Juriš

Od Tončevog sina do junaka tribina

Bernard Jurišić • utorak, 10.03.2009.
Od Tončevog sina do junaka tribina
Foto: Bruno Karadža

Prije 8 godina poljudske tribine ovacijama su ispraćale svaki dodir Marija Carevića s loptom. "Izlazni junior" driblao je desetak godina starije stopere, provlačio im loptu kroz noge, zaobilazio ih poput čunjeva na treninzima. Dok se orio pljesak razgaljenih tribina, s njim je svoje prve prigode u prvoj momčadi dobivao i Darijo Srna.

Tada 19-godišnji Metkovac ni izbliza nije bio tako atraktivan i zanimljiv, ali je imao nešto zbog čega je puno promatrača već tada govorilo kako će napraviti puno veću karijeru nego "dribler" Carević. Imao je agresivnost, kiptio od samopouzdanja i najvažnije od svega - nije ga zanimalo tko stoji na suprotnoj strani. Bio to Dinamo ili Kamen Ingrad, Darijo je jurio "sto na sat", trošio se od prve do zadnje minute i stvarao prednost.

Junak naše današnje priče dijeli iste karakteristike s jednim od trenutno najboljih hrvatskih nogometaša. Drago Gabrić svoj put od "Tončevog sina" do junaka tribina prošao je puno trnovitije nego bi se to dalo zaključiti. Naše nepotizmom i korupcijom nagriženo društvo apriori je "malog Gabrića" vidjelo kao još jednog "tatinog sina na krivom mjestu". Međutim, Drago je svima dokazao da je s pravom tu gdje jest i da će nastavi li ovim ritmom - ostvariti puno veću karijeru od svog oca Tonča.

Put Drage Gabrića zapravo je klasičan put Hajdukovih mladih igrača posljednjih godina. S tim što je Drago ipak imao tu sreću (ili križ) da je zbog ugleda svog oca i njegovih logičnih poznanstava u nogometnom svijetu, njegov sin izazivao puno više pozornosti od vršnjaka. Kao sin slavnog oca morao je dokazati i svojim trenerima, ali i svojim vršnjacima da je dobar. Morao je dokazati da nije tu gdje jest samo zbog toga što se preziva Gabrić.

Drago je u izlaznoj juniorskoj godini dijelio sudbinu brojnih generacija Hajdukova podmlatka, koja od Srne do Kalinića nije izbacila ni jednog seniorskog reprezentativca. Omladinski "vakuum" u Hajduku je kao nuspojavu proizvela nedefinirana klupska politika, stručno i igračko lutanje i dovođenje "poluproizvoda" sa svih strana Hrvatske i svijeta. Mladi Hajdukovi igrači osvajali su naslove u svojim uzrastima, no kad je došlo vrijeme da se od talenata pretvore u igrače - nailazili su na zid u koji su udarali glavom brojni nadareni klinci danas raspršeni diljem Europe.

Drago Gabrić je nakon juniorskog staža prošao posudbe u drugoligaškima Solinu i Novalji, da bi pažnju na sebe prije stadiona, skrenuo u dvorani. U prosincu 2007. na Kutiji šibica i Dvoranskom prvenstvu, zatim na splitskom Turniru četiri kafića, iskočio je iznad brojnih velikih i zvučnih imena, pokazavši da "ima nešto". Tek tada je razuvjerio mnoge koji su u njemu vidjeli "još jednog vezaša", a do kraja ih je osvojio kad je na Turniru četiri kafića nekoliko puta "zavaljao" svog oca na vratima suparničke momčadi.

Oko Drage je gotovo godinu dana lebdio dojam kako je "dobar igrač bez pozicije". Pokušavalo se s njim na zadnjem veznom, na lijevom braniču, na lijevom krilu - i svugdje su do izražaja češće dolazile njegove mane (kojih kao i svaki igrač ima), nego prednosti. Sve dok Goran Vučević u stilu profesora Baltazara, nije "mislio, mislio i - dosjetio se". "Izmiješao" je lijevu nogu Drage Gabrića i desnu Marijana Buljata na suprotne strane i stvorio - budućeg reprezentativca.

Gabrić je na desnom krilu "procvjetao", njegova agresivnost i brzina došli su do punog izražaja. S dobrim igrama bujalo je i njegovo samopouzdanje, pa je u završnici jeseni, a posebno na početku proljeća, bio najbolji i najkonstantniji igrač Hajduka. Brzina, želja i "slonovski" kapacitet pluća od njega su napravili igrača kojeg ćete tijekom 90 minuta vidjeti gotovo na svakom metru travnjaka.

Protiv Intera, Cibalije i Croatije upravo je Gabrić bio taj koji je spasio nekoliko opasnih kontri protivnika, uklizao i odnio na desetke lopti ispred svog kaznenog prostora i još s poda pokretao munjevite kontre Hajdukove momčadi.

Drago Gabrić prometnuo se u vođu Hajdukove momčadi, što u aktualnoj svlačionici u kojoj stoluju igrači koji su igrali u Engleskoj, Italiji, Rusiji, Grčkoj, Turskoj - nije jednostavna zadaća. Svojim konstantnim igrama i maksimalnim pristupom u svakoj utakmici svih 90 minuta, zaradio je poštovanje suigrača i tribina. Možda je Nikola Kalinić atraktivniji igrač i možda će ostvariti bogatiji transfer, no Drago Gabrić po igračkim je karakteristikama najmoderniji izdanak Hajdukove škole još od Darija Srne.

Njegov je slučaj pravi primjer i upozorenje Hajdukovim novim upraviteljima da ne smiju zanemariti omladinsku školu koja je u 98-godišnjoj povijesti kluba uvijek bila najjača karika. Teško je i nabrojati koliko je "Gabrića" Hajduk izgubio tijekom posljednjeg desetljeća zbog pogrešne klupske politike i zanemarivanja svog "proizvodnog ciklusa".

Od Srne do Gabrića i Hajduk i Hrvatska izgubili su nekoliko godina, nekoliko generacija i nekoliko milijuna. Takav "zrakoprazni prostor" Hajdukova omladinska škola si više ne smije dozvoliti.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!