sve druge. Uvijek mi je govorila da nisam drukčiji i to je bila razlika. Sve što sam postigao dugujem njoj. Vjerujte da možete to učiniti i Krist će napraviti ostalo."

Nadimka Sugarfoot, Carl je dogurao do trinaest naslova lettermana (titula za posebno zaslužnog srednjoškolca na području sporta, znanosti, obrazovanja i dramske aktivnosti u SAD-u...), što je otprilike inačica košarkaškog MVP-a. Na koledžu je s kapetanskom "vrpcom" predvodio momčad američkoga nogometa, vrlo uspješno ordinirajući kao nose tackle, što je jedna od najvažnijih defenzivnih pozicija u tome sportu.

Bez proteza i ikakvih pomagala, neumorno skakućući na desnoj nozi, niti u jednoj grani sporta kojom se bavio nije bio "džoker s klupe", već zaslužni starter i istinski vođa momčadi. Bio je itekako u stanju blokirati suparnike pod košem, a kao najveće atletsko postignuće pamti skok preko letvice izmjeren na 177 centimetara, kojim je i osvojio Prvenstvo okruga! Još nevjerojatnije zvuči podatak da je sasvim uspješno bacao i disk.

"Jednom prigodom igrali smo košarkašku utakmicu protiv momčadi koja je bila u prosjeku vidno viša od nas. Kada su nas vidjeli, nasmijali su se: 'Pogledajte te male dečke', govorili su. Bio je to susret u kojem sam zabilježio najviše skokova, 11, ukradenu loptu i jedan blok. Sve to dok su me cijelu utakmicu duplirali. Kada bi nas skautirali, uvijek bi na mene postavili dva igrača", danas sa smiješkom prepričava.

Nikada nije želio biti objektom sažalijevanja; nikada nije htio da se slavi i uzdiže njegov zaista herojski put, nikada nije tražio posebna priznanja i divljenje. Sve što je želio bio je jednaki tretman i prilika da se bavi sportom, uživa i bude sretan u onome što čini.

O njegovu su životnom putu ispisane i ispričane bezbrojne rečenice. Gostovao je u mnogim poznatim emisijama (Today, That's Incredible, To Tell the Truth, serijali o NFL-u), napisana je knjiga "One of a Kind: the legend of Carl Joseph", a planirano je i snimanje filma, međutim taj projekt nikada nije realiziran, a ni distribucija knjige nikada obavljena.

Carl Joseph danas...

Polako su ga ipak sustizale godine, a s time dolazili i zdravstveni problemi. Godine 1995. hospitaliziran je zbog operacije koljena, a 2005. dijagnosticirana mu je sarkoidoza - upalna reumatska bolest nepoznatog uzroka, koja najčešće zahvaća pluća, uzrokuje smetnje disanja, a nerijetko i srce, jetru, oči, kožu i zglobove.

No, kako je brodio kroz sportsku karijeru, tako je neuništiv i u bolesti. Svim poteškoćama usprkos, petnaest je godina trenirao momčad američkog nogometa, i danas radi s djecom s posebnim potrebama te je glavni vokal gospel sastava "Carl Joseph and the Spiritual Tru-Tones".

Zajednica sportskih novinara Philadelphije 1981. uručila mu je prestižnu nagradu "Najsrčaniji sportaš godine", a diči se i diplomom s fakulteta Bethune-Cookman (fizička edukacija, profesor tjelesnog odgoja).

Ipak, najveća nagrada, o kojoj je mogao samo sanjati, došla je u vidu uvrštavanja u Kuću slavnih srednjoškolskog sporta Floride!

"Osjećam se blagoslovljenim što mi se nakon svih ovih godina ukazala ovakva počast. Kada sam bio dijete, sanjario sam o bavljenju sportom. No, nikada nisam razmišljao da bih mogao biti među svim ovim sjajnim igračima. Činjenica da sam kao jednonogi sportaš u Kući slavnih, svim hendikepiranim ljudima daje nadu da je sve moguće ako nikada ne odustaneš ni posustaneš."

Priča koju će malotko nadmašiti. "Legenda" o čovjeku koji je porušio sve granice mogućega, manifest o sportašu koji se nikada ne predaje, o vođi bez premca, vrhunskom motivatoru i sjajnom čovjeku.

"Nikada o sebi nisam razmišljao kao hendikepiranom. Uvijek sam osjećao da s jednom nogom mogu sve što drugi mogu s dvije", rekao bi. U anale će ući njegova rečenica: "To što imam jednu nogu nije moj problem, već njihov. Kada igram nogomet, isti sam kao i svi koji su mi nasuprot."

Bog mu je dao tako malo, a on je postigao toliko puno. Koliko je samo ljudi inspirirao, zauzvrat tražeći samo jedno - šansu da igra, natječe se i bude - ravnopravan.

Oni koji su ga najbolje poznavali...

Jackie Sherill, negdašnji trener Pitshburg Steelersa. "Kada sam pogledao video isječak o Carlu, bio sam malo je reći šokiran - kako je to moguće? Cijeli sam život u sportu i ono što sam vidio bilo je nemoguće - mladi čovjek bez noge 'juri' quarterbacka, ruši ga trčeći 15 jardi, dodaje i igra centra. Kako je inspirativno bilo gledati osobu kako radi nešto za što sam mislio da je znanstvena fantastika..."

Frank Yanossy, trener američkoga nogomet u srednjoj školi Madison. "Ne postoji individualac koji više zavređuje uvrštavanje u Kuću slavnih od Josepha. Mladi su od njega mogli vidjeti da ni za njih ništa u životu nije nemoguće. Bio je u potpunosti odan momčadi i suigračima; jedinstven mladi čovjek koji je mnoge fizičke i emocionalne prepreke svladavao skromno i s velikim ponosom. Nikada nije tražio ili prihvatio nikakvu pristranost, nikada nije odustao od sebe ili ekipe, znao je koje izazove mora svladati i suprotstavio im se s ogromnim entuzijazmom i ponosom. Kroz sve - blato, znoj, suze poraza i oduševljenje pobjede - Carl Joseph bio je velik."

James A. Ray, ravnatelj srednje škole Madison: "Carl je uvijek bio osoba koja potiče i hrabri ostale, navodi ih da dosegnu vrhunac. Sjajna osoba i sjajan sportaš, s odličnim smislom za humor. Jednom mu je u košarkaškoj utakmici arbitar sudio korake, a cijela dvorana, zajedno s njim i sucem, prasnula je u smijeh. Drugi put, trening američkoga nogometa 'posjetio' je pas s tri noge. Jedan je od igrača povikao: 'Carl, eno tvoga psa', na što je on spremno prihvatio zafrkanciju i zdušno se smijao s ostalima."

Fotografija:
www.deadspin.com
www.gospeltrutone.tripod.com

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Obrisan korisnik04.03.2012. u 12:14
    Molim u 4. odlomku 3. retku ispred Ronaldo staviti Cristiano. Inace, clanak je za pohvalu.
    Obrisan korisnik
  • đomla04.03.2012. u 10:12
    Pohvala autorici. I prije je znala imati zanimljivih tema, ali s ovom je definitivno pogodila "u sridu" . Svaka čast
    đomla
  • Obrisan korisnik04.03.2012. u 09:15
    :)))) svaka cast za text. Drugi dan za redom citamo izvrsne clanke i to je zaista za svaku pohvalu. Iskreno,nisam nikad cuo za ovog gospodina ali sad su sigurno zapamtit njegovo ime za sva vremena jer ovo je istinski heroj,on je definitivno olicenje sporta u cijelosti !
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik03.03.2012. u 22:08
    Pohvale autorici i pohvale Sportnetu, da nema vas pomislio bi da je pravo novinarstvo izumrlo. I naravno, bravo Carlu Josephu... ovakva prica izmami suzu na oko. Suzu radosnicu. Ponekad nam ne mora biti zao sto smo dio ljudskog roda.
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik03.03.2012. u 21:40
    stvarno nesto predivno i dirljivo i velika pouka svakome..
    Obrisan korisnik