Juriš

Bolje Gavran u ruci...

Bernard Jurišić • utorak, 17.06.2008.

Kad prvo veliko nogometno natjecanje na kojemu radite kao izvjestitelj organizira Njemačka, onda ste u dvostrukoj klopci. S jedne ste strane oduševljeni svime što vidite i načinom na koji sve funkcionira "kao po špagu". S druge strane ste svjesni kako će vam svako sljedeće veliko natjecanje biti pomalo razočaravajuće. Jer Nijemce se ne može nadmašiti...

Austrija i Švicarska oprostile su se sa šest gradova domaćina ovog Europskog prvenstva, a do kraja će se najbolje europske reprezentacije zabavljati u Beču i Baselu. Još jednom smo se svi mi koji polako ulazimo u treći tjedan našeg boravka u Bad Tatzmannsdorfu, složili kako je baš fino što smo pobjednici skupine B.

U četvrtfinalu ćemo još jednom u najljepši i najveći grad koji organizira ovo natjecanje, a ako nas put nakon toga i odvede u Basel, s osobitim ćemo zadovoljstvom krenuti u ne tako jednostavnu akciju selidbe iz sela na istoku Austrije do grada na sjeveru Švicarske. Daj Bože da se nakon toga još jednom moramo vraćati i u Beč...

Htio sam malo pisati o organizaciji ovog Europskog prvenstva, no kad bolje promislim - možda je bolje da o tome piše Sportnetov "tranzitni tandem" Pacak - Sajko, koji već desetak dana guta kilometre švicarskim i austrijskim vlakovima.

Kad se tročlana Sportnetova "globe-trotter ekipa" debelih podočnjaka napokon okupi u press centrima gradova u kojima igra naša reprezentacija, uglavnom to završi trkom s jednog na drugi kraj dvorane, pisanjem, slikavanjem, skidanjem (materijala na laptop, da ne biste nešto drugo pomislili), kemijenjem da sve to skupa što prije uredimo i objavimo. Mrvu veselja uvijek donese ulazak našeg foto-Japanca Yasuyukija Nagatsuke, koji je postao nezaobilazna "maskota" navijačkog vlaka koji vodi stotine naših navijača prema Austriji uoči utakmice. Japanac u hrvatskom dresu i u Austriji je zanimljiva atrakcija.

Tek kad smo osjetili Austriju i Švicarsku, shvatili smo što su Nijemci. Ovo Europsko prvenstvo baš kao da organizira "mlađi brat", jer koliko god se Austrijanci i Švicarci trudili, "ono" je ipak nedostižno.

Više od svega to se vidi u transportu, jer željeznička mreža u Austriji ne nudi osjećaj ugode i zadovoljstva kakvo su imali svi oni koji su 2006. krstarili Njemačkom vrhunskim Deutsche Bahnom. Sve je duže, sve je sporije, sve je napornije, a za vrijeme dok u Njemačkoj "zapalite" više od 1.000 kilometara iz Hamburga u München, u Austriji tek vidite vizure bečkih poslovnih nebodera krenuvši iz 150 kilometara udaljenog Oberwarta.

Tomo i Davor kažu da je u Švicarskoj bolje, ali tamo su i udaljenosti puno manje. Ne znam, nisam vidio i pomalo zavidim našem švicarskom izvjestiteljskom tandemu što svoje Europsko prvenstvo provode u Zürichu, Genevi, Baselu, umjesto u jednom "gerijatrijskom logoru pored autoputa", što je slučaj kod mene.

S druge strane, znam da i oni meni zavide što umjesto umaranja očiju na nacionalnim bojama išaranim raskalašenim Grkinjama, Šveđankama ili Nizozemkama, ja svoju energiju osim na pisanje trošim još samo na tjeranje nevjerojatno iritantnih europskih muha kojima je monitor laptopa očito jedno od najprivlačinijih mjesta za seks.

Da, znam, znam, na što će muha nego na hm..., novinara? Simpatično. Ali ovog puta to ipak ima malo više veze s činjenicom da je medijski centar podignut odmah pored mjesta gdje lokalci drže svoje domaće životinje, nego s radom onih koji su se uselili u šator pored štale.

Muhe na stranu, ni štala, ni dosada ovog mjestašca kojeg smo već polako počeli prihvaćati kao "zamjenski dom" ne mogu nadomjestiti činjenicu da su oni tu pored nas. Da su nam heroji nacije tu na dohvat ruke, da živimo pored njih i s njima. Makar sa svakim približavanjem parkingu njihova hotela Avita, koji je također blizu ovih štala kraj nas, no vjerojatno ima neki organizirani "muha-eliminator", skoro pa možete osjetiti snop laserskog svjetla snajpera austrijskih specijalaca i samo očekujete kad ćete s nekog megafona začuti "Raus! Schnell! Jetzt! Los, los!"

Lijepo je znati da su tu, da smo i mi dio te priče, makar ih vidimo samo kad i koga nam Gavro dozvoli. Gospodar naše sudbine, onaj koji odlučuje o tome čije ćete izjave danas ili sutra čitati u medijima zove se Davor Gavran. Kao i u svakom poslu uvijek ima nezadovoljnih, bude i trzavica, nesporazuma. Logično, svi misle da su najvažniji, da je njihovo vrijeme najvrjednije, a njihovi "potrošači" najbitniji.

Ali na kraju dana vjerujem da će se većina izvjestitelja koji prate hrvatsku reprezentaciju složiti kako je "bolje Gavran u ruci, nego labud u jezeru". A "labuda" smo se nagledali od takozvanih "press-službenika" mnogih naših klubova koji sebe drže važnijim i većim od svojih poslodavaca i onih koje predstavljaju. Kao i u većini ostalih stvari, hrvatska nogometna reprezentacija i u ovom je detalju visoko iznad svih onih koji se u našem sportu nazivaju "glasnogovornicima".

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!