Ponedjeljak navečer

Ostavimo li po strani činjenicu da se prosječnom Hrvatu baš nikada ne radi i cijeli svoj radni vijek provodi smišljajući vikende koje može spojiti s praznikom, pauze za kavu, cigaretu i novine, poticaje koje može izmusti od države, fiktivna bolovanja i razloge za mirovinu već u 50. godini života, ponedjeljak navečer priča je za sebe.

Ponedjeljkom navečer ne radi se nikome, pa vjerojatno ni izvanzemaljski savjesnim i radišnim Japancima. Prosječni stanovnik ovoga planeta u večernjim satima najomraženije jedne sedmine tjedna sretan je što je preživio prvi radni dan i želi se samo rekuperirati uoči novih izazova koje donosi njegov nasljednik, utorak.

Upravo u taj ponedjeljak navečer glavešine Premier lige tu i tamo vole smjestiti i kakav nogometni dvoboj i često se radi o utakmicama kakvih se ne bi posramila ni Prva Hrvatska nogometna liga, kad bi se prosječnog Hrvata moglo natjerati da u ponedjeljak navečer izađe na prvoligaški travnjak. Ionako ih se teško nagovori da trče i vikendom.

Utakmice ponedjeljkom, štovani štioče ovih redaka, kose se sa stvaralačkom slobodom Engleskog pacijenta, čiji vječno (pre)zaposlen um do ponedjeljka navečer već voli posložiti kockice sljedeće kolumne, koju će potom u sljedeća dva dana finim ugađanjem dovesti do vama drage literarne umotvorine.

Nerijetko, kao po kazni, tvorac će rasporeda u prazno mjesto na kalendaru Premier lige uglaviti one slabije izdanke engleskog nogometa i prisiliti me da večer provedem uz majstorije Wigana, Blackburna ili Sunderlanda. U takvim se trenucima osjećam poput filmskog kritičara, koji je prisiljen i najveću glumačko-redateljsku katastrofu odgledati do konca, kako bi na nju mogao napisati valjani osvrt.

Za divno čudo, netko se u odjelu za kuhanje rasporeda ovoga ponedjeljka očito zabunio, pa na travnjak Anfielda poslao nogometaše Liverpoola i Manchester Cityja. Za još divnije čudo te su dvije momčadi ljubiteljima nogometa priredile predstavu kakve se ne bi posramila niti subota poslijepodne. Dobro, pretjerujem, priredio ju je samo Liverpool.

Ne tako davno Liverpool je svake sezone računao na plasman među najbolje četiri momčadi prvenstva i posljedične okršaje s najboljim europskim sastavima u Ligi prvaka, doprvaka, trećeplasiranih i četvrtoplasiranih, a tada, prije samo dvije Zemljine revolucije oko Sunca na scenu su stupili neki novi igrači. Predvođeni prvo Tottenhamom, a zatim i Manchester Cityjem, posustale su i neuvjerljive Redse izgurali s pozicija koje su im donedavno po običaju pripadale.

Kao da su drskim novim izazivačima htjeli dokazati da još uvijek nisu za staro željezo te da boj ne biju britanske funte već srce u junaka (zažmirimo li na tren na 40 milijuna funti isplaćenih za stanovitog dugokosog napadača A. C.), te da se sljedeće sezone namjeravaju vratiti na staze kojima su donedavno kročili, igrači u crvenom očitali su lekciju i drugom klubu iz Manchestera.

Nevjerojatno anemični Manchester City ove sezone vjerojatno nije odigrao lošiju utakmicu, no zasluge za to svakako idu domaćim nogometašima, koji su se poput pošasti od prvog sučevog zvižduka razletjeli po terenu i ugušili svaki pokušaj realizacije Mancinijevih zamisli, ako je takvih uopće i bilo sudeći po predstavi svijetlo-plavih.

Koliko su gosti bili loši, možda najbolje govori podatak da su u prvih 45 minuta uspjeli načiniti tek jedan (brojkom: 1) jedini prekršaj. Premda ne zazivam grubosti na zelenom travnjaku, ovo su utakmice u kojima ponekad valja "slučajno" ispružiti nogu i protivniku oduzeti dar ravnoteže, u suprotnom – otpuhat će vas s terena.

Upravo to dogodilo se Cityju u derbiju 32. kola, u kojemu je najskuplja engleska momčad djelovala poput skupine diletanata nasumce skupljenih s ulice i bačenih pod Kop. Edin Džeko loptu je uglavnom pratio tek pogledom, a Mario Balotelli još jednom poput kraljevne na zrnu graška više pozornosti posvetio samome sebi nego služenju momčadi.

Čitajući sjajan osvrt moga kolege Bernarda Jurišića na preplaćenost Hajdukovih zvijezda i disproporciju novčanih primanja u dva najjača splitska sportska kolektiva, ne mogu se oteti dojmu da bi i Manchesteru trebao jedan engleski Bernard Jurišić, koji bi se "biranim riječima" okomio na nevjerojatnu nonšalanciju igrača koji spadaju među najbolje plaćene sportaše svijeta.

Dodamo li tome još jedan izlazak s terena popraćen vidljivim negodovanjem i mahanjem glavom (James Milner), jasno je da u Manchester Cityju i dalje puno toga ne štima. Mancini je bijesno promatrao krah svoga sustava, a usput za polufinale kupa ostao i bez Carlosa Teveza. Je li moglo gore? Teško.

S crvene pak strane travnjaka, Kenny Dalglish je dobio puno lijepih priča kojima u sljedećih nekoliko mjeseci može zabavljati sivu tvar u noćima kada san neće na oči. Moći će se tako Liverpoolov strateg uspavljivati sve boljim bilateralnim odnosima Engleske i Urugvaja u svom napadačkom redu, a bit će zadovoljan i mladim snagama (Flanagan i Spearing) koje su u potpunosti položile ispit i koje obećavaju svijetlu budućnost i širinu momčadi i bez aktivnosti na tržištu precijenjenih igrača.

Smiješak na usta Liverpoolove legende definitivno će zalijepiti i činjenica da je Liverpool i bez svoga kapetana odigrao kvalitetnu utakmicu, za razliku od prošle sezone kada je Rafa Benitez bez Gerrarda i/ili Torresa potpisivao kapitulaciju i prije početka utakmice.

Mnogi su dakle razlozi zbog kojih će Kenny Dalglish mirno spavati sljedećih nekoliko mjeseci, tijekom kojih će slagati mozaik momčadi koja bi se mogla i morala vratiti u borbu za najviše pozicije. U prilog mu ide i izjava vlasnika Johna W. Henryja, koji je obećao ulaganje u momčad.

Kenny Dalglish, međutim, ima jedan problem.

Liverpool je ove sezone na Anfieldu svladao Chelsea, pa u sljedećem kolu u Wiganu odigrao tek 1:1. Liverpool je na Anfieldu pregazio i Manchester United, pa nedugo zatim izgubio od West Bromwich Albiona. Liverpool je, na kraju krajeva, od ovog istog Manchester Cityja u kolovozu prošle godine gotovo bez borbe poražen s glatkih 3:0.

Trebam li vam crtati, možda najbolju sliku predstavlja podatak da je Liverpool u ogledima s trenutno najbolje četiri momčadi lige ove sezone osvojio ukupno 13 bodova, a s četiri najgore plasirane momčadi samo osam. Liverpool je na Anfieldu trećeplasirana momčad lige, a na terenima diljem Engleske tek jedanaesta, sa samo četiri pobjede iz 16 pokušaja.

Žele li se sljedeće sezone pridružiti utrci za naslov prvaka i još jednom voditi bitku s najjačima, Gerrard, Kuyt, Suarez, Carroll i društvo morat će naučiti predstave poput one sa Cityjem ponavljati tjedan za tjednom, subotom i nedjeljom, a ako baš treba – i ponedjeljkom navečer.

Čega su se najeli?

Koliko sam se raspričao o ponedjeljku navečer, slučajni bi prolaznik pomislio da se za vikend nije odigrala nijedna nogometna utakmica. I bio bi u krivu. Odigrano ih je ni manje ni više nego devet, a niti jedna od njih pogleda li se big picture nije nam bila od prevelike pomoći.

Naslov prvaka i dalje je osim Manchester Unitedu dohvatljiv i nekolicini njegovih suparnika, a gužva na dnu ljestvice poprima epske proporcije, uz tendenciju dodatnog zaoštravanja u sljedećem kolu, u kojem nas čeka nekoliko izravnih međusobnih ogleda prvoligaških davljenika.

Manchester United je i dalje najizgledniji kandidat da ove sezone od Chelseaja preuzme naslov prvaka, a utvrda Old Trafford još jednom je ostala neosvojiva. Wayne Rooney zbog svojih je psovki ipak kažnjen s dvije utakmice neigranja, čime je FA možda i načinio uslugu Alexu Fergusonu, koji ga je u susretu s Fulhamom ionako namjeravao odmarati. Nešto veći problem predstavlja pak polufinale kupa...

"Arsenal is like a box of chocolate", rekao bi Forrest Gump da je imao tu (ne)sreću navijati za Topnike, koji se u nedjelju u Blackpoolu ipak nisu zabavljali svirajući "Smoke On The Water" po napetim živcima svojih navijača. Barem ne previše.

Arsenal je slavio s 3:1 i ostao uz kakav-takav korak s Manchester Unitedom, a možda i važnija od tri boda je vijest da Arsene Wenger ponekad doista ima i plan B. Pokazao je to pravovremenim ubacivanjem Thea Walcotta, ključnog čovjeka za treći pogodak Topnika.

Usput budi rečeno, na vratima Arsenala na Bloomfield Roadu stajao je nitko drugi nego Jens Lehmann. Nijemac je gotovo tri godine nakon odlaska iz Arsenala upisao svoj 300. nastup za Arsenal, koliko god ta rečenica gubila svoj smisao što je više čitate.

Nakon što sam vidio početni sastav londonske momčadi prvi dojam bio je: ovo je posljednji čavao u lijes samopouzdanja Manuela Almunije. Izgubio je mjesto od čovjeka koji je na šalteru u banci već podigao nekoliko mirovina i svoje dane posvetio pecanju te rješavanju Sudokua i ostalih mozgalica koje odgađaju simptome Alzheimera.

Službeno me objašnjenje iz Arsenala ipak demantiralo jer Almunia je uoči utakmice pretrpio ozljedu koljena, a da se radi o neočekivanom slijedu događaja govori i podatak da je Arsenal cijelu utakmicu odigrao bez pričuvnog vratara. Što vjerojatno samo po sebi i nije gore nego da je na klupi sjedio Almunia. Lehmann se kune da nije imao ništa s ozljedom Španjolca, a kako je oduvijek bio namćor, ne usudim se proturječiti.

Sličnoga raspoloženja ovog je vikenda bio i Vedran Ćorluka, koji je uz strijelca Luku Modrića također sudjelovao u pobjedi Tottenhama nad Stoke Cityjem, ali ne pogotkom nego kontroverzom.

Čarli je jednoga navijača Spursa nazvao idiotom, a sve zato što se ovaj okomio na momčad i tijekom utakmice zanovijetao, umjesto da se pridruži zboru i oplete po starogradskoj "When the Spurs go marching in".

Harry Redknapp je obećao razgovarati s Ćorlukom, navodno mu prijeti i neka kazna, a meni se teško oteti dojmu da bi se Čarli trebao kloniti bilo kakvog kontakta s navijačima. Posljednji put kad se s njima nagurao u istu rečenicu, na Jelačićevu je placu pjevao o debelim svinjama, a svi znamo kako je to završilo.

Tottenhamov se londonski kolega Chelsea pak više od 70 minuta mučio i zabio tek jedan pogodak momčadi kojoj je u prethodne dvije utakmice utrpao njih 14. Moji će se vjerni kritičari možda i naljutiti što o toj utakmici ne mogu napisati puno, već se tek načuditi kako su uz još 50 milijuna funti skuplji napad uspjeli smanjiti svoju efikasnost za 93 posto.

Imate li pak pristup računalu nekoga od prijatelja koji navijaju za Chelsea, predlažem da se našalite s njima i kad okrenu pogled kao homepage im postavite hastorresscoredforchelsea.com. Nemojte dugo čekati jer već za godinu dana Španjolac bi mogao i zabiti.

A kad smo već kod smanjenja efikasnosti, najbolji je primjer Sunderland, koji se još početkom godine kočoperio dobrim plasmanom, pa onda od zadnja 24 moguća boda uspio osvojiti samo jedan. Protiv koga? Arsenala, hvala na pitanju.

Sunderland je ovoga vikenda izgubio domaću utakmicu od West Bromwich Albiona, koji je pak dovođenjem škartiranog Roya Hodgsona doživio narodni preporod. To znači da bi Hodgson od čovjeka koji je jedan klub umalo odveo u drugu ligu, do kraja sezone mogao postati čovjek koji je drugi klub čak i spasio od ispadanja.

Da ne ispada da samo pričam, a ne služim se slikopisnim uracima, reći ću i to da Sunderlandu u toj utakmici nije pomogao niti pogodak kola Phila Bardsleyja, kojeg vrijedi vidjeti više puta.

Zapravo, brišite prethodni odlomak, jer pogodak tjedna jamačno mora otići Philu Nevilleu, veznjaku i kapetanu Evertona, koji je prvi put nakon tri godine uspio poslati jednu loptu iza leđa protivničkog vratara.

Da se radi o pravoj rijetkosti dokazuje i nagli porast smisla za humor u svlačionici Evertona, pa je tako menadžer David Moyes nakon utakmice izjavio kako mu je to vjerojatno prvi u karijeri, da bi potom uz smijeh dodao kako mu je namjera ionako bila da ubaci loptu u šesnaesterac.

I dok sam ja u svoj notes bilježio hvalospjeve na račun Phila Nevillea ukazao se Dinjar Biljaletdinov i zamrznuo me na mjestu, postigavši jedan od onih pogodaka kojima se divite. Više puta. Pa još jednom.

Natjerao je Rus i samog Nevillea da se našali na svoj račun, kazavši kako zamjera Biljaletdinovu što ga je svojim pogotkom zasjenio, te da zato s njime nije htio niti proslaviti treći Evertonov pogodak.

Biljaletdinov je dakle odnio prestižnu titulu pogotka tje... što? Javljaju mi iz režije da je čudesno dobar pogodak Biljaletdinova ipak nadmašio Kenwyne Jones, a meni ostaje da se zapitam čega su se to uoči vikenda najeli strijelci Premier lige. Ma, znate što? Odlučite vi sami koji vam je najbolji...

Sudačka nadoknada

Dosta smo se divili prekrasnim pogocima u Premier ligi, vrijeme je za dokaz da i autogolovi mogu biti lijepi. Krilni igrač petoligaša Mansfield Towna Tyrone Thompson bio je tako ljubazan da nam to i na primjeru pokaže.

Zakoni fizike zasad nam ne dopuštaju da se u isto vrijeme nađemo na dva mjesta, jer takav bi dar ove subote svakako dobro došao Alexu Fergusonu. Baš u vrijeme kada su Dimitar Berbatov i Antonio Valencia zabijali Fulhamu, Fergusonov konj "What a Friend" sudjelovao je u jednoj od najcjenjenijih svjetskih konjičkih utrka – Grand Nationalu.

Štoviše, devetogodišnji "What a Friend" bio je jedan od favorita utrke, pa ne čudi da je Sir Alex dio utakmice s tribina Old Trafforda odgledao sa slušalicama u uhu, a malo mu je nedostajalo da u jednom trenutku propusti i poziv svojih asistenata s klupe za pričuve.

"What a Friend" je, za razliku od Manchester Uniteda, ipak podbacio jer utrku nije završio kao pobjednik, a Ferguson će se morati pomiriti s činjenicom da ipak nije našao nasljednika konja "Rock of Gibraltar", koji mu je 2001. i 2002. godine donio čak sedam uzastopnih pobjeda u utrkama najviše jakosne skupine.

Iain Dowie u svojoj je igračkoj i trenerskoj karijeri promijenio tucet engleskih klubova, no iz video snimke koja slijedi jasno je da nijedan od njih nikada nije sudjelovao u europskim natjecanjima.

Zašto? Zato što Iain Dowie, naviknut na engleski kup sustav, ne razumije pravilo pogotka u gostima, pa tako nije mogao izračunati koliko je pogodaka Interu potrebno da bi u uzvratu sa Schalkeom ipak izborio plasman u polufinale. Zanimljivi dio počinje od 40. sekunde.

Chelsea je ove sezone prvi od najjačih engleskih klubova predstavio svoje nove dresove za sljedeću sezonu. Drogbu, Torresa i društvo i dalje će odijevati Adidas, a izgleda li novi dres bolje od prethodnog, ostavljam na procjenu navijačima Chelseaja. Znate, ne bi se štel mešat'.

Vratimo se na trenutak u Liverpool, gdje se se Andy Carroll sve bolje snalazi. Njegova suradnja s Luisom Suarezom izgleda sve bolje iz utakmice u utakmicu, a zajedno s Martinom Škrtelom dokazao je da su i odnosi s obrambenim igračima u najboljem mogućem redu.

I za kraj, nakratko selimo u Škotsku, gdje nam je vratar drugoligaške momčadi Queen Of The South David Hutton dokazao zašto vratari nikada ne bi trebali tehnicirati i driblati.

Pozdrav do sljedećeg tjedna i novog nastavka trilera zvanog Premier liga. Svi koji dosad nisu, mogu mi se pridružiti na Facebook stranici Engleskog pacijenta. Toodles!