Četiri kola u jedanaest dana

"To je samo igra svjetla i sjene", hinim bezbrižnost, svjestan da je monstrum na izmaku snaga tek ovjerena preslika vašeg kolumniste. Suočen s talogom nekoć reprezentativnog primjerka ljudskog roda, svake godine svom bratu blizancu postavim uvijek isto pitanje.

"Zašto nisi izabrao Bundesligu?", šapnem jedva čujno i podignem pogled, kao da očekujem odgovor. Naslonim glavu o hladno čelo svoga nijemog sugovornika, duboko uzdahnem i prepustim se vrtlogu pokajničkih misli.

Nije da nisam imao izbora. Njemačka, Italija, Španjolska, Francuska, Nizozemska, ma zašto ne i Hrvatska? Mogao sam odjenuti dres s kvadratićima, visoko čelo skriti navijačkom kapom i proglasiti se Hrvatskim pacijentom.

Ismijavao bih domaću ligu i uživao u gotovo četiri mjeseca prvenstvene pauze, a božićne i novogodišnje blagdane umjesto uz izvještaje i kolumne provodio bih u krugu najbližih, sit do grla i besposlen do granice dosade. Možda bi se tada pod božićnim drvcem netko sjetio i mene i podvalio kakav šareni smotuljak s mojim imenom.

"Nesretniče, morao si, baš si morao uzeti englesku Premier ligu", udarim dlanom po bratu, okrenem mu leđa i skliznem na tlo. Sklopljen na hladnome podu, zgužvan poput fetusa, neispavan i zaboravljen od svih, ponavljam iste riječi i lagano tonem u san.

"Četiri kola u jedanaest dana, četiri kola u jedanaest dana, četiri kola u jedanaest dana, četiri kola u je..."

Igrač manje

Nema straha, dragi moji ljubitelji engleskog nogometa, opisani trenuci slabosti kratkoga su vijeka, da ne kažem potpuno izmišljeni za potrebe stvaralačke slobode. Božićna zvonca vraćena su u ormare, iz susjedstva je iščezao miris blagdanskih delicija, a ciku i dreku veselog djeteta: "Plejstejšn tli! Dobio sam Plejstejšn tli!" zamijenio je strogi očev glas: "Gasi to i pospremi sobu!" Doba bezbrižnosti je završeno, dobrodošli u svijet Engleskog pacijenta.

Jer, engleski nogomet nikada ne spava, pa su u razdoblju od prošle kolumne do danas odigrane utakmice iz čak tri prvenstvena kola; jedno je dokrajčeno, drugo odigrano u cijelosti, a treće tek započeto. Zaključak nakon paklenog tjedna glasi: Manchester United i dalje je vodeća i jedina neporažena momčad lige, Chelsea je po prvi put u vlasništvu Romana Abramoviča skliznuo ispod mjesta koja vode u Ligu prvaka, Liverpool se još jednom pošteno osramotio, a Arsenal i Manchester City svojim rezultatima ispisali savršen uvod za današnji međusobni ogled.

Tek šesti put u povijesti Premier lige jedna je momčad Novu godinu dočekala bez poraza u prvenstvu, a samo jedna od njih nije na kraju osvojila naslov prvaka. Sjajan je to uvod u 2011. godinu za Manchester United, koji je u subotu iz utakmice koju je po svim pokazateljima trebao i morao izgubiti na kraju izvukao tri boda i zadržao prednost ispred svojih rivala.

Rijetko kada, gotovo nikada, momčadi započinju utakmice s desetoricom igrača. Gubitak ljudstva i brojčane ekvivalencije najčešće se dogodi tijekom utakmice, kada sudac potegne drugi žuti ili, sto mu gromova, izravni crveni karton i nekoga od nestašnih igrača pošalje na prerano tuširanje.

Manchester United, pak, svaku utakmicu koju započne Gary Neville od prve minute igra s desetoricom.

Nakon dva mjeseca pauze nekadašnji kapetan Uniteda vratio se u momčad i odigrao, ako ne najgoru, onda vjerojatno jednu od tri najgore utakmice u karijeri, s tim da sve tri datiraju iz ove sezone. Teško je riječima opisati što je sve pogrešno činio desni bek lidera prvenstva, no neću biti daleko od istine kažem li da je pogrešno napravio – baš sve.

Stariji brat Neville na Hawthornsu je lutao, kasnio u dvoboje, tjerao kolege da pokrivaju njegove pogreške, zaboravljao za koga igra i svakim korakom podsjećao na višak kilograma, ali i okrutnu istinu da ga je pregazilo vrijeme.

Njegova su kašnjenja i ispadanja iz sustava inače sigurnu Unitedovu obranu svela na razinu prosječnog drugoligaša, pa ne čudi da je popravljajući njegovu pogrešku Rio Ferdinand skrivio i jedanaesterac.

Kad smo već kod udaraca s bijele točke, Neville je u susretu s West Bromwich Albionom skrivio jednog od najčišćih koje ćete ikada vidjeti, jednog od onih kojeg bi dosudio i Alex Ferguson, samo da je pri ruci imao zviždaljku. Na sreću navijača Uniteda, ona je ostala u ruci suca Chrisa Foya, koji čitav incident nije smatrao spornim.

Teško je preko usana prevaliti riječi "ne mogu više", teško je to priznati drugima, a možda najteže samome sebi. Kad srce kaže hoću i mogu, a svaki zglob i mišić u tijelu jeca pod pritiskom godina, ipak je vrijeme reći zbogom. Kada je napokon, u drugom poluvremenu, napustio travnjak Hawthornsa, Neville je izgledao poput islužena ratnika.

Iscrpljen, iscijeđen, ali i posramljen od nekih novih mladića, koji su jedva dočekali priliku osramotiti jednu od najtrofejnijih, ali i najprgavijih ikona Premier lige, sjeo je na klupu znajući da će do kraja sezone dobiti vrlo malo ovakvih prilika. Nema sumnje, venama Garyja Nevillea teče Manchester United, on je dijete kluba i u svom će domu na Old Traffordu dočekati i mirovinu. Šteta je samo što u nju nije otišao kada je za to bilo pravo vrijeme...

O lavovima i vukovima

Netko mi je jednom ispričao teoriju kako je svakom ljudskom srcu "tvornički" dodijeljen točno određeni broj otkucaja, nakon kojega ono prestaje kucati i šalje svog vlasnika na onaj svijet. Koliko je točno istine u toj priči, nisam siguran, no čovjek koji ju je ispričao usput se pitao čemu se baviti sportom i trčati, kada ćemo na taj način brže iskoristiti unaprijed nam dodijeljeni broj otkucaja. Bolje ih je, tvrdi on, iskoristiti sjedeći i ležeći.

Upravo tako, sjedeći i ležeći, odgledao sam nedjeljnu utakmicu između Chelseaja i Aston Ville, koja je završila neodlučenim rezultatom 3:3. Napadačka je linija plavih lavova ponovno pokazala kako ima ozbiljnih problema s postizanjem pogodaka, a osovina Malouda, Anelka i Drogba više ni izbliza nije sigurna i efikasna kao tijekom prošle ili početkom ove sezone. Drogba je na kraju uspio postići pogodak, dok su druga dva proizvod jedanaesterca i udarca stopera Johna Terryja.

Tada mi je palo na pamet da i nogometni klubovi, poput srca iz spomenute priče, u sezoni dobiju jedan, unaprijed im dodijeljeni broj pogodaka. Problem nastaje ako ih, poput Chelseaja, većinom potrošite početkom sezone i klubove ispraćate kući sa šest ili sedam pogodaka u mreži, premda vam je za pobjedu potreban tek jedan ili dva.

Primjerice, prošle je sezone Aston Villa na Stamford Bridgeu primila čak sedam pogodaka i poniženo se vratila u Birmingham, a ove su se nedjelje vratili odlučni da pokažu kako mogu daleko bolje. Da su mogli birati bolniji način osvete, vjerojatno ne bi izabrali scenarij koji se odigrao na Stamford Bridgeu i koji je Chelsea u trećoj minuti sudačke nadoknade ostavio bez dva velika boda.

"Trebali smo dobiti, ali nismo, a sad će se biti teže pripremiti za sljedeću utakmicu", rekao je Carlo Ancelotti, svjestan da kriza i dalje traje i da donedavno najimpresivnijoj momčadi lige sada "visi" i plasman u Ligu prvaka.

Sudeći po situaciji na Anfieldu, Ligu prvaka još neko vrijeme neće vidjeti Liverpool, koji se prošle srijede pošteno osramotio izgubivši na svom travnjaku od posljednje momčadi lige. Liverpool je od prošle kolumne naovamo odigrao tri loša i jedno dobro poluvrijeme i tek donekle popravio dojam pobjedom nad Boltonom.

Tri boda iz te utakmice samo su produžila agoniju Roya Hodgsona, koji još uvijek neće dobiti otkaz, ali ni povratiti izgubljeno povjerenje vjernih navijača Liverpoola. Sve je manje onih koji bivšeg menadžera Fulhama podnose na klupi Redsa, a značajnu poruku vlasnicima uputili su na samu Novu godinu, kada je utakmicu s Boltonom s tribina ispratilo tek 35.000 ljudi, što je deset tisuća manje od ukupnog kapaciteta Anfielda.

Za utjehu je tek što su oni koji su ipak došli na utakmicu vidjeli najljepši pogodak 21. kola, u režiji starih znanaca Stevena Gerrarda i Fernanda Torresa. Da je takve suradnje više, Liverpool bi bio u daleko manjim problemima.

Koliko je loše Liverpool odigrao utakmicu s Vukovima dovoljno govori podatak da je ta ista momčad Wolverhamptona, koja je na Anfieldu slavila nakon 27 godina suše, samo nekoliko dana kasnije izgubila derbi začelja s West Hamom, a kako u sljedećih šest kola redom igra s Chelseajem, Manchester Cityjem, Liverpoolom, Boltonom, Manchester Unitedom i Arsenalom, mislim da već sada mogu pakirati kofere za drugu ligu.

Čekićari su se pak do blagdanskog paketa utakmica s pobjedom mogli sastati jedino slučajno, a onda su tijekom blagdana uknjižili dvije pobjede i remi i sa sedam bodova se za inat Engleskom pacijentu odlučili otisnuti s dna ljestvice.

Utakmica između dvije gore spomenute i najgore plasirane momčadi u Premier ligi samo u Premier ligi na Novu godinu može do vrha napuniti tribine jednog stadiona. Krcati Upton Park nije požalio jer njihovi su ljubimci ostvarili pobjedu, a razdragano gledateljstvo usput je moglo svjedočiti i najsmješnijem pogotku kola.

Ne gleda li vam se cijeli sažetak utakmice, skočite na četvrtu minutu i uvjerite se i sami kako je čovjek stomatološkog prezimena Ronald Zubar svladao vlastitog vratara.

Na kraju, ne smijem zaboraviti spomenuti da su se na Eastlandsu prije nekoliko dana sudarila dva svijeta. Financijski najskromnija, ali i najsimpatičnija momčad Premier lige došla je u goste najbogatijoj, ali i jednoj od globalno najomraženijih. Kako Premiership ipak nije film u kojem heroji na kraju uvijek pobijede, tri boda odnio je bogati Manchester City, no Blackpool je svejedno skupo prodao kožu.

Bez obzira kako je ime protivniku s druge strane, Mandarine svoje napade završavaju s četvoricom ili više igrača u protivničkom šesnaestercu i pravo je čudo što na Eastlandsu nisu uspjeli postići barem jedan pogodak. Nakon utakmice menadžer Blackpoola Ian Holloway nije se dao zaslijepiti velikim igračkim imenima.

"Pobijedila nas je malo, ali zaista malo bolja momčad", rekao je novinarima, a igra njegove momčadi pokazala je kako nije uvijek sve u novcu.

Sudačka nadoknada

Uz nadu da vam je 2011. godina počela bolje nego dječaku sa sljedećeg video clipa (opet, zločesti ste ako vam je smiješno), red je na prvu sudačku nadoknadu u novoj godini.

Video koji slijedi pak može poslužiti kao pouka svim urednicima radio postaja da za prijenose nogometnih utakmica kao sukomentatore ne angažiraju igrače koji su nekada igrali za jedan ili drugi klub. Nekadašnji igrač Aston Ville Stan Collymore, koji je taj dres nosio od 1997. do 2000. godine, s puno je entuzijazma i vrlo malo obzira prema navijačima Chelseaja dočekao izjednačujući pogodak Ciarana Clarka u sudačkoj nadoknadi na Stamford Bridgeu.

A nimalo obzira prema vlasnicima Blackburna nije imao menadžer Sunderlanda Steve Bruce, inače bliski prijatelj nedavno najurenog menadžera Roversa Sama Allardycea. Nakon uvjerljive pobjede Sunderlanda nad Blackburnom s 3:0, Bruce je pobjedu posvetio upravo Big Samu i pobrinuo se za izjavu tjedna.

"Htio bih posvetiti ovu pobjedu Samu. Znam da mu neće biti pretjerano drago što smo pobijedili njegovu bivšu momčad, no zbog svega što mu se dogodilo u proteklih par tjedana presretan sam zbog ove pobjede i večeras ću i za njega popiti nekoliko čaša vina", rekao je menadžer Sunderlanda.

Inače, gore spomenuti vlasnici Blackburna, suočeni s gnjevom navijača kojima nije jasno zašto je morao otići Sam Allardyce, brže bolje su se uhvatili novčanika i već na početku godine dobro nas nasmijali. Naime, brazilskom su virtuozu Ronaldinhu ponudili 20 milijuna funti kako bi tri godine konačnog zalaska karijere potrošio na Ewood Parku.

Nije to sve! Osim Ronaldinha, indijski su vlasnici svrstali Blackburn među nekolicinu klubova koji se otimaju oko posudbe Davida Beckhama, a uspiju li u tome na najboljem su putu da napuste nadimak Rovers i novo desetljeće otvore i novim nadimkom – Geriatricos.

Nogometaši, novinari i puk već godinama prozivaju Fifu i Uefu da dozvole ulaz tehnologije u nogomet i sucima olakšaju odluke kod vrlo dvojbenih situacija. Zasad nije poznato na koju se stranu svrstao BBC, čiju su režiju očito svladali blagdani i poneka čašica previše. Crtanjem zamišljene linije zaleđa natjerali su nas na pomisao da ni tehnologija nije bezgrešna.

Kako sam ranije već spomenuo, večeras nas na Emiratesu očekuje nogometna poslastica, a taj ogled Manchester City dočekuje u uobičajenoj atmosferi potpunog nesklada svlačionice. Nakon što su se prošlog mjeseca za vrijeme treninga potukli Mario Balotelli i Jerome Boateng, njihovim su se primjerom poveli i Emmanuel Adebayor i Kolo Toure, a njihov hrvački dvoboj prekinut je na intervenciju suigrača.

Najljepšim pogotkom 21. kola već sam proglasio suradnju Gerrarda i Torresa, a titulu najljepšeg u još uvijek nedovršenom 22. kolu vrlo vjerojatno odnijet će jedan od najljepših pogodaka ove polusezone. Javier Hernandez je sinoć na Old Traffordu treći put u dva mjeseca zabio Stoke Cityju i pokazao kako je Alex Ferguson još jednom imao nos za pojačanja.

Dragi prijatelji nogometa, s najboljim željama za 2011. godinu pozdravljam vas do sljedećeg izdanja Engleskog pacijenta, a staru ćemo godinu, baš kao i onu prethodnu, ispratiti polusatnim izborom najsmješnijih nogometnih trenutaka 2010. godine u izboru portala TVgolo.com. Sretna vam nova godina!