Nogomet

Povratak u budućnost

Marin Vuković • srijeda, 11.01.2012.
Povratak u budućnost
Foto: EPA

"Smrt i nije tako strašna", prva mi je misao prošla kroz um trenutak-dva nakon što sam krajnjim naporom odškrinuo vjeđe i maglovitim pogledom susreo lijepu djevojku. "Ako je ovo pakao, onda je u njemu definitivno ekipa", prva je misao slijedila drugu dok su nebesko plave oči uzvraćale moj pogled. "Doktore, evo dolazi k svijesti", progovorio je plavokosi anđeo, a potom se svijet oko mene naglo zatresao. "Kretenu, gledaj kud voziš i pazi na rupe", povikao je muški glas prije nego sam pohrlio natrag, u naručje nesvjestici.

Koračao sam labirintom svojih misli u potrazi za izlazom, otvarao i zatvarao brojna vrata i proklinjao beskonačne petlje vlastitog kompliciranog uma. Zamjerio sam samome sebi što nisam jednostavniji čovjek, možda političar, iz čijeg bih uma učas pronašao izlaz. Takvog jadnog i prokletog analitičkim umom, bez zemljovida i navigacije, iz predvorja očaja i depresije trgnuo me dalek i jedva čujan zvuk.

Pip. Pip. Pip.

Zvučalo je poznato. U tom trenutku i na toj razini sveopćeg čemera i beznađa, bio je to dovoljan i jedini potreban razlog da sve svoje resurse usmjerim ka slijepoj plovidbi na zvučnome valu koji je mogao, ali i nije morao biti izlaz.

Pip. Pip.

Nekoliko sati, možda dana, a možda i tjedana kasnije – jer vrijeme je ondje teško pojmljiva vrijednost – na kraju snaga i obeshrabren lutanjem naizgled beskrajnim hodnicima, nosom sam poljubio vrata. Ondje, s druge strane, zvuk je bio glasniji nego ikad prije.

Pip.

Je li moguće da sam našao izlaz, zapitao sam se krvava nosa i suznih očiju. Ne čekajući odgovor odškrinuo sam vrata, sramežljivo provirio i tiho šapnuo u kmicu.

"Per? Per Mertesacker?"

"Doktore, vraća se k svijesti", povikala je djevojka nebesko plavih očiju i skočila na noge pored moga bolničkog kreveta, uz kojeg je čudna kutija nalik na televizor ravnomjernim zvučnim signalom davala do znanja da panici nema mjesta. Pip. Pip. Pip. Točno osamdeset puta u minuti.

"Doktore, mislim da je promrmljao nešto na njemačkom jeziku, možda je Nijemac?", uzbuđeno je žuborila medicinska sestra dok mi je liječnik "meglajticom" provjeravao zjenice.

"Nemam pojma, gdje ste rekli da ste ga našli?", upitao je ne odveć zainteresiranim tonom.

"Ležao je na ulici pored onog tornja... kako se već zove, Sportnetov toranj, da", objasnila je sestra. "Ali tada je ponavljao samo 'Ba, Ba, Ba', pa smo mislili da je možda Bosanac i već smo htjeli zvati veleposlanstvo", dodala je.

"Da, ali onda je počeo spominjati nekakve 'balote', pa smo ga pitali je li iz Dalmacije, a on me pogledao, rekao 'zašto uvijek ja' i pao u nesvijest", uključio se u razgovor vozač kola Hitne pomoći. Sada je oko moga kreveta već bilo nekoliko liječnika i medicinskih sestara.

Želio sam iskočiti iz vlastite kože i dati im do znanja kako se zovem, ali lijekovi za smirenje i remenje kojim su me vezali za krevet kako ne bih naudio sebi i okolini učinili su svoje. Uspio sam tek vršcima prstiju povući medicinsku sestru za rukav.

Shvatila je moju namjeru i nagnula se nad mojim imobiliziranim tijelom te uz dozu opreza smjestila uho u neposrednu blizinu mojih usta. "Engleski pacijent. Ja sam Engleski pacijent", šapnuo sam jedva čujno. Za više od toga nisam imao snage.

"Doktore, kaže da je engleski pacijent. Što da sad radim? Da zovem britansko veleposlanstvo, možda će nam oni moći pomoći", nesigurno je upitala medicinska sestra i krenula ka najbližem telefonu kada se iz pozadine čuo ženski glas.

"Stanite, ma kakvo britansko veleposlanstvo", ne skrivajući podsmijeh rekla je djevojka s kreveta preko puta, bacajući pogled na okupljeno društvo preko noge omotane gipsom. "U koliko ste ga sati točno našli?", upitala je samouvjereno.

"Pa… oko pola četiri, mislim", procijenio je vozač Hitne pomoći i pogledom potražio medicinsku sestru. Potvrdno je kimnula glavom. Susjedna je pacijentica pogledala na sat, na trenutak zastala i pogledom u strop, kojeg ne treba zamijeniti za onaj kada malim nožnim prstom opalite po noćnom ormariću i skidate zvijezde s neba, dala do znanja da u glavi obavlja računske operacije zbrajanja i oduzimanja.

"Tako sam i mislila", nasmiješila se slavodobitno. "Tada je Aguero zabio za 2:3 i šok je vjerojatno bio jači od njega. Slušajte me ovako, ime mu je Marin Vuković, Engleski pacijent mu je pseudonim premda on i od vlastite obitelji i prijatelja zahtijeva da ga zovu upravo tako. Nađite snimku današnje utakmice između Manchester Cityja i Manchester Uniteda, pustite mu zadnjih 15 minuta neka vidi da je United ipak dobio i bit će sve u redu", u jednom je dahu izgovorila neznanka slomljene noge i istoga trena na sebi osjetila začuđene poglede većeg dijela osoblja odjela intenzivne njege.

Još uvijek bez dara govora, ispucanim sam usnama oblikovao riječ "hvala" i smogao snage desnom, vezanom rukom oblikovati šaku te podići palac. Kakva fantastična slučajnost i kako dobra djevojka! Kada izađem iz bolnice morat ću je pozvati u goste, počastiti, možda ćemo zajedno pogledati i poneku utakmicu, možda otići i na večeru, u kino, možda ćemo...

"Ma nema na čemu", nasmiješila se susjeda preko puta, rukama se podigala u sjedeći položaj i namjestila jastuk. "Nego, kad će nova kolumna?", upitala me i dočekala moj iznenađeni pogled, trenutak prije nego ću ponovno izgubiti svijest.

Na sebi je imala majicu Liverpoola.

Povratak u budućnost

Svake godine, otprilike u isto vrijeme, engleski nogomet poprima posebnu aromu i na velika se vrata vraća u male sredine, malene tek po broju stanovnika, broju sjedala na stadionu ili broju funti na klupskom računu, ali velike, gigantske po količini ljubavi i strasti prema nogometu i voljenom klubu.

Svakoga siječnja, u trećem kolu FA kupa, klubovi iz najvišeg razreda engleskog nogometa sjedaju u svoje klupske autobuse i gutaju kilometar za kilometrom zaboravljenih cesta kako bi premierligaškim bedževima na svojim dresovima zabljesnuli i impresionirali golobrade mladiće u dresovima Tamwortha, Cheltenham Towna, Gillinghama, Macclesfielda i mnogih drugih niželigaša.

Za razliku od hrvatskoga kupa, gdje se klubovi iz natjecanja kojeg iz nekog razloga zovemo prvom ligom, zaštićeni dirigiranim ždrijebom, u malim sredinama redovito najedu pečenih volova, napiju piva i dobroga vina te ljubaznim i poniznim domaćinima svoju zahvalnost izraze s pet-šest pogodaka u mreži, engleski premierligaši nerijetko ulaze u vulkanska grotla iz kojih ponekad izlaze nagorjelih stražnjica i posramljeni porazom od niželigaša.

Takva je sudba, primjerice, prije nekoliko dana zadesila nogometaše Wigana, a žive glave jedva su izvukli Bolton i Queens Park Rangersi, no o tome ćemo nešto kasnije. Jer, da se proteklog vikenda slučajni i neupućeni putnik našao u Manchesteru ili Londonu, prizori s dvaju stadiona podsjetili bi ga na neka druga vremena i zapitao bi se je li prijevozno sredstvo kojim je došao u grad možda famozni DeLorean iz "Povratka u budućnost".

Nakon što je na Etihadu povjerenje Sportnetovih tekstopisaca, uključujući i gore potpisanog autora, narušio i izigrao Paul Scholes i usprkos hvalospjevima koje smo ispisali u čast njegova umirovljenja odjednom odlučio oživjeti plamen svoje ugasle karijere, mogli biste se zakleti da je Emiratesom protrčao čovjek čiji kip krasi dvorište ispred stadiona. I ne samo protrčao, nego zabio i pogodak.

Kao da treće kolo FA kupa već samo po sebi ne donosi dovoljno uzbuđenja, istoga vikenda svoju kandidaturu za godišnje nagrade Engleskog pacijenta u kategoriji priče godine istaknuli su Paul Scholes i Thierry Henry, a iz pokusnog laboratorija uspio je pobjeći čak i Owen Hargreaves i ukazati se na Etihadu simboličnom minutažom i jednako simboličnim učinkom. Nedostajalo je tek da Eric Cantona nogom zapne o navijača, da Gianfranco Zola napuni mrežu Portsmoutha ili da Robbie Fowler pogodak Oldhamu proslavi ušmrkavanjem linije na Anfieldu.

Scholes i Henry svojom su pojavom i svojim povratkom u engleski nogomet bez ikakve dvojbe obogatili čaroliju najstarijeg nogometnog natjecanja na svijetu, bez obzira što će i koliko će moći ponuditi u nastavku prvenstva. Pet mjeseci ili šest i pol tjedana, koliko im je već preostalo u premierligaškoj renesansi, uživat će i oni, ali i navijači.

I dok se navijači Manchester Uniteda nisu imali vremena ni snaći, a Scholes se već zagrijavao na travnjaku Etihada i nedugo zatim pogrešnim dodavanjem poklanjao pogodak Manchester Cityju, simpatizeri Arsenala s posebnim su emocijama čekali već neko vrijeme očekivani trenutak povratka jedne od najvećih klupskih legendi.

Kada je Sylvester Stallone kao Rambo davnih osamdesetih u ruke uzimao bacač raketa, znali ste da će poginuti puno Rusa. Kada je Freddy Krueger na ruku navlačio poznatu rukavicu s oštricama, znali ste da će puno tinejdžera skončati u noćnim morama. Jednako tako, kada je Thierry Henry navukao dres Arsenala s nekarakterističnim brojem 12 i istrčao na krcati Emirates kako bi odlučio utakmicu s Leedsom, znali ste da priča može imati samo jedan kraj.

Na način na koji je to učinio već mnogo puta dosad u karijeri koja je iznjedrila 227 pogodaka, Henry je savršenim dodirom primirio loptu i odmjerenim udarcem pronašao suprotni kut Leedsova gola, a potom počasnim krugom, energično udarajući šakom o klupski grb, baš svima dao do znanja za koga mu kuca srce i gdje mu je dom.

Daleko duže brade nego u prvom dijelu svoje topničke karijere i uz osjetno više kilograma i manje eksplozivnosti, Henry više nikada neće biti onaj kojega se sjećaju navijači Arsenala, no u šest i pol tjedana sasvim će sigurno dati sve od sebe kako bi nove generacije simpatizera londonskog kluba, stasale ne na Highburyju, već na Emiratesu, podsjetio kako se nekada igralo za Arsenal, kako se nekada disalo za Arsenal.

I zato, oprostimo Henryju što njegov nogomet neće biti lepršav kao prije, oprostimo Scholesu što je poklonio pogodak Cityju i što ćemo tekstove povodom umirovljenja ponovno pisati u svibnju ove godine.

I uživajmo.

Manchester divided i taj čovjek Di Canio

Za razliku od presretnog Arsenea Wengera, čiji se osmijeh nakon pogotka Henryja može mjeriti tek s onim nakon rođenja jedine mu kćeri i još uvijek ne silazi s Francuzova lica, Engleski pacijent u danima uoči vikenda nije imao mnogo razloga za užitak. Nakon sramotnog poraza od Blackburna protekle je srijede uslijedio i debakl na St. James Parku, nakon kojega je i Alexu Fergusonu postalo jasno da sa stoperima kao kreativnim veznjacima, krilima kao bekovima, napadačima kao veznjacima i vratarima kao navalnim igračima ne može nadmudriti više nikoga.

Možda je to razlog što sam se uoči derbija na Etihadu povukao u najmračniji kutak sobe, sklupčao se u fetalni položaj i s palcem u ustima osluškivao vriskove komentatora. "Silva, 1:0 za Manchester City! Fantastičan pogodak Aguera za 2:0! Edin Džeko je opet koban za United! Zabio je i Owen Hargreaves, 9:0 za Manchester City! Mancini skida odijelo i odijeva dres, ući će u igru, može li i on u ovim godinama zabiti? Kakva katastrofa aktualnog prvaka!", zamišljao sam u glavi tijek neravnopravnog ogleda kluba koji za svako mjesto ima tri kandidata i onoga čiji igrači svoje pozicije uoči utakmice izvlače iz šešira.

Razumjet ćete stoga moje iznenađenje kada je Wayne Rooney načeo mrežu Cityja, Danny Welbeck udvostručio prednost, a potom Rooney okončao posve neočekivanih uvodnih 45 minuta. Fetalni sam položaj vrlo brzo zamijenio famoznim "Poznanom" – kojeg usput budi rečeno europski navijači njeguju već desetljećima, ali su ga Cityjevi navijači otkrili tek prošle godine, u Poznanu – i zajedno s Unitedovim simpatizerima na stadionu stao se rugati "glasnome susjedu", zazivajući najmanje šest, a poželjno bi bilo i sedam pogodaka, kako bi osveta bila potpuna.

Kako se bahatost ne cijeni nigdje, pa ni u mojim izmišljenim pričama, razvoj događaja u nastavku utakmice naglo je snizio ljestvicu mojih očekivanja, pa sam u pomoć prizvao i skretničare sreće, potom izgubio svijest, a ostalih se detalja sjećam tek kroz maglu.

Doduše, dobro se sjećam prekršaja Vincenta Kompanyja i crvenog kartona koji je uslijedio, a koji je poprilično usmjerio utakmicu na mlin Manchester Uniteda. Dok se neki od vas slažu kako je crveni karton posve opravdana presuda za prekršajno djelo koje se Kompanyju stavlja na teret, mnogo je veći broj onih koji ne vole Manchester United i smatraju kako je kazna pretjerana.

Budući da sam se na Facebook stranici Engleskog pacijenta još nakon utakmice uspio porječkati s neistomišljenicima, među kojima se ovaj put našao i Djed Mraz (ili drznik koji se usuđuje predstavljati njegovim likom i djelom), konačnu procjenu ostavit ću vama trojici cijenjenih čitatelja. O vašoj me odluci obavijestite mailom.

Vjerovali ili ne, diljem Engleske odigran je još 31 dvoboj trećega kola, a možda najviše prašine podigao je onaj u Liverpoolu, i to ponajmanje zbog nogometa. Redsi su pošteno i nadmoćno razbili Oldham s 5:1, a među strijelce se upisao čak i Andy Carroll, što samo po sebi zaslužuje cijelu jednu kolumnu, ali za to sada nemamo vremena.

Naime, pred kraj utakmice došlo je do incidenta između gostujućeg igrača Toma Adeyemija i jednog od navijača Liverpoola s dijela tribine poznatog kao Kop. Tamnoputi Adeyemi u jednom je trenutku došao blizu tribine kako bi dohvatio loptu, što je spomenuti navijač iskoristio za navodnu rasističku uvredu usmjerenu prema igraču Oldhama, na što se ovaj požalio glavnome sucu, a potom i briznuo u plač.

Nastala je čitava zbrka, utakmica je nakon kratke pauze nastavljena, no uslijedila je prijava protiv nepoznatog navijača, koji je pregledom snimki s nadzornih kamera kasnije identificiran kao 20-godišnjak iz Aintreeja, uhićen i potom pušten uz jamčevinu. Liverpool se i službeno ispričao Adeyemiju i obećao punu istragu i potporu nadležnim tijelima kako bi svi moroni uključeni u incident bili i prikladno kažnjeni.

Tek što je okončana priča oko suspenzije Luisa Suareza zbog rasističkih uvreda usmjerenih ka Patriceu Evri, Liverpool se tako ni kriv ni dužan zahvaljujući maloumnom pojedincu koji se usuđuje nazvati navijačem našao u središtu još jednog rasističkog ispada.

Nisam pobornik generaliziranja i bilo bi potpuno pogrešno, drsko i bezobrazno slavni klub s Anfielda i njegove sljedbenike proglasiti odgovornim za ružan incident ili ih pak optužiti za davanje podrške rasizmu. Pojedinaca koji ne pripadaju civilizaciji i imbecila bez kućnoga ili bilo kakvog drugog odgoja ima u svim gradovima, svim državama i među svim navijačkim skupinama.

Valja ipak istaknuti da skandiranje Suarezova imena dok 20-godišnji igrač Oldhama plače na ramenu svoga suigrača definitivno nije najsvjetliji trenutak slavnoga Kopa, kao što se brojni nogometni stručnjaci u Engleskoj slažu da majice sa Suarezovim likom, koje su igrači Liverpoola prije proglašenja krivnje i odluke o suspenziji nosili kao znak podrške, možda šalju pogrešnu poruku navijačima.

Međutim, ostavimo po strani ružne priče i posvetimo se ponovno FA kupu. Punih 11 godina nakon što je u dresu West Hama iskoristio jedan od najglupljih poteza iz širokog spektra glupih poteza Fabiena Bartheza i napravio ovo, Paolo Di Canio je dočekao priliku još jednom premierligašu zagorčati život.

Ovaj put kao menadžer četvrtoligaša Swindon Towna, 43-godišnji Di Canio dočekao je Wigan i pobjedom od 2:1 plasirao se u četvrto kolo, posvetivši "najveći uspjeh u svojoj karijeri" pokojnom ocu Ignaziju i najavivši pohod na Premier ligu. Doduše, na taj će korak još malo pričekati, a uspije li kontroverznu prošlost zadržati zaključanom na tavanu, tko može reći da svojim likom (i nedjelom) ne bi obogatio ligu koju volimo?

Navijači Evertona nadali su se da će barem protiv poluprofesionalaca iz Tamwortha, koji se nogometnim hobijem trenutno bave u petoj engleskoj ligi, uživati u festivalu pogodaka i lijepih poteza, no Toffeesi su se na kraju morali podosta namučiti da bi došli do pobjede od 2:0.

Pravom spektaklu pak svjedočili su gledatelji na Highburyju, ali ne onom Arsenalovom koji je sada stambeni kompleks, već onom petoligaša Fleetwood Towna, koji je ugostio naše ljubimce iz prošle sezone, nogometaše Blackpoola, u lokalnom derbiju momčadi koje na zemljopisnoj karti dijeli tek pišljivih deset kilometara.

Prošlogodišnji premierligaš kojemu još uvijek nisam oprostio ispadanje iz društva najboljih ipak nije imao većih problema i slavio je s 5:1, uz nekoliko sjajnih pogodaka koji su svoje mjesto našli i u redovnom tjednom pregledu na dnu kolumne. Jedan od njih djelo je Thomasa Incea, sina nekadašnjeg igrača Manchester Uniteda, Liverpoola, West Hama, Wolverhamptona i još poneke momčadi, Paula Incea.

A kad smo se već vratili Manchester Unitedu, spomenimo da su se u trećem kolu sastale i dvije njegove "podružnice". Drugoligaš Peterborough United, koji u svojim redovima ima nekolicinu igrača Manchester Uniteda i vodi ga Darren Ferguson, sin jednog daleko poznatijeg Fergusona, dočekao je Sunderland, koji također isplaćuje osobne dohotke bivšim igračima Crvenih vragova i ponosno nosi nadimak "Lokomotiva".

Kao pobjednici ovoga puta izašli su gosti, a osim plasmanom u četvrto kolo mogu se dičiti i prestižnom titulom bolje od dviju podružnica, dok će tata Ferguson jamačno imati što prigovoriti svom potomku, koji će pak svom uspješnijem ocu mogao spomenuti kupnju Davida de Gee ili uvrštavanje Rafaela da Silve na mjesto fantaziste.

I na kraju, kada smo neizmjerno bogat nogometni vikend ostavili iza sebe i bili spremni zaboraviti na sve ružne stvari, gospoda iz Engleskog nogometnog saveza zavrtjela su bubanj s kuglicama i ždrijebom odredili parove šesnaestine finala. Kao da im smirivanje strasti nije od interesa i već od sljedećeg kola žele stvoriti još više tenzija i problema, na Anfield su poslali Manchester United s Patriceom Evrom, a na Loftus Road (doduše, prođe li QPR svog protivnika, MK Dons) lansirali Chelsea s Johnom Terryjem, optuženim za rasističko vrijeđanje njihova stopera Antona Ferdinanda.

Neka nam Bog pomogne.

Sudačka nadoknada

Sudačku nadoknadu uvijek je lijepo početi tuđom greškom kojoj se možemo narugati, pa ćemo iskoristiti prigodu i prst poruge usmjeriti ka Richardu Dunneu iz Aston Ville. Klub iz Birminghama prošao je u četvrto kolo, ali se Dunne istaknuo pogreškom uoči jedinog pogotka Bristol Roversa.

Sudačku nadoknadu uvijek je još ljepše početi s dvije tuđe greške kojima se možemo narugati, pa ćemo iskoristiti prigodu i drugi prst poruge usmjeriti ka Jamesu Morrisonu iz West Bromwich Albiona, koji je ovim promašajem istaknuo kandidaturu za godišnju nagradu "Fernando Torres".

A jedan drugi James, koji prezime dijeli s jednim od najpoznatijih glazbenika svih vremena, igrač je trećeligaša Hartlepool Uniteda i proteklog je vikenda u 74. minuti prvenstvenog susreta s Rochdaleom postigao pogodak. Ništa čudno, reći će mnogi, a upućeniji konstatirati kako su njegovi pogoci prava rijetkost.

Voditelji Soccer Saturdaya s britanske tv postaje Sky Sports oduševljeno će vrisnuti, ispod stola izvući figuricu Jamesa Browna i zaplesati u ritmu pjesma "I Feel Good". Radi se o običaju kojeg je voditelj Jeff Stelling uveo za svaki pogodak nogometnog Jamesa Browna, a s obzirom na količinu oduševljenja Matt Le Tissier žali što takvih trenutaka nema i više.

Ljudi smo, nismo savršeni i sudeći prema sljedećem videu uvijek težimo stvarima koje ne možemo imati. Dok bi svi navijači donirali bubreg ili kakav drugi organ ili ekstremitet kako bi se našli na travnjaku i oštrim udarcem počistili paučinu s protivnikova gola, igrači koji to pak imaju prilike činiti iz tjedna u tjedan - ne mogu odoljeti zovu tribina. Tako su Darren Fletcher i Ashley Young gradski derbi sa Cityjem ispratili s tribina, zajedno s navijačima Manchester Uniteda.

Premda je krivnja za nedjelo iz sljedećeg videa svaljena na nekoga od igrača Leeds Uniteda, iz izvora bliskih Arsenalu ekskluzivno doznajem da se nakon povratka Thierryja Henryja nogometni klub s Emiratesa zainteresirao i za reaktiviranje karijere Martina Keowna, pa su ovim iznenadnim testom željeli doznati igra li čovjek glavom još uvijek onako dobro kao prije.

A kad smo već kod Arsenala, znatiželjni britanski novinari pokušali su od njegova menadžera Arsenea Wengera saznati što misli o recentnim rasističkim incidentima u engleskom nogometu, upitavši ga na već poznat, napuhan i licemjeran način treba li strane igrače u Premiershipu posebno educirati što jest, a što nije prihvatljivo u engleskom nogometu.

Osim što je u svoj odgovor strateški smjestio i psovku, Wenger je licemjernog novinara naučio lekciji, odgovorivši kako postoji potreba edukacije stranih, "ali i engleskih igrača također, jer engleski igrači nisu ništa bolji.".

Dubok naklon Wengeru jer grijesi engleskih igrača – a sjetimo se samo situacije s Eduardovim simuliranjem jedanaesterca – redovito su manji i beznačajniji u usporedbi s "divljacima i neobrazovanim hordama iz Južne Amerike i kontinentalnog dijela Europe" koje im, usput budi rečeno, u velikoj mjeri ligu i čine ovako prestižnom i atraktivnom.

Čuli ste za Joeyja Bartona, zar ne? Upravo odrađuje kaznu zbog crvenog kartona, ne prvog i ne posljednjeg u karijeri, ali dok nije u zatvoru – dobro je. Neki dan Barton je prošao granicu od milijun sljedbenika na Twitteru, od kojih ga 999.990 prati isključivo kako ne bi propustili nevolje kakve se uvijek vežu uz sirotog Bartona ili iz jednostavnog razloga što se tu i tamo žele porječkati i posvađati s igračem kojeg obožavaju mrziti.

Međutim, Barton ima i svoje svijetle trenutke, one vrijedne spomena u Engleskom pacijentu, poput onih kada se umjesto s protivničkim igračima posvađa sam sa sobom. Proteklog tjedna na Twitteru priznao kako se upravo posvađao s vlastitim likom u najnovijem Football Manageru, a potom održao lekciju tvorcima ove mega popularne menadžerske igre jer su mu pogrešno naveli visinu, težinu i mjesto rođenja.

Slika 1 od 1.

Wengerovom, a potom i Bartonovom lekcijom privodimo kraju još jedno druženje. Ostalo je još vremena da pogledamo deset najboljih pogodaka proteklog vikenda u posebnom, kup izdanju. Zašto deset? Probajte vi izdvojiti samo pet iz čak 32 utakmice.

Premier liga

1Liverpool 612:2+1015
2Manchester City 614:6+814
3Arsenal 612:5+714
4Chelsea 615:7+813
5Aston Villa 510:7+312
6Fulham 68:5+311
7Newcastle 68:7+111
8Brighton & Hove 610:8+29
9Nottingham Forest 66:5+19
10Tottenham 59:5+47
11Manchester United 55:507
12Brentford 68:10-27
13Bournemouth 55:8-35
14West Ham  66:10-45
15Everton 67:15-84
16Leicester City 68:12-43
17Crystal Palace 65:9-43
18Ipswich 53:8-53
19Southampton 52:9-71
20Wolverhampton 66:16-101

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Premier liga

1Liverpool 612:2+1015
2Manchester City 614:6+814
3Arsenal 612:5+714
4Chelsea 615:7+813
5Aston Villa 510:7+312
6Fulham 68:5+311
7Newcastle 68:7+111
8Brighton & Hove 610:8+29
9Nottingham Forest 66:5+19
10Tottenham 59:5+47
11Manchester United 55:507
12Brentford 68:10-27
13Bournemouth 55:8-35
14West Ham  66:10-45
15Everton 67:15-84
16Leicester City 68:12-43
17Crystal Palace 65:9-43
18Ipswich 53:8-53
19Southampton 52:9-71
20Wolverhampton 66:16-101

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Obrisan korisnik12.01.2012. u 19:48
    Molim te ko Boga, odi na index ili t-portal! 1.)TOČNO je da u Africi ne žive samo crnci. Ima bijelaca, potomaka europskih kolonizatora te potomke Arapa i Beduina koji su provalili s Arapskog poluotoka u 7. stoljeću. 2.)U Americi se Afroamerikanac kaže potomku doseljenika (čitaj robova) iz Afrike... [više na forumu]
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik12.01.2012. u 19:03
    jako mi je to da u africi ne žive samo crnci, a svejedno se u americi govori afroamerikanci!! valjda onda pod afroamerikance spadaju i egipčani.. ili je i to rasizam.. sad mi niš nije jasno :)uglavnom, o tom rasizmu se malo pretjeruje, tj ne malo nego puno!!! zbog jednog navijača se zaustavlja... [više na forumu]
    Obrisan korisnik
  • arsenal-lover12.01.2012. u 15:51
    @ red devil  Da, sigurno je Kompany (crnac) dobio crveni jer je startao na igrača iste puti... mislim, tu nema logike
    arsenal-lover
  • Mihalj12.01.2012. u 08:54
    kingkenny mislim da ti je to zavjera protiv liverpoola.
    Mihalj
  • Obrisan korisnik11.01.2012. u 23:42
    pisalo je na wiki da je i martin luther king osnivač kkk... lol toliko o wikipediji, hahaha
    Obrisan korisnik