Lud, zbunjen, (ne)normalan

"Štovani prijatelji i Roberto Mancini", petljao je jezikom Alex Ferguson. Skočio je na noge, podigao čašu i istoga trenutka shvatio kako to nije bio pametan potez. Korak naprijed, dva unatrag, panično hvatanje za najbliži komad uredskog namještaja i uz dozu sreće zadovoljavajuća je razina ravnoteže ipak uspostavljena.

"Iskreno vam zahvaljujem što ste zgužvanom rasporedu unatoč pronašli vremena i posjetili me na mom skromnom stadionu kako bismo zajedno obilježili ovaj poseban dan", nastavio je dobro raspoloženi Ferguson i bacio pogled na malobrojni, ali ugledni trenerski auditorij.

"Posebno sam zahvalan mom dugogodišnjem suparniku i rivalu, ali prije svega dobrom prijatelju i kolegi Arseneu Wengeru, što je našao vremena...

"Wengeru? Fergie, ovo ti je danas zadnja čaša, gdje ti vidiš Wengera?", prekine ga Harry Redknapp usred rečenice, osvrne se oko sebe u nevjerici i prasne u smijeh.

"Nema Wengera?", zastade Ferguson, kažiprstom pogura naočale s vrha nosa i skenira prostoriju mutnim pogledom. "Vidi stvarno, zašto nema Wengera?"

"Pričao sam s njim jučer navečer", uključio se Andre Villas-Boas i iz nove butelje izvukao čep. "Rekao je da je neozbiljno da se sastajemo i da pijemo nekoliko sati uoči važnih utakmica, da to nije dobro za moral i integritet momčadi, bla bla, truć truć, znaš njega. Dodao je, doduše, da će ti čestitati telefonom."

"Peder!", povika Ferguson napola u šali. "Kakve važne utakmice, pa igra protiv Queens Park Rangersa! Igramo i mi protiv Blackburna, Swanseaja, Aston Ville i Sunderlanda pa smo ovdje i pijemo kao ljudi", propovijedao je menadžer Uniteda, a Redknapp, Villas-Boas i Mancini poput učenika odlikaša potvrdno kimali glavom i jednoglasno se uz zdravicu složili: "Peder!".

"Znam ja vic o Arsenalu", napokon je progovorio Mancini, iskoristivši prigodu da se naruga kolegi. "Ispričao mi ga je Nasri."

"Pucaj!", reče Ferguson znatiželjno.

"Znate li što je to crveno i bijelo i ide piiiip, piiiip, piiiip, piiiip?", upitao je Mancini sa zagonetnim osmijehom na licu.

"Ne znam… kamion Coca Cole?", nesigurno je odgovorio Redknapp i istoga trena požalio zbog prebrzog jezika shvativši kako to nema nikakve veze s Arsenalom.

"Nije. To se Per Mertesacker okreće u šesnaestercu!", ponudio je odgovor trener Manchester Cityja i stao se gušiti od smijeha, a njegovim primjerom poveo se i ostatak društva. Minutu kasnije dlanovima su obrisali suze radosnice i uz značajan napor došli do daha, da bi već sljedećeg trenutka ponovno prasnuli u glasan smijeh.

Tko zna koliko bi se dugo zabavljali Mancinijevim vicem da Redknapp nije pogledao na sat i povikao: "Fergie, već je jedan sat, imaš utakmicu za 45 minuta!"

"Ups, imaš pravo! I to VAŽNU utakmicu, moral i integritet momčadi ne smiju patiti", podigao je Ferguson kažiprst, namignuo u smjeru Redknappa i jedva se suzdržao od napada smijeha.

"Ovako ću danas. Carricka ću opet staviti na stopera, to mi je baš fora. Na desnog beka gurnut ću Valenciju, bit ćemo prejaki ako bude krilo, a u središte veznog reda… hmmm… znam! U središte veznog reda ide Rafael da Silva!", veselo je zabilježio menadžer Crvenih vragova.

"Rafael? Pa on ti nikad nije igrao u veznom redu", primijetio je Mancini.

"Pa što onda, ni Blackburn nikad nije pobijedio na Old Traffordu. Nije vam ovo 1995. i Alan Shearer je u penziji", bio je spreman Ferguson. "I znaš što, samo zato što si takav nevjerni Toma, cijelu ću klupu popuniti samo juniorima tako da nemam koga ubaciti u igru!"

"Fergie, nisi normalan, ali kad narastem želim biti kao ti", priznao je Villas-Boas i podigao čašu, a Ferguson je dočekao svojom i zvonkim je dodirom kucnuo u zraku.

"Ljudi, ja moram na klupu, a vi ste pozvani ostati koliko god možete. Znam da i vama uskoro počinju utakmice, pa pazite kako vozite do Londona i Walesa. Mancini, tvoji igraju tek sutra, pa čekaj da riješim Blackburn, pit ćemo do zore", mahnuo je Ferguson kolegama i zaputio se prema tunelu koji vodi prema travnjaku.

"Hej, čekaj malo", povikao je Redknapp kroz otvorena uredska vrata. "Zašto ti Rooney ne igra?"

"Kažnjen je", odgovorio je Fergie.

"Pa zašto?"

"Malo je popio na Boxing day, a svi znamo da to…", započeo je Ferguson.

"... nije dobro za moral i integritet momčadi", dovršili su rečenicu sva četvorica uglas i zapjevali.

"Sretan rođendan, Fergie, ti želimo mi..."

Lud, zbunjen, (ne)normalan

I tako, Zemlja je u maniri iskusnog rutinera još jednom napravila đir oko sunca i stigla na isto mjesto s kojeg je 1. siječnja 2011. godine i krenula u avanturu dugu 365 dana. Dobru vijest za najdraži nam planet Sunčeva sustava predstavlja sama činjenica da je i dalje u jednom komadu, a lošu da čitav put u 2012. godini mora prevaliti ispočetka.

Dok Zemlja brine svoje brige, zaštićen ozonskim omotačem i privučen gravitacijskom silom, ljudski se rod na njenoj površini svakoga tjedna okuplja pred televizijskim ekranima kako bi ispratio najnovije kolo svima nam dragog natjecanja koje se uporno odbija smjestiti u granice predvidivog ponašanja.

Dok se, primjerice, simpatizeri španjolske Primere između dvaju El Clasica zabavljaju tek procjenama hoće li Barcelona i Real Madrid svoje protivnike nakrcati s četiri, pet, šest ili više pogodaka razlike, te prognozama tko će prvi do 90 pogodaka u sezoni, Cristiano Ronaldo ili Lionel Messi, Premier liga od svoga vas početka do kraja časti nezaboravnom i nepredvidivom vožnjom, čije odredište može biti samo odjel psihijatrije u najbližoj općoj bolnici uz dijagnozu lud, zbunjen i nenormalan.

I zato, bez obzira ima li u ovotjednoj uvodnoj priči i zrno istine ili je baš cijela plod bolesne mašte Engleskog pacijenta, svaki pokušaj racionalnog opravdanja i objašnjenja ishoda utakmica u proteklih nekoliko dana završit će debaklom i neuspjehom jednakog intenziteta poput poraza Manchester Uniteda od Blackburna na sâm 70. rođendan Sir Alexa Fergusona.

Pažljiviji će čitatelj primijetiti da sam prije tjedan dana gotovo proročki ustvrdio kako "igrači Blackburna vole zvuk klupskog autobusa i jedva čekaju gostovanja", no nisam se nadao kako će me baš taj citat, uz suptilno ruganje Steveu Keanu, ugristi za stražnjicu i natjerati da proteklih nekoliko dana svijetom hodam odjeven u crno i ljude ne gledam u oči.

Još jedan u nizu eksperimenata Alexa Fergusona, s postavom Uniteda izvan svake pameti i klupom za pričuve na kojoj nije bilo niti jednog iskusnog igrača, ovoga puta nije završio željenim rezultatom, a dodamo li tome i nezaboravnu izvedbu Davida de Gee - inače španjolskog kandidata za godišnju nagradu "Fabien Barthez", za posebne zasluge u primanju pogodaka – zar je ishod mogao biti drugačiji?

No, sva je sreća da smo ugazili u siječanj, pa je tržnica igrača otvorila svoja vrata i United će biti u prilici kvalitetnim pojačanjima popuniti ozljedama desetkovanu momčad. Ma što kažete? Ferguson opet neće u kupnju?

I tako, dok sam se borio s mišlju da sam godišnje nagrade uručio prerano i dvojio treba li susret Uniteda i Roversa naknadno proglasiti najvećom pričom godine, momčad Stevea Keana nije imala previše vremena za slavlje. Tek što su se vratili kući i raspakirali prtljagu, naučili su važnu nogometnu lekciju: ne igra se baš svaki dan protiv Manchester Uniteda. U goste Roversima doputovao je Stoke City, a Peter Crouch po dobrom starom običaju dvaput napravio prekršaj nad svojim čuvarima i utrpao dva pogotka.

I tek tako, kao da od tamo nikada nisu ni iščezli, na tribine Ewood Parka vratili su se zvižduci i pozivi na Keanovu ostavku, a san o primirju rasplinuo se poput mjehura od sapunice. Da stvar bude gora, menadžeru Blackburna na oduševljenje zlobnih navijača suptilnu je i jamačno bolnu poruku s leđa poslao i vlastiti igrač prikladnoga prezimena, Morten Gamst Pedersen.

Andreu Villas-Boasu možda nitko nije uklizao, no mnogi su mu navijači Chelseaja u subotu vjerojatno poželjeli sličnu sudbu. Londonska je momčad odigrala još jednu u nizu očajnih utakmica i na nekad neosvojivom Stamford Bridgeu olako prepustila bodove klubu kojemu pobjede na gostovanjima baš i nisu forte.

Darren Bent ovoga se puta umjesto na shopping odlučio čak i nastupiti u sastavu kojeg inače ne može gledati ni na televiziji, a posao mu je olakšala obrana Chelseaja, koja u posljednje vrijeme djeluje poput raštimanog orkestra u kojemu John Terry svim silama i bezuspješno pokušava zadržati tempo i intonaciju.

David Luiz opća je opasnost na stoperskom mjestu i nimalo ne čudi što je Chelsea pred okončanjem pregovora s Garyjem Cahillom, a valjat će pronaći rješenje i za desnoga beka jer Jose Bosingwa čini sve kako bi protivničkim napadačima boravak u šesnaestercu učinio što ugodnijim.

Premda je Chelsea dva dana kasnije u posljednjim trenucima utakmice na Molineuxu popravio gorak okus iz prethodnog kola i vrlo vjerojatno iz utrke za naslov konačno otpisao Wolverhampton, nagađanja o raskolu između igrača i Villas-Boasa dobivaju na težini bacimo li pogled na način na koji su Chelseajevi igrači proslavili prvi pogodak.

Na inicijativu i doslovno navlačenje Davida Luiza u zajedničko slavlje uz aut liniju pohrlili su isključivo igrači koji s menadžerom dijele isti materinji jezik, dok se ostatak momčadi nije potrudio pridružiti slavlju. "Moguće da ga nisu razumjeli", reći će oni koji ne traže skandale i reagiraju hladnom glavom, no jednako hladno cijelu je situaciju prihvatio i Villas-Boas odbivši se prepustiti zagrljaju.

Radi li se o halucinacijama Engleskog pacijenta (i engleskih medija) ili poslovici "gdje ima dima, ima i vatre", procijenite sami, a ja znam jednog čovjeka koji se punih 180 minuta na travnjaku nije morao zamarati proslavama pogodaka. Ime mu je Roberto Mancini i premda vodi momčad čiji su navijači skladali pjesmicu "We score when we want", dopustite da se umiješam i na temelju posljednjih rezultata dodam: "except when you don't".

Momčad koja je 17 kola rušila sve pred sobom odjednom je upala u probleme, premda za to nema valjanih i očitih razloga. Bod iz ogleda s West Bromwich Albionom još bismo i prihvatili kao trenutni znak slabosti, no poraz od Sunderlanda tijekom suludog i neponovljivog vikenda potvrdio je kako su Aguero, Silva, Džeko i kompanija i dalje ljudi, poput svakoga od nas, samo s nekoliko desetaka milijuna više na bankovnom računu.

Cityju je u dva uzastopna kola pošlo za rukom postići nula pogodaka, pa je u pravo vrijeme na gostovanje stigao Liverpool i upropastio si priliku uz Sunderland postati jedina momčad koja je duplo novogodišnje kolo iskoristila za osvajanje šest bodova. Redsi su na Etihadu uvjerljivo poraženi i sigurno ih neće utješiti činjenica da se ovoga mjeseca još dvaput moraju sastati s Manchester Cityjem.

Tek što su dočekali povratak Stevena Gerrarda i u utakmici s Newcastleom utvrdili koliko im točno nedostaje, opet su ga izostavili iz većeg dijela ogleda sa Cityjem. Dodamo li u formulu uobičajeno sigurnog Pepea Reinu pobjednik je mogao biti samo jedan, no barem smo svjedočili dugo očekivanom dvoboju 35 milijuna funti vrijednih i po svemu osim po kvaliteti, prilikama i pogocima posve izjednačenih napadača, Sergija Aguera i Andyja Carrolla.

Primjećujete kako nigdje ne spominjem Luisa Suareza, jer Liverpool je još protiv Newcastlea odradio pokaznu vježbu nastupa bez Urugvajca, na što će se morati naviknuti i u sljedećih sedam utakmica. Naime, Suarez je protiv Svraka odradio kaznu zbog srednjeg prsta upućenog navijačima Fulhama, a protiv Cityja započeo je izdržavanje kazne od osam utakmica zbog rasističkog vrijeđanja Patricea Evre.

Premda su tjednima pokušavali svom napadaču ponad glave nalijepiti svetačku aureolu, uz tvrdnju kako disciplinska komisija krije izvješće kao zmija noge jer nema o čemu izvijestiti, ista ta disciplinska komisija u javnost je pustila obrazloženje svoje odluke na tričavih 115 stranica, natjeravši klub s Anfielda da pregrize jezik.

Iz izvješća se jasno vidi kako Suarez ipak nije takva žrtva kakvom su ga htjeli prikazati jer je tijekom dvije minute verbalnog sukoba Evru sedam puta nazvao "negrom", što je pak pokušao objasniti tvrdnjom da se u njegovoj zemlji riječ "negro" ne smatra uvredom već pozdravom za dobro jutro. Komisija je njegovo objašnjenje odbacila kao neuvjerljivo i kaznila ga s osam utakmica, na što je Liverpool svečano objavio kako je "iznenadjen i uvredjen", ali se neće žaliti kako bi cijela stvar završila i kako bi se Savez mogao posvetiti borbi protiv rasizma i diskriminacija u nogometu.

Drugim riječima, neće se žaliti kako kazna ne bi bila i veća.

Usput, kad smo već kod Liverpoola, nije naodmet spomenuti kako su u susretu s Newcastleom još jednom precizno naciljali okvir gola, pa je red da njihovu upornost napokon nagradimo i prigodnim brojačem.

Na muci se poznaju prvaci, glasila bi parafraza stare poslovice, a to zna i Arsenal čiji su si igrači zadali naizgled nerješivu zagonetku očajno lošim početkom sezone, da bi na krilima Robina van Persieja došli u situaciju umiješati se među prve četiri momčadi, pa možda čak i u borbu za vrh, poklope li se zvijezde s planetima. Ili obrnuto.

Spiker na Emiratesu više ni ne izgovara ime strijelca jer pogotke za Topnike postiže samo jedan čovjek. Leteći Nizozemac zgoditkom protiv Queens Park Rangersa kalendarsku je godinu zaokružio rušenjem klupskog rekorda, ali ostao i jedan pogodak "prekratak" u lovu na Shearerov apsolutni rekord Premier lige.

Prošlog tjedna utvrđeni peti zakon termodinamike i ovoga se tjedna potvrdio u praksi, pa je pogodak Van Persieja u subotu donio pobjedu Arsenalu, a izostanak istog već dva dana kasnije Topnike koštao bodova i velike prilike da se još značajnije primaknu samom vrhu ljestvice.

Kako vrč ide na vodu dok se ne razbije, tako i Van Persie trči po šesnaestercu dok se ne ozlijedi. Stoga je u pravo vrijeme stigla vijest da će se navijačima Arsenala ispuniti želja koju se malo tko usudio izustiti na glas. Jer, koliko ste samo puta gledali u izblijedjele fotografije legendi kluba za kojeg navijate, na starom video rekorderu vrtjeli snimke njihovih pogodaka i razmišljali kako bi bilo lijepo da vrijeme ne teče, da bore ne urezuju svoj potpis u lica, da kosti i mišići nemaju rok trajanja i da barem još jednom (umetni ime klupske legende) naniže nekoliko igrača i pogotkom vas podsjeti na stare dane?

Ako ste navijač Arsenala, svi mokri i ini snovi ostvarit će vam se već za koji dan, kada dres Topnika još jednom odjene Thierry Henry i u tandemu s Robinom van Persiejem krene terorizirati protivničke mreže. Dovraga, krene li sve kako treba mogao bi Van Persie do ožujka i Henryjeva povratka u SAD dočekati i slobodan dan!

Sudačka nadoknada

Ako ste ljubitelj footballa, svidjet će vam se potez Wiganova menadžera Roberta Martineza, koji se nakon dosuđenog jedanaesterca za njegovu momčad odlučio za izmjenu, pa je u igru ubacio kickera Bena Watsona, čiji je prvi dodir s loptom bio udarac s bijele točke. Kažu da nije dobro kada jedanaesterac izvodi igrač koji ga je izborio, no što kažu na to kada to učini igrač koji dotad nije bio ni na travnjaku?

Spomenuh već ranije navodnu krizu u odnosima između Andrea Villas-Boasa i pojedinih Chelseajevih igrača, no bilo to istina ili ne, nedvojbeno je da Didier Drogba nije izgubio smisao za humor. Neki su promatrači njegovu proslavu pogotka protiv Wolverhamptona protumačili kao posljednje zbogom navijačima prije napuštanja kluba i dođe li zaista do njegova odlaska iz kluba nedostajat će nam sitni detalji poput jahanja protivnika u videu koji slijedi.

Nešto manje smisla za humor imao je Frank Lampard, strijelac pobjedničkog pogotka na Molineuxu koji se vrlo vjerojatno u tim trenucima nije niti trebao nalaziti na travnjaku. Lampard je pogibeljnim klizećim startom pokosio Adama Hammilla i nakon utakmice priznao da ga je samo sreća spasila od preranog tuširanja.

"Srce mi je stalo", priznao je Lampard. "Iako sam zakasnio u taj start, zaista nije bilo nikakve zle namjere i mislim da sam imao i malo sreće što sam ostao na terenu." Crveni karton ili žuti? Procijenite sami.

Ludnica na Stadionu svjetla jedna je od onih koja Premier ligu čine jedinstvenim natjecanjem, ne samo zato što je Manchester City zbog pogotka iz čistog zaleđa izgubio utakmicu, već i zato što je od dolaska u Sunderland, kojeg je Steve Bruce vukao prema drugoj ligi, Martin O'Neill preporodio momčad i u šest nastupa upisao četiri pobjede, jedan remi i samo jedan jedini poraz.

Vjerojatno najveću pobjedu sezone ostvarili su u nedjelju nad vodećom momčadi lige, a do toga je susreta malo tko čuo za korejskog mladića po imenu Ji Dong-won, koji je pogotkom u posljednjim sekundama utakmice postao instant ljubimcem publike. Jedan od navijača ipak je otišao predaleko pa je pred očima tisuća navijača i brojnih gledatelja pred malim ekranima javno napastvovao sirotog Korejca inzistirajući na poljupcu. U usta.

Arsene Wenger je Francuz. Osim po dobrom vinu i dobrom siru, Francuska je poznata i kao svjetski centar visoke mode, pa je stoga još čudnije što Arsenalov strateg već godinama zimu dočekuje u pernatoj jakni "dokoljenki" koja se s modom pozdravila još devedesetih godina prošlog stoljeća.

Ako već činjenica da djeluje poput nešto debljeg šatorskog krila s klupskim grbom nije dovoljan razlog za promjenu ovog dijela garderobe, konačnu odluku o nešto otmjenijem outfitu Wenger bi mogao donijeti ovoga tjedna, nakon što na Craven Cottageu usprkos brojnim pokušajima nije uspio pronaći džep.

A da nikad nije ugodno izgubiti utakmicu u posljednjim trenucima zorno je pokazao Roy Hodgson, menadžer West Bromwich Albiona. Shvativši da će njegova momčad ispustiti bodove u ogledu s Evertonom, iskusni je strateg Baggiesa nakupljeni bijes izbacio iz organizma nanošenjem boli samome sebi.

Kako svi ljudi s kroničnim viškom slobodnog vremena ujedno prate i englesku Premier ligu, bilo je samo pitanje vremena kada će neznani junak kombinacijom prethodna dva video zapisa dobiti treći - urnebesno smiješan.

Tko čeka, taj i dočeka. Najboljih pet pogodaka 19. i 20. kola završit će naše ovotjedno druženje s engleskim nogometom, uz iskrenu ispriku navijačima Sunderlanda što zbog nedostatka vremena, kasnog odigravanja utakmice i realnih tehničkih poteškoća njihova dva pogotka iz sinoćnjeg susreta s Wiganom nisu našla svoje mjesto na ljestvici. Već ću im se nekako odužiti.

Zakazujem vam svima sastanak na istom mjestu sljedeće srijede, a ja ću se u međuvremenu pozabaviti proučavanjem oglasa za posao klupskog novinara objavljenog na službenim stranicama Liverpoola. Traži se "fleksibilan i optimističan odnos uz dobar smisao za humor", što se samo po sebi podrazumijeva, jer bez smisla za humor teško je raditi na Anfieldu.

Baš gledam: simpatiziranje Liverpoola nije među uvjetima. Imam li izgleda?