Ciklone i anticiklone

Nogometaši Wolverhamptona još od davnih pedesetih godina prošlog stoljeća nisu bili bliže osvajanju naslova prvaka Engleske. Samo 36 kola do kraja imaju stopostotan učinak, sjajnu atmosferu u momčadi i sposobnog menadžera koji ne podliježe euforiji, svjestan kako će dojučerašnji autsajder tu i tamo jamačno posijati poneki bod.

"Otočka Barcelona", urlaju naslovnice etabliranih sportskih dnevnika i proriču kako će i tom Guardioli napokon netko stati na kraj, gotovo tri desetljeća stara uspješnica "Hungry Like The Wolf" na lokalnoj se radio postaji munjevito penje po ljestvici hitova, a vaš omiljeni kolumnist zbog svoga je prezimena bez problema dobio mjesto u počasnoj loži.

Uspjesi Vukova čak su i gradskim umirovljenicima udahnuli novi život, pa u gradskom parku domine, šah, provjera šećera u krvi i razmjena tableta za tlak više nisu omiljena zanimacija. Uspjehom omamljena i hipnotizirana mladost upija riječi svojih djedova i zajedno s njima prisjeća se kako je to bilo pedeset i osme na pedeset devetu, kada je s 4:0 pao Manchester United, a Arsenal šest puta vadio loptu iz mreže.

"Baš svaku sezonu počinjemo na samom dnu ljestvice zbog abecednog prokletstva i zaista je lijepo vidjeti nas ponovno na vrhu", prisnažio je strateg Wolverhamptona Mick McCarthy, te odbio prihvatiti ulogu favorita, premda je usporedbe radi njegova momčad prošle sezone do šest bodova stigla tek sredinom listopada, a prvoligaški status uspjela spasiti tek u posljednjim trenucima posljednjeg kola.

Oblaci su tako nebo nad Molineuxom prepustili anticikloni, a pljuskovi s grmljavinom premjestili su se niti 200 kilometara dalje i tvrdoglavo se smjestili nad Emirates.

Mokar do gole kože i frustriran "do jaja", Arsene Wenger nemoćno je s klupe Arsenala ispratio poraz svoje momčadi u prvom pravom ovosezonskom derbiju. Sezonska rasprodaja gotovo svega što u momčadi vrijedi otupjela je oštricu Topnika, pa je iz perspektive domaćeg navijača bilo tužno gledati kako se Liverpool uspijeva ušetati s loptom u mrežu, besramno kršeći autorska prava na nogomet kakvog je patentirao upravo Wenger.

Znak je to pozitivnih promjena u redovima Redsa i naznaka povratka među kandidate za naslov, dok se Topnici nalaze pred možda najvažnijom prekretnicom otkad je na klupu sjeo navijačima sve manje simpatični francuski stručnjak.

Arsenal je izgubio dubinu u momčadi, prvoligaške dvoboje igra u "ciciban sastavu" u kakvom je nekoć znao igrati Carling kup i posve je jasno da Wenger u posljednjem tjednu prijelaznog roka mora izaći na tržište i pogledati što se na policama nudi. Pritom bi bilo poželjno baciti pogled na odjel provjerenih igrača u dobi iznad 24 godine jer čak i navijačima Topnika "pun je kufer" Wengerova dječjeg vrtića.

Problem je, međutim, što je zahvaljujući čudima tehnološke revolucije gore zalijepljeni video u ovom ili onom obliku stigao do svakog kutka našeg krhkog planeta i zaista je teško zamisliti vrhunskog igrača koji će u sljedećih sedam dana staviti svoj potpis na ugovor s Arsenalom i stisnuti ruku koja je onako frustrirano trljala Wengerovu glavu, znajući da na Emirates dolazi igrati ulogu tete u vrtiću.

A to čak nisu moje riječi, frustrirani navijaču londonskog kluba koji jedva čekaš udijeliti mi pljusku, već riječi sada već ozbiljno zabrinute Arsenalove legende Iana Wrighta.

S druge strane, s širokim pojasom ciklone, ali ni s dolaskom vrhunskih i provjerenih igrača nikakvih problema nema Roberto Mancini, koji je po dolasku u klub u Google upisao "najbolji igrači svijeta", potom rezultate otisnuo na papir, dopisao flomasterom "hoću ovo", polizao omotnicu i poslao je vlasniku kluba.

Doduše, nije uspio dobiti Cristiana Ronalda ili Barceloninu trojicu čarobnjaka, no gotovo sve ostale jest i nakon dva kola s punim pravom usuđuje se zaprijetiti čak i Wolverhamptonu u borbi za prvi naslov prvaka nakon 1968. godine.

Maksimalan bodovni učinak je tu, igrački kadar također, jedino je atmosfera narušena nezadovoljstvom Carlosa Teveza, koji njeguje danas teško shvatljivo mišljenje kako je obitelj važnija od nogometa, klupskog uspjeha i novca te drsko ponavlja kako želi otići iz kluba.

Otići želi i Luka Modrić, no za razliku od Teveza naš veznjak nije toliko željan obitelji, koliko nogometa, klupskog uspjeha i novca. Ako ćemo vjerovati engleskim tabloidima, a nema razloga da ne vjerujemo jer njihovim pričama i eminentni hrvatski mediji poklanjaju naslovnice, Luka je odbio otputovati u Manchester gdje je njegova (bivša) momčad u ponedjeljak navečer pohađala predavanje na temu "Kako uspješno smijeniti generaciju u nogometnom klubu."

Prema riječima Tottenhamova menadžera Harryja Redknappa, "Modriću glava nije bila na pravom mjestu", pa hrvatskog veznjaka nismo ni vidjeli na travnjaku Old Trafforda. Iz Redknappove izjave između redaka se dalo pročitati kako usprkos svim naporima igrača, stručnog stožera i ostalih klupskih djelatnika, Modrićevu glavu nitko nije uspio locirati, a u takvom dekapitiranom izdanju nije ga bilo smisla uvrstiti u momčad. Za bezglavo trčanje po terenu ionako već imaju Aarona Lennona.

Pitanje je, međutim, kako bi Tottenham prošao na Old Traffordu i s kompletiranim Lukom Modrićem u sastavu, jer po treći put ove sezone druga najmlađa momčad s kojom je Manchester United ikad istrčao u Premier ligi pokazala je kako Alex Ferguson ponovno ima konja za utrku, i to ne onog četveronožnog koji jednom godišnje galopira po Grand Nationalu.

Dakako, rano je još govoriti može li se mlada i potentna momčad Crvenih vragova s Wolverhamptonom upustiti u utrku za najviše postolje, no golobrada su Fergiejeva djeca prezentirala dovoljno lepršav i zreo nogomet pun fun factora da sam spreman – ponove li još koji put takvu predstavu i natjeraju li Davida de Geu na dizanje utega i očvrsnuće cojonesa – za kolo, dva ili tri okuražiti se i prognozirati im velik rezultat.

Spoiler alert

Kad sam već spomenuo prognoziranje rezultata, složit ćete se sa mnom da je 180 minuta nogometa posve dovoljna kritična masa te popularne jedinice vremena da se prvi put ove sezone pozabavim i prognozom ishoda premierligaške sezone 2011./2012., ujedno i posljednje prije nego nas sve dokrajči neminovni i davno predviđeni smak svijeta.

Kako se prema mojim prognozama obično ravnaju i svjetske kladionice, ali i burze, očekujte drastične promjene u koeficijentima i nešto jeftiniji benzin, a ja ću u recima koji slijede pokušati od nepoznanica stvoriti poznanice i najdražih nam 20 klubova smjestiti u okvire nekoliko kategorija.

Pa, krenimo redom…

Kategorija: Samo nebo je granica
(Manchester United, Chelsea, Manchester City, Liverpool, Wolverh… dobro, šala negdje mora stati)

Prema mišljenju dolje potpisanog autora (zapravo sam potpisan gore, zajedno s vrlo atraktivnom fotografijom, ali tako se kaže), četiri kluba ove sezone imaju pravo nazvati se "serious contenderima", odnosno ozbiljnim kandidatima za naslov prvaka, ali i jedno od četiri Engleskoj zajamčena mjesta u Ligi prvaka. Dok za Manchester United i Chelsea ne moram posebno objašnjavati razloge, za preostala dva člana kategorije to također ne moram učiniti, ali hoću.

Nije tajna da si je Manchester City "kupio" ulazak u nogometnu elitu i tamo namjerava ostati što je duže moguće ili barem dok je na Zemlji dovoljno zaliha nafte. Razuzdanu potrošnju, ali i nedavni sponzorski ugovor kojim su više-manje pokazali srednji prst Uefi, morat će za koju godinu opravdati odboru za provođenje financijskog fair-playa, a do tada mogli bi i do većih trofeja. City ima sjajnu koncentraciju kvalitete i bezgranični potencijal u napadu, ali i slabosti u obrani koja kvalitetom ne prati ostatak momčadi.

Liverpool je pak od dolaska Kennyja Dalglisha i Johna Henryja počeo popravljati pogreške iz Benitezove ere i, za divno čudo, planski dovoditi igrače koji mu zaista trebaju. Već ove sezone takva bi politika mogla polučiti rezultate, premda sam mišljenja da je još uvijek prerano govoriti o naslovu prvaka. Svejedno, za slučaj da se dogodi, svjetskim ću kladionicama i tržištu dionica moći reći "trebali ste slušati mene".

Između četiri navedene momčadi valja tražiti novog engleskog prvaka, premda će neki od vas kazati kako se s djecom ništa ne može osvojiti (pozdrav Alanu Hansenu) ili pak otpisati Chelsea već nakon ne pretjerano uvjerljivog početka sezone. Abramovič je u međuvremenu doveo Juana Matu, a pronađe li mu Tottenham ubrzo glavu, dovest će i Modrića. Dobra je vijest što Andre Villas-Boas još uvijek ima posao, pa momčad i nakon dva kola zadržava kontinuitet.

Ferguson je pak odlučio reći "to je to" i nakon petnaestak godina od posljednje velike rekonstrukcije krenuti u novi rizik. U programu koji se navijačima dijelio uoči utakmice s Tottenhamom poručio je svim simpatizerima kluba: "Ne uzbuđujte se prijelaznim rokom." Za njegov mladi sastav na kraju sezone postoje dva ishoda, ili će se neslavno slomiti pod pritiskom iskusnijih sastava i golova koje će primiti De Gea, ili će pak još jednom pomaziti pehar namijenjen prvaku, a Fergusonu osigurati podizanje spomenika na svakom planetu Sunčeva sustava.

Može li Wayne Rooney kao jedan od iskusnijih i sa svježe presađenim paperjem na tjemenu poput Samsona novog doba voditi klince prema 20. naslovu? Ne znam, otkud bih znao, zašto mene pitate?

Kategorija: Europske integracije
(Tottenham, Arsenal, Everton)

Premda je prije samo šest mjeseci ciljao na vrh ljestvice i vodio ljutu bitku s Unitedom, Arsenal je u međuvremenu izgubio Carling kup i gotovo sve utakmice koje je mogao izgubiti te poneku koju nije mogao, ali je svejedno izgubio.

Sada, bez Cesca Fabregasa i Samira Nasrija, simpatizeri toga kluba mogu biti zadovoljni što ih je Engleski pacijent "preko veze" strpao u kategoriju klubova koji će se boriti za nastup u Europskoj ligi.

Wenger treba kupovati, Wenger mora kupovati, no bojim se da je predugo čekao. Za očekivati je da će poneko novo ime sletjeti na Emirates, no s ostatkom momčadi borit će se tek za utješno mjesto u Europi.

Bez obzira ostave li bezglavog Modrića na White Hart Laneu ili ga pak prodaju, Spursima će također krajnji domet biti Europska liga. Pokazala je to i prošla sezona, a premda uvodna utakmica s aktualnim prvakom može zavarati, dojma sam da je Redknappova momčad (ne dođe li netko od velikih imena) već prošla svoj zenit.

Everton pak usprkos pljačkaškom pohodu nogometaša Queens Park Rangersa, koji su upali na Goodison Park i ukrali sva tri boda, puno veće probleme ima iza kulisa nego na nogometnom terenu, na kojem i dalje sve konce drži jedan od najboljih menadžera na Otoku, često podcijenjeni David Moyes.

Samo zahvaljujući njemu i činjenici da, kad već nije doveo nijedno novo ime, klub nikoga od stožernih igrača nije ni prodao, Evertonu predviđam još jedan rezultat na razini višoj od one koju bi prema logistici i situaciji u klubu trebao ostvariti.

Malo je reći da se Moyes nalazi u teškoj situaciji, prikladnija riječ bila bi – očaj. Naime, u javnost je podmuklo procurio transkript sastanka Evertonova predsjednika Billa Kenwrighta s predstavnicima udruge The Blue Union, koja pod svojim okriljem okuplja više udruga i navijačkih inicijativa.

Na tom sastanku Kenwright je priznao u kakvoj se teškoj situaciji nalazi klub te otkrio kako je morao moliti banke (kojima Everton duguje 45 milijuna funti) da uoči sezone ne stave ključ u klupsku bravu.

Već je odavno poznato kako Moyes nema budžet za dovođenje novih igrača, a kada je Kenwright priznao da je i novac od prodaje Stevena Pienaara otišao na otplatu duga, jasno je zašto novca (i prinova) neće ni biti.

Situacija je takva da se čak razmišlja o diobi Anfielda s Liverpoolom, na što je čelni čovjek Redsa John Henry možda i spreman pristati, no što će o tome reći navijači i kome će poštedjeti život? Klub se očajnički želi prodati, no potencijalnih kupaca zasad nema, čak ni iz naftom bogatih područja, premda su rezultati daleko bolji od očekivanih.

U takvoj atmosferi sigurno nije lako raditi, preživi li klub nasrtaje banaka i pronađe načina biti solventan ni za uspjehe na travnjaku neće biti zime. Moyes je navikao iz ničega raditi čuda.

Kategorija: Ni vrit ni mimo
(Aston Villa, Bolton, Fulham, Newcastle, Queens Park Rangers, Stoke City, Sunderland, West Bromwich Albion, Wolverhampton)

Kategoriju slikovitog imena nastanjuju klubovi koji će cijelu sezonu provesti igrajući za prestiž i kikiriki, nadajući da se da kroz jedno od dva kup natjecanja mogu iznenaditi favorite i doći do finala na Wembleyju, kao što je to prošle sezone pošlo za rukom Stoke Cityju i Birminghamu.

Valja primijetiti kako sam u kategoriju uvrstio i novog učenika u razredu, Queens Park Rangers, za kojeg vjerujem da će bez trzavica i grčevite bitke uspjeti izboriti ostanak u Premier ligi. Klub od proteklog vikenda više nije u vlasništvu Flavija Briattorea i Bernieja Ecclestonea, ali je ostao povezan s oktanskim cirkusom jer novi vlasnik Tony Fernandes posjeduje i momčad Lotusa.

Premda postoji opasnost da se Fernandes riješi kluba nakon saznanja da je stadionu ime Loftus Road, a ne Lotus Road, vjerujem da to toga ipak neće doći. Uz novu financijsku injekciju QPR će gotovo sigurno do kraja prijelaznog roka dovesti nekoliko prinova, a uz hiperaktivnog Neila Warnocka na klupi smiješi im se stabilan prvoligaški status.

Ostali klubovi ne bi trebali biti iznenađeni uvrštenjem u ovu kategoriju, jer mnogi od njih ovdje su već pustili korijenje, a neki se uljepšali i privlačnim pupoljcima. Izuzetak je jedino Wolverhampton, koji će usprkos obećavajućem uvodu u kolumnu ipak biti sretan što ga nisam uvrstio u kategoriju koja slijedi...

Kategorija: Down Under
(Blackburn, Norwich City, Swansea City, Wigan)

Četiri navedena kluba smatram najvećim kandidatima za put u drugoligaško društvo ili pak povratak u njega nakon samo jedne sezone u dobrom društvu. Prisjetimo li se protekle sezone i primjera Blackpoola, koji nas je mjesecima uveseljavao odličnim rezultatima, pa svejedno završio u Championshipu, u nastupima Swanseaja i Norwicha nisam uspio primijetiti čak niti iskru koja bi me natjerala na pomisao da će uspješno kročiti Premiershipom na duge staze.

Blackburn se pak riješio Nikole Kalinića, pa bi samim time trebao biti jači (dobro, dobro, šalim se, spustite oružje), no u ovoj im sezoni ne predviđam lijepe stvari. Menadžer Steve Kean još od odlaska Sama Allardycea činio mi se izgubljen u vremenu i prostoru, a novi vlasnici kluba usprkos golemom bogatstvu stvorenom preko leđa nedužne peradi nisu se iskazali spomena vrijednim pojačanjima.

Wigan je prošle sezone za dlaku izbjegao Championship, a neće im biti lako ni ove. Na kraju možda 17. mjestom ponovno zadrže prvoligaški status, no predviđam im neizvjesnost do samoga kraja, a kada ja nešto predvidim, znate već...

Sudačka nadoknada

Ako ste jedan od onih koji ljepote godišnjeg odmora ostavljaju za početak rujna, a usto tražite i literaturu kojom ćete razbijati brigu dok jedinu kožu koju imate izlažete ultraljubičastim zrakama, tada imam rješenje za vas.

Prvog dana rujna iz tiska će izaći autobiografija koja je privukla puno pozornosti i prije nego se našla u knjižarama, zahvaljujući onima koji ne mogu izdržati nego ljudima moraju pokvariti kraj. Da ne duljim, riječ je o ispovijesti heroja ove kolumne, nedavno umirovljenog braniča Manchester Uniteda Garyja Nevillea, koja nosi jednostavan naslov "Red".

Prije nego me proglasite prljavim promotorom svega što je crveno i povezano s Old Traffordom, pregrizite jezik, jer Nevilleova autobiografija prije svega je privukla pozornost otkrićima iz svlačionice engleske reprezentacije, koju je popularni G Nev inače proglasio "potpunim gubitkom vremena".

Ako vam nikako nije jasno zašto Engleska ne može do trofeja, puno odgovora na to pitanje mogli biste dobiti upravo od Nevillea, koji se bez dlake na jeziku dohvatio svih engleskih izbornika pod čijim je vodstvom imao tu čast ili nesreću zaigrati.

Saznat ćete tako da je Glenn Hoddle vjerovao u alternativne metode pripreme momčadi, pa je igračima priskrbio svojevrsnog vrača koji je Gordi Albion trebao izvesti na pravi put, a sam Hoddle od svojeg je stručnog stožera uoči utakmice s Argentinom 1998. godine tražio da oko travnjaka hodaju u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, kako bi stvorili pozitivnu energiju.

Davidu Beckhamu je svakako pomoglo.

Već sam pričao o pozitivnoj atmosferi koja vlada u redovima Liverpoola od dolaska Kennyja Dalglisha, a u susretu s Arsenalom imali smo prilike svjedočiti i kemiji koja vlada među igračima, čak i onima koji su tek došli u klub. Jose Enrique uhvaćen je u dijeljenju intimnog i toplog trenutka s Luisom Suarezom i Raulom Meirelesom.

Preselimo se na trenutak u Irsku, prelijepu zemlju u kojoj nekadašnji nogometaš Arsenala Thierry Henry nikada neće moći kupiti nekretninu ili se bez straha za svoju sigurnost kretati ulicama Dublina. Ako ste mislili da su mu Irci zaboravili igranje rukom zbog kojeg su propustili Svjetsko prvenstvo, razmislite ponovno.

U bezazlenom okviru koji čitatelje informira o rođendanima slavnih osoba rođenih istoga dana, Irish Herald se prije nekoliko dana osim Roberta de Nira i Seana Penna sjetio i Henryja, pa uz njegovo ime dodao "prevarant i nogometaš". Da ne bi bilo zabune.

Prije nego se od vas oprostim montažom najljepših pogodaka kola, poslušajmo i što o Joeyju Bartonu i njegovom načinu igre ima za reći Philippe Senderos. Nemojte me tjerati da objašnjavam igru riječima, ja sam pristojan gradski dečko i suosjećam s damom koja je usprkos sveopćem smijehu bezuspješno pokušavala nastaviti s emisijom.

Kako sam i najavio, za sam kraj ostavio sam prvi u nizu pregleda najboljih pet pogodaka kola u jedinom relevantnom izboru, onom po ukusu Engleskog pacijenta. Sve primjedbe na odabir pogodaka i njihov poredak ostavljajte u komentarima ispod teksta, a ako vam je do osobnog kontakta tada šaljite na e-mail adresu [email protected] ili putem Facebook stranice. Broj mobitela vam ne dam.