Nikom nije lepše nego Medvjedima

Jednom dobrom dijelu Hrvatske Medveščak se i danas čini jednim prolaznim, privremenim uspjehom kojem se približava istek roka trajanja. Medveščak je "in", Medveščak je nešto novo, nešto cool za "povodljive mase koje ne znaju ni tko je Crosby ni što je icing".

Žao mi je, ali to je hrpa gluposti. I to još mogu tvrditi samo oni koji nisu bili uživo na utakmici Medveščaka, jer čak i oni koji su "reda radi" pohodili Arenu tijekom "ledene groznice", i nisu bili posebno oduševljeni samim sportom i "eventom" priznaju - shvaćamo zašto je nekome zabavno na Medveščaku.

A na Medveščaku je, naime, dovoljno zabavno da u završnici treće sezone u EBEL-u Medveščak iza sebe ima 72 pune Ledene dvorane, 11 punih Arena i pet punih Šalata. 88 utakmica u kojima, ako već nije bilo do kraja rasprodano, nije bilo ni više od par stotina slobodnih mjesta. Sigurno više od pola milijuna gledatelja.

To je stvarnost kojoj se ne može približiti niti jedan hrvatski klub, pa tako ni Cedevita - jedini preostali visoko profesionalni sportski klub koji se može pohvaliti sličnim pristupom, sličnom organizacijom, podjednako kvalitetnom vizijom, strategijom i izvedbom.

Danas puna dvorana na Medveščaku nije vijest, kao što je vijest za bilo koji drugi klub u zemlji. Medveščak ima posjećenost koja je izuzetno visoka na europskoj razini ne samo hokeja na ledu već dvoranskih sportova, a na takvim ljestvicama nema drugih hrvatskih klubova. Nakon skoro stotinu domaćih utakmica, to se više ne može pripisati trendu i popularnosti već treba vrlo ozbiljno priznati - Medveščak je uspio. Medveščak uspijeva. Medveščak tri godine, bez prestanka, iz utakmice u utakmicu, radi ono što ne može niti jedan klub u niti jednom sportu - dovodi gledatelje na tribine. Zbog sebe, ne zbog protivnika niti zbog natjecanja niti zbog važnosti utakmice. Prva ili 15. utakmica u sezoni, nevažna za plasman ili ključna u doigravanju, Olimpija ili Alba - Ledena je puna. Arena je puna. Šalata je puna.

Čemu višekratno ponavljanje istog argumenta? Isključivo kao odgovor onima koji Medveščak pripisuju "privremenom efektu koji će izblijediti". Jer Medveščak je u tri godine napravio više nego drugi u 20. Ne samo što je privukao toliko gledatelja, već je stvorio nove zaljubljenike u hokej i u Medveščak, stvorio je brand s kojim se želi povezati i svaka ozbiljnija tvrtka i UNICEF i škole i pivari i televizije i - KHL. Druga najjača hokejska liga na svijetu!

Nedaleko od Doma sportova, veliku Cibonu gleda onih istih nekoliko stotina gledatelja koji su vjerni godinama i koji su tamo iz navike, jer vole košarku i/ili Cibonu. Prvaka Hrvatske, KK Zagreb, usprkos marketinškim pokušajima, u Areni protiv najjačih europskih klubova nije gledalo više od par tisuća gledatelja. RK Zagreb ima sjajnu momčad, sposobnu pobijediti u Barceloni, ali ni s jednim od najpopularnijih hrvatskih sportaša uopće ne može računati na punu Arenu čak ni protiv te iste Barcelone. Hajduk i KK Zadar imaju najvezanije navijače u zemlji, ali i njima je teško davati podršku lošim momčadima koje su plod loših uprava i još lošijih odluka svih ovih godina. O Dinamu ne treba ni trošiti riječi, prema istraživanjima "najpopularniji klub u zemlji" na stadionu za 30.000 gledatelja često nema ni njih 1.000.

Čak ni nogometna reprezentacija, ako ne igra protiv atraktivnog suparnika, ne uspijeva prodati, pa ponekad ni podijeliti, dovoljno ulaznica kako bi napunila do kraja naše stadione, uglavnom Maksimir. Nogometna reprezentacija!

Hrvatski sport ima ozbiljan problem s dovođenjem gledatelja na tribine. Razlozi su brojni, od loše infrastrukture i nekvalitetnih natjecanja, do prije svega loših rukovodstava saveza i klubova koji su većini sportova upropastili imidž do te mjere da danas malo tko vjeruje u "pošteno tržišno natjecanje".

Korupcija, dugovi, sudovi, afere, skandali, milijuni kuna poreznih obveznika bačeni na poluigrače ili još gore pronevjereni tko zna kojim putevima, privatni interesi ispred sportskih, regionalne lige, lige 16, smjene trenera i degradacija struke, primitivizam u komunikaciji, govor mržnje, prostakluk, optužbe i suđenja, vrijeđanja i pomirenja, rasizam, huliganski ispadi.. To su sve teški utezi oko vrata hrvatskih sportova.

Zbog toga, Medveščak je danas broj 1 u Hrvatskoj. Teško je to razumjeti onom dijelu zemlje koji niti gleda niti prati hokej na ledu, teško je to prihvatiti onima koji na Medveščaku nisu bili.

Međutim, tek 2009. Hrvatska je dobila sportski klub neopterećen ovim utezima. Klub koji je to iskoristio na pravi način, izvrsnom komunikacijom prema medijima i navijačima, izvrsnim potezima u marketinškim i PR uredima. U zemlji gdje su klubovi razmišljali kako gledatelji trebaju doći sami od sebe, zbog imena kluba, Medveščak je došao agresivno, uloživši u promociju, uloživši u komunikaciju s medijima, uloživši u "fan experience". I Medveščak to radi i dalje, uporno smišlja nove ideje, naizgled sitnice poput bubnjarske verzije hrvatske himne ili čelističke verzije Medveščakove himne, koje pomažu klubu zadržati imidž koji danas ima. A to je imidž kluba koji se trudi svojim gledateljima osigurati uvijek zabavno iskustvo.

Medveščakovim igračima nije teško doći u neki vrtić, na razna sponzorska naslikavanja, nije im teško davati intervjue i izjave, nije im teško glumiti u reklamama i sudjelovati u bilo kojoj humanitarnoj akciji, niti im je teško zahvaljivati publici na potpori, nakon pobjeda i nakon poraza. Nisu umišljene dive, i zbog toga, iako su normalni mladi ljudi koji će izaći van, nemaju nikakvih problema s imidžom u javnosti. Dapače, Medvjedi su cool, Medvjedi su popularni. Dok sam sinoć gledao kako se trener Raymond potpisuje jednom obrijanom mladiću na glavu, pomislio sam - postoji li danas nekom osnovnoškolcu bolji autogram od nekog igrača Medveščaka? Tko bi to rekao prije tri godine?

Medveščak je već nakon dvije godine dovoljno upoznao odnose u EBEL-u da je danas među glavnim favoritima za naslov prvaka, a to potvrđuje i impresivnim pobjedama protiv češkog Znojma.

Dvoboj s Orlovima često izgleda kao ogled 20-godišnjih mladića protiv odraslih muškaraca. Medvjedi su snažniji, dominiraju u duelima, agresivnije idu na pločicu, na gol, na protivnika. U doigravanju su ubacili u brzinu više što Česi, inače dobri klizači i dobri tehničari, ne mogu pratiti.

U trećoj sezoni prva zvijezda još uvijek je sjajni Robert Kristan, no danas Medveščak i u obrani i u napadu ima igrače koji se mogu nositi s bilo kime u EBEL-u. Marty Raymond pun je pogodak rukovodstva - kanadski trener obećao je na početku sezone da će njegova momčad "na ledu raditi za svoju plaću u svakoj utakmici", i Medveščak je upravo tako igrao. Naravno da u ovako dugačkoj sezoni ima nastupa koji nisu na sto posto, ali Medvjedi su zaradili svoju plaću. Što je jedan od razloga zašto im se publika vraća.

Raymond je donio puno agresivniji hokej, Medveščak je sada momčad koja napada već u suparničkoj polovici, koja više puca, koja nema baš ništa protiv fizičkog sukoba. Medveščak ima najbolji power-play u ligi, a s obzirom na čak 15 pogodaka s igračem manje, protivnici mirno ne spavaju ni s igračem više. Raymond je izvukao više iz starosjedioca poput Prpića, Daya i Serticha, a novopridošli Truhno, Zanoški, Naglich, Brine, Pokulok, Kostović, Morency, Siddall i Ouzas definitivno su donijeli kvalitetu više u odnose na one koji su napustili klub. Brži, ubojitiji, obrambeno čvršći, mlađi i agresivniji Medveščak zasluženo je doklizao do drugog mjesta u regularnoj sezoni (s obzirom na format natjecanja, praktički je to učinio dva puta), i s obzirom na taj nalet, s obzirom na publiku i samopouzdanje momčadi, Medvjedi su zadnja momčad s kojom bi bilo koji austrijski klub želio igrati.

Hokejska priča više nije bajka nego stvarnost. Nakon skoro stotinu utakmica, bespredmetno je pričati zna li publika što je icing i zna li nabrojati više od tri igrača Medveščaka.

Zna.

Što čeka Medveščak u budućnosti? Neposrednoj, borba za naslov prvaka u EBEL-u, i ove, ali i idućih sezona. Dugoročnoj? Možda čak i KHL, što bi bio jedan novi ogroman izazov još uvijek vrlo ambicioznom klubu.

No, dok su takve stvari neizvjesne, ono što se čini puno izvjesnijim jest da Medveščak i u budućnosti čeka puna Ledena dvorana. Raspjevani sektor B. Navijači u dresovima kluba, klinci s Medveščakovim majicama i autogramima svojih junaka. Ledene groznice u Areni.

I, naravno, pjesma "Nikom nije lepše neg je nam, samo da je tako svaki dan", na kraju svake utakmice.

Jer zaista, trenutno u hrvatskom sportu nije ljepše niti jednom klubu i niti jednom navijaču nego Medveščakovom.

To je istina. Neugodna onima koji misle kako su Dinamo, Hajduk, KK Zadar, Cibona, Rijeka ili Osijek bogomdani kao najvažniji klubovi u zemlji i da je grijeh uopće pomisliti drugačije.

A lijepa svima koji, bez obzira na to vole li hokej ili Medveščak, vide i cijene Medveščakov trud i Medveščakovo ulaganje te žele da upravo Medveščak bude primjer drugima. Kao i dokaz da u Hrvatskoj ima prostora za uspješne i gledane sportske klubove, ali da se prvo treba očistiti mulj u koji je većina sportova i klubova zaglibila.