Packe

General poslije bitke

Tomislav Pacak • srijeda, 31.01.2007.

Da, najlakše je sada reći - trebali smo biti pametniji, zašto smo izabrali teži put? I znate što? Osim što je najlakša, to je ujedno i najtočnija konstatacija. Puno, jako puno pitanja se može postaviti nakon što je Hrvatska izgubila od Francuske u četvrtfinalu SP-a, primjerice - tko vodi ovu momčad, Lino Červar ili igrači? Je li zaista istina da šampioni ne kalkuliraju? Trebamo li za ovaj rasplet kriviti Omeyera, sustav natjecanja, suce ili potražiti odgovore u svojoj kući?

Kažu, lako je biti general poslije bitke. No, što nam je drugo sada preostalo? Trebamo li biti zadovoljni što su nakon sedam pobjeda, u kojima je Hrvatska dokazala da pripada u sami svjetski vrh, Pakleni svoju najlošiju utakmicu odigrali kada je to bilo najvažnije? Trebamo li biti zadovoljni što će se momčad, koja igrački sigurno pripada u sam svjetski vrh, boriti za plasman od 5. do 8. mjesta? Ili činjenicom da protiv Francuske nismo imali praktički niti jednu izrađenu akciju? Ne, time ne možemo biti zadovoljni, jer na ovom SP-u Hrvatska je napravila previše strateških pogrešaka.

Kako su Pakleni najpopularnija i najvoljenija momčad u Hrvatskoj, i u situacijama kada pogriješe traži im se alibiji, nude objašnjenja koja nisu točna. Primjerice:

1. Hrvatsku je zaustavio Omeyer

Ne, Hrvatsku nije zaustavio odlični francuski vratar. Omeyer je dao veliki doprinos pobjedi Francuske, no francuska prednost nije bio vratar - nabranio se i Alilović, ako oduzmemo nekoliko obrana isforsiranih šuteva u samoj završnici koje je Omeyer lako obranio, naši vratari obranili su približno isti broj lopti. Hrvatsku je zaustavila odlična francuska obrana, koje je Omeyer bio sastavni dio. Bertrand Gille i Dinart dominirali su u toj obrani koja u 60 minuta nije dopustila Hrvatskoj niti jedan lagani pogodak. Pomogao je i pametan napad koji nije gubio lopte, pa su tako spriječene hrvatske kontre. Sve u svemu, Hrvatsku je definitivno pobijedila francuska momčad, koja je u najvažnijoj utakmici turnira do sada odigrala svoju najbolju utakmicu. Hrvatska je, pak, učinila upravo suprotno.

2. Kriv je sustav natjecanja

Sustav natjecanja definitivno nije dobro pogođen za rukomet, no bio je isti, ili jednako loš za sve. Neki su mu se prilagodili bolje, neki lošije, mi smo nažalost u drugoj kategoriji. Neki su dozirali snagu kroz utakmice koje nisu 'život ili smrt', mi smo išli maksimalno u svim dvobojima. Na kraju smo izgorili u jedinoj utakmici koja je uistinu bila važna. Da li je kriv sustav natjecanja ili mi koji se tomu nismo prilagodili? Sada je, kao, nepravedno što svi u polufinalu imaju barem jedan poraz, pa ispada da svi imaju pravo na poraz osim nas. Nije istina, i Hrvatska je imala pravo na poraz, ali ga nije odlučila iskoristiti.

3. Šampioni ne kalkuliraju

Ovo je bila posebno popularna teza nakon pobjede protiv Španjolske. Šampioni ne kalkuliraju. Stvarno? Ta konstrukcija, objektivno, ne 'pije vodu'. Upravo suprotno, šampioni nerijetko svoju snagu doziraju upravo prema tomu koliko je to potrebno. Igra li Manchester United svaku utakmicu sto posto? Zar ne dobivaju u manje važnim kupovima priliku i neki 'klinci'? Zar se u prijateljskim utakmicama ide do krajnjih mogućnosti? Za Hrvatsku je dvoboj sa Španjolskom bio upravo to - prijateljska utakmica. Što smo htjeli tada dokazati? Da smo bolji od Španjolske? To nismo dokazali, ni Španjolci nisu igrali sto posto, točnije, ciljali su remi koji bi ih udaljio od ove nezgodne skupine u Kölnu. Čak i nismo nikoga imali 'na duši' u toj utakmici, nitko nije ovisio o tom hrvatsko-španjolskom obračunu. Hrvatska je, objektivno, bila slična mladom boksaču koji 'lupa gdje god stigne', umjesto da najjača i najspremnija bude kad je to zaista važno.

Hrvatska nije pokazala neku veliku šampionsku odliku time što je odlučila pobijediti Španjolsku. Nema dakako garancija da bi mi prošli Island, no realno - Francuska je za nas tradicionalno najneugodnija reprezentacija, vjerojatno jedina s kojom imamo nepovoljan score. Čak i da smo nakon rata s Francuskom izašli kao pobjednici, čekalo bi nas grotlo od 20 tisuća Nijemaca u polufinalu.

Nije samo stvar objektivno lakšeg ždrijeba. Mi smo protiv Španjolske potrošili i Balića i Vorija i prije svih Metličića, koji je opet skupio preveliku minutažu usprkos priči kako sada 'imamo 14 igrača'... Ako je to zaista bila istina, zašto je Pero toliko igrao? K svemu tome, bilo je jasno da u Kölnu neće biti puno naših navijača, a nije li i to važan čimbenik uspjeha?

Da je kojim slučajem poredak u prvoj skupini bio drugačiji, da je Island bio četvrti, zar ne bismo onda svi htjeli pobjedu koja bi nas odvela upravo na njih? Ovako smo mogli do Islanda još jednostavnije - odmoriti najbolje igrače za završnicu, dati priliku Duvnjaku i društvu, zavarati Španjolce ne igrajući s najboljim sastavom, i poslati najneugodnije protivnike (Francuska, Njemačka, Španjolska, Danska) u dio ždrijeba koji ne bismo vidjeli sve do eventualnog finala.

Bilo je očito da se ni svi igrači ne slažu oko toga što je pametnije - dok su neki u poluvremenu dvoboja sa Španjolskom inzistirali da se ide na pobjedu, neki su, poput Mirze Džombe, jasno dali do znanja kako u četvrtfinalu ne bi rado igrali protiv Francuske. No, tu dolazimo do jednog važnog pitanja - tko je uopće donio tu odluku? Červar i Kavran izjavili su kako je to bila volja igrača, a onda se s pravom postavlja pitanje - pa tko vodi tu momčad, Červar ili igrači?

To nije jedino pitanje za Červara koje mu se s pravom može postaviti. Izbornik je nakon utakmice optužio igrače da nisu igrali s dovoljno srca, da nisu bili psihološki spremni, no tko je zadužen za to? Červar već godinama ističe kako se napad Hrvatske oslanja na imaginaciju naših genija, prije svih Balića, no kako se pokazalo dva puta protiv Francuske u posljednjih godinu dana - to nije uvijek dovoljno. Zašto Hrvatska nema više uvježbanih akcija? Zašto smo bili toliko statični u napadu? Červar je to priznao, no on je izbornik i trener, a ne stručni komentator - dakle, to je njegov posao.

Da li je i koliko Hrvatskoj nedostajao Irfan Smajlagić? Zašto protiv Francuske niti jedna jedina lopta nije došla do lijevog krila? Zašto smo u kritičnim trenucima utakmice s 3-2-1 prešli na 6-0 koje je Karabatić lako probio i riješio utakmicu? Je li bilo pametno riješiti se Valčića koji je odlično igrao u obrani i ubaciti Dominikovića koji je ipak izvan ritma utakmica, posebno s obzirom da je Špoljarić cijelo prvenstvno briljantno držao poziciju centarhalfa? Zašto u odnosu na prošlogodišnji dvoboj s Francuskom nismo imali baš niti jedno novo rješenje u napadu, već se sve svelo na soliranje? Zašto je Mirza Džomba toliko igrao kad očito nije bio u top formi, dok je Vedran Zrnić pokazao da je sposoban igrati na vrhunskoj razini?

Puno je pitanja koja će svoje odgovore tražiti u narednom razdoblju. Nikad nećemo znati što bi se dogodilo da smo izabrali 'lakši' put - bismo li jednako puknuli i protiv Islanda ili bi možda bili uspješniji? Nema garancija, ali nema ni dvojbe da je taj put bio logičniji i pametniji, a takvo rezoniranje (logično i pametno) prava je odlika šampiona.

Iz ovog SP-a potrebno je izvući puno pouka, potrebno je i dobro analizirati gdje se pogriješilo i što se moglo učiniti bolje. To vrijedi i za izbornika, i za Savez, i za igrače. No, neovisno o svemu, Pakleni su i dalje najpopularnija hrvatska momčad, taj kredit dodatno su povećali i na ovom SP-u svojom svojeglavošću, makar se ona nije isplatila ovoga puta...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!