Dostojanstvom protiv nasilja

Obiteljskim krugovima tvorca ovih redaka kruži nikad potvrđena legenda kako je jednom prilikom u davnoj prošlosti Engleski pacijent, silno frustriran porazom u simulaciji nogometa zvanoj Sensible Soccer, potrgao igraću palicu iščupavši je iz postolja (djeco, kontroler se nekoć zvao igraća palica ili joystick), uvjeren kako će time kompenzirati činjenicu da se njegova vještina ne može nositi s onom vlastitoga brata.

Mnogo je proljeća prošlo od toga dana i Engleski pacijent se u međuvremenu ostavio sportskih simulacija i svoje talente posvetio onim ratnima, poput Battlefielda, gdje je frustraciju zbog poraza uvijek lakše isprazniti bezumnim nasiljem nad slabijima. Kad kažem da je psihoterapijski učinak virtualnog metka u protivničkoj glavi podcijenjen od strane medicinskih stručnjaka i terapeuta, znam što govorim.

Prateći zbivanja u engleskom nogometu tijekom proteklog vikenda i upijajući izjave menadžera nakon slabih rezultata na travnjaku, vratio sam se u tu daleku prošlost i pokušao zamisliti što bi se dogodilo da mi je tek koji trenutak nakon poraza (i nesretnog slučaja s uništenom igraćom palicom) netko od televizijskih reportera pod njušku gurnuo mikrofon i upitao me što je pošlo po zlu i je li moglo bolje.

Bih li posve izgubio razum, probio reportera šakom, prelomio ga preko vlastita koljena i mikrofonom izvršio proktološki pregled? Ili bih zadržao minimalnu razinu digniteta i pristojnosti i odgovorio na pitanje reportera, prije nego bih ga probio šakom, prelomio preko vlastita koljena i mikrofonom izvršio proktološki pregled?

Štovani čitateljski puče, moram iskazati svoje otvoreno divljenje trenerima u Premier ligi, koji su tek koju minutu nakon poraza, ma kako bolan on bio i bez obzira na okolnosti, obvezni pojaviti se pred kamerama televizijskih lešinara i dostojanstveno odgovarati na njihova nerijetko provokativna pitanja.

Pogani jezici će reći: "Pih, za taj novac i ja bih se kontrolirao nekoliko minuta", no takvi ne poznaju istinski gnjev zbog poraza. Takvi ne znaju za potpuno zamračenje uma niti su iskusili stanje bjesomučnog traganja za predmetom koji zadovoljava dva uvjeta: 1) na dohvat je ruke i 2) sazdan je od materijala koji će se što glasnijim praskom razbiti u što je moguće više komadića kada ga sljubite s obližnjim zidom. U takvim zastrašujućim trenucima gubitka kontrole nad vlastitim tijelom i postupcima možete se samo nadati da vrijednost spomenutog predmeta ne prelazi onu zbog koje će vas kasnije, kada od zvijeri ponovno postanete čovjek, peći savjest.

Kako onda trenerima uspijeva zadržati prisebnost, zašto ognjem ne zasipaju reportere, a mačem ne sijeku kamermane po pola? Kako je moguće imati takvu kontrolu nad vlastitim postupcima da na pitanje o nepošteno dosuđenom jedanaestercu za protivnika odgovorite tek hladnim: "Ne bih želio komentirati sudačke odluke"?

Ma, što ne bih?! Ma, kako ne bih?!

Posebno se divim onima koji od balvana u svojoj momčadi ne vide šumu, pa nakon još jednog u nizu poraza nižu hvalospjeve o angažmanu svojih igrača i nesreći koja ih prati, uvjereni kako će se kolo sreće kad-tad morati okrenuti i u njihovu smjeru i donijeti im zaslužene bodove, bez obzira što se oni silno trse da to nikada ne bude slučaj.

Takvu klasu optimist zastupaju menadžeri poput Roberta Martineza iz Wigana, Owena Coylea iz Boltona ili pak starog nam znanca Stevea Keana iz Blackburna. Nema tog poraza iz kojega spomenuti trojac optimista neće izvući pozitivne zaključke, u vječnom iščekivanju božje intervencije koja će svemir dovesti u ravnotežu i bodove im servirati na srebrnom pladnju.

Neki menadžeri, poput Andrea Villas-Boasa razvili su metodu konstantne grlobolje, pa vas škripava i jedva čujna glasa pokušavaju uvjeriti kako je Norwich potentna, jaka i iskusna momčad protiv koje je i bod solidan rezultat, stvarajući dojam kako će im glas svakoga trena pući kao kokica te bi valjalo što prije okončati intervju.

U posebnu kategoriju spadaju pak Alex Ferguson i Kenny Dalglish. Iskusni škotski dvojac oldtimera tijekom više desetljeća prisutnosti u engleskom nogometu razvio je poseban dijalekt kojeg ne razumije baš nitko, ni novinari, ni igrači ni navijači, pa se reporteri trude iz jedne do maksimalno dvije razumljive riječi u rečenici pohvatati smisao, uz nadu kako će tonski majstori u režiji uspjeti izvući barem minutu materijala ili jednostavno gledateljima ponuditi titlove.

Uz dužno poštovanje svim spomenutim stručnjacima, svi se oni mogu sakriti u usporedbi s najvećim gospodinom od svih, Arseneom Wengerom. Premda bi reportere vještom kombinacijom francuskog jezika i nedužnog osmijeha mogao izvrijeđati na pasja kola, a da ne znaju što je rekao, Wenger se u svakoj situaciji ističe elokvencijom i potpunom kontrolom nad vlastitim emocijama, uz obvezno isticanje momčadskog duha, integriteta i visprenosti.

Čak i u trenutku kada je drski novinar želio saznati zašto je u derbiju s Manchester Unitedom namjerno sabotirao vlastitu momčad, Wenger se nije dao izbaciti iz kolosijeka i čvrsto se držao svoje životne ideje: dostojanstvom protiv nasilja. Ljubaznom je opaskom podsjetio novinara da je on plaćen da donosi takve odluke, te je u svojoj karijeri načinio već 50.000 zamjena i ne mora svaku opravdavati pred javnosti.

Uz nadu kako će se Engleski nogometni savez pozabaviti uznemirujućim priznanjem da je Arsenalu u proteklih 15 godina Wengerove vladavine bilo dozvoljeno načiniti u prosjeku oko 55 izmjena igrača po utakmici, živim za trenutak kada ću i ja, baš poput Wengera, i u porazu uspjeti zadržati hladnu glavu te umjesto posezanja za lomljivim predmetom pokrenuti moždane vijuge i kritičare ušutkati statističkim podatkom.

Dotad mogu samo gledati. I diviti se.

Manchester - London 2:0

Ruku na srce, doista nije lako biti Arsene Wenger ove sezone. Nakon što su mu leđa već početkom sezone okrenuli oni koje je na bočicu othranio i podigao na noge, navrat nanos upao je na tržnicu igrača i kupio što se kupiti dalo, da bi ponešto od toga već posudio dalje, a ostatak mora trpjeti bez obzira na očite nedostatke.

Prebrodio je Wenger i kriminalan početak sezone, othrvao se nepovjerenju javnosti i od bljutavih sastojaka uspio ispeći čak pristojnu tortu, na čijem je vrhu po zaslugama posjeo Robina van Persieja, čovjeka bez dana godišnjeg odmora. Međutim, tek što je dočekao dostojna mu suigrača i u 71. minuti derbija na njegovu asistenciju izjednačio rezultat, leteći je Nizozemac u tuzi i nevjerici morao gledati kako s terena izlazi Alex Oxlade Chamberlain.

Sudeći po reakciji s tribina, ali i samog Van Persieja, nikome nije bilo jasno zbog čega je ponajbolji igrač Topnika, u trenucima kada je domaća momčad stvarala prevagu i vraćala se u utakmicu, morao na klupu. Još manje jasna bila je uloga njegova zamjenika Andreja Aršavina, koji kod pobjedničkog pogotka Uniteda nije dao ni najmanju naznaku da mu je stalo zaustaviti Antonija Valenciju ili, što je još gore, da mu se ovih dana uopće igra nogomet.

Drvlje i kamenje po Wengeru su po završetku utakmice bacali mediji, navijači, nogometni analitičari i tete u vrtiću, dok je francuski strateg uporno uzvraćao kako iza svoje odluke stoji i ne mora je opravdavati. Tek jučer iz Van Persiejevih izjava dalo se iščitati kako je "Ox" zaradio ozljedu lista, a je li to tek priča iz Arsenalove kuhinje kojom će se nahraniti gladan novinarski puk, ne zna čak ni Engleski pacijent.

Jedno je sigurno, Wengeru nitko nije zahvalio što je u samo nekoliko mjeseci od momčadi koja je na Old Traffordu primila osam komada stvorio kolektiv koji je mogao primiti osam, ali je primio samo dva.

Istoga dana, tristotinjak kilometara sjeverozapadno od Emiratesa drugi je ogled novog i starog glavnog grada završen pobjedom Manchester Cityja, koji je također primio dva pogotka, ali je zahvaljujući Mariju Balotelliju izvukao pobjedu u posljednjim trenucima utakmice pogotkom s bijele točke.

Povela se po završetku utakmice rasprava o tome je li Cityjev dežurni klaun u trenutku kada je izborio jedanaesterac i pretvorio ga u pobjedu uopće trebao biti na travnjaku, jer ogorčeni su Spursi mahali diskovima sa snimkom utakmice, upirući prstom u trenutak kada je Balotelli kramponima izmasirao vlasište Scotta Parkera.

Posve nepristran kakav obično i jesam priznat ću: niti nakon stotinu pregledavanja snimke nisam siguran radi li se o namjeri ili slučaju. Usporena snimka uvjerit će vas u pokušaj ubojstva s predumišljajem, no pogledate li je prirodnom brzinom posumnjat ćete da je takvo što moguće učiniti namjerno u djeliću sekunde i izvan ravnoteže, premda su napadači poput Balotellija obično plaćeni da učine nezamislivo u djeliću sekunde i izvan ravnoteže.

Srećom po mene, a na nesreću Manchester Cityja i njegovih navijača, gospoda iz Engleskog nogometnog saveza ne bore se s dvojbama te su iskoristili svoje pravo pokretanja postupka protiv igrača zbog prekršaja koji nije sankcioniran tijekom utakmice. Balotelliju prijete četiri utakmice kazne, a s takvim se ishodom već pomirio i Mancinijev pomoćnik David Platt, kazavši kako usporena snimka "ne izgleda dobro". Sumnjam da pritom misli na kvalitetu video zapisa.

Dvoboju Cityja i Tottenhama do titule vječnog klasika nedostajalo je tek dobro prvo poluvrijeme, jer sve vrijedno spomena dogodilo se u drugom, u kojemu su oni koji nisu zaspali tijekom prvih 45 minuta mogli vidjeti još jedan kontroverzan trenutak. Naime, još je jedan strijelac pogotka za domaćine po svemu sudeći trebao napustiti travnjak. Riječ je o Joleonu Lescottu, koji je vrškom lakta namještao vilicu Younesa Kaboula.

Srećom po City, a na moju nesreću, Engleski nogometni savez ovaj je incident proglasio legitimnim kiropraktičkim zahvatom s ciljem poravnanja vilice i predgriza s kojim se Kaboul muči još od djetinjstva.

A Tottenham? Što reći, koju poruku poslati? Nije iz ničega nastala izreka "Spursi vas uvijek razočaraju", niti je bez vraga uporni običaj igrača Tottenhama da se silno potrude tradicionalno nepovjerljive i oprezne navijače uvjeriti da su za nešto sposobni, da bi ih potom još jednom proboli kroz srce i potvrdili kako ipak nisu.

Nazovite me okrutnim gadom, koji se vođen navijačkim emocijama prema drugome klubu iživljava nad nedužnim i pokradenim Tottenhamom i možda ćete biti i u pravu, no Spursi su imali jedinstvenu i savršenu priliku sebi i svojim navijačima dokazati da su u utrci do kraja, a da će nedostatak iskustva u ovakvim bitkama nadoknaditi kvalitetom.

Zbog razine šoka kakvog sa sobom nosi pogodak u 94. minuti utakmice, Spursima predviđam raspad sustava sličan onom hrvatskom nakon pogotka Semiha Sentürka u Beču prije četiri godine. Ipak, kako moje prognoze i projekcije imaju jednako smisla kao i kino projekcije hrvatskih filmova za četiri gledatelja, ostavljam mogućnost da po tko zna koji put ne budem u pravu.

Kako i ćorava kokoš nekad ubode zrno, tako sam i ja još u najavi sezone kazao kako Engleska ima novi glavni grad. Utrka za naslov upravo je spala na dva slova, a prema rasporedu Manchester Cityja i Manchester Uniteda u sljedećih pet do šest tjedana, kao i popunjenosti klupskih bolnica, uskoro bi mogla spasti na samo jedno.

Ono s Etihada.

Dan ranije...

Kraj toliko priče o ljutom ogledu Londona i Manchestera, čovjek bi mogao steći dojam kako više nitko u Engleskoj proteklog vikenda nije gurao loptu po travi. To ne bi moglo biti dalje od istine, jer samo na Molineuxu stari su rivali Wolverhampton i Aston Villa odigrali utakmicu s više događaja i uzbuđenja nego u cijeloj polusezoni Prve HNL.

O pogocima ćemo nešto kasnije, zato imamo izbor najboljih, a dozvolite da se svi zajedno nasmijemo škotskom drvosječi Christopheu Berri za jedan od najočitijih prekršaja za jedanaesterac koje ćete vidjeti u životu.

Darren Bent kazneni je udarac pretvorio u pogodak, Wolverhampton se potom vratio, preokrenuo rezultat i probudio nadu svojim navijačima, da bi potom kapitulirao uz dva sjajna pogotka Robbieja Keanea, bivšeg igrača Wolvesa i praktički svih engleskih klubova koji postoje.

Keane je tijekom svoje karijere nastupao i za Liverpool, koji se protekle subote našao u Boltonu i od svog istoimenog domaćina ni krivog ni dužnog stvorio dojam momčadi koja ima glavu i rep, može odigrati tri točna uzastopna dodavanja i njima iz stroja izbaciti cijelu protivničku obranu.

Čak je i Engleskom pacijentu teško riječima opisati koliko je loša bila Liverpoolova obrana u toj utakmici, dok o napadu više ne vrijedi trošiti riječi. Valja tek spomenuti demanti Kennyja Dalglisha da će Andyju Carrollu do kraja siječnja pokazati izlazna vrata.

"Pokazujemo mu protivnička vrata već mjesecima, pa ih ne uspijeva pogoditi, nema smisla gubiti vrijeme pokazujući mu ona izlazna", nikada nije izjavio Dalglish, a kako se Daniel Agger potrudio u ovoj utakmici pogoditi gredu, vrijeme je da u pogon vratimo i naš brojač.

Kad smo već kod Liverpoola, dopustite i jednu vijest iz svijeta. Crveni s Anfielda rekli su zbogom Adidasu i potpisali izdašni ugovor s američkim proizvođačem sportske opreme Warrior Sports, koji je podružnica bostonske tvrtke New Balance Athletic Shoe Inc., a koji usput oprema i Boston Red Soxe. Posve slučajno i sram vas bilo pomisliti drugačije, imena vlasnika Boston Red Soxa i Liverpoola se podudaraju.

Radi se o ugovoru vrijednom 25 milijuna funti, što Liverpool barem po nečemu u ovom trenutku čini boljim od Manchester Uniteda. Riječ je o rekordnom ugovoru u Premier ligi i potpisan je na šest godina. Kada su predsjednika Adidasa Herberta Hainera upitali čemu prekid suradnje s velikanom s Anfielda, ovaj nije želio okolišati: "Smatrali smo da između onoga što Liverpool daje od sebe i onoga što traži od nas ne postoji ravnoteža. Postoji velika praznina između onoga što pružaju na travnjaku i brojki iz ugovora."

Warrior Sports će dakle od 1. lipnja ove godine opremati Redse majicom koja mora biti potpuno crvena i na kojoj mora biti grb kluba i logotip sponzora, dok su oblik i veličina broja i imena na leđima već unaprijed određeni pravilnikom Premier lige. Već vidim kako su pred dizajnerima besane noći.

Nakon kratkog izleta u Boston vraćamo se u Premier ligu. Premda je nezahvalno iznositi takve prognoze, nogometaši Chelseaja u subotu su vrlo vjerojatno ožalošćenim pogledima ispratili svoje izglede da na kraju sezone podignu trofej namijenjen prvaku. Na gostovanju u Norwichu svoju su mrežu sačuvali netaknutom, ali su to isto učinili i s protivničkom, ponajviše zahvaljujući svom 50 milijuna funti vrijednom pojačanju, premda su rijetki oni koji ga na prvu obljetnicu dolaska na Stamford Bridge još uvijek tako i nazivaju.

Siroti Fernando Torres, s čijim se mukama više niti ja ne mogu naslađivati, više se ni ne buni kada mu suigrači ne dodaju loptu u izglednoj situaciji, jer niti sam nije siguran hoće li je realizirati. I ovoga tjedna dao je svoj skroman prilog posebnom DVD izdanju "Svi moji promašaji", a svakako vrijedi pogledati i reakciju Villas-Boasa i zamisliti komentar: "pa dokle više, čovječe".

Chelseajeva "devetka" teško je objašnjiv misterij i vjerojatno krunski dokaz uloge koju psihološka spremnost i samopouzdanje igraju u izvedbi jednog vrhunskog nogometaša. Čovjek koji je između 2007. i 2009. godine terorizirao protivničke obrane i slovio za jednog od najboljih napadača svijeta danas čini sve kako bi nam uništio i posljednje sjećanje na igrača kakav je nekad bio.

Sa 27 godina na leđima Torres se još uvijek može izdići iz mulja u kojem trenutno provodi dane, a bolju priliku od siječnja nije mogao ni poželjeti jer Didier Drogba ne krade mu minutažu, a Nicolas Anelka već je odavno u Šangaju. Može li El Nino opravdati skupo prodanu kožu ili ćemo do kraja otočke mu karijere vrtjeti snimke s nevjerojatnim promašajima?

Sudačka nadoknada

Igrat će se pet do deset minuta sudačke nadoknade, ovisno o tome čitate li brže ili sporije i zanimaju li vas video zapisi ili ste jedan od onih kojima su riječi još uvijek draže od slike. Odmah na početku jedna dobra vijest: barem nakratko spašen je Darlington, o čijim sam mukama pisao proteklog tjedna.

Naime, baš u trenucima dok ste se zabavljali prošlim izdanjem Engleskog pacijenta, u klubu se odvijala prava drama. Stečajni upravitelj donio je odluku kako Darlingtonu više nema spasa te je oko 12 sati i 30 minuta priopćio preostalim dužnosnicima da klub nakon 129 godina ide u likvidaciju i prestaje postojati.

U tom trenutku dogodilo se čudo. Navijači okupljeni u udrugu za spas Darlingtona, koji već mjesecima neumorno traže potencijalne ulagače u klub, skupili su 50.000 funti i predali ih stečajnom upravitelju kako bi se klubu pružila još jedna šansa. Tim novcem bit će plaćeni igrači i dužnosnici kluba, te stečajni upravitelj, čime će život kluba biti produžen za još najmanje dva tjedna.

Stečajni je upravitelj pristao odgoditi likvidaciju, pa će Darlington u sljedeća dva tjedna odigrati utakmice s Fleetwoodom, a potom i York Cityjem. Što će se dogoditi nakon toga, nitko ne zna, no najvjerniji navijači nadaju se kako će kupnjom dodatna dva tjedna povećati izglede kluba da pronađe ulagače i ne ode zauvijek u nogometnu povijest.

A mi ćemo se popeti dvije stepenice više, u treću englesku ligu, gdje su se proteklog vikenda sastali Bury i Yeowil Town. Pozornost radarskih sustava Engleskog pacijenta privukao je jedanaesterac dosuđen za domaćine pri rezultatu 2:1, kojeg je po klupskom pravilniku izvođenja kaznenih udaraca trebao izvesti kapetan momčadi Steven Schumacher.

Ta se ideja, međutim, nije svidjela Gilesu Cokeu, koji je smatrao kako iznuđivanjem jedanaesterca zaslužuje i priliku da ga realizira. Nastalo je naguravanje iz kojeg je kao pobjednik izašao Schumacher, a još više od svađe oko bijele točke moju je pozornost privukao uskoro 40-godišnji Nigerijac Efe Sodje, kojemu je iz nekog razloga dozvoljeno igrati sa smiješnom kapom na glavi.

Znao sam da ne trebam prizivati Paola Di Canija, a sada valja snositi posljedice. Kontroverzni menadžer četvrtoligaša Swindon Towna upao je u kolumnu prije dva tjedna, kada je njegova momčad iz trećeg kola FA kupa izbacila Wigan, a sada ću ga ponovno spomenuti jer je proteklog vikenda u utakmici s Macclesfieldom zaradio svoj treći ovosezonski crveni karton, zbog preoštre reakcije na nedosuđeni prekršaj.

Nakon što ga je sudac poslao na tribine, a njegovu reakciju u kraćem izdanju možete vidjeti ovdje, Di Canio se nije pomirio sa sudbinom, pa je nakon utakmice sasuo drvlje i kamenje po djeliteljima pravde i svima onima koji se usuđuju isključiti ga iz utakmice. Poručio im je kako mu u svakoj utakmici mogu dati crveni karton, ali će njegova momčad svejedno biti prva.

"I have a culture, I don't stop my culture, I speak with my body language sometimes", reče Di Canio. Paolo, hvala ti što postojiš!

Navijače Arsenala molim da zbog uznemirujuće prirode preskoče snimku koja slijedi, uzmu nešto za piće i pridruže nam se opet malo niže. Naime, u utakmici s Manchester Unitedom navijači Topnika na djelić sekunde dobili su priliku vidjeti što bi se dogodilo kada bi se Robin van Persie zarazio istim virusom koji je osakatio karijeru Fernanda Torresa.

Jesmo li svi na broju? Navijači Arsenala, rekao sam vam da ne gledate video. Nego, idemo mi dalje, do Wolverhamptona i Emmanuela Frimponga, koji nema sreće. Prvo ga je kupio Arsenal, pa ga se barem privremeno odrekao kako bi u momčadi bilo mjesta za Tomasa Rosickog i Andreja Aršavina, a baš kad ga je krenulo i kad si je u Vukovima počeo stvarati ime, u goste je došao Stilian Petrov i vrhom kopačke mu pregledao oko.

Svim zabrinutima sa zadovoljstvom mogu priopćiti da su specijalisti došli do zaključka kako do ozbiljne ozljede oka ipak nije došlo, te će se Frimpong ponovno pridružiti treninzima, do neke sljedeće nesreće. Mi ćemo pak do neke sljedeće nesreće od kolumne jedni drugima reći doviđenja, a ovaj put častim vas s najboljih deset pogodaka kola jer ovoga su vikenda strijelci upali u kazanče* i priskrbili nam pregršt prelijepih trenutaka.

* - Tko nije čitao Asterixa, neka ga bude sram.