Pošten, iskren, odan...

Kunem vam se Manchester Unitedom, nisam namjeravao pisati o Eduardu. Htio sam poslušati Davida Beckhama, zaključiti tu temu i uoči gostovanja Hrvatske na Wembleyu zauvijek je zaboraviti. Obavljao sam tako svoju rutinsku patrolu engleskim medijima, kada mi je pozornost privukla sljedeća izjava: "Engleski momci ne glume, ponekad smo i previše pošteni. Čak i u Premier ligi vidite igrače koji i pod prekršajem pokušavaju ostati na nogama i postići pogodak."

Ove je riječi u mikrofone, diktafone i kamere engleskih i svjetskih medija bez srama ispalio kapetan Chelseaja i engleske reprezentacije John Terry. Dok sam se još gušio od smijeha i hvatao prvi zrak, postalo mi je jasno da od moga planiranog programa za ovotjedno izdanje Engleskog pacijenta neće biti ništa. Nema što, taj Terry je pravi pionir!

Da je John Terry kojim slučajem govorio u prvom licu jednine, razumio bih ga. On je igrač koji ionako ima problema s ravnotežom i ostajanjem na nogama, sjetimo se samo njegova jedanaesterca u finalu Lige prvaka 2008. godine. Terry je jedan od onih koji bi se vjerojatno porezali i na oštro brašno, pa mu stvarno ne bih zamjerio da je izjava glasila: "Ja nikad ne glumim prekršaje."

Međutim, nije. Terry je svojom izjavio amnestirao sve Engleze, dodavši zabrinuto kako englesku reprezentaciju takav, pošten odnos prema sportu često zna skupo koštati. Čak je i apelirao na svoje suigrače da bi se ponekad trebali adaptirati na taj njima nesvojstven način igre i ponekad možda i pasti u šesnaestercu, tek toliko da ne budu čistunci u moru prljavštine.

Rečeno - učinjeno. Integracija Engleske u taj prevarantski folklor uslijedila je već u subotu u utakmici protiv Slovenije, koju je poštena Engleska dobila jedanaestercem kojeg je među sedamdesetak tisuća prisutnih vidio samo sudac Jonas Eriksson. Prezime je pobudilo sumnju, no Šveđanin ipak nije u srodstvu s bivšim izbornikom Albiona Svenom Goranom Erikssonom. Bilo bi zaista previše očito.

Jedanaesterac kojeg je dosudio spomenuti Eriksson može poslužiti i kao svojevrstan presedan u pravilima nogometne igre, jer je prvi put dosuđen zbog kontraprekršaja napadača nad obrambenim igračem, u ovom slučaju Boštjanom Cesarom. Valjda. Drugi razlog ne vidim, a i britanske komentatore bilo je pomalo sram.

Nesretnog Cesara onesposobio je Wayne Rooney, koji je tako u tjedan dana uspio izboriti dva sporna jedanaesterca, protiv Arsenala i Slovenije. Kako je od Uefine kazne i medijskog linča ipak zaštićen engleskom putovnicom, samodopadno je izjavio: "Nikada nisam namjerno pao u šesnaestercu, bilo je trenutaka kad sam umjesto pada radije pokušao ostati na nogama i uputiti udarac. Mislim da svi koji me gledaju kako igram znaju da sam pošten igrač, koji želi igrati što je poštenije moguće."

Stvarno?

Pošteno?

Što je poštenije moguće?

U samo par poteza Rooney je ne samo demantirao samog sebe i svog reprezentativnog kolegu Terryja, već i menadžera Manchester Uniteda Alexa Fergusona, koji je iz samo sebi poznatih razloga u englesko-hrvatsko-slovenski spor odlučio umiješati i žličicu škotskog mišljenja.

"Mislim da nijedan trener ne može biti sretan ako njegovi igrači pokušavaju simulacijama doći do sudačkih odluka. Trener ne može biti ponosan na momčad koja je pobijedila na taj način, nitko ne može biti ponosan", ispalio je gospodin crvenoga nosa i tako jednim potezom izbrisao šest godina postojanja Cristiana Ronalda u Manchester Unitedu. Život poslije Ronalda? Kojeg Ronalda?

Onog Ronalda koji je u svojih šest godina u Unitedu vjerojatno bezbroj puta prevario i Grahama Polla. Sjećate se toga suca koji je Hrvatskoj donio puno toga dobroga, ali sudačkoj profesiji nanio više štete nego koristi? Premda u mirovini, odlučio je progovoriti i podijeliti s nama mišljenje kako Rooneyja ne treba nazvati varalicom.

"Wayne Rooney ne bi trebao biti označen kao varalica uoči Svjetskog prvenstva, posebno zato što ga se sjećam kao igrača koji je uvijek nastojao ostati na nogama kada je to bilo moguće", reče Poll, a meni ostaje da ga upitam ne može li se to isto reći i za Eduarda da Silvu? Ah da, Eduardo nema englesku putovnicu.

Gospodina Polla i njegove procjene ipak ne treba shvatiti ozbiljno, Italiji je 2002. godine poništio dva pogotka u utakmici s Hrvatskom, vjerojatno ni dan danas ne zna zašto, dok je 2006. godine Josipu Šimuniću dao tri žuta kartona u jednoj utakmici. Nakon žestokih kritika povukao se s međunarodne scene, pa neka tako i ostane.

Ovaj kolaž otočkih gluposti i egocentrizma red je završiti pravom poslasticom, a za nju će se pobrinuti branič Newcastlea Steven Taylor. Još jedan u nizu poštenih Engleza naučit će nas kako igrati rukom u šesnaestercu i potom prevariti suca. Ili možda ne?

Vama na ocjenu ostavljam umjetnički dojam te odgovor na pitanje je li Taylorova "pogibija" u šesnaestercu bliža kakvom spaghetti westernu ili je pak vjerno dočarao Keanu Reevesovo izmicanje mecima iz poznatog holivudskog hita Matrix. Osobno glasam za ovo drugo.

Nije, on je sigurno Francuz

Dok smo još na tragu engleskih prevaranata, sjeća li se tko Matthewa Le Tissiera? Englez francuskoga prezimena čitavu je svoju karijeru proveo u Southamptonu, za njega upisao 443 nastupa, a preko crveno-bijelog dresa dospio i do engleske reprezentacije. U tjednu u kojem su prevaranti u modi Le Tissier je izdao svoju autobiografiju i u njoj opisao jedan zanimljiv detalj.

Le Tissier je priznao da je 1995. godine u utakmici između Southamptona i Wimbledona pokušao uz pomoć nekolicine suigrača izvesti prijevaru kojom bi na kladionici podigli popriličnu svotu novca, ali na bezbolan način, bez utjecaja na krajnji ishod utakmice. Neodređen iznos uplatili su na to da će lopta prvi put izaći u aut već u početnih 70 sekundi utakmice.

"Plan je bio da loptu izbacimo van granica igrališta odmah na početku i lagano pokupimo novac", piše Le Tissier u autobiografiji. "Sve je bilo lijepo pripremljeno, lopta je nakon kretanja s centra došla meni i ja sam je ispucao prema Neilu Shipperleyju na krilu."

"Budući da je utakmica bila u prijenosu na televiziji, nije smjelo biti previše očito, a nisam htio ispasti ni šonjo koji će potpuno promašiti udarac, pa sam ga pokušao prebaciti. Zbog čitavog uloga, međutim, bio sam nervozan i nisam pucao onako kako sam htio. Problem je bio što Shipperley nije bio upoznat s našom okladom, pa je uspio dohvatiti loptu i glavom je vratiti natrag u igru."

Ono što je trebalo biti mačji kašalj i lagana zarada odjednom se pretvorilo u utrku s vremenom. "Mogli smo izgubiti puno novca da je lopta ostala u igri duže od 75 sekundi. Pred očima sam imao sliku kako mi utjerivači dugova lome koljena i dao sam se u bjesomučni trk za loptom. Očajnički sam je pokušavao izbaciti iz igre, nikad nisam toliko trčao u životu", priznaje Le Tissier.

Igrom sudbine ili slučajnosti, loptu su uspjeli izbaciti nakon točno 70 sekundi igre, što se smatralo neutralnim vremenom. Nisu ni izgubili ni osvojili niti jednu funtu. "Nikad se više nakon toga nisam kladio", završava priču još jedan u nizu poštenih Engleza koji su ovoga tjedna demantirali Johna Terryja.

Čuda su zabranjena na Old Traffordu

Da ne ispadne da su prevaranti samo među engleskim nogometašima, evo i primjera s tribina. U svibnju ove godine u doigravanju za ulazak u Premier ligu igrali su Burnley i Reading. U prvoj utakmici domaća je momčad jedanaestercem Grahama Alexandera šest minuta prije kraja došla do pobjede, a posebno zanimljivo bilo je na dijelu tribina rezerviranom za osobe s posebnim potrebama.

Čudesno ozdravljenje simpatičnog debeljuškastog navijača koji je u zrak podigao dvije štake i potom počeo veselo poskakivati slaveći pogodak Burnleya, ne bi se moglo dogoditi i na Old Traffordu jer tamo su čuda zabranjena, ako ne na travnjaku, onda barem na tribinama. Dokaz tome je i ovaj poprilično besmislen znak zabrane.

Foto: Ilustracija

Ako stoji Premiership, ne stoji i vrijeme

Ako ste mislili da sam zaboravio na Frédérica Piquionnea i njegovu statistiku (ne)postignutih pogodaka, prevarili ste se. Samo zato što je Niko Kranjčar otišao u Tottenham ne znači da je Portsmouth postao bolja momčad ili da ću ih ja prestati blatiti.

Foto: Ilustracija

Štoviše, mjerna jedinica za loš nogomet odlaskom je Kranjčara devalvirala, a još lošija je i statistika Frédérica Piquionnea koju sam u prošloj kolumni obećao pratiti. Ne tako ubojiti napadač Portsmoutha niti ovoga vikenda nije zabio pogodak, no to bi moglo biti zato što se Premiership nije ni igrao. Kako s Premiershipom nije stalo i vrijeme, statistika je neumoljiva: Piquionne nije zabio pogodak 27 dana.

Kad već pričamo o Premiershipu, moram priznati da mi nedostaje. Srećom već ovoga vikenda na rasporedu je peto kolo u kojem nas čeka prava poslastica: Tottenham u subotu u 18.30 sati dočekuje Manchester United. Prava je šteta što u redovima Spursa neće biti Luke Modrića, pa da u tako velikoj utakmici debitira hrvatska trojka. Nadamo se ipak debitantskom nastupu Nike Kranjčara i novoj pobjedi Manchest... ovaj, Tottenhama, naravno.

Slovo po slovo, riječ po riječ i došli smo skoro do kraja ovotjednog Engleskog pacijenta. Nisam vas htio zamarati pričom o večerašnjem ogledu Engleske i Hrvatske, moji kolege ionako će to već učinili ili će tek učiniti umjesto mene. Englezima ću tek poželjeti poraz, pa makar i iz nepostojećeg jedanaesterca. Ako ništa drugo, bila bi to sitna, niska zadovoljština onom zlobnom, osvetoljubivom dijelu mene.

Sir Alex Ferguson je prošloga tjedna slikovito opisao svoj odnos s Arseneom Wengerom: "Nas dvojica ćemo vjerojatno zajedno odjahati u sumrak". U tom stilu odjavljujem se i ja, s tom razlikom što u sumrak jašem sam. Zahvaljujem svima koji su se nakon prošlotjedne kolumne javili putem maila, javljajte se i dalje, adresa je i dalje ista: [email protected].

Ostavljam vas uz najavu službenog spikera sa stadiona Emirates, koji je uoči ogleda Arsenala i Portsmoutha pokušavao pročitati gostujući sastav i naletio na ime Arnolda Mvuembe: "Broj 15: Arnold... (pauza)... Nadajmo se samo da Arnold neće ući u igru!"