Boca piva na bijeloj točki

U svibnju 2005. godine, otprilike u isto vrijeme kada je Steven Gerrard podizao trofej namijenjen pobjedniku Lige prvaka, njegov bratić Anthony Gerrard u meksičkom je gradu Cancunu suznih očiju promatrao praznu bocu piva. Ranije istoga tjedna menadžer Evertona David Moyes pozvao ga je na razgovor i priopćio mu kako klub nema namjeru ponuditi mu novi ugovor, premda je na posudbi u Walsallu impresionirao tadašnjeg menadžera Paula Mersona.

Shrvani pripadnik Toffeesa koji je na Goodison Park stigao kao osmogodišnji dječak, kapetan pričuvne momčadi Evertona koja je iznjedrila Waynea Rooneyja, sjeo je u zrakoplov za Meksiko kako bi u mješavini piva i tekile utopio nogomet i pobjegao od stvarnosti. I možda odgovorio na pitanje: što dalje? Fakultet? Možda kakav slabo plaćeni posao? Ili novi početak nogometne karijere?

Bacio je pogled na ekran televizora u kutu zadimljene meksičke gostionice. Liverpool je u šest minuta stigao tri pogotka zaostatka za Milanom, a kada je Andrij Ševčenko u petoj seriji promašio udarac s bijele točke i kapetanu Stevenu Gerrardu omogućio večer kakvu će pamtiti do kraja života, Anthony Gerrard pred samoga sebe postavio je cilj: "Nema predaje, igrat ću u Premier ligi."

Vratio se u Englesku, potpisao ugovor s Walsallom, gdje je na kraju sezone proglašen najboljim igračem. Prije dvije i pol godine preselio je u Cardiff, a od tamo na posudbu u Hull City, gdje je 2011. godine opet proglašen igračem sezone i uoči doigravanja za ulazak u Premier ligu vraćen u velški klub.

Premda im je elitno englesko nogometno natjecanje izmaklo u polufinalnim ogledima s Readingom, nogometaši Cardiffa zbili su redove i preko Oxforda, Huddersfielda, Leicestera, Burnleya, Blackburna i Crystal Palacea izvadili vizu za Wembley. Samo korak do sna.

"Ako se nađemo u situaciji jedan na jedan u posljednjoj minuti, sredit ću ga. Budimo iskreni, nemojmo lagati, osvojio je i previše trofeja i ako je ovo moja prilika da osvojim jedan, moram je iskoristiti", kazao je Anthony Gerrard uoči finalnog ogleda s Liverpoolom, najavivši prvi profesionalni službeni ogled s puno poznatijim rođakom.

Naivac.

Trebao je znati da takve, samouvjerene najave služe isključivo kao povod svemiru da se istinski potrudi učiniti sve kako bi vam pokvario planove. Engleski pacijent krunski je dokaz teorije, jer svakoga puta kada samouvjereno objavi kolumnu za koju vjeruje da je dobro odrađen posao, dočekaju ga komentari neka se ostavi ćorava posla i razmisli o kakvoj drugoj karijeri.

Premda se u posljednjoj minuti nije našao oči u oči s vlastitim članom obitelji i premda je priliku istrčati na travnjak Wembleyja dobio tek u četvrtoj minuti drugoga produžetka, Anthony Gerrard dobio je svoj "jedan na jedan" trenutak koji je toliko priželjkivao: trener mu je povjerio odlučujuću seriju jedanaesteraca i krucijalni udarac s bijele točke.

Anthony Gerrard i Pepe Reina. Između njih isti cilj i jedna lopta. Lopta koja čini razliku između svjetlucavih konfeta u plavoj boji i poruke navijačima na Twitteru u četiri ujutro: "Oprostite mi na promašaju. Ne mogu zatvoriti oči, a da ne vidim taj jedanaesterac. Taj će me trenutak proganjati do kraja života."

Dok jednome Gerrardu ne smrkne, drugome doista ne svane.

I zato sljedeći put kada ljutito zviznete daljinskim upravljačem o pod i sočnim psovkama počastite igrača koji je promašio jedanaesterac ili kakav stopostotni "zicer", sjetite se da ponekad, samo ponekad, nije riječ o milijunašima koji iz zabave i dosade zapale vlastitu kuću ili prevare suprugu životnom suputnicom vlastitog brata.

Sjetite se da ponekad, samo ponekad, pred protivničkim vratarom stoji igrač koji zna kako je ružno biti na dnu i kako je očajnički težak i trnovit put do zvijezda. Sjetite se i ne sudite jer Anthony Gerrard na bijeloj je točki umjesto lopte vidio samo onu prokletu, praznu bocu meksičkoga piva.

Usprkos svemu...

Čemu priča o Anthonyju Gerrardu u trenucima kada Liverpool proživljava svoje najljepše trenutke u proteklih gotovo šest godina, pitaju se i čupaju kosu navijači Liverpoola i oštre nokte kojima će mi prvom prilikom iskopati oči. I imaju pravo, pa im se ovom prilikom ispričavam i želim ispraviti nanesenu duševnu bol čestitkom zbog osvojenog Carling kupa, trofeja kojeg svi obožavaju osvojiti, ali će po ispadanju pričati kako nije bitan.

Jest, bitan je. Treba li vam kakav dokaz, pogledajte samo raspoloženje na Anfieldu jer otkako su Jamie Carragher, Sammi Hyypia, Xabi Alonso, Harry Kewell, Dietmar Hamann, Fernando Morientes i ostatak društva u svibnju 2006. godine, također na jedanaesterce, svladali West Ham u finalu FA kupa, među crvenim pukom nije bilo veće sreće i oduševljenja.

Valja pritom istaknuti kako se Liverpool i ovom prilikom potrudio i učinio sve kako bi Carling kup podigao upravo Cardiff, no usprkos svemu na put Velšanima stao je Gerrard, premda ne onaj od kojega biste to i očekivali. Pilili su naopako danima uoči utakmice Redsi, s dozom opreza novinarima se obraćao Kenny Dalglish, a kako je tijek utakmice pokazao, nije sve to bilo bez vraga.

Kako je to slikovito opisao naš prijatelj Forrest, Liverpool je kao bombonijera, nikad ne znaš hoće li od početka zaigrati Dirk Kuyt. Doista je nevjerojatno da taj dokazani klupski vojnik, terorist protivničkog šesnaesterca i gotovo redovito čovjek koji odlučuje utakmice, i dalje nema mjesta u početnom sastavu Kennyja Dalglisha.

Jasno je da klub mora izložiti svoje najskuplje eksponate, a skupljega od Andyja Carrolla jednostavno nema, no prije ili kasnije Liverpool i Dalglish morat će se pomiriti s lekcijom koju je na vlastitoj koži i s vlastitom "devetkom" morao naučiti i Andre Villas-Boas. Ako ne ide – ne ide. Kuyt je u 17 minuta provedenih na travnjaku učinio više nego Carroll u prethodne 103, a dodamo li tome da je jedan od rijetkih koji je hladnokrvno realizirao i jedanaesterac, dvojbe ne bi trebalo biti.

Kadrovske probleme ipak ću ostaviti Kennyju Dalglishu, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što je on za to plaćen, a ja nisam. Posvetit ću se stoga još jednom savjetodavnoj ulozi. Što se pozitivnoga može izvući iz teške pobjede na Wembleyju? Dio odgovora na to pitanje već je poznat: Liverpool ima momčad koja je fizički besprijekorno pripremljena.

Osim toga, Liverpool ima momčad koja i najjačima može nametnuti svoj tempo, a premda ga bije glas da nakon pogotka protivnika prestaje igrati, Liverpool očito ima momčad koja može izvući rezultat kada se nađe u zaostatku. Pa zašto onda svaka utakmica nije finale Carling kupa?

Zato što dugi niz godina u Liverpoolu ne postoji jasan plan dovođenja pojačanja, pa se prinove na Anfieldu dovode po sistemu toplo-hladno, bez jasnog i konkretnog koncepta i odabira igrača koji istinski odgovaraju igri koju Liverpool igra. Ili barem nastoji igrati. Stoga krajem sezone iz momčadske jezgre valja izvući ono najbolje, a potom finim pokretima rukom (čitaj: potpisom na raskid ugovora) riješiti se igrača koji bi jedan drugi, dvadeset i više godina star Liverpool, mogli gledati samo na klupskom kalendaru, a ne i znojiti se u njegovu dresu.

Tada valja sjesti pred televizijski ekran (ili još bolje, na kakvu poljsku ili ukrajinsku tribinu) i uz pomoć europskog sajma nogometaša koji će nas zabavljati po završetku sezone probrati ono što se probrati može, konstruktivno pojačati momčad i potom ciljati na jedno od prva četiri mjesta. Recept tako jednostavan da mora uspjeti. Valjda.

Što je u cijeloj priči negativno? Ako iz prošlogodišnjeg finala Carling kupa možemo izvući kakvu po(r)uku, to je da će osvajač toga trofeja ispasti iz lige.

Prostorni plan

Nešto ranije proteklog vikenda, u glavnom gradu ponosne zemlje Engleske, dva su se ljuta gradska rivala potukla u bespoštednoj utrci za bodovima koji život znače. Queens Park Rangersi su na Loftus Roadu dočekali Fulham i nakon višednevnog medijskog prepucavanja oko toga čiji je (klub) veći, premda su oba relativno jednake veličine, susret je završen pobjedom gostiju od 1:0.

Taj je ogled ujedno poslužio kao podsjetnik na kardinalnu pogrešku vlasnika Queens Park Rangersa, koji je dovođenje šminkera Marka Hughesa smatrao dobrim potezom i … što? Kako? Samo trenutak. Iz izvora bliskih izvoru bliskom mojim izvorima doznajem kako je na području Londona proteklog vikenda organiziran i odigran još jedan gradski derbi, onaj između Arsenala i Tottenhama.

Dovraga, kakav je to prostorni plan i tko mu je tvorac koji je u neposredno susjedstvo u jednome gradu smjestio toliki broj klubova, koje raspored obvezuje da najmanje dvaput godišnje međusobno odmjere snage? I kakav je to raspored koji kriminalne propuste u izradi prostornoga plana nastoji ispraviti tako što istoga vikenda u istome gradu organizira međusobne susrete četiri velika gradska rivala?

Arsene Wenger nije imao vremena za razmišljanje o takvim problemima. Osim što je izgledao kao smrt na dopustu zbog gripe koja ga je dohvatila baš uoči jedne od najvažnijih utakmica sezone, morao je pripremiti najgoru momčad Arsenala u proteklih 17 godina za susret s najboljom momčadi Tottenhama u proteklih četvrt stoljeća.

Da to nije nimalo lak posao pokazalo je već uvodnih pola sata, kada su se Topnici našli u zaostatku od dva pogotka, između ostalog zahvaljujući i iznimnim glumačkim sposobnostima Garetha Balea. Velšanin ipak nije uspio impresionirati članove Akademije, koji su pet-šest zlatnih kipića iste večeri dodijelili crno-bijelom nijemom filmu, potvrdivši još jednom svu besmislenost filmskog Eurosonga.

Međutim, posve suprotno svemu na što nas je Arsenal proteklih godina navikao, već do poluvremena uslijedio je povratak na 2:2, a na kraju i potpuni kolaps i havarija Spursa, čiji se menadžer Harry Redknapp odjednom više ne čini najboljim rješenjem za mjesto engleskog izbornika.

Onoga trenutka kada je Robin van Persie pogodio za izjednačenje, bilo je jasno da iz ove utakmice samo jedna momčad može izaći kao pobjednik. Kako bi drugačije moglo i biti kada je Bacary Sagna pronašao put do mreže prvi put nakon 13 mjeseci, a potom i Tomas Rosicky zabio prvi put nakon samo godinu dana?

Arsenal je prevladao sve prepreke, pokazao da i u toj pohabanoj i sa svih strana skrpanoj svići "još uvik uja ima", dao priliku i Wengeru da još jednom prozbori o "timskom špiritu", a o kakvom se pothvatu radi i protiv koga je sve Arsenal morao igrati najbolje će oslikati video u kojemu čak i glavni sudac Mike Dean (uz sami desni rub ekrana) veselo poskakuje proslavljajući prvi pogodak Spursa.

Villas-Goes?

Pobjedom Arsenala najmanje se razveselio još jedan londonski klub (ah, taj prostorni plan), onaj sa Stamford Bridgea za kojega cijelo vrijeme tvrde da je u ogromnoj krizi i da za to može biti samo jedan krivac, onaj koji je tamo došao prije tek nekoliko mjeseci kako bi popravio veliku krizu nastalu zbog drugoga krivca, njegova prethodnika. I tako dalje.

Uvjerljiva pobjeda nad Boltonom dala je Andreu Villas-Boasu čitavih pet minuta mira, jer već nakon utakmice zločesti je novinar BBC-ja zakuhao kašu zamolivši Portugalca da ocijeni nastup Franka Lamparda, strijelca trećeg pogotka, 150. ligaškog u karijeri, te vlasnika jedinstvenog rekorda od devet uzastopnih sezona s dvoznamenkastim brojem pogodaka, ali i Franka Lamparda, jednog od vođa igračke bune u svlačionici koji se više ni ne trudi skriti kako s AVB-om nije BFF. Best friends forever, za vas n00bove koji ne pratite trendove.

Villas-Boas solidno se snašao i skrpao politički odgovor kojim nije rekao ništa, ali je pritom rekao sve, baš kao i u razgovoru za lisabonsku radio postaju TSF u kojemu je prosuo dušu i lopticu prebacio na vlasnika Romana Abramoviča pred kojim je, kako kaže Villas-Boas, odluka hoće li imati strpljenja ostati uz dugoročni projekt AVB + CFC = BFF, ili će pak ostati rob uzorka kojeg je sam pomogao stvoriti i refleksnim potezom smijeniti trenera.

"Sadašnja situacija preslikana je kopija situacije iz istog razdoblja prošle sezone, samo s manje iskusnim trenerom", kazao je Villas-Boas u istom razgovoru i nije bio daleko od istine. Tek bod više od Chelseaja pod Ancelottijevom čizmom, uz još uvijek živu nadu u Ligi prvaka i FA kupu, ali i jednaku dozu sumnje da je menadžer dugoročno rješenje.

Kada Roman Abramovič shvati da su menadžeri kojima daje povjerenje u stvari dio rješenja, a ne dio problema, tada će i Frank Lampard i svi ostali igrači, koji prelaskom tridesete očekuju tretman i minutažu kao iz razdoblja kada su bili u naponu snage, stati iza leđa menadžera i vlastite interese ostaviti po strani.

Lampardu bi kao primjer mogao poslužiti upravo Ryan Giggs, čovjek kojega tek dvije godine dijele od ulaska u peto desetljeće i koji je u nedjelju obilježio jubilej kakav će u modernom nogometu biti teško, vjerojatno i nemoguće ponoviti. Neuništivi Velšanin odigrao je 900. utakmicu u dresu Manchester Uniteda i okrunio je pogotkom. Ne bilo kakvim, već pogotkom u 93. minuti za još jednu "sretnu pobjedu" Crvenih vragova.

Upravo Giggs mogao bi Lampardu poslužiti kao uzorak ponašanja profesionalnog nogometaša nakon ulaska u četvrto desetljeće. Svaki nogometaš mora prepoznati trenutak u karijeri kada valja iznova osmisliti svoju igru i adaptirati je zahtjevima modernog nogometa. Ryan Giggs uz nesebičnu pomoć Alexa Fergusona to uspješno čini već godinama, a dokaz tomu je i obnovljeni ugovor za još jednu sezonu.

Lampard nikada neće biti Giggs – u smislu da mu Chelsea nije jedini klub u karijeri, te da za plave nikada neće odigrati 900 utakmica – ali Lampard mora biti Chelseajeva inačica Giggsa. Lampard mora biti primjer svakoga trenutka kada odjene plavi dres, bilo na 90 ili na samo deset minuta. Ovakav Lampard sjeme je razdora u svlačionici i plodno tlo za stvaranje klime koja dugoročno ne pogoduje ni Chelseajevoj osmici, ni njegovom klubu.

Jedno je sigurno, Villas-Boas dotaknuo je u osinje gnijezdo i povratka više nema. Ili će ostati vjeran filozofiji koju nastoji ubrizgati u temelje Stamford Bridgea ili će od nje odustati i skupljati političke poene, slažući momčad kako to od njega traži ulica, ali i sama svlačionica.

***

A čak ni tada mjesta u momčadi neće biti za Fernanda Torresa, koji protiv Boltona nije uspio opravdati niti ulogu džokera s klupe, pa u posljednjih 15 minuta protiv već slomljene i demoralizirane momčadi nije ušao niti u pravu priliku. Razmišljajući o fenomenu 50 milijuna vrijednog Španjolca koji se niti sam ne sjeća kada je posljednji put postigao prvenstveni pogodak, došao sam na pomisao da je problem u stvari u nama.

Koliko ste se puta u životu našli suočeni sa slikarskim platnom ili kakvim komadom tvrdoga kamena i pokušali dokučiti u što zapravo gledate i opravdati cijenu za koju bi tisuću kineskih šljakera tisuću godina trebalo slagati Appleove proizvode kako bi svoj dnevni boravak ukrasili takvim djelom?

Netko vam je tada došapnuo: "Kakvo remek djelo, kakva forma i sadržaj", a vi ste potvrdno kimnuli glavom, namrštili obrve i pomnije se zagledali u mrlju ničega ili odlomljeni komad stijene po kojemu je netko udarao čekićem i dlijetom. Potom ste samoga sebe silom uvjerili kako umjetnost valja cijeniti, makar je i ne razumjeli.

Zašto onda, pobogu, nogometna postignuća Fernanda Torresa ne bismo promatrali kao umjetničko djelo, a manje kao čin koji bi trebao imati svoj cilj i smisao? Odbije li se lopta od Torresove cjevanice poput Engleskog pacijenta od kvalitetnog novinarstva, povičimo "renesansa", a svaki bijeg od šesnaesterca proglasimo avangardnom vizijom umjetnika koji se ne želi suočiti s neugodnom situacijom u kojoj se od njega očekuje da zabije.

"Boli me što moram izostaviti Torresa", rekao je španjolski izbornik Del Bosque objašnjavajući odluku da nakon dugo vremena ne pozove nekoć uspješnog napadača. Kako sada stvari stoje mogao je između "me" i "što" dodati još jednu riječ i u potpunosti oslikati raspoloženje koje struka i navijači gaje prema čovjeku koji je nekada zabijao, a danas ga sve češće uspoređuju s ribom.

Jer jedino riba i Torres toliko strahuju od mreže.

Terry Connor Chronicles

Englezi imaju jednu predivnu riječ za situaciju u kojoj je sve otišlo kvragu i ne zna se tko pije, a tko plaća. Ne, ta riječ nije Chelsea, premda mi se sviđa kako razmišljate. Radi se o riječi "clusterf**k", pri čemu se zvjezdicama dodvoravam narodu i stvaram sliku pristojnoga i pristaloga momka, pa prije nego riječ prevalite preko usana valjalo bi u nju umetnuti slova U i C u redoslijedu koji ćete sami morati otkriti.

Baš pravi clusterf**k odvijao se minulih dana u klupskim prostorijama donedavnog kandidata za naslov prvaka, Wolverhamptona. Nakon što su nogirali čovjeka koji ih je doveo do Premier lige i u njoj ih potom zadržao, ne vjerujući mu na riječ da će to učiniti i ove sezone, čelnici Vukova dali su se u potjeru za njegovim nasljednikom kojeg je bilo poželjno ustoličiti prije subotnje utakmice u Newcastleu.

Telefonski račun na Molineuxu je rastao, mjesto nasljednika Micka McCarthyja redom su odbijali Alan Curbishley, Dave Jones, Walter Smith, Ilija Lončarević, Tonči Huljić, Barack Obama i sam Mick McCarthy, a iz izvora bliskih Sportnetovoj upravi saznajem da je nemoralna ponuda sletjela i na adresu Engleskog pacijenta, ali ju je glavni urednik Tomislav Pacak odrješito sasjekao u korijenu kazavši kako vaš kolumnist nije na prodaju. Što je daleko od istine.

"Pa tko će se rukovati s Alanom Pardewom prije utakmice s Newcastleom, čije će ime pisati na klupskoj web stranici u rubrici 'menadžer'", mozgali su čelnici Vukova danima i u glavama vrtjeli taj veoma moguć i nemio scenarij sa St. James' Parka i interneta, a potom se vlasnik kluba Steve Morgan dosjetio da je Mick McCarthy imao i pomoćnika.

"Pa, Teeeerry!", lupiše se dlanovima o čelo svi članovi upravnog odbora kluba i okrenuše broj Terryja Connora, objasnivši mu kako im je on oduvijek bio prvi i jedini izbor, ali su silne pozive svim slobodnim i onim manje slobodnim menadžerima svijeta uputili tek iz predostrožnosti i kao plan B u slučaju da im Terry kaže ne.

Terry je kazao da.

Ostalo je povijest. Ruka u ruci, bljeskovi fotoaparata, nasmiješena lica i izrazi istinske vjere u novoga menadžera pred kojim je jednostavan zadatak: u samo 12 kola valja osigurati opstanak u Premier ligi. Mora se priznati da Connor nije loše ni počeo. Dobro, loše je počeo, jer u manje od 20 minuta na St. James' Parku njegovi su Wolvesi podsjetili na McCarthyjeve - što i ne čudi s obzirom da analize pokazuju da to i jesu isti Wolvesi - i primili dva pogotka.

Kako se nogomet nerijetko igra u dva poluvremena od po 45 minuta, vremena za popravak ipak je bilo. Vukovi su u nastavku došli do boda i probudili nadu ljubiteljima žutoga dresa s vučjom glavom na prsima. Znam što se pitate: ima li dovoljno vremena za pohod na sam vrh? Nažalost, nema. Čak i ako Wolvesi u završnici prvenstva osvoje maksimalnih 36 bodova, a Manchester City i Manchester United niti jedan, bodovna je razlika jednostavno prevelika.

Tko zna, možda iduće sezone...

Sudačka nadoknada

Niti punih 3200 riječi nakon što sam otipkao prva slova ove kolumne, eto nas u sudačkoj nadoknadi. Odmah na početku dohvatit ću se Marka Hughesa, novog i uskoro vrlo vjerojatno bivšeg menadžera Queens Park Rangersa, i jednog od rijetkih ljudi koji se količinom lažnog uvjerenja u vlastite mogućnosti može nositi s Engleskim pacijentom.

Hughes ne dopušta da mu činjenica što u trenerskoj karijeri nije postigao ništa značajno stoji na putu dok s visine gleda na sve ostale menadžere i klubove i smatra kako je upravo on, glavom, bradom i skupim odijelom bogomdano rješenje za sve muke koje mogu zadesiti neki nogometni klub.

Poput čaše mlijeka uz žlicu Nutelle, uz bahatost Marka Hughesa savršeno ide i njegov običaj da protivničkom menadžeru po završetku utakmice odbije pružiti ruku ili se pobrine za kakav ispad. Prethodnih je godina već odbio rukovati se s Tonyjem Pulisom i Robertom Mancinijem, a najnovija žrtva bio je Martin Jol, kome je doduše pružio ruku, ali potom nervozno reagirao na dodatni izljev nježnosti.

Nagradno pitanje glasi: ako u sobu zaključamo Marka Hughesa i Luisa Suareza, tko će komu prvi pružiti ruku?

Vratimo se opet na početak priče i finale Carling kupa, nakon kojega je reporter Sky Sportsa Andy Burton euforičnom Jamieju Carragheru postavio nebično glupo pitanje. Od trilijun pametnijih stvari koje ga je u trenutku slavlja mogao upitati, Burton je osjetio kako bi bilo pravo vrijeme primijetiti da je Carragher izgubio mjesto u početnom sastavu.

"Je li to početak oproštaja s Liverpoolom", upitao je Burton, a nakon što je na debilno pitanje pokušao odgovoriti civilizirano, Carragher se sjetio kako je upravo Burton bio jedan od sudionika skandaloznog incidenta i seksističkih komentara upućenih prema pomoćnoj sutkinji Sian Massey uoči i tijekom utakmice između Wolverhamptona i Liverpoola, incidenta koji je dvojicu novinara Sky Sportsa koštao posla.

"Ti možeš biti sretan što si zadržao posao nakon onoga u Wolverhamptonu", ispalio je bez dlake na jeziku Carra i uz osmijeh ostavio budalu neka pokuša dokučiti što se upravo dogodilo.

Dovršimo priču o Liverpoolu i Carling kupu snimkom mlađahnog navijača Liverpoola koji se od silnoga veselja uspio i ozlijediti. Usprkos neugodi, budući je redovni posjetitelj Kopa nastavio mahati kao da se ništa nije dogodilo, premda mu je vidokrug bio donekle smanjen.

Engleski pacijent nije sretan ako u kolumni barem jednom ne spomene Joeyja Bartona, koji se ovoga tjedna zaista jedinstvenom psinom izborio za nekoliko redaka pozornosti. Naime, taj reformirani kostolomac i robijaš koji plaću zarađuje u Queens Park Rangersima fotografirao se s novim dresom engleske reprezentacije i zatim putem svog profila na Twitteru lansirao sliku u bespuća interneta, bez ikakve dozvole i prije službenog predstavljanja!

Nije teško procijeniti kakvim su ga rječnikom i kakvim tonalitetom počastili čelnici saveza i gospođa iz marketinga, jer predstavljanje novoga dresa u Engleskoj predstavlja svečan trenutak i zahtijeva poseban foto session s reprezentativcima. Joey Barton će reći da im je uštedio novac.

I tako, prije nego ste rekli pneumonoultramicroscopicsilicovolcanoconiosis stigli smo do kraja još jednoga izdanja kolumne koju obožavate mrziti. Preostaje nam još pogledati tko je i kako zabio pet naj pogodaka tjedna, a mi se čitamo ponovno za tjedan dana.