Juriš

Grant se već isplatio

Bernard Jurišić • utorak, 11.11.2008.
Grant se već isplatio
Foto: EPA

Avram Grant (još) nije sletio u Split, a Hajduk već ima koristi od njegovog imena i prezimena u nogometnom svijetu. Koliko može inozemni trener napraviti u sredini kakva je Hajduk, koja praktično ne trpi ni hrvatske stručnjake koji nisu iz "lokalnog bazena"?

Iako djeluje senzacionalno i nevjerojatno, Avram Grant zaista je dobio konkretnu ponudu da dođe raditi u Hajduk. Ne nužno u ulozi trenera prve momčadi, moguće i u nekim drugim ulogama, prije svega kao šef stručne piramide koji bi djelovao "iz sjene". No, zadržimo se za trenutak isključivo na njegovoj potencijalnoj ulozi novog trenera Hajduka.

18 inozemnih trenera u povijesti

U svojoj povijesti Hajduk je vodilo 18 inozemnih trenera, od čega 17 u vrijeme prije 2. Svjetskog rata. Prvi Hajdukov trener bio je Čeh Oldrich Just, a nakon njega redali su se češki treneri za kormilom "bilih": Joseph Swagrovsky, Bohumil Milda, Otto Bohata, Zdenek Jahn, Norbert Zajiček, Karel Stiasny, Frano Zoubek, Rudolf Štapl, Jindrich Šoltys, Vaclav Pinc, Jaroslav Bohata, Karel Senecky i Jiri Sobotka. Uz njih Hajduk su vodila dva Austrijanca (Franz Mantler i Erwin Puschner), Mađar Ilies Spitz, te Bugar Ivan Vucov, jedini inozemni trener nakon 2. Svjetskog rata. Tijekom gotovo 80 godina nastupanja u zajedničkim jugoslavenskim unijama samo trojica Hajdukovih trenera nisu bila iz Hrvatske: Aleksandar Tomašević, Milovan Ćirić i Dušan Nenković.

Dva su se pitanja automatski generirala u svim glavama. Što može inozemni trener napraviti u "intimnom okruženju" kakvo je Hajduk i vrijedi li to novca koji će mu morati biti isplaćen?

Činjenica je da je kroz povijest Hajduk vrlo rijetko izlazio iz okvira trenerskih rješenja poniklih u splitsko/dalmatinskom "bazenu". Posebno u zadnjih 20 godina, tijekom kojih je samo jedan "sjevernjak" dobio prigodu voditi prvu momčad - Miroslav Blažević. Uz njega još samo Nenad Gračan i Blaž Slišković nisu "autohtoni Dalmatinci" ili ne žive u Splitu, no ne vode se "strancima" jer su u osamdesetima nosili Hajdukov dres. Svi ostali, njih ravno 20 u minulih 20 godina - bili su "domaći proizvod".

Posljednji inozemni trener na Hajdukovoj klupi bio je Bugar Ivan Vucov u sezoni 1987/88. Nije se dugo zadržao. No opet - tko se to uopće dugo zadržao otad do danas na klupi Hajduka? Samo su Ivan Katalinić i Zoran Vulić u tom periodu odradili više od jedne sezone u komadu. Odavno je "sustavan stručni rad" u Hajduku fikcija iz neke druge dimenzije.

Što može Grant u okruženju kojeg ne poznaje? S jedne strane bi bio hendikepiran zbog vremena koje bi mu trebalo za "hvatanje konaca" unutar momčadi i kluba. S druge strane - bio bi blagoslovljen činjenicom da ne bi morao slušati što govori "oporba", kako dišu navijači, koji menadžer drži kojeg igrača, što se šapuće u klupskom kafiću i što mu zamjeraju "oni što sve vide i znaju vireći iz svojih mišjih rupa". Svaki od 23 spomenuta Hajdukova trenera teže se nosio s navedenim neminovnostima nego sa stanjem u svlačionici i na terenu.

Bi li bio skup? U uvjetima prosječnog radnika u splitskom brodogradilištu - itekako. U nogometnom svijetu kojemu se Hajduk barem deklarativno teži približiti - nimalo. Već je dosad, u protekla četiri dana, donio Hajduku više pozitivnih stvari nego mnogi od navedenih stratega koji su sjedili na Hajdukovoj klupi.

Hajduk je minulih godina u inozemnim medijima spominjan isključivo po kaznama navijačima, ponekom trećerazrednom transferu, prijetnjama stečajem ili eventualno kao klub u kojem je ponikao Slaven Bilić. A od petka do danas, ogroman broj svjetskih medija posvetio je barem "crticu" informaciji da Hajduk pregovara s dojučerašnjim trenerom Chelsea. U poslovnom svijetu imidž je sve. Imidž prodaje, imidž donosi kapital. Kod nas se jedina sustavnost i temeljitost može prepoznati upravo u želji da se obezvrijedi i popljuje sve što imalo vrijedi i ismije ili osumnjiči svakoga tko želi napraviti nešto pozitivno.

Sama informacija da je Avram Grant pristao ugostiti Hajdukove emisare u Londonu munjevito je projicirala sliku ozbiljnosti kluba za koji se u europskim okvirima praktično nije čulo od četvrtfinala Lige prvaka 1995. Mnogi su se smijali kad se prošlog ljeta Samuel Eto'o zaputio u Uzbekistan, prošetao gradom i uslikao s predstavnicima tamošnjeg nogometa. Samo nekoliko tjedana kasnije, za uzbekistanski Bunyodkor potpisao je Rivaldo, a momčad po tamošnjim ledinama vodi nitko drugi nego - Zico.

Stoga nema dvojbe da su Hajdukovi čelnici napravili izvrstan posao odradivši prilično ozbiljno priču s Avramom Grantom. Sve ako se i ne realizira njegov angažman u Hajduku, ova je medijska priča donijela samo pozitivne stvari kako Hajduku, tako i hrvatskom nogometu u cjelini. I to praktično - besplatno.

Vrijedi li jedan Avram Grant hipotetskih milijun eura po sezoni? Vrijedi li jedan David Beckham 20 istih? Naravno da vrijedi ako se ti novci znaju iskoristiti. Jedno takvo ime u europskom nogometu znači ozbiljnost, znači sigurnost, znači moć.

Znači da će neki igrač kojeg biste inače teško doveli u HNL - barem u rubnom dijelu svog mozga provrtjeti "Pa ako mogu dovesti takvog trenera, hm...". Znači da će barem neki bogati sponzor koji je dosad odmahivao rukom, možda pomisliti "Zašto ne, ovo djeluje ozbiljno". Znači da će barem ponekad inozemni mediji poviriti u naše dvorište vidjeti "Znači li uspjeh u Chelseau uspjeh i u HNL-u".

"Para na paru, uš na fukaru", kaže stara poslovica. Ako želiš nešto veliko, nešto veliko moraš i uložiti. Bio to Avram Grant ili neka posve druga priča, Hajduk će morati ustanoviti neka nova, svježa i drugačija pravila igre ako uistinu želi oploditi sve ovo dobro što se oko njega događalo u vlasničkom preoblikovanju posljednjih mjeseci. Pritom je nužno što prije izaći iz zatvorenog stanja uma koje je na Poljudu zavladalo otkad su nesposobni i nestručni ljudi bez vizije i programa preuzeli kormilo i napravili puno štete.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!