Ma, zafrkava se...

U tom je kvartu svoje dječačke dane provodio živopisan i hiperaktivan lik po imenu Cobra Vragec, koji je jednom prilikom došao na ideju kako bi bilo lijepo snagom vlastitih ruku vinuti se pod oblake i dotaknuti nebo.

"Ma zafrkava se, uopće ne bu poletil", blefirao je Nosonja sa sigurnosti zagrebačkog asfalta, dok je Cobra raširenih krila iz kućne radinosti stajao na garaži, uvjeren da će - napravi li još samo jedan korak naprijed - samo nebo postati granica.

Arsene Wenger je Cobra Vragec engleske Premier lige. Velikog francuskog stručnjaka i menadžera Arsenala nije teško zamisliti kako raširenih krila prkosi skepticima, uvjeren kako su stvoreni svi preduvjeti da se njegovih ruku djelo otisne u visine i ne pljusne o tvrdo tlo.

Derbi sjevernog Londona, kojeg je Arsenal izgubio na nevjerojatan način, natjerao me da se zapitam zafrkava li se Wenger i ove sezone ili "bu stvarno poletil". Doista, mogu li Topnici nakon šest godina pauze već ove sezone zadovoljiti svoje nestrpljive navijače i podići tu srebrnu kantu na koju su svoje ime urezali davne 2004. godine?

Moram odmah reći kako se ne slažem s onim kritičarima i navijačima Arsenala koji smatraju kako je Wenger prokockao svoju šansu te mora otići iz kluba i prepustiti taj posao nekome drugome, ne uspije li ove sezone osvojiti Ligu prvaka i/ili Premiership.

Nakon 14 godina provedenih u klubu, Wenger jest Arsenal. Usprkos ograničenom budžetu koji se ne može mjeriti s onim njegovih izravnih rivala, vlastoručno je odabrao igrače koji imaju tjelesne i tehničke preduvjete na travnjaku provesti njegove zamisli i njegovati njegovo shvaćanje nogometne igre. Stoga je posve utopistički vjerovati da bi neki drugi menadžer, s igračima koje nije odabrao i s istim ograničenjima u budžetu, na njegovom mjestu u rekordnom roku došao do naslova prvaka.

U čemu je onda problem?

Osim što si ne mogu pomoći, pa redovito gube utakmice protiv momčadi u crno- bijelim prugastim dresovima, nesigurnost i neuigranost obrane, koncentracija tijekom svih 90 minuta, igra bez lopte, te nemogućnost autoritativnog rješavanja utakmica predstavljaju konkretne probleme Arsenala kojima Arsene Wenger još uvijek nije uspio stati na kraj.

Ne čudi stoga da je Tottenham upravo protiv svog velikog londonskog rivala prekinuo prokletstvo sudara s klubovima "velike četvorke", jer upravo subotnji derbi ogledni je primjer slabosti koje Topnicima stoje na putu do velikog rezultata.

Napadački gledano, Arsenal je odigrao besprijekorno, no malo kada ćemo Topnike kritizirati zbog napadačke neučinkovitosti ili nemaštovitosti. Arsenal s loptom može sve, igra prepoznatljiv nogomet identiteta bliskog Barceloninom, no dok Barcelona lomi protivnike, stvara autoritet i vrlo rijetko gubi utakmice, Topnici su samo u ovoj sezoni nanizali tri domaća poraza, i to niti jedan protiv izravnih kandidata za naslov.

Arsenal prima previše pogodaka, a razlog tomu je slaba uigranost obrane i pogreške kakve se ozbiljnim pretendentima na naslov ne bi smjele događati. Posebnu priču predstavljaju i vratari jer ni Manuel Almunia ni Lukasz Fabianski nisu prezentirali sigurnost kakvu mora imati "jedinica" Topnika.

Velik dio Arsenalovih problema u obrani svakako leži i u ozljedi Thomasa Vermaelena, zbog koje je Wenger na još uvijek neodređeno vrijeme prisiljen forsirati obrambeni par sastavljen od dvojice novaka, Laurenta Koscielnyja i Sebastiena Squillacija, koji su rame uz rame odigrali manje od deset utakmica.

Usporedimo li to s obrambenim uzdanicama Chelseaja (Alex i John Terry) te Manchester Uniteda (Rio Ferdinand i Nemanja Vidić), razlika u kvaliteti, iskustvu i pouzdanosti više je nego vidljiva, ali i razumljiva.

Wenger u svojim izjavama nakon poraza često ističe manjak fokusa, usredotočenosti na cilj, i šteta je što ga njegovi igrači još uvijek nisu naučili slušati jer bezbroj je dokaza kako najveći problem Arsenala leži upravo u glavama igrača. Momčad neiscrpnog, ali i golobradog talenta, u stanju je 45 ili više minuta lomiti protivnika i činiti ga smiješnim, a potom sav naporan rad pokvariti ispadanjem iz sustava i gubitkom koncentracije.

Kao što je 2004. godine, kada je naslov osvojio bez ijednoga poraza, imao Thierryja Henryja, Wenger i danas u momčadi ima izvanserijskog igrača. Cesc Fabregas svjetski je prvak, igrač fantastičnog osjećaja za igru i profinjenog dodira, pa i ne čudi da se našao u ciljniku Barcelone.

Fabregas je istinski dirigent koji se savršeno uklapa u Wengerovu filozofiju, ali se jednako tako uklapa u psihologiju momčadi koja iz neobjašnjivih razloga protivniku pruža prilike za povratak u utakmicu. Za razliku od Chelseaja, koji je od Stamford Bridgea načinio gotovo neosvojivu utvrdu, te Manchester Uniteda koji je pod Alexom Fergusonom baš uvijek uvjeren u pobjedu i vlastite mogućnosti, Arsenal kod svojih protivnika još uvijek ne stvara potreban autoritet i strahopoštovanje.

Pokažete li u Premier ligi ranjivost i manjak koncentracije, odškrinuli ste vrata nevoljama i samo je pitanje trenutka kada ćete zbog toga požaliti. Subotnji primjer najbolji je dokaz, jer malo je onih koji nakon prvih 45 minuta na Emiratesu nisu pomislili kako će Spursi do kraja "popiti" još dva-tri pogotka.

Stoga, žele li se ponovno okititi titulom prvaka Engleske, Topnici moraju patentirati vlastiti identitet pobjednika i iz glava svojih protivnika izbiti svaki nagovještaj optimizma. No, autoritet se ne gradi preko noći, pa se ni Theo Walcott, ni Laurent Koscielny, ni Jack Wilshere neće sutra probuditi kao igrači koji će protivnicima puniti gaće i koji će svoje pogreške svesti na minimum.

U svijetu u kojem nema razumijevanja za neuspjehe, Arsene Wenger nema lak posao, no za prilike kakve vladaju u današnjem nogometu pružena mu je fantastična i, mora se priznati, rijetka prilika. Uz savršene uvjete za rad ima i strpljenje klupskih čelnika koji, vodeći se primjerom Manchester Uniteda, ne sudjeluju u medijskim naklapanjima, niti ljuljaju Wengerovu stolicu.

Wenger je toga svjestan, pa ne čudi da je odbio financijski puno izdašnije ponude, koje bi se već nakon jedne ili dvije sezone mogle rasplinuti poput balona od sapunice. Francuz ne želi napustiti klub s kojim diše, ne želi tek tako ostaviti svoje životno djelo u kojeg ima potpunu vjeru.

Pod takvim okolnostima, vjerujem da je samo pitanje dana kada će Wengerovi kotačići početi raditi kao jedan i polučiti toliko željeni rezultat. "Vjerujem da je u Premier ligi moguće ostvariti ciklus od tri, maksimalno četiri uzastopne uspješne sezone", rekao je nedavno Alex Ferguson, a nakon što su slične cikluse prošli Chelsea, pa Manchester United, je li tako nestvarno vjerovati kako bi sljedeći ciklus mogao biti baš – Arsenalov?

Prilika za preuzimanje vrha ljestvice ovog je tjedna propuštena, no rezultati u dosadašnjih 14 kola jamče jednu od najzanimljivijih i najneizvjesnijih sezona u povijesti Premier lige. Dovraga, čak i Manchester City zaostaje samo tri boda...

Vijesti iz zemlje

Nakon što smo zaključili da "bu Wenger ipak kad-tad poletil", pod uvjetom da prije toga ne izleti s Emiratesa, red je da se posvetimo i nekim drugim zbivanjima iz 14. kola, koje je po svemu sudeći bilo vrlo plodno za razbijanje dugogodišnjih tradicija.

Birmingham je nakon punih 30 godina uspio svladati Chelsea i aktualnog prvaka doveo u neugodne probleme. Bodovna se prednost istopila, a tri poraza u četiri utakmice sigurno nisu ugodna glazba u hodnicima Stamford Bridgea, kojima iz još uvijek nepoznatih razloga više ne šeta najureni Ray Wilkins.

Dok krivnja za poraz od Sunderlanda leži u potpunom podbačaju cijele momčadi, glavni krivac za ovotjedni neuspjeh na St. Andrewsu, uz strijelca Leeja Bowyera, bio je Ben Foster, vratar s osam ruku koji je uspio zaustaviti većinu od 337 Chelseajevih udaraca prema vratima, od čega 212 Didiera Drogbe, koji nakon obolijevanja od malarije još uvijek nije postigao pogodak.

Chelseajev negativan niz krunski je dokaz kako jedan ubod komarca, jedna nesmotrena klupska odluka, nekoliko ozljeda ključnih igrača te bivši vratar Manchester Uniteda s članskom iskaznicom kukuriku koalicije mogu praktički preko noći promijeniti formu dotad nedodirljivog lidera prvenstva.

Otkad je od Tottenhama u 11. kolu preuzeo titulu Europskog prvaka, Bolton ne zna za poraz. Owen Coyle možda jest izdajnik i persona non grata među navijačima Burnleyja, no Boltonovi simpatizeri u procesu su ishođenja lokacijske i građevinske dozvole za podizanje spomenika 44-godišnjem menadžeru, te ispituju mogućnost beatifikacije još uvijek živoga čovjeka.

Bolton je na 24 sata bio među četiri najbolje momčadi Premier lige, istaknuvši kandidaturu za jedno od mjesta u Ligi prvaka, što svakako nije slučajnost jer za igre koje pružaju u dresu Boltona, Johan Elmander i Kevin Davies u nekom drugom, većem klubu, punili bi naslovnice dnevnih novina.

Sve dalje od spomenutih naslovnica su nogometaši West Ham Uniteda, koji su posljednji put na Anfieldu slavili davne 1963. godine, kada su Beatlesi skladbom "I Wanna Hold Your Hand" tjerali djevojke na čupanje kose i histerični plač, a potpisnik ovih redaka nije bio niti sjaj u očevom oku.

Za razliku od Birminghama i Tottenhama, Čekićari su nastavili tradiciju i glatko izgubili od Liverpoola, usput ostavivši dojam koji je mene natjerao na čupanje kose i histerični plač. Premda gajim simpatije prema legendarnom klubu s Upton Parka, u njihov opstanak u Premier ligi vjerujem jednako koliko i u gospodarski oporavak Republike Hrvatske.

Kad već divanim o klubovima koji će napustiti Premier ligu, zanimljivo je spomenuti da sve tri momčadi s dna ljestvice nose ime koje počinje slovom W, pa ako vam ikad padne na pamet osnovati klub i nadjenuti mu ime, imajte to na umu.

Na kraju, ne smijem zaboraviti spomenuti da je u sudaru dviju momčadi narančaste boje, od kojih je samo jednoj bilo dozvoljeno istaknuti je, Blackpool pobijedio Wolverhampton i razveselio sve nas kojima su Mandarine i Ian Holloway najdraži drugi klub u Premier ligi.

Zašto? Evo zašto. Holloway je nakon utakmice priznao kako je došlo do "pokvarenog telefona" između njega i njegovih pomoćnika, pa su tijekom utakmice zamijenili posve krivog igrača.

"Sve nam se pomiješalo", ispričao je Ollie nakon utakmice. "Htio sam zamijeniti Varneyja i umjesto njega u igru poslati Carneyja, no greškom smo s travnjaka povukli Craineyja. Svi smo bili zbunjeni, Varney, Carney, Crainey... zapetlja vam se jezik od toga."

Holloway ipak nije zlopamtilo, pa će svojim pomoćnicima ovaj put oprostiti, no bilo bi dobro da u sljedećem prijelaznom roku ne dovodi igrače čija prezimena završavaju na "ney". To znači da Wayne Rooney, nažalost, više nije opcija.

Utakmici na Bloomfield Roadu prisustvovao je i budući engleski kralj, Princ William, koji je znao da će upravo na tom stadionu biti postignut najljepši pogodak kola. Dame i gospodo, Luke Varney:

God save the team

Premda se rijetko osvrćem na nastupe engleske reprezentacije, prije nekoliko dana dok sam hodao ulicom na glavu mi je pala inspirativna misao: zašto se ne bih kratkim osvrtom pozabavio ogledom dviju najsmješnijih reprezentacija nedavno završenog Svjetskog prvenstva?

Kao što znate, Engleska je na Wembleyju poražena od Francuske, a taj je poraz potpuno očekivano u engleskim medijima popraćen katastrofičnim komentarima iz kojih se nameće nedvojben zaključak da Fabio Capello više nikome nije omiljen izbornik.

Tijekom kratkog i relativno beznačajnog razdoblja na zamišljenoj liniji koju zovemo vrijeme, a na kojemu između ostalog može zahvaliti i lijevom boku hrvatske reprezentacije, Capello je bio spasitelj engleskog nogometa. Međutim, debakl na Svjetskom prvenstvu i remi s Crnom Gorom pojeli su mu sve kredite, pa sada, želite li pronaći tiskani medij koji ga ne želi smijeniti, morate biti opremljeni kompasom i golemom količinom strpljenja.

Capello se našao u situaciji da se svaki njegov potez smatra promašenim, čak i onda kada je učinjen na izričito traženje tih istih medija. Upravo zbog medijske hajke da u reprezentaciju ne zove mlade igrače koji su to zaslužili, Capello je protiv Francuske izveo kombinaciju iskustva i mladosti i – pogriješio.

Najdalje je, kao i obično, otišao dnevnik The Sun, koji je Capellu nadjenuo nadimak "Prat in a hat", što u slobodnom prijevodu znači "budala s kapom" i čime se talijanski strateg svrstao u istu kategoriju kao i njegov prethodnik Steve "Wally With The Brolly" McClaren. Kao da nadimak nije bio dovoljan, The Sun je pripremio i "Odu budali", koju ovdje prenosim u cijelosti.

U čitavoj hajci na trenera, mediji zanemaruju činjenicu da je razočaranje engleskom reprezentacijom tim veće upravo zbog medijskog potenciranja kako se radi o sastavu spremnom na najveće domete.

Čovjek bi pomislio da je više od četiri desetljeća bez ikakvog trofeja dovoljno za pomirenje sa sudbinom vječnog gubitnika i neospornom činjenicom da engleski reprezentativci, naviknuti na momčadi sastavljene od najmanje četiri stranca na jednoga Engleza, odijevanjem dresa engleske reprezentacije upadaju u velike probleme.

Kako zamjeriti Stevenu Gerrardu što gubi loptu pokušavajući pronaći Fernanda Torresa? Otkud im pravo prigovoriti Theu Walcottu što ne može ubaciti Marouaneu Chamakhu ili povratnom loptom pronaći Cesca Fabregasa?

Najveći problem engleske reprezentacije nisu točke A i B, već što između dviju točaka ne postoji osam međutočaka s putovnicama Španjolske, Argentine, Brazila ili Njemačke. Sa mnom se, naravno, slažu i moji prijatelji iz francuskog dnevnika "L'Equipe", koji su se u analizi utakmice s Engleskom otvoreno pitali "čemu služi Gareth Barry", te kako je moguće da Theo Walcott predstavlja veliku nadu engleskog nogometa, a nitko ga nije niti primijetio.

"Engleska je bila poput momčadi s dna Premier lige, koja nema dovoljno stranaca", napisaše Francuzi i pogodiše "u sridu".

Sudačka nadoknada

Bližimo se kraju 54. po redu Engleskog pacijenta, a prije nego se pozdravimo, vratimo se još jednom na londonski derbi. Iako mu je malo toga u drugom poluvremenu polazilo za rukom, Arsene Wenger uspijevao je zadržati prisebnost. Međutim, kada su mu umjesto obične pružili bočicu gazirane mineralne vode, potpuno je izgubio živce.

Još smo na Emiratesu, gdje je Samir Nasri najavom da se neće rukovati s Williamom Gallasom pokušao stvoriti napetost i medijsku pompu poput one koja je pratila famozno rukovanje Johna Terryja i Waynea Bridgea. Za cijelu predstavu na kraju je malo koga bilo briga, a Nasri je održao riječ i nije se rukovao s Gallasom. Zijev.

Što bismo mi bez socijalnih mreža poput Twittera? Prije samo nekoliko godina nije bilo načina da zavirimo u unutrašnjost svlačionice premierligaških klubova, dok sada raspolažemo informacijom da se kapetan Boltona Kevin Davies nakon utakmice rashlađuje sjedanjem u kadu punu leda. Je li nam bilo bolje prije Twittera ili sada, zaključite sami.

Podmićivanje sudaca kako bi svojim odlukama "navlačili" za jednu momčad u Engleskoj je zastarjela praksa. Tamo suci preuzimaju stvar u svoje ruke, poput Michaela Olivera, djelitelja pravde u utakmici između Blackburna i Aston Ville.

U dobrom društvu vrijeme brzo prolazi, pa je već došao kraj i ovoj kolumni. Opraštam se s vama do sljedećeg tjedna, a video zapis, odnosno izmišljenu reklamu za Sky HD koja slijedi ipak ću ostaviti - bez komentara.