Zakon o sprječavanju uživanja u sportu

Hrvatska Vlada već je četvrti puta "počastila" hrvatske navijače novim zakonom, čime je sama priznala nedorečenosti i pogreške u prethodnim verzijama. Statistike su, naime, pokazale da Zakonom o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima nije ostvaren nekakav napredak po broju prekršaja, pa je Zakonodavac sjeo za stol kako bi uveo još pokoju represivnu mjeru s ciljem rješavanja tog valjda najvećeg problema hrvatskog društva.

Ne bih čak ni ulazio u ironiju toga da se pored svih problema zakonodavac ima vremena toliko baviti baš navijačima, jer, uloga je Vlade i Sabora donijeti dobre i kvalitetne zakone u svim područjima, pa bi u tom kontekstu bilo lijepo riješiti se huliganizma (ili ga barem smanjiti).

No, ovo što Vlada radi nema za svrhu iskorijeniti huliganizam već iskorijeniti gledatelje. Zakon koji u svom nazivu ima riječ "sprječavanje" sada je u potpunosti koncentriran na kažnjavanje, na represiju, na zabrane, a u svim tim izmjenama prevencija je zaboravljena kategorija.

Sada je sve zabranjeno. Zabranjeno je popiti pivu, zabranjeno je zapaliti bengalku, zabranjeno je maskirati se. Jer znate koliko bi nereda mogla moja 10-godišnja sestra napraviti kada bi joj se dopustilo da uđe na stadion s par crveno-bijelih kvadratića na licu. Da ne govorim o silnim problemima koji nastaju kad moj djed popije jedno pivo kako bi lakše podnio još jedan neprecizan centaršut ___ (umetnite ime bilo kojeg bočnog igrača HNL-a). Zabranjeno je, zapravo, ići i u maksimirski Zoološki vrt, ako ste slučajno za ručkom popili čašu vina, a istodobno Dinamo igra prvenstveni susret.

Vjerujem da nije realno očekivati da se oni koji pišu zakone razumiju u apsolutno sve, ali ne mogu shvatiti da onda ne daju prigodu navijačima da konstruktivnim idejama sudjeluju u izradi tog zakona. Ti navijači o kojima govorim nisu huligani koji razbijaju tramvaje, već momci koji su u svojim istupima, u svojim dopisima i u svome razmišljanju često inteligentniji, razumniji i mudriji nego oni koji pišu ovakve zakone.

Je li uopće postojanje nekakvog "zakona o navijačima" opravdano? Ako postojeći zakoni, prvenstveno Kazneni zakon, ne obuhvaćaju situacije koje mogu nastati djelovanjem huligana, recimo da bi "zakon o huliganima" mogao biti opravdan. I recimo da se taj zakon zove ovako kako se zove, Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima.

Pitanje broj jedan je - zašto ga političari zovu "Zakon o navijačima"? Komu su i zašto navijači kao takvi problem? Jer, stvari su vrlo jednostavne - navijači su osobe koje dolaze na neki sportski susret navijati, podržati svoj klub ili svog sportaša, koji će atmosferu učiniti atraktivnijom svojom pjesmom ili koreografijom. Ponavljam, komu su i zašto ti ljudi problem?

Komu je problem to što je 300.000 ljudi ove sezone gledalo Medveščak te je usput popilo hektolitre piva? Niti jedan jedini incident se nije zbio. Niti jedan! Ima li onda realnog povoda zabraniti Medveščaku točenje alkohola? Ima li onda opravdanog razloga za izbijanje dosta novca iz budžeta najbolje sportske priče u zemlji, a koja nije na državnoj grbači? Samim time ode i prinos od PDV-a u našu prebogatu državnu blagajnu. Najvažnije da mi spriječimo sve te silne nerede u Ledenoj.

Daleko od toga da su sada žrtve samo navijači Medveščaka; žrtve glupavog zakona su gledatelji i navijači svih klubova u Hrvatskoj. Huliganizam nije spriječen, ali se zato maksimalno radi na sprječavanju zabave.

Otkuda Zakonodavcu pravo da za navijače vrijede neka potpuno druga pravila nego za sve "normalne" građane? Ako se tučeš na stadionu, to je neusporedivo veći pravni problem nego ako se tučeš u parku. Što je prekršaj negdje drugdje, kazneno je djelo na stadionu.

Ako dođeš na utakmicu s 0,8 promila - godinu dana gledaš utakmice u policijskoj postaji. Sad to usporedite s kaznom koju dobije netko tko s istim promilima skrivi tešku prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama. Pogotovo ako taj netko ima nekakvo zaleđe.

Pravda, ne?

Navijače se doslovno smatra najopasnijom skupinom građana (čemu smo svoj obol dali i mi u medijima), iako u proteklih 20 godina niti jedan navijač nije smrtno stradao. Nije li prema tomu puno logičnije donijeti Zakon o sprječavanju nereda u noćnim klubovima? Zašto policajci s psima ne osiguravaju noćne klubove gdje se dogodilo puno više i puno ozbiljnijih situacija nego na Maksimiru, Poljudu ili u Ledenoj dvorani?

Zašto svi navijači, zapravo, zašto svi gledatelji moraju ispaštati zbog zaista male šačice huligana? Policija to zna; policija zna da je od 10 autobusa BBB-a jedan autobus s huliganima, a njih devet s navijačima. Zašto ovi drugi imaju tretman huligana? Zašto bi se prema jednom po svemu normalnom navijaču, bio on fakultetski profesor s hajdučkim srcem, student s Rijekinim šalom ili računalni programer koji jednostavno voli NK Osijek, policija imala pravo odnositi kao prema društvenom šljamu? A upravo to se događa, i upravo zbog toga mnogi gube volje za odlaskom na utakmice, posebno gostujuće.

Zašto je u provođenju tog zakona (i hrvatskih zakona općenito) toliko licemjerstva i napravde?

Zašto Ivo Sanader smije piti alkohol na finalu SP-a? Zašto su veći problem baklje, od kojih nitko još nije ozbiljnije stradao, nego sigurnosni uvjeti na stadionima? Hrvoje Čustić nije prerano napustio ovaj svijet zbog baklje. Vjerujem da bi svaki navijač u Hrvatskoj mogao navesti barem jedan sigurnosni problem u vezi stadiona ili dvorane koju posjećuje.

A prilično sam siguran da je svatko od vas, ako ste ikada bili na nekom sportskom susretu (a inače vjerojatno ne bi čitali Sportnet), osobno doživio ili barem vidio kršenje sljedećeg članka briljantnog Zakona:

"Redari moraju u ophođenju s gledateljima biti pristojni i spremni na pomoć."

Uz čast iznimkama, redari i policajci u osiguranju sportskih susreta najčešće se prema posjetiteljima odnose kao da su upravo završili tečaj "Kako biti što bahatiji, što neuslužniji, što bezobrazniji i što grublji". Takav je nerijetko odnos čak i prema novinarima koji ipak nose nekakvu akreditaciju oko vrata, a kakav je tek prema nekome sa šalom i dresom omiljenog kluba?

Koliko ste puta svjedočili nekoj utakmici gdje je stvaran problem nastao onoga trenutka kada su se redari ili puno češće policija upetljali na pogrešan način u neku situaciju? I potpuno bezazlena situacija može eskalirati u iznimno problematičnu zbog neadekvatne reakcije organa reda. I zloglasni neredi na Maksimiru kada je policajac ostao bez oka, koji su potaknuli nove promjene u zakonu, počeli su zbog dvije baklje i loše, neadekvatne, ali i protuzakonske reakcije policije. Pročitajte opet tu rečenicu i sami zaključite - što je u toj priči veći problem?

Nije licemjeran samo Zakonodavac, licemjerni smo svi. Kada Splićani naprave feštu za pamćenje s "milijardu baklji", onda smo ponosni kada to prenese i CNN. No, pravo je pitanje - što se dogodilo s provođenjem Zakona? Je li poanta - zapali tisuću i onda je OK, zapali jednu - e to je već problem?

Jel' se možemo dogovoriti kao narod jesmo li pro ili contra baklji? Ili nam je to simpatično i atraktivno, pa je onda shvatljivo kada svi veličaju "spektakularnu atmosferu na Poljudu", ili smo u potpunosti protiv baklji "zbog opasnosti za druge sudionike događaja", jer tako piše u Zakonu? Ne može biti oboje.

Zar nije puno lakše prihvatiti bakljade kao dio hrvatskog navijačkog folklora, nego zabranjivati nešto što očigledno nije tako opasno? Uostalom, zna se gdje se baklje pale, i zna se gdje na tribinu treba ići ako ne želiš biti blizu baklji. Čemu onda takva restrikcija? Ako Uefa ne dopušta baklje na terenu, ajmo to zabraniti, rigorozno. Jedna baklja na terenu - utakmica bez gledatelja za domaću ekipu. Pa ako navijačima to odgovara, neka im tako bude. Ali čemu zabrana bengalki, ako velika većina nema ništa protiv njih. Ja se neću žaliti, iako su meni bengalke - bezveze.

Baš kao i s alkoholom, vladajući su promašili "ceo fudbal". Da bi spriječili uništavanje tramvaja, zabranili su Marku da oboja lice u plavo, a Šimi da upali baklju. A tramvaje se i dalje uništava, samo što sada Marko i Šime utakmice svog kluba gledaju u policijskoj postaji.

Đurđi Adlešić i društvu koje je smišljalo Zakon puna su usta Engleza, kao da jedini na svijetu nemaju nasilja na stadionima. No fokusirajući se samo na navijače, promaklo im je kako su Englezi posredili sigurnosne uvjete na stadionima, kako su educirali policiju, kako su postavili uvjete da nereda ne bude. I potom oštro kaznili one koji rade nerede, a ne zabranili svim gledateljima da popiju pivo.

Tko prema ovom Zakonu nadgleda policiju? Jer, policajci zapravo smiju štogod hoće, a njihova riječ se u slučajevima protiv navijača uzima gotovo kao neporeciva istina. Kako kaže stručnjak za Ustavno pravo, prof. dr. sc. Branko Smerdel, navijačima se oduzimaju osnovna prava: "Ovdje se odstupa od presumpcije ljudske nevinosti. I navijači imaju ljudska prava."

Osuđujem huliganizam, osuđivao sam ga svaki puta kada sam ga doživio ili vidio prateći klubove ili reprezentacije u mom "opisu posla". Pozdravljam svaku borbu protiv huligana, podržavam svaku rigoroznu kaznu za divljake koji uništavaju imovinu, bilo zagrebačku, splitsku, osječku ili prašku.

No, Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima ne čini to, već naprotiv, stvara nove probleme i produbljuje jaz između navijača i policije. Umjesto da surađuju u iskorjenjivanju huliganizma, policajci i navijači gledaju se preko nišana, što ne bi smjela biti poanta ovakvog Zakona.

Ovakav Zakon stvara negativnu sliku o navijačima općenito, što je potpuno promašeno. Zbog navijača i gledatelja postoji profesionalni sport. Želimo li mi Zakon koji onda pomaže tim navijačima i gledateljima, posljedično i sportu, ili Zakon koji čini upravo suprotno?

Naizgled ovo nije tema za sportsku kolumnu, i temom navijača se u principu ne volim baviti. No, ako sam brz u osuđivanju huliganskih ispada, red je i stati u obranu svih navijača i gledatelja koje ovakav Zakon diskriminira, koji se ne provodi dosljedno, koji bezrazložno i neopravdano onemogućuje otići na utakmicu i ponašati se kao navijač. Onako kako to tisuće ljudi diljem zemlje radi iz vikenda u vikend, na nogometu, košarci ili sportskom ribolovu.

Umjesto da onemogućuje huliganizam.