Od cirkusa i depresije do čudesnih dosega

Nogometni cirkus

Reprezentacija nam je propustila drugo veliko natjecanje u posljednjih 14 godina i tu smo priču već pripisali 2009. godini. Krenuo je novi ciklus u kojemu Slaven Bilić i njegova družina apsolutno nemaju pravo na pogrešku. Zasad ide glatko, pobijedili smo sve osim Grka, ali razmažena hrvatska sportska javnost neće tolerirati ništa osim dominantnog okončanja kvalifikacijske skupine na prvom mjestu. Budimo realni - po imenima i ugledu ništa manje i ne bismo trebali očekivati. Uz dužno poštovanje prema krilatici "svi igraju nogomet" - igramo i mi.

Lijepo je bilo pratiti paralelan hod Hajduka i Dinama Europskom ligom tijekom jeseni. Mislim da ćemo tek za nekoliko godina shvatiti veličinu tog dosega. Splićani su se napokon priključili Zagrepčanima u nešto duljem europskom životu i zadovoljili se skupljanjem iskustva u skupini u kojoj i jesu bili objektivno najslabiji. Dinamo je još jednom zapeo na korak do europskog proljeća, no s obzirom na uvjete i kontinuitetnu klupsku politiku nema dvojbe da će već na jesen pokušati iznova. A Hajduk za Dinamom i zaostaje upravo iz razloga što u splitskom klubu već godinama ne postoji riječ "kontinuitet".

Nakon dva lijepa, treći paragraf posvetit ćemo ružnome. Afere o namještanju i tragikomični izbori za predsjednika HNS-a zgrozili su hrvatsku javnost. Tužno je bilo gledati "silovanje demokracije", bez obzira iz kojeg kuta i s koje strane gledali sve ono što se događalo u zadnjih mjesec dana u HNS-u. Još je tužnije bilo gledati kako jedna svjetska veličina poput Davora Šukera dramatično gubi simpatije javnosti, kako Reno Sinovčić "džepari" delegata, kako Zdravko Mamić i dalje vrijeđa koga stigne, kako se spominju prijetnje pištoljim, krađe glasova, telefonske prisile, mešetarenja i kupovanja naklonosti. A možda i najtužnije od svega - gledati kako nekadašnji hrvatski reprezentativci Miljenko Mumlek i Jasmin Agić odlaze u policijskoj "marici" pod optužbama da su sudjelovali u namještanju utakmica. Hrvatski nogomet i u 2010. bio je poput Dr. Jekylla i Mr. Hydea.

Košarkaška depresija

Ne tako davno košarka je bila najveći ponos hrvatskog sporta. Danas - ostaci ostataka onoga što bi se moglo zvati vrhunskom košarkom raspadaju se u komadiće. Ciboni i Zadru na naplatu su stigli krediti iz ne tako davnog raskošnog života u kojemu se nije pitalo "Koliko košta?", nego se grabilo bez razmišljanja o budućnosti. I Split plaća svoje pogreške i pokušava pronaći pravi put prema "održivom razvoju", Šibenika više praktično ni nema, o Rijeci i Osijeku da i ne govorimo. Klupska košarka nam se svela na dva kluba koji imaju novca, a nemaju (puno) navijača. Uz dužno poštovanje i respekt prema svemu što rade - ni Cedevita, ni Zagreb neće spasiti hrvatsku košarku, neće izazvati navijačku euforiju, neće vratiti hrvatski basket na staze stare slave. Ali to je najmanje njihov problem.

Reprezentacija nam se nakon 16 godina vratila na Svjetsko prvenstvo i tamo ostvarila otprilike ono što se od nje i očekivalo. Odigrala šest utakmica, ubilježila dvije pobjede protiv Irana i Tunisa, izgubila od svih ozbiljni(ji)h protivnika, prošla u drugi krug i ostala daleko izvan bilo kakvih ozbiljnih kalkulacija i dometa. Važno je sudjelovati? Za trenutak u kojemu se danas nalazi hrvatska košarka - tužna istina.

Rukometni kontinuitet

Koliko smo se samo puta upitali "Zašto košarkaši nemaju bar zrno pobjedničkog, ratničkog duha kakav imaju rukometaši?" Njihov višegodišnji kontinuitet pobjeđivanja tijesnih utakmica, obitavanja u završnicama gotovo svih velikih natjecanja u kojima su sudjelovali, mirnoća s kojom gledate uzbudljivu završnicu jer znate da će uvijek iskočiti neki Balić, Metličić, Vori, Lacković i zabiti taj pobjednički gol, najbolje govori o tome koliko su nam radosti donijeli. U Austriji su na Europskom prvenstvu opet došli do samog kraja, ušli u finale, no opet smo morali priznati Francuzima da su za nijansu bolji.

Vaterpolsko napokon

Valjda smo trebali organizirati, da bismo napokon mogli i dominirati. Nedostajalo nam je to europsko zlato u popisu vaterpolskih ostvarenja, a Ratko Rudić znao je kako upotpuniti kolekciju. Sjajna vaterpolska fešta u rujnu u Zagrebu popela nas je na Mount Blanc, konačno smo klupske uspjehe začinili i reprezentativnim slavljima. To prokletstvo gubljenja ključnih utakmica pod Rudićem je nestalo, još se jednom pokazalo što znači pravi trener i pravi rad. A reprezentacija je dovoljno mlada da žetvu medalja može i nastaviti.

Teniska stagnacija

Možda su nas tenisači u posljednjih 20-ak godina previše razmazili, pa više ne priznajemo uspješnom godinu u kojoj netko od naših nije došao barem do nekog Grand Slam polufinala. A zaboravili ste, zar ne? Marin Čilić otvorio je 2010. godinu polufinalom Australian Opena, nacija je opet ludovala zbog tenisa, ali Andy Murray je bio previsoka prepreka. Čilić je osvojio Chennai i Zagreb, Ivan Ljubičić je osvojio Indian Wells, opet imamo četvoricu među 100 najboljih, dvojicu među 20 (Čilić 14., Ljubičić 17., Karlović 73., Dodig 88.). U Davis Cupu smo stigli do četvrtfinala i ispali od kasnijeg pobjednika Srbije, dogodine otvaramo protiv Nijemaca. Cure već neko vrijeme nisu na razini, no ipak imamo dvije među 100 najboljih na svijetu; Karolinu Šprem (94.) i Mirjanu Lučić (96.).

Neuništivi Ivica

Ivica Kostelić i dalje ne dozvoljava da mu se bilo tko od sportaša približi u ozbiljnu konkurenciju na izborima za najbolje na kraju godine. Dva olimpijska srebra i četvrto mjesto u poretku Svjetskog kupa svjedoci su još jedne odlične sezone jednog od najboljih skijaša svijeta. Ivica je neuništiv, s gomilom motiva i pobjedničkih ambicija krenuo je i u novu sezonu i s njim ćemo se sigurno svi još radovati pobjedama i bodovima.

Olimpijsku medalju Hrvatskoj je donio i Jakov Fak u biatlonu, no već nekoliko mjeseci Fak je "ispisan" iz Lijepe naše i svoje je talente odnio u Sloveniju. Čuli smo sve moguće komentare i objašnjenja njegovog čina, mlatiti praznu slamu više nije potrebno. Radije ćemo se prisjetiti obranjene europske titule jedriličara Ivana Kljakovića-Gašpića u klasi Finn i svjetskog zlata veslačkog četverca na pariće Damira i Valenta Sinkovića, Davida Šaina i Damira Martina.

Čudesna Blanka

Blanka je sama priznala da više nema inspiracije za govore i zahvale, jer valjda nema nagrade koju ta sjajna skakačica nije osvojila. Pa je tako i novinarima više teško pronaći nešto novo, nešto inspirativno, nešto što o Blanki već nisu rekli, napisali, komentirali. Blanka je ponos hrvatskog sporta, mentalno i tjelesno čudo, djevojka koja svojim rezultatima pokorava svijet iz godine u godinu i još uvijek joj nije dosta. Bude li je zdravlje služilo - nema nikakve dvojbe da ćemo joj stiskati palčeve i slaviti pobjede i u 2011. Makar će 2010. biti teško ikad ponoviti: Europsko zlato na otvorenom u Barceloni, svjetsko dvoransko zlato u Dohi, zlato na Kupu kontinenata u Splitu.

Ove joj je godine rukavicu izazova za budućnost bacila Sandra Perković, europska prvakinja iz Barcelone. 20-godišnja Zagrepčanka na najboljem je putu da ostvari sve ono što smo očekivali, a nismo dobili od Ivane Brkljačić. Europski naslov osvojila je i Sanja Jovanović na 50 leđno i zaokružila trojac hrvatskih sportskih diva, a vrijedno sačuvanja od zaborava je i svjetsko zlato samostrelki Branke Pereglin, Nikoline Krivanek i Tihane Odlešić u kategoriji "field".

Pogled u 2011.

Što bi svaki hrvatski sportski zaljubljenik trebao tražiti u 2011. godini? Što manje negativnosti, što više sustavnosti. Što manje svađa, što više reda. Što manje financijskih krahova, što više realnih i dugoročnih projekata. Što manje priče, što više rada. I zdravlja prije svega.

Svim našim sportašima i sportskim radnicima i svima vama koji ste u 2010. godini barem ponekad zavirili u Juriš želim sretne blagdane i uspješnu 2011. godinu! A i onima koji nisu ;-). Živjeli!