Tenis

Svi znamo gdje smo bili toga dana

Vedran Babić • srijeda, 03.03.2010.
Svi znamo gdje smo bili toga dana

"Gem, set, meč, Ivanišević! 6-3, 3-6, 6-3, 2-6, 9-7!" Tim riječima je zaključen legendarni wimbledonski finale svima nam drage 2001. godine. Nakon te rečenice ništa više nije bilo važno - Goran je napokon okončao godine i godine muke i ostvario svoj životni san. Ni danas, devet godina poslije, sjaj tog veličanstvenog trijumfa nije izblijedio. Goranov podvig još uvijek je jedna od najljepših sportskih priča uopće i još ga se uvijek svi prisjećamo s osmijehom na licu, nostalgijom i velikim emocijama.

10 godina, 10 tekstova

Kao dio obilježavanja 10-godišnjice portala Sportnet.hr, naši će vas novinari podsjetiti na 10, po našem izboru, najzanimljivijih sportskih priča od ožujka 2000. godine. Bilo je tu mjesta i za velike sportske uspjehe i za kontroverzne transfere i za tragične ozljede i za sudačke nepravde.

1. Goranov Wimbledon
2. Pakleni Portugal
3. Zlatna Janica
4. Domaćinstvo rukometnog SP-a
5. Cicini Pjesnici
6. Purger u Hajduku
7. Hrvatski Davis Cup
8. Eduardova ozljeda
9. Lopovi u Beogradu
10. Wembley

Vezane vijesti

Tog ponedjeljka, 9. srpnja 2001. godine, svi smo disali kao Goran. Prilijepljeni za TV ekrane, bilo kod kuće, na poslu ili na nekom trgu, svi smo željeli samo jedno - wimbledonski trofej u naručju jednog od najpopularnijeg i najomiljenijeg sportaša na ovim prostorima, ali i šire, mnogo šire. Mnogi su već izgubili vjeru u to da će Goran više ikada dobiti priliku zaigrati u finalu najdražeg mu turnira, no dočekao ju je.

Već pomalo na zalazu karijere i vjerojatno u nikad lošijoj formi, doduše, zbog konstantnih problema s ramenom, Goran je dočekao novo izdanje turnira u All England Clubu i u glavni ždrijeb ušao s pozivnicom. Samo dva tjedna ranije u prvom kolu Queen'sa je poražen od izvjesnog Cristiana Carattija i nitko ni u ludilu nije mogao očekivati ono što će se dogoditi gotovo mjesec dana kasnije.

Goran je kao 125. tenisač svijeta nanizao Fredrika Jonssona, Carlosa Moyu, Andyja Roddicka, Grega Rusedskog, Marata Safina, Tima Henmana i konačno Patricka Raftera u finalu koje se i dan danas prepričava. Svijet je ostao zapanjen, ali nikome nije bilo krivo što je naslov osvojio upravo Goran. Suze su tekle, srca su rasla, a čestitke pristizale sa svih strana svijeta. Dežurnog "krvnika" Petea Samprasa više nije bilo tu da pokvari zabavu - Goran je postao prvi tenisač s pozivnicom koji je osvojio Grand Slam, a vjerojatno će biti i posljednji.

O pozivnici: "Kada sam doznao da sam dobio pozivnicu za Wimbledon, nisam mogao vjerovati. Nakon poraza od Carattija mislio sam da će je dati nekom slučajnom prolazniku na cesti."

Po povratku u rodni Split Ivanišević je dočekan poput kralja. Ni danas se ne može odrediti koliko se točno ljudi nakrcalo na Rivu, u male uličice i na brodovima u luci, ali barata se brojkama od 150 do 200 tisuća. Legendarni doček prenijeli su svi relevantni svjetski mediji, Split je sada upoznala cijela zemaljska kugla. I to u najljepšem mogućem dekoru, onom navijačkom, istinskom navijačkom.

A danas, kakav je danas pogled na priču "Goran - Wimbledon 2001."?

Bez velike zadrške možemo reći da se nije mnogo toga promijenilo. Goranov trijumf i dalje je jedan od najupečatljivijih sportskih uspjeha uopće, što dokazuje, između ostalog, i 16. mjesto zauzeto na ljestvici 100 najvećih sportskih događaja britanskog Channel 4.

Prve impresije posli finala: "Još uvijek ne znam je li ovo samo san, nadam se da me sutra netko neće probuditi i reći mi kako se ništa od ovog nije dogodilo. Sada me briga hoću li više dobiti ijedan meč do kraja života. Što god dalje da napravim, gdje god da odem, uvijek ću biti wimbledonski pobjednik."

Iza Gorana su tako ostali brojni drugi epski događaji poput paljenja olimpijske baklje u Atlanti 1996. od strane legendarnog Muhammada Alija, zatim sedam zlatnih medalja plivača Marka Spitza na OI 1972., osvojeni Wimbledon 17-godišnjeg Borisa Beckera 1985. godine, četiri zlatne olimpijske medalje atletičara Carla Lewisa 1984., savršena izvedba 15-godišnje gimnastičarke Nadie Comaneci na OI 1976. i još mnogi, mnogi drugi. Dovoljno je samo reći da ikona tenisa, Pete Sampras, nije pronašla svoje mjesto na ovoj ljestvici.

Nadalje, teniski portal Tennis Earth svrstao je Goranovu pobjedu nad Rafterom najemotivnijom pobjedom ikad, dok je istu kanadski dnevnik The Globe and Mail na popisu najboljih mečeva nultih godina 21. stoljeća smjestio na četvrtu poziciju. No, sva ova priznanja tek su, u neku ruku, materijalna posljedica tog povijesnog meča čiji je utjecaj znatno dublji.

Euforija koju je tog lipnja i početkom srpnja stvorio Goranov pohod u All England Clubu bila je neviđena. Naravno da su svi, pa čak i sportski laici, znali tko je Goran, no tek tijekom ta dva tjedna hrvatsku naciju je zahvatio golemi teniski val. Djeca su ludovala za Zecom, teniski reket postao je najprodavaniji artikl i tko zna koliko je tadašnjih mališana upravo zbog svog idola upisalo tečaj tenisa. Svi su htjeli biti kao Goran, svi su htjeli osjetiti dašak atmosfere koja je tih dana nosila Hrvatsku.

O dočeku: "Ne znam što da kažem. Očekivao sam veliki broj ljudi, ali ništa približno ovome. Nas Splićana nema puno, ali smo najluđi od svih."

Neke stvari imaju posebno zacrtano mjesto u (sportskoj) povijesti, a jedna od njih je i ova Goranova najljepša teniska, a možda čak i životna priča, koja je ostavila traga ne samo u teniskom i sportskom svijetu, već i u onom vansportskom. Ona je postala sinonim za izraz "nikad ne reci nikad". Ona je postala inspiracija svima, pogotovo sportašima, koji su izgubili vjeru u sebe. Ona je u neku ruku postala zaštitni znak hrvatskog sporta, ali i Hrvatske u svijetu. Ona je postala jedna i jedina, neponovljiva. A tako će i ostati za sva vremena...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Obrisan korisnik05.03.2010. u 13:05
    kao zemlja hvala bogu imali smo puno sportskih uspjeha ali mislim da je pojedinacno ovo najveci uspjeh zbog svih okolnosti koje su se morale dogoditi da ovo i bude to. a onaj docek na rivi
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik03.03.2010. u 23:54
    bilo bi dobro vidjeti kako je izgledala stranicu prije 10 godina i kako se razvijala...
    Obrisan korisnik
  • Lomax03.03.2010. u 19:50
    ah kad se sjetim koliko sam zivaca tad izgubio...
    Lomax
  • Obrisan korisnik03.03.2010. u 19:40
    I meni se, dok ovo čitan, oči opet napune suzama. Gleda san to finale sam u dnevnom boravku u JAR-u i ne sićan se da san ikad, ka za vrime tog meča, tako neprestano molija Boga. Svaki gem... svaki udarac... Svakodnevno dolazin u dodir sa ljudima iz svih krajeva svita od kojih mnogi veze nemaju di... [više na forumu]
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik03.03.2010. u 18:47
    Ja sam i danas živčan dok gledam reprizu. Posebno onaj zadnji gem.
    Obrisan korisnik