Tri Golužina razloga... I još par

Kao autor koji je jednom cijelu kolumnu posvetio tomu kako je odlika najvećih pobjednika da se ne bave isprikama i opravdanjima, nije tajna da nisam oduševljen vađenjem na suce ili sreću, a izbornik Slavko Goluža proveo je posljednja 24 sata čineći upravo to.

Goluža će dodati da je emotivac, no on više nije igrač koji si može dopustiti da poslije utakmice svaljuje sve na suca ili na sreću, makar to bilo "po prvi puta u karijeri". Izbornik hrvatske rukometne reprezentacije treba, jasno, imati emocije, svakako ih treba znati izazvati kod igrača. No istodobno, izbornik mora biti najrazumniji, najpromišljeniji, najsmireniji. Izuzetno uspješni Ulrik Wilbek proživjet će emotivno svaku akciju i time-out, izderat će se na nekog igrača, ljutit će se na odluku suca, no nakon utakmice uvijek će sa sobom imati kompas.

Problem nije u tome što je Goluža u krivu kada krivi suce. Poslije vaterpola, rukomet je najgori sport po pitanju važnosti sudaca jer postoji toliko odluka koje su "slobodno sudačko uvjerenje". Srbima su puštani dulji napadi, Hrvatskoj je ruka dizana nakon "dva i pol kruga". Danskoj priznaju gol Sondergaarda nakon naskoka na dvojicu naših braniča, a odmah potom, na suprotnoj strani, Lackoviću u identičnoj situaciji sviraju probijanje.

Takvih primjera zaista je bilo mnogo u dvije protekle utakmice Hrvatske, posebno protiv Danske. Ne treba se lagati niti od toga bježati, oni koji su u rukometu dobro znaju da ima itekako puno istine u Golužinoj izjavi da Skandinavci drmaju svjetskim rukometom. Pogledajte samo koji su zahtjevi stavljeni pred kapacitet zagrebačke i splitske Arene, pa to usporedite s dvoranom u Kristianstadtu koja će s 5.000 stolica ugostiti jedno polufinale natjecanja. Nisu slučajno Hrvatskoj sudili baš Francuzi, kao što nisu slučajno Švedskoj i Poljskoj sudili Danci. Nevjerojatno, ali pobijedili su Šveđani.

Nema sumnje da se onda u takvoj situaciji - gdje vidite da igrate protiv sudaca, gdje vidite da protivnik smije ono što vi ne smijete, gdje vidite da dobivate udarce za koje nitko ne odgovara - nastaju problemi, od frustracije do manjka samopouzdanja u to što smiješ, a što ne smiješ raditi u obrani ili napadu. Nema sumnje ni da je suđenje odigralo važnu ulogu u porazu od Danske.

Dakle, problem nije u tome što momci i izbornik misle da su ih suci pokrali. I na najbezveznijem haklu ćete se posvađati s nekim oko običnog faula, a onda si tek možete zamisliti kako je to kada vas na najvećoj sceni, nakon mjesec dana priprema, netko "mulja".

Problem je u tome što suđenje onda postaje isprika i opravdanje za poraz, a to nikada nije dobro. Hrvatska delegacija sada će potrošiti noć i jutro kako bi ujutro prezentirala akciju po akciju gdje su nas Lazaar i Reveret oštetili...

... A to će nam protiv Argentine, Poljske i Švedske pomoći kako točno? Nikako.

Goluža je prenaglio. Ok, Hrvatska je oštećena i, ok, Hrvatska ima apsolutno pravo, pa možda i moralnu odgovornost prema rukometu, uložiti službeni prigovor na suđenje francuskog para.

No, izbornik Hrvatske nema pravo razmišljati sada o tome niti na to trošiti vrijeme. Što je bilo, bilo je, Hrvatsku čekaju teški protivnici u situaciji kada još uvijek može uloviti polufinale SP-a. Umjesto traženja svake pogreške Francuza, hrvatski stručni stožer morao bi tražiti rupe u obrani Argentine. Umjesto nabrajanja situacija gdje smo oštećeni, trebali bismo smisliti kako zaustaviti poljske pucače. Itd.

K tomu, Goluža i HRS na suđenje ne mogu utjecati (barem ne na ovakav način) i zato se moraju koncentrirati na ono na što mogu utjecati, a to je igra Hrvatske.

Suci, jasno je, nisu krivi što su Hansen i Sondergaard izbušili hrvatsku obranu dalekometnim udarcima. Suci nisu krivi za našeg lošeg igrača više na početku drugog dijela, još manje su krivi za četiri polukontre u prvom dijelu iz kojih smo primili pogotke zbog sporih izmjena i pogrešnog tajminga. A prilično sam siguran da suci nisu zabranili Aliloviću i Šegi da se sastanu s loptom.

Ako je Hrvatska gotovo cijele pripreme posvetila uvježbavanju obrane, onda je ta obrana potpuno podbacila protiv Danske jer mi ćemo od 10 utakmica s Danskom na 35 golova dobiti možda jednu.

Dakako da ta priča počinje s vratarima, i opet, Goluža nije u krivu kada njih spomene kao drugi razlog poraza. Lica Alilovića i Šege, njihove izjave, dovoljno su rekle, nismo morali pogledati u statistiku koja je rekla da na jednoj ruci imamo previše prstiju za prebrojati sve njihove obrane.

U rukometu se može dosta filozofirati, pričati o 5-1 obrani ili križanju u napadu, o dobrom bloku ili lošem šutu, no jedna se stvar ne može dovesti u pitanje - ako vam vratar ništa ne može obraniti, sve drugo vam je "džaba". I obrnuto, ako vam protivnički vratar uđe u seriju i skine 23 lopte, možete dubiti na trepavicama i ostati bez pobjede.

Hrvatska bi, istina, izgubila barem 10 razlike da je Landin Jacobsen bio nešto raspoloženiji jer on je primio više "trulih" pogodaka od hrvatskih golmana, no danska jedinica u bitnim je trenucima skinula nekoliko lopti i baš tako prelomila utakmicu na danski mlin. Znamo koliko puta nas je ubio Omeyer, znamo kako je kad vrata zaključa Svensson, znamo koliko puta smo slavili obrane Šole ili Loserta. Lani je upravo Alilović bio među junacima pobjede nad Danskom, dok je istodobno Hvidt izgledao kao Šego i Mirko sinoć. I koliko god nepravedno to bilo prema ostatku momčadi, vratari vrlo lako mogu izgubiti ili dobiti utakmicu. To se u rukometu nikad neće promijeniti.

Zbog ta dva faktora - vratara i suđenja - suvišno je ulaziti u seciranje apsolutno svake minute koju je neki igrač proveo na terenu.

I u nogometu je puno onih koji nakon PES-a, hakla i Football Managera sa sigurnošću tvrde da Bilić nema pojma, no kvazi stručnjaci još su gori u rukometu. Nakon 7-8 utakmica koje Hrvatska odigra godišnje, to su ljudi koji znaju sve. O tome da Kopljar nema pojma (jesu li to isti oni koji su se smijali Voriju ili neki drugi?), o tome da je naš napad čista improvizacija, o tome kojeg je još vratara trebalo zvati. Uz dužno poštovanje onima koji rukomet razumiju i često gledaju, 95 posto izniklih kritičara o rukometu znaju koliko je Slavko Goluža znao s 15 godina.

Zašto nije igrao Ivano Balić u drugom dijelu? Zašto je opet forsiran Kopljar? Zašto u napadu nemamo "uigranih akcija", zašto improviziramo, zašto nismo imali više kontri, zašto ovo i zašto ono.

Hrvatska je sinoć protiv Danske zabila dva gola više nego prije godinu dana. Danska je zabila 11 golova više. Tada smo slavili s +4, sinoć smo izgubili -5. Je li onda problem napad, je li onda problem Balić, je li problem Kopljar, improvizacija, neuvježbavanje napada, Duvnjak, Lacković?

Već na tom prvom ispitu - nesposobnosti da se shvati kako je u rukometu obrana ne jednako, već važnija od napada, pada pola kritičara. Vide Buntićeve golove u napadu, ali ne vide da je Kopljar bolje zaustavio Hansena. Vide samo jednu stranu terena, ali ne onu na kojoj smo izgubili utakmicu.

Vjerujem da bi i Goluža rado "stopio" Kopljara i Buntića u "Buljara" koji igra obranu kao Marko, a napad kao Denis. Rado bi vidio i "Valackovića", vjerojatno i Balojuna". Sudeći prema utakmici protiv Danske, jedino pomoći ne bi bilo od "Šelilovića". No, toga u rukometu nema, ne radi se o footballu da se može promijeniti kompletan sastav kada se prelazi iz obrane u napad, a Goluža sigurno rotira kako misli da je najbolje. Kao jedan od najtrofejnijih hrvatskih rukometaša, vjerujem da je kroz godine solidno stekao dojam kako se to otprilike radi.

Ima li tu pogrešaka? Apsolutno, kao što ja napravim tipfeler ili frizerka skrati malo previše sa strane.

No, nakon dvije predstave koje su bile ispod očekivanja zaključiti da je Goluža promašaj ili da je ovo kraj jedne generacije je toliko tipično balkanski, isforsirano i prenaglo da me to uvijek uhvati na prepad.

Zaista, takva je katastrofa izgubiti od Danske koja, prema Wilbekovim riječima, nikada nije igrala pred tolikim brojem svojih navijača i u takvoj atmosferi? Bez golmana i sa sudačkim vjetrom u leđa? Odigrati neriješeno sa Srbima koji imaju igrače poput Vujina i Ilića, kakve mi na tim pozicijama nemamo?

Nisam Golužin odvjetnik niti mu odvjetnik treba. No, nakon ukupno pet utakmica ne treba mu biti ni sudac.

Pred Hrvatskom je drugi krug u kojem može sanirati počinjenu štetu, dokazati da može igrati bolje od ovoga i da može uljepšati do sada oslikani autoportret.

Stoga, pričekajmo s konačnim ocjenama do kraja turnira jer u svlačionici Kauboja ima još puno dinamita, odlučnosti, volje, želje, borbenosti. I naravno da ima kvalitete, pa ovo je slična momčad kao ona koja je osvojila svjetsko, a gotovo identična kao ona koja je osvojila europsko srebro.

Nemojte požaliti pa za 10 dana lupati glavom o zid nakon što Hrvatska u revanšu pobijedi Dance. A znate da s njima možemo igrati samo za medalju...