Najteža riječ na svijetu

Desetljećima unazad, dok su kapetanske trake u redovima Liverpoola i Manchester Uniteda nosili velikani poput Alana Hansena i Bryana Robsona, istinske klupske legende čija su imena uzidana u temelje desetljećima njegovanog rivalstva, u glavama novinara, navijača, menadžera i aktera velikih okršaja postojalo je samo jedno pitanje: tko će pobijediti?

Sedamdesetak tisuća duša koje su se proteklog vikenda okupile na Old Traffordu, 24 televizijske kamere, desetke urednika britanskih medija, stotine fotografa i novinara, uz 22 sudionika najvećeg praznika u engleskom nogometu, više od svega zanimao je pak odgovor na jedno drugo pitanje: Hoće li Luis Suarez pružiti ruku Patriceu Evri?

Usprkos svim naporima britanske medijske mašinerije, kojoj je posao podizati tenzije, stvarati frku i potom riječju i slikom obrati vrhnje kada shit hits the fan, iz tabora dvaju velikih rivala stizale su naznake o velikoj pomirbi, pružanju ruke i slanju jedne ružne i nesportske priče u zaborav.

I sve je funkcioniralo besprijekorno do trenutka kada je Luis Suarez doista trebao pružiti ruku Patriceu Evri.

Premda se sekunda ili dvije čine prekratkim razdobljem za stvaranje priče koja će zasjeniti čitav značaj velikog derbija, upravo toliko bilo je dovoljno urugvajskom reprezentativcu za odluku kojom je nasamario vlastitog menadžera i pokazao manjak poštovanja prema vlasnicima kluba koji mu svakoga tjedna ispisuju pozamašan ček.

"Nije mu pružio ruku?", iznenađeno je upitao osupnuti Kenny Dalglish kada se po završetku utakmice našao oči u oči s reporterom Sky Sportsa. Zatečenog pogleda poput jelena hipnotiziranog farovima automobila, pokušao je Liverpoolov menadžer pronaći kombinaciju riječi kojom bi se izvukao iz neugodne situacije.

"Meni je bilo rečeno da će pružiti ruku, tako je bilo dogovoreno", dodao je Dalglish, a kada je shvatio da je pred predstavnikom medija nehotice priznao gubitak kontrole nad dijelom vlastite svlačionice upustio se u nepotreban protunapad, kazavši kako za događaje oko Suareza svakako nije kriv sâm Suarez.

U kakvom se glibu zapravo našao - ili, bolje rečeno, u kakav ga je glib uvalio Suarez - Dalglish je pokazao tek koju minutu kasnije, kada je eskivirao kamere BBC-ja, nespreman još jednom suočiti se s vjerojatno posve identičnim pitanjem. Šteta je, međutim, već bila počinjena. Suarezova odluka i Dalglisheva izjava naišle su na jednoglasne i žestoke kritike britanskih medija, a kada je čitava priča preletjela ocean i dospjela na stranice New York Timesa, lavinu je bilo nemoguće zaustaviti.

Sponzor kluba Standard Chartered, koji svake godine u velikana s Anfielda ubrizgava solidnu svotu od 20 milijuna funti, oglasio se priopćenjem u kojem ističe "razočaranje subotnjim incidentom" te navodi kako su svoju zabrinutost već podijelili s čelnicima kluba. Bila je to kap koja je prelila čašu, a telefonskim razgovorima i sastancima koji su uslijedili jamačno je vrijedilo prisustvovati, makar kao muha na zidu.

Negativan publicitet nikome ne pomaže, a još manje kada je on rasističkog predznaka, pa su razgovori ugodni između vlasnika kluba, Kennyja Dalglisha i Luisa Suareza već u nedjelju iznjedrili pokajnička priopćenja za medije. Dalglish se ispričao za ponašanje koje ne dolikuje menadžeru Liverpoola, a Suarez izrazio žaljenje što je prekršenim obećanjem razočarao klupske strukture i priznao da je trebao pružiti ruku Patriceu Evri.

Premda je za to bila idealna prilika, nitko se nije ispričao za 35 milijuna funti potrošenih na Andyja Carrolla.

Suarezova nesmotrenost, a potom i reakcija Kennyja Dalglisha, mogli su Alexu Fergusonu i Patriceu Evri na pladnju servirati priliku da iz cijele priče izađu kao moralna vertikala. Valjalo je samo stati pred mikrofon i izraziti razočaranje raspletom događaja te se povući u svlačionicu i proslaviti pobjedu nad ljutim rivalom. I jedan i drugi, međutim, pali su na ispitu.

Ferguson je našao potrebnim pozvati se na bogatu povijest Liverpoola i Suareza nazvati sramotom za klub koji bi ga se po hitnom postupku trebao riješiti. Ostavimo li po strani što bi takav potez oslabio Fergusonova najljućeg protivnika i zapravo išao u korist Unitedu, pomalo je licemjerno kada takve riječi dolaze od menadžera koji je, primjerice, oprostio grijehe Erica Cantone nakon kung fu susreta s navijačem ili Roya Keanea nakon brutalnog prekidanja karijere Alfa Ingea Haalanda.

Evra se pak po završetku utakmice razmahao poput budale i pod krinkom proslave i ushićenosti pobjedom nad Liverpoolom provocirao Luisa Suareza, podižući ionako zategnute tenzije i bespotrebno podgrijavajući atmosferu u podnožju najvjernijeg Stretford Enda. U nekoliko sekundi koliko je Suarezu bilo potrebno da izbjegne toliko očekivani stisak ruke, Evra je prevalio put od žrtve do idiota.

Prijatelji engleskog nogometa, dok svi zajedno iz tjedna u tjedan pratimo nogometaše u naponu snage, nemojmo smetnuti s uma jednu stvar. Da nisu obdareni nogometnim talentom i zasuti milijunima prije nego zakorače u ozbiljan život, u istim bi se godinama poput svih običnih smrtnika bavili fakultetom ili pak kakvim izučenim zanatom.

Poput svakoga od nas, morile bi ih slične brige, ispitni rokovi, traženje posla, napuštanje roditeljskoga doma, podizanje prvoga kredita ili usavršavanje stečenih znanja. Lutali bi svijetom u potrazi za svojim mjestom pod suncem i pritom činili i pogreške.

Zapitajmo se zato tko je ovdje lud. Oni, koji će usprkos svemu i dalje podizati svoje milijunske čekove ili mi, koji od ljudi koji ne znaju cijeniti medijsku eksponiranost, slavu i novac, te način na koji su ih stekli, očekujemo odluke karakteristične za zrele, odrasle i odgovorne ljude, pa se snebivamo i zgražamo kada ne opravdaju naša očekivanja?

Ima li nade za njih?

Ne biste vjerovali, ali iste sporne subote, u periodu između nepostojećeg stiska ruke i cirkusantskog ponašanja Patricea Evre, na Old Traffordu snage su odmjerila dva najveća engleska rivala. Pobjedu je odnio Manchester United, i to zahvaljujući kratkom razdoblju u drugom poluvremenu u kojemu je Liverpool zaspao, a Wayne Rooney ugrabio priliku i pobrao lovorike.

Lutalica s repom koja besciljno luta travnjakom niti ovaj put nije pomogla Liverpoolu, a pritom ne govorim o mačku koji je u susretu s Tottenhamom istrčao na Anfield i postigao svjetsku slavu, već o Andyju Carrollu. Štoviše, Liverpoolova "devetka" nije niti našla svoje mjesto u početnoj postavi Redsa, u kojoj je posve neočekivano jedan od najslabijih pojedinaca bio kapetan Steven Gerrard.

Gerrard je na sredini terena neočekivano izgubio bitku od donedavnog umirovljenika Paula Scholesa, no s obzirom na vremensko razdoblje koje je ove sezone zbog ozljeda proveo izvan travnjaka, valja i Gerrardu izaći u susret i svrstati ga u svojevrsne povratnike iz mirovine.

Kada se sve zbroji i oduzme, iz striktno nogometnog kuta, pobjedi aktualnog prvaka malo se toga može prigovoriti. Uz posjed lopte pripao im je i veći komad kolača što se prilika tiče, a Liverpool se probudio tek nakon Suarezova pogotka. Da, čak će i Urugvajac iz utakmice koju što prije valja zaboraviti ponijeti nešto za uspomenu.

Tenzijama i ružnim scenama usprkos, bilo je vremena i za zabavu, pa je Rio Ferdinand izveo atraktivan i potencijalno ubojit stoj na glavi koji vašeg kolumnistu usprkos pogibeljnosti i jamačno velikim bolovima baš svaki puta natjera u napad nekontroliranog smijeha.

Kako se pokazalo, čitava buka oko derbija kola na kraju se pokazala potpuno nebitnom. Manchester City je u nedjelju, u posljednjoj utakmici kola došao do pobjede nad Aston Villom, vratio se na čelo poretka i bodovni razmak vratio na razinu od prije ovoga vikenda, natjeravši Engleskog pacijenta da se zapita – čemu sve to?

City je usput ostavio dojam momčadi koja bi zaista mogla postati sljedećim prvakom Engleske, koliko god se to potpisniku ovih redaka činilo mrskim priznati. Ne zato što su odigrali maestralnu utakmicu i slomili protivnika na neugodnom gostovanju, već zato što su odigrali posve običnu utakmicu iz koje su na kraju izvukli tri boda.

Osobina je to kojom se već dva desetljeća hvale njihovi gradski rivali, koji su u stanju polovicu prvenstva odigrati u očajnoj formi, ali pritom izvlačiti rezultate u posljednjih pola sata i osvajati bodove tamo gdje ih protivnici najčešće prosipaju. Dodam li tome da i Joe Hart sve više izgleda kao the real deal, tjeskoba koja se širi grudnim košem Engleskog pacijenta poprima zabrinjavajući intenzitet.

Trebat će, naime, nakon 38 kola sustavnog ignoriranja svake pomisli na takav ishod na kraju sezone napisati hvalospjeve Manchester Cityju.

Međutim, možda još uvijek ima nade u raspad sistema na Etihadu. Svoj je povratak ovih dana najavio Carlos Tevez, koji će se po svemu sudeći priključiti treninzima Manchester Cityja i učiniti sve da unese razdor u svlačionicu, nakon što je u međuvremenu svojim potraživanjima odbio sve klubove koji su ga pokušali spasiti iz Manchestera.

Usprkos sukobu s argentinskim reprezentativcem i zakletvi da ga je prekrižio do 21. prosinca 2012. godine ili, narodski rečeno, do kraja svijeta, Roberto Mancini je okrenuo ploču i izjavio kako bi City još uvijek mogao imati koristi od Teveza te da nema ništa protiv priključiti ga momčadi u završna tri mjeseca sezone.

Na takav velikodušan istup svoga menadžera Tevez je reagirao press konferencijom na kojoj je u duhu pomirbe i amnestije izjavio kako ga je Mancini tretirao poput psa te čitavu krivicu oko famoznog odbijanja ulaska u igru prebacio na talijanskog stratega i njegove slabe živce.

Navijači Manchester Uniteda, dakle, mogu se tješiti kako nade još uvijek ima, što je luksuz koji si više ne mogu priuštiti simpatizeri Chelseaja. Londonska momčad odigrala je kriminalno lošu utakmicu na Goodison Parku i upisala poraz od 2:0, osudivši samu sebe na grčevitu borbu za četvrto mjesto i kvalifikacije za Ligu prvaka.

Odmah nakon utakmice pred medije je hrabro izašao Andre Villas-Boas i već patentiranim napuknutim glasom konstatirao kako je ovo bila jedna od najgorih, ako ne i najgora utakmica Chelseaja ove sezone. Potom je otišao korak dalje i svu krivicu za poraz preuzeo na svoja leđa priznavši da se mogao više potruditi u pripremi utakmice.

Portugalac mora biti oprezan, Roman Abramovič otpuštao je trenere i kada nisu bili krivi, pa će još manje problema imati s onima koji svoju krivicu – javno priznaju.

Još uvijek, dakako, ima nade za Tottenham, koji se briljantnom predstavom protiv Newcastlea obvezao do kraja sezone tumačiti ulogu momčadi čiji je cilj pomrsiti račune Manchester Cityju i Manchester Unitedu, hineći cijelo vrijeme kako su oni tu samo zato da bi osigurali Ligu prvaka i ne pada im na pamet niti krajičkom oka pogledavati prema srebrnom i uglancanom trofeju Premier lige.

Život Harryja Redknappa u samo se nekoliko dana okrenuo naglavačke. Od čovjeka koji je smišljao kako će se u zatvorskoj ćeliji predstaviti čovjeku kojega zovu Kostolomac i s njime sklopiti prijateljstvo temeljeno na uzajamnom poštovanju, praktički preko noći 'Arry je postao slobodan čovjek kojemu pod nos guraju jedan od najprivlačnijih i financijski najizdašnijih poslova u struci.

Da je u poroti bio tek koji navijač Tottenhama manje ili da je odluka, kao u slučaju Johna Terryja, prebačena za srpanj ove godine, pitanje je bi li Redknapp danas slavio oslobađajuću presudu. Ovako, mnoge od nas, pa tako i porotnike, zanima kakvim će uspjehom okončati sezonu u Spursima, hoće li prihvatiti posao koji mu još uvijek nije službeno ponuđen i hoće li s engleskom reprezentacijom napokon nešto i osvojiti.

Naravno, kako nikad ne treba podcjenjivati sposobnost Engleza da sami sebi zakompliciraju situaciju uoči velikog natjecanja, niti ovoga puta nisu propustili zapetljati se u čvor iz kojega se ne bi izvukao niti David Copperfield (ne onaj Dickensov, već onaj koji je jednom uspio nekažnjeno otuđiti Kip slobode i bez ozljeda proći kroz Kineski zid).

Kao da nije dovoljno što će zbog gluposti Waynea Rooneyja prve dvije utakmice na Euru morati odigrati bez stožernog igrača reprezentacije, čelnici saveza pod čijim okriljem engleska reprezentacija ima nesreću nastupati upleli su se u posao Fabija Capella i potom ga najurili, kada je imao drskosti usprotiviti se njihovoj odluci.

Gospoda iz Saveza, naime, nisu se mogli pomiriti s okrutnom sudbom da se za njih čuje samo dok se svađaju s predsjednikom Fife, a u međuvremenu sva slava i pozornost posve nezasluženo pripada nogometašima i trenerima. Na jednom su jutarnjem kolegiju stoga kao prvu točku dnevnoga reda uvrstili donošenje odluke koja će preusmjeriti svjetla reflektora na njihova lijepo odjevena i dobro ugojena torza.

Tek što smo pomislili kako ćemo do srpnja i tužbe protiv JT-ja imati mira i gušili se u nevjerici da bi se dotad moglo razgovarati samo o nogometu, vladajuće strukture Saveza donijele su odluku o oduzimanju kapetanske trake Johnu Terryju, i to bez konzultacija s čovjekom koji mu je tu traku i dodijelio.

Kako se nikada nije potrudio naučiti engleski jezik u dovoljnoj mjeri da svoje sada već bivše šefove pošalje tamo gdje bi htio, Capello je za reakciju odabrao talijanske medije i ispripovijedao im kako u potpunosti stoji iza JT-ja te se ne slaže s onima koji mu isplaćuju plaću i doprinose. Capellu, ne JT-ju.

Naivac Capello se, naime, vodio u svijetu uobičajenom pretpostavkom nevinosti do pravomoćne osuđujuće presude, pa je bio spreman Terryja zadržati kapetanom sve dok mu se eventualnom presudom ne potvrdi krivnja. Umjesto Terryja, Savez je Capella proglasio krivim zbog nepoštivanja hijerarhije i u zatvorenom se prostoru daleko od očiju medija pohrvao s talijanskim strategom, objavivši potom prekid suradnje.

I gdje smo sad? Nekoliko mjeseci prije početka Eura, Engleska nema prvog napadača, Engleska nema kapetana i Engleska nema izbornika. Doduše ima, onog privremenog. Tu dužnost bez obveza i odgovornosti preuzeo je nitko drugi nego Stuart Pearce, isti onaj Stuart Pearce koji se 1994. godine ispričao Paulu Inceu zbog rasističke uvrede koju mu je izrekao "u žaru borbe". Ljudi moji, s Englezima nikad dosadno!

Kako je medijska kampanja već uzela maha i gotovo da ne postoji bivši ili sadašnji nogometni djelatnik koji nije iznio mišljenje kako je Harry Redknapp nedvojbeno i jamačno pravi čovjek za izborničku poziciju, teško je vjerovati da će to mjesto biti popunjeno bilo čijom stražnjicom osim one Redknappove.

U medijsko povjerenje uljuljkao se i sam 'Arry, pa je prvotnu izjavu kojom obećava vjernost Tottenhamu vrlo brzo pretvorio u izraz zabrinutosti kako bi dva posla bilo teško obavljati istovremeno, da bi potom istaknuo da bi bilo doista teško napustiti Tottenham, ali ako ponuda dođe, morao bi je razmotriti.

Kao naznaka da ju je već razmotrio i prihvatio, premda još ne zna hoće li je i dobiti, poslužit će podatak da je već počeo slagati igračku križaljku za Poljsku i Ukrajinu izjavom kako Paul Scholes mora biti u reprezentaciji. Odazove li se riđi princ Redknappovu pozivu, ponestat će mu odluka o umirovljenju o kojima je kasnije promijenio mišljenje.

"Donio je promjenu na bolje u svakom klubu u kojem je radio", hvalospjevima budućem izborniku pridružio se i Alex Ferguson, objesivši o sebe bedž "Redknapp izbornik 2012" premda je Škot. Moguće, dodao bi Engleski pacijent i podmuklo dobacio: navijači Southamptona, čiji je klub nakon 27 godina odveo u niži rang natjecanja, možda se ne bi složili s time.

Dozvola za ubojstvo

Kada je drugog dana svibnja 2011. godine dugačkim hodnikom Bijele kuće prošetao Barack Obama i pohvalio se egzekucijom Osame bin Ladena, malo tko je u tom malenom metku za čovječanstvo, ali kobnom za vođu Al-Qaede vidio odraz i maslo Arsenalova veznjaka Aarona Ramseyja, koji je dan ranije zatresao mrežu Manchester Uniteda.

Vrag je, međutim, odnio šalu tamo gdje ih već odnosi čitavu vječnost, kada je 5. listopada prošle godine svijet napustio Steve Jobs, a 15 dana kasnije i Moamer Gadafi. Inteligentni ljudi obdareni sposobnošću dedukcije povezali su smrti Appleova vizionara i libijskoga diktatora s Ramseyjevim pogocima Tottenhamu i Marseilleu i otvorili vrata nedoumici.

Strah se uvukao u beskrajne hodnike diktatorskih palača, mračne odaje terorističkih ćelija i domove šefova Microsofta i Googlea, a da je on bio opravdan uvjerili smo se 17. prosinca 2011. godine, kada je srce sjevernokorejskog vođe Kim Jong-ila otkazalo poslušnost suočeno s izglednom Ramseyjevom prilikom u utakmici s Manchesther Cityjem.

"Tko je sljedeći ", šaptali su vođe Sudana, Sirije, Irana, Zimbabvea i Saudijske Arabije i iz vikenda u vikend znojnim dlanovima prevrtali daljinske upravljače, po prvi put istinski suočeni sa spoznajom o konačnosti vlastitog života. "Neće valjda mene prije nego izađu Windowsi 8", sa suzama u očima dodao je Bill Gates, kada je Ramsey u subotu, 11. veljače 2012. godine, zatresao mrežu Sunderlanda.

Strah je posve očekivano ustupio mjesto panici, no prije nego su potencijalne žrtve uspjele značajnije zagrabiti u zalihu konzervirane hrane u skloništima, Aaron Ramsey odabrao je svoju sljedeću žrtvu. Samo dan nakon pogotka Sunderlandu tragično je preminula američka pjevačka diva Whitney Houston.

Je li Arsenalov veznjak ljut zbog visokih cijena glazbe koje nameće diskografska industrija, je li se svrstao uz prosvjednike kojima kratice SOPA, PIPA i ACTA izazivaju osip ili mu pak trn u oku predstavlja britanska ili američka inačica ZAMP-a? Možda nikada nećemo znati, ali jedno je sigurno: Aaronu Ramseyju više ništa nije sveto.

U nadi kako ovaj apel neće skupo platiti te kako Ramsey svoju dozvolu za ubojstvo neće iskoristiti za širenje posla na egzekuciju sportskih novinara, Engleski pacijent u ime svjetskih diktatora, u koje spada i diskografska industrija, ali i vlasnici Googlea i Microsofta, moli veznjaka Topnika da broj svojih pogodaka svede na najmanju moguću mjeru.

Sudačka nadoknada

Kad smo već kod Aarona Ramseyja i Arsenala, kakav bih ja to Engleski pacijent bio kada ne bih spomenuo Thierryja Henryja i priredio mu barem simboličan oproštaj? Jedan od velikana Premier lige i igrača čiji će lik zauvijek krasiti pročelje Arsenalova stadiona čekao je posljednje trenutke utakmice sa Sunderlandom i svoje posljednje sekunde u Arsenalovom dresu kako bi postigao svoj 229. pogodak i na najljepši mogući način se oprostio od voljenog kluba.

Thierry, hvala ti na povratku i dobro nam došao i sljedeće godine. I hvala što nisi zabio Manchester Unitedu.

Osim što ima nos za pogodak, Nikica Jelavić ima savršen osjećaj kada valja napustiti klub i promijeniti sredinu. Naime, nad njegovim je Glasgow Rangersima u utorak otvoren stečajni postupak kako bi se klub zaštitio od vjerovnika i pokušao servisirati golemi dug.

To ujedno znači da je ove sezone sav trud bio uzaludan, a Rangersi se osim s deset oduzetih bodova mogu pozdraviti i s titulom, koju Celtic sada može izgubiti jedino vlastitom glupošću. No, vratimo se mi Jelaviću, pred kojim je sada zadatak uklapanja u momčad Evertona, a ako je suditi po slici koja slijedi, navijači na Goodison Parku već su spremni za izgradnju bilateralnih odnosa.

Da je baš u svemu moguće pronaći humor, pa tako i u sukobu Suareza i Evre, svjedoči i sljedeći video zapis, snimljen uoči ogleda Aston Ville i Manchester Cityja. Video je ujedno i krunski dokaz da djeca upijaju ponašanje odraslih i kopiraju ga kada to najmanje očekujete. Primjerice, za vrijeme rukovanja dviju momčadi.

Oprostit ćemo se i ovoga tjedna pregledom pet najljepših pogodaka 25. kola i opaskom kako se sljedeći put čitamo za dva tjedna. Sljedećeg vikenda slijedi pauza u Premier ligi, koju će dio prvoligaških i niželigaških klubova iskoristiti za utakmice FA kupa, a Engleski pacijent za visinske pripreme uoči napete završnice sezone. Ne očajavajte i ne pribjegavajte nasilju nad najbližima, ponovno smo zajedno na dan koji se ponavlja svake četiri godine – 29. veljače.