Nogomet

Zašto uvijek ja?

Marin Vuković • srijeda, 26.10.2011.
Zašto uvijek ja?
Foto: EPA

Six and the City. Six Alex Ferguson. Manšester United. Goal Trafford. Kazalište noćnih mora. I tako dalje. I tako dalje. I tako dalje. "Ovo je najgori dan u mojoj karijeri", utvrdio je očitu činjenicu najdugovječniji menadžer Premier lige, zgužvan i potresen tragedijom kakvoj svijet nije svjedočio od 1926. godine. Uz dužno poštovanje, Sir Alex, ne znate vi što je najgori dan u karijeri. Ja danas moram napisati kolumnu.

Odmah na početku, dragi moji prijatelji, dopustite da i službeno potvrdim da sam živ i zdrav, a krvna mi je slika unatoč poodmaklim godinama i poslu koji uvjetuje sjedenje i tamburanje po tipkovnici zadovoljavajuća. Osjećam odgovornost potvrditi kako moja neiskvarena duša još uvijek nije napustila iz kamena istesano tijelo, premda bi se po brojnim upitima putem e-maila, SMS-a ili Facebooka moglo naslutiti da već hodam nebeskim prostranstvima i berem tratinčice.

Zajednički nazivnik svim porukama koje sam u nedjelju poslijepodne i navečer primio bile su dvije riječi: "Jesi živ?", popraćene morbidnim izražajima iskrene sućuti i bojazni da bi autor ovih redaka zbog jedne nogometne utakmice mogao skončati u agoniji, gušeći se u suzama i utapajući u nevjerici. I to nije bilo daleko od istine. "Zašto uvijek ja", trzao sam se nakon svakog zvučnog signala nove poruke ili novoga e-maila, čitajući upute kako od konopca napraviti omču i pokušavajući dokučiti zašto sam baš ja omiljena meta nakon svakog neuspjeha Uniteda.

Srećom, na vrijeme sam shvatio kako od suicidalnih misli i moga lijesa prekrivenog zastavom Uniteda u velikoj slici stvari nema prevelike koristi. Odustao sam od igre s konopcem i nagomilanu negativnu energiju odlučio uložiti u svrsishodniju ideju od koje će Manchester United kao klub i Marin Vuković kao čovjek imati više koristi. Počeo sam planirati ubojstvo Jonnyja Evansa, i to s predumišljajem.

"Možda sam skinuo pogled s lopte, možda sam se previše opustio i pomislio da će biti lako kao u prethodne dvije sezone", zborilo je to sjevernoirsko drvo uoči utakmice na Old Traffordu, pokušavajući dokučiti zašto je bio loš prošle sezone, ignorirajući usput sve analize koje govore da je kriminalno loš svake sezone te kako se u njegovom slučaju radi o proizvodu za kojeg biste morali dobiti povrat novca i ispriku proizvođača.

"Sada se osjećam znatno sigurnije", bulaznio je Evans jedva tri dana prije nego će Mario Balotelli pored njega živoga i šlampavoga postići prvi pogodak, a potom ga natjerati i na isključenje. "Nikad nisam odbijao izazove, osjećam da sam uvijek spreman odgovoriti na njih i ne skrivati se", dodao je taj poluproizvod s greškom, dokazavši kako je osim s nogometom izgubio dodir i sa stvarnošću.

Sve ostalo je povijest, ona koju ispisuju i kojom će se još dugo dičiti pobjednici. Nakon Evansova isključenja Manchester United je, kako je to Ferguson slikovito opisao, počinio nogometno samoubojstvo. Poput grogiranog boksača kojemu je jedna ruka vezana iza leđa, ali ga iskustvo i tradicija i dalje pune samopouzdanjem, zamahivao je aktualni prvak besciljno prema protivniku, te posve očekivano primao udarac za udarcem od momčadi koja je više no ikad bila spremna za nadmetanje s velikim gradskim rivalom.

Problem u cijeloj priči – ukoliko ste navijač Manchester Uniteda, jer u suprotnom sve vam je ružičasto i problem niti ne postoji, osim ako ste navijači Arsenala, što je pak jedna druga priča – je činjenica da zvona za uzbunu, usprkos sjajnom početku sezone, zvone već dugo. Vjerovali ili ne, obrana predvođena čovjekom koji je "spreman odgovoriti na izazove i osjeća se znatno sigurnije", u pet je utakmica uoči gradskog derbija protivniku dopustila ni manje ni više nego 91 priliku za pogodak.

Devedeset i jednu!

Dio prilika odsjeo je van okvira gola, dio njih spašavao je David de Gea, a jedan vrlo mali dio završio je iza njegovih leđa i zavarao kibice, koji su se i dalje mogli ponositi sezonom bez poraza. Do nedjelje. Do kolapsa. Do tragedije. Ono na što su upozoravali propusti iz susreta s Chelseajem, Norwichem, Baselom, Stoke Cityjem i Liverpoolom u potpunosti je iskoristio Roberto Mancini i sam sebi izgradio spomenik koji će jednoga dana krasiti pročelje Etihada.

Fernando Torres, Alexander Frei, Anthony Pilkington, Peter Crouch i Luis Suarez samo su neki od igrača koji su u spomenutih pet utakmica mogli unakaziti Unitedovu obranu, ali to zbog spomenutog De Gee, položaja planeta u Sunčevu sustavu ili vlastitih, u Torresovom slučaju zabavnih i povijesnih, promašaja nisu uspjeli učiniti.

I sve to nije slučajno. Od ozljede Nemanje Vidića u 52. minuti prvoga kola nove sezone, konstanta je u Unitedovoj obrani postala nepoznat pojam. Dodamo li tome da je izranjavan ozljedama, manjkom kontinuiteta i prekomjernom potrošnjom vremena na Twitteru iz forme posve ispao i Rio Ferdinand, obrambeni je red Uniteda postao prometan poput autobusnog kolodvora i zreo za lekciju koju će zapamtiti.

S četvrt stoljeća trenerskog iskustva na leđima, teško je vjerovati da Alex Ferguson nije svjestan problema s kojima će se morati suočiti u danima koji slijede, uključujući i pomirenje s činjenicom da Jonny Evans nije kadar za Manchester United, a budimo posve iskreni, niti za nogomet u cjelini. Kako je sam sebe suspendirao na tri utakmice, a u konkurenciju se vraća Vidić, za očekivati je da će oblaci nad Old Traffordom ipak biti kratkoga vijeka.

Ta, već u utorak razbili smo Aldershot!

Kraj svijeta ili kraj utakmice?

Prolazeći kroz period odrastanja, čovjek shvati da su neke stvari u životu konstanta. Gravitacija će vas uvijek vući ka zemlji, disat ćete čak i ako na to zaboravite, Scarlett Johansson uvijek će vam biti jednako nedostupna, majka će vas voljeti ma kakvu joj psinu priredili, a Manchester United neće se osramotiti i doživjeti istinski debakl. Svaka tvrdnja stoji i danas, osim posljednje, i baš zbog toga ovaj je poraz branitelja naslova odjeknuo jače od bilo kojeg drugog ishoda u dosadašnjem tijeku sezone.

Minule sezone, nakon što je Manchester City osvojio FA kup, navijači Uniteda bili su prisiljeni skinuti jedan od najpoznatijih transparenata na Stretford Endu. Simbolični brojač koji je zbrajao godine od posljednjeg Cityjeva trofeja i koji je njihove navijače smetao više nego su se usudili priznati, zauvijek je zaustavljen između broja 35 i 36 i pospremljen u povijest.

Na njegovom mjestu osvanuo je novi i za Cityjeve navijače manje bolan transparent koji umjesto sušnih Cityjevih godina broji Unitedove naslove prvaka. Nakon utakmice u nedjelju, svijetlo-plava polovica Manchestera možda je dobila temu za transparent koji će vlastitom igrom jedinice i šestice prkositi ljutom rivalu.

Čitajući umotvorine pojedinih britanskih novinara, ali i onih hrvatskih znalaca koji se engleskog nogometa uhvate tek kada ih privuče miris derbija, mogli biste zaključiti kako je s posljednjim zviždukom suca na Old Traffordu svijet kakvoga smo do nedjelje znali prestao postojati. No, je li tomu doista tako?

Neosporne činjenice kažu sljedeće:

- prvi put od 1926. godine Manchester City je postigao šest pogodaka u gradskom derbiju;

- Manchester City je izjednačio vlastitu rekordnu pobjedu nad Manchester Unitedom;

- Manchester United je pretrpio najgori poraz u Premier ligi;

- Manchester United je pretrpio najgori poraz na Old Traffordu od 1955. godine;

- Prvi put od 1930. godine Manchester United je na domaćem travnjaku primio šest pogodaka.

Veličanstvenoj pobjedi Manchester Cityja ne može se prigovoriti niti riječ i načinu na koji su razmontirali najbolju momčad u povijesti Premier lige te iskoristili sve slabosti koje ostali protivnici nisu znali iskoristiti, mora se skinuti kapa i odati priznanje. Jednako tako, ne može se osporiti da svlačionica na Etihadu raspolaže potencijalom i napadačkom silom o kakvima u ovom trenutku mogu samo sanjariti po trofejima daleko uspješniji engleski klubovi.

Ipak, kao što Alex Ferguson nije preko noći postao truba, a Manchester United nakon jednoga poraza klub kojeg valja otpisati iz svake utrke, ni Manchester City nije preko noći postao nepremostiva prepreka, niti je preko noći postao – momčad. Svjestan je toga bio i Roberto Mancini, koji se nakon utakmice nije predao euforiji.

"Ovo je samo jedna utakmica, ovo su samo tri boda. Za mene je Manchester United i dalje najbolji klub u ligi i način na koji su napadali i s desetoricom igrača primjer je mentaliteta kojeg želim usaditi i u svoju momčad", rekao je nakon utakmice Mancini, otkrivši bez lažne skromnosti svijest da je od pobjede u derbiju do pobjede u prvenstvu dug i trnovit put.

Jasno je i Manciniju da još uvijek zapovijeda svlačionicom punom pojedinaca i da najveći izazov, veći i od pobjede na Old Traffordu, tek slijedi jer breme favorita s kojim je United vremenom naučio živjeti i njime se motivirati znalo je slomiti mnoge na putu do (pre)dalekog kraja sezone. Premda će kanonada na Old Traffordu lako zamaskirati slabosti, iz Cityjeve bi perspektive bilo pogrešno u zaborav potisnuti utakmice s Napolijem, Bayernom, Villarealom ili Fulhamom, potrese u svlačionici i pokušaje narušavanja menadžerova autoriteta, ali i činjenicu da je City tek ovoga tjedna od prvog do posljednjeg igrača funkcionirao kao prava momčad.

Postoji razlog zašto je Mancini pobjednički pogodak Sergija Aguera iz 93. minute susreta s Villarealom proslavio uz veću eksploziju oduševljenja nego bilo koji od šest u mreži Manchester Uniteda. Upravo takve pogotke i takav mentalitet tražit će od svojih igrača i ubuduće, jer to je recept koji je od Manchester Uniteda stvorio ono što danas jest.

Na ljestvici od jedan do šest, koliko poniženo se osjećaju igrači Manchester Uniteda danas, upitali su zlobnici nakon utakmice zbijajući šale na račun rezultatskog debakla. Manchester United jest poražen, Manchester United je i ponižen, ali Manchester United je i dalje momčad, u punom smislu riječi, sposobna u razdoblju jedne sezone slomiti otpor svakoga takmaca i nadoknaditi zaostatak.

Ne tako davno, pod vodstvom Alexa Fergusona United je znao gubiti utakmice s četiri ili pet pogodaka razlike i kasnije podizati trofeje, pa stoga ne čudi da u ovotjednoj anketi Barclays Premier lige upravo aktualni prvak, usprkos teškom i demotivirajućem porazu, i dalje kotira kao najveći favorit za naslov prvaka, s gotovo trostruko više glasova od pobjednika u gradskom derbiju.

Cityjev uzlet među zvijezde pogonjen snom arapskog šeika bez sumnje je dodatno uzdrmao već ionako klimave temelje "velike četvorke". Pet bodova lijepa su prednost, ali i obveza jer do kraja sezone još je 29 stanica, a vozi se na četiri kolosijeka. Mancini i društvo opalili su pamtljivu pljusku Unitedu i poslali poruku ostatku konkurencije: "Ovdje smo, sazrijevamo, naviknite se na nas."

Hoće li do kraja sezone doista i sazrjeti, pokazat će rezultati na travnjaku, a navijačima Cityja i svim protivnicima Manchester Uniteda u znak pažnje poklanjam izraz lica Garyja Nevillea nakon derbija na Old Traffordu.

Slika 2 od 2.

Šok i nevjerica

Teški poraz Manchester Uniteda ostavio je toliko traga na nogometašima Chelseaja da su od silnoga šoka izgubili londonski derbi s Queens Park Rangersima. Momčad Neila Warnocka skinula je dosad najveći skalp u Premier ligi, a njegov kolega sa suprotne klupe Andre Villas Boas izjave nakon utakmice posvetio je glavnom sucu.

Čovjeku sa zviždaljkom Chrisu Foyu gostujuća momčad naime zamjera sedam žutih kartona i isključenja Josea Bosingwe i Didiera Drogbe, te naramak nedosuđenih jedanaesteraca u njihovu korist, a da mogu vjerojatno bi ga okrivili i za globalnu gospodarsku krizu i recesiju te sve promašaje u karijeri Fernanda Torresa.

Analitičkim pregledom snimke zaključio sam kako će klub sa Stamford Bridgea teško pronaći uporište za svoje prosvjede, jer spornim bi se trenutkom mogla nazvati tek jedna situacija koja je mirisala na jedanaesterac u korist Bluesa. Isključenja Bosingwe i Drogbe po važećim su pravilima Premier lige, a sedam žutih kartona posljedica nervoze nagomilane nakon na prvi pogled jednostranih odluka.

Poraz Chelseaja ipak se u većoj mjeri utopio u moru vapaja, uzdaha i krikova ucviljenih navijača Manchester Uniteda, no jedan je detalj ipak privukao pozornost. Nervoza je uzela danak, pa su se u jednom trenutku dohvatili i porječkali Anton Ferdinand, koji je u utakmicu ušao šokiran izvedbom svog brata u redovima Uniteda, i kolega mu po poziciji John Terry.

U tome ne bi bilo ništa spomena vrijednog da nepoznat netko nije internetom počeo širiti snimku na kojoj Chelseajev kapetan tamnoputog stopera Rangersa navodno časti rasističkom opaskom: "you f*****g black c**t, f*****g knobhead". Dok se jedna strana debate kune da je Terry svog suparnika nazvao crnim dijelom ženske anatomije, on to kategorički demantira i tvrdi kako je u tom trenutku odgovarao Ferdinandu tvrdnjom kako ga nije nazvao crnim dijelom ženske anatomije.

Naša je nesreća što je u odsudnom trenutku u kadar ušetao Ashley Cole, pa je dio u kojem Terry navodno kaže "I didn't call you…" cenzuriran glavom obrambenog mu kolege. Ferdinand nije pokrenuo postupak, niti se potužio sucu, no QPR provodi internu istragu, a okolnosti događaja ispituje i policija.

Porazi Chelseaja i Manchester Uniteda mogli su ići na ruku Wolverhamptonu, koji je prekidom niza od pet poraza i eventualnom pobjedom nad Swanseajem imao priliku smanjiti zaostatak i ponovno se približiti utrci za naslov, ako već ne i uključiti u nju.

Premda u prirodi ne postoji situacija iz koje bi Labudovi izašli kao pobjednici iz sukoba s Vukovima, ovi potonji ipak su ugrabili samo remi. Jedan jedini osvojeni bod spašavali su u posljednjih desetak minuta, istinski pogođeni suzama jedne od svojih navijačica, koja nije bila u stanju racionalno se nositi s mišlju o šest uzastopnih poraza omiljenog joj kluba.

Zamislite kako je tek navijači(ca)ma Wigana, koji su se proteklog vikenda morali pomiriti sa šestim uzastopnim porazom i titulom najvećeg kandidata - zajedno s Boltonom (jedinim sastavom u prve četiri engleske lige koji kod kuće još nije osvojio ni boda) i Blackburnom - za nezaboravan najmanje jednogodišnji aranžman u drugoj ligi.

Momčad Roberta Martineza pala je na St. James' Parku, gdje stanuje uz Manchester City jedina neporažena momčad lige. Njihovi dresovi možda jesu crno-bijeli, no u igri Newcastlea ove sezone definitivno ima boje. Alan Pardew odličnim je rezultatima i zasad sjajnim četvrtim mjestom osvojio i one koji mu se nisu pretjerano veselili, te demantirao kritičare među kojima je bila i moja malenkost.

Među Svrakama se danas zna tko pije, a tko plaća, a premda će se naći neki koji će reći kako još uvijek nisu igrali s većinom momčadi iz gornje polovice ljestvice, bilo bi bezobrazno omalovažiti njihov dosadašnji niz.

Liverpool je pak očekivao kako će neiskorištene prilike iz derbija s Manchester Unitedom naplatiti na Norwich Cityju, no nakon 90 minuta borbe s Kanarincima, vratnicama i gredama izvukli su tek bod i novu zalihu promašenih prigoda koju će sada morati prebiti na leđima nekog drugog kluba.

Impresivan je bio rat između Redsa i okvira Norwicheva gola, kojeg su tijekom utakmice uspjeli pogoditi čak tri puta, a ponešto se pitalo i gostujućeg vratara, koji će u danima koji slijede često posjećivati snove Luisa Suareza.

Na kraju, ne treba zaboraviti kako je prvi put ove sezone Arsenal uspio spojiti dvije uzastopne pobjede, no nije išlo bez pomoći Robina van Persieja. Arsene Wenger namjeravao je u susretu sa Stoke Cityjem odmoriti svoga kapetana, no pred kraj je utakmice shvatio da je vrag ipak odnio šalu.

Van Persie je ušao, u desetak minuta postigao dva gotovo identična pogotka nakon dvije asistencije Gervinha i Topnicima osigurao bodove. Kako je izvjesno da u ovom trenutku u Arsenalu jedino on može postići pogodak, na sljedeći će odmor po svemu sudeći pričekati.

Sudačka nadoknada

Nedjeljni derbi na Old Traffordu imao je neobičan uvod u organizaciji jedne britanske kladionice. Vođeni mišlju kako je Carlos Tevez od ove jeseni jednako nepoželjan na obje strane Manchestera i kako njegov lik i (ne)djelo predstavljaju jednu od rijetkih stvari oko koje se mogu složiti crveni i svijetlo-plavi dio grada, organizirali su akciju "baci Tevezov dres u smeće".

Navijači i jedne i druge momčadi imali su priliku u prigodno oslikane svijetlo-plave i crvene kontejnere za smeće ubaciti Tevezov dres, a zauzvrat dobiti novi. Korist je bila dvostruka, navijači su olakšali dušu i došli do dresa kojeg su zaista željeli, a kladionica si priskrbila popriličnu medijsku pozornost.

A nisu samo igrači Chelseaja bili šokirani rezultatom susreta na Old Traffordu, među iznenađenima našao se i Joey Barton koji je u tunelu uoči ogleda na Loftus Roadu čuo glavnog spikera i potom se u nevjerici osvrtao oko sebe ponavljajući: "Six-one? Six-one?"

A dok sam prošle subote pratio zbivanja u najdražoj nam nogometnoj ligi, moj je spokoj narušio iznenadan žestoki udarac u prozor, kojega sam u prvi mah okarakterizirao napadom na slobodu tiska i moja građanska prava. Presvukao sam donje rublje i uspio skupiti dovoljno hrabrosti da provirim kroz prozor i na tlu ugledam nogometu loptu.

Svi pokušaji da utvrdim osobu koja stoji iza podmuklog napada nisu urodili plodom, a tada sam se dokopao snimke jedanaesterca Chrisa Brunta iz ogleda Aston Ville i West Bromwich Albiona, nakon čega mi je preostalo zbrojiti dva i dva.

Nakratko ćemo se vratiti u protekli tjedan i ogled Stoke Cityja s Maccabijem iz Tel Aviva. Engleski je klub glatko dobio tu utakmicu, koja će ostati zapamćena po mučkom napadu na linijskoga suca. Igrač gostujuće momčadi Yoan Ziv u dvoboju sa suparnikom ostao je bez kopačke, koju je potom šutnuo u smjeru suca i trenutak kasnije ostao iznenađen vlastitom preciznošću. Isprike koje su uslijedile bile su uzaludne.

Ostanimo još malo u europskim kupovima, točnije u Ligi prvaka gdje je Chelsea upisao glatku pobjedu nad Genkom zahvaljujući, između ostalog, i Fernandu Torresu. Španjolac je u pobjedu od 5:0 utkao svoja dva pogotka, a na svojoj bi efikasnosti po svemu sudeći trebao zahvaliti Davidu Luizu koji ga je na dosad neviđen način "blagoslovio" uoči početka utakmice.

Jednom sam već prisnažio kako višak slobodnog vremena nikada ne treba podcjenjivati, što dokazuje i sljedeća ilustracija. Nepoznati je počinitelj slijedom potpuno logičnih zaključaka došao na ideju da je upravo Aaron Ramsey glavni krivac za smrt Osame bin Ladena i Moamera Gadafija, a sudeći po neospornim činjenicama ni sjevernokorejski vođa ove godine neće dočekati Božić.

Slika 1 od 1.

Neozbiljni Mario Balotelli bio je prvo ime gradskog derbija, a zbog djetinjaste igre petardama malo je nedostajalo da izgori u vlastitoj kući i na njemu niti ne nastupi. Sklonost psinama još je jednom pokazao tijekom treninga, uzevši loptu i nonšalantno, u prolazu, iz teške pozicije pogodivši kameru.

Još jedno druženje s engleskim nogometom zaključit ćemo pregledom pet najljepših, najefektnijih i tehnički najpotkovanijih pogodaka devetog prvenstvenog kola, ali i servisnom informacijom da se ponovno vidimo tek za dva tjedna. Engleski pacijent sljedećeg će tjedna s lica mjesta pratiti europske avanture zagrebačkog Dinama, a broj čitatelja koji će sljedeće srijede pitati zašto nema kolumne obrnuto je proporcionalan broju onih koji će ovotjedno izdanje pročitati do posljednjeg slova.

Premier liga

1Liverpool 612:2+1015
2Manchester City 614:6+814
3Arsenal 612:5+714
4Chelsea 615:7+813
5Aston Villa 510:7+312
6Fulham 68:5+311
7Newcastle 68:7+111
8Brighton & Hove 610:8+29
9Nottingham Forest 66:5+19
10Tottenham 59:5+47
11Manchester United 55:507
12Brentford 68:10-27
13Bournemouth 55:8-35
14West Ham  66:10-45
15Everton 67:15-84
16Leicester City 68:12-43
17Crystal Palace 65:9-43
18Ipswich 53:8-53
19Southampton 52:9-71
20Wolverhampton 66:16-101

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Premier liga

1Liverpool 612:2+1015
2Manchester City 614:6+814
3Arsenal 612:5+714
4Chelsea 615:7+813
5Aston Villa 510:7+312
6Fulham 68:5+311
7Newcastle 68:7+111
8Brighton & Hove 610:8+29
9Nottingham Forest 66:5+19
10Tottenham 59:5+47
11Manchester United 55:507
12Brentford 68:10-27
13Bournemouth 55:8-35
14West Ham  66:10-45
15Everton 67:15-84
16Leicester City 68:12-43
17Crystal Palace 65:9-43
18Ipswich 53:8-53
19Southampton 52:9-71
20Wolverhampton 66:16-101

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Obrisan korisnik05.11.2011. u 09:46
    Dečki, jel vi uopće čitate Engleskog pacijenta? Čini mi se da ne... Jer da čitate, malo gore iznad u zadnejm odlomku sve vam piše...
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik04.11.2011. u 17:24
    nema ga aveć je petak!
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik04.11.2011. u 15:02
    Cini se da je Pacijent podlegao :)
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik03.11.2011. u 10:21
    Sta nam je sa pacijentom?
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik02.11.2011. u 20:56
    Marine fali mi tvoja doza humora za ovu sedmicu.
    Obrisan korisnik