Utakmica života

Sve su rjeđi trenuci u profesionalnom sportu kada bespoštedna utrka za bodovima, novcem, slavom i trofejima ustupi svoje mjesto zajedništvu i iskrenoj, ljudskoj brizi i potpori bez obzira na klupsku pripadnost ili boju navijačkoga šala.

Sizifov je posao makar pokušati odgovoriti na pitanje zbog čega su nam potrebni tragični i pogibeljni događaji kako bi nas sve zajedno podsjetili na vrijednost iskre ljudskoga života i zbog čega se na travnjacima diljem svijeta pljesak protivničkom igraču može čuti isključivo ako teren napušta onesposobljen i pod nadzorom liječnika.

Odgovoru na to pitanje i ona njemu slična mogle bi se posvetiti studije, mogli bismo se pozabaviti nezahvalnim poslom prebiranja po korijenju uzoraka ponašanja kakvi prevladavaju u modernom svijetu, no Boltonovu veznjaku Fabriceu Muambi, istinskom fighteru na terenu i izvan njega, time ne bismo pomogli.

Valja zato zahvaliti nemalom broju od četrdesetak tisuća duša na White Hart Laneu što su dostojanstveno i iskrenim suosjećanjem s igračima i stručnim stožerom Boltona te tisućama njegovih navijača, ispratili događaj kakvome u sportu ne bi smjelo biti mjesta, ali i događaj koji nas tako okrutno podsjeća na činjenicu da mi o tome ne odlučujemo.

Četrdeset i prva minuta utakmice FA kupa između Tottenhama i Boltona zauvijek je utisnula otiske u sjećanja onih koji su joj imali prilike svjedočiti, no ovoga puta, za razliku od mnogih prethodnih, ružna bi priča mogla imati sretan završetak. Jer Fabrice Muamba je u proteklih nekoliko dana dokazao da nije borac samo na travnjaku, već i u bolničkom krevetu, gdje ulog nisu bodovi i trofeji, već vlastiti život.

Kardiomiopatija. Bolest ružna i ozbiljna baš kako i zvuči u proteklih je deset godina na nogometnim terenima diljem svijeta bila uzrokom tridesetak smrti nogometaša, a tko je imao nesreću svjedočiti video zapisima koji su zabilježili agoniju Marca Viviena Foéa ili Miklósa Fehéra vjerojatno ih nikada neće izbrisati iz pamćenja.

Usprkos golemom napretku medicine ta slabost srčanog mišića nerijetko prolazi neotkrivena, sve do trenutka kada je već kasno i kada mladići u naponu snage, sportaši čijoj se spremnosti divi običan puk, gotovo u trenu napuštaju ovaj svijet. Zabrinjavajuće? Svakako. Zastrašujuće? Bez ikakve dvojbe.

Kako onda tome stati na kraj? Usprkos golemom napretku u prevenciji i liječenju srčanih bolesti, medicinska znanost još uvijek nije sposobna zamijetiti i na vrijeme predvidjeti svaki potencijalni srčani udar, no dobra je vijest da je sposobna promptnom intervencijom priskočiti u pomoć i sačuvati ljudske živote.

Premda to čudno zvuči, Fabrice Muamba može biti zahvalan Chelseajevu vrataru Petru Čechu i frakturi njegove lubanje iz listopada 2006. godine, jer upravo je ta ozljeda, kao i repovi koji su zbog spore intervencije liječnika tjednima povlačili po medijima, natjerala čelnike lige da uvedu stroge sigurnosne smjernice glede opremljenosti i motoriziranosti liječničkih ekipa na svakoj premierligaškoj utakmici.

Petr Čech je, dakle, pomogao Fabriceu Muambi, a Fabrice Muamba mogao bi pomoći nekom budućem nesretniku jer izvršni direktor Premier lige Richard Scudamore već je ovoga tjedna najavio novu reviziju medicinskih procedura koja će, nadam se, iznjedriti ne samo kvalitetniju opremljenost liječničkih ekipa, već i detaljnije liječničke preglede kroz čitav tijek nogometne karijere.

Zahvaljujući munjevitoj i stručnoj reakciji liječnika, kako na White Hart Laneu, tako i u londonskoj klinici za bolesti srca, Muamba je prebrodio kritično razdoblje, došao k svijesti i počeo samostalno disati. Štoviše, čini se kako ni strahovima da će zbog prestanka opskrbe mozga kisikom pretrpjeti teške posljedice nema mjesta jer u utorak je počeo govoriti i prepoznavati prijatelje i članove obitelji.

Opreza, dakako, i dalje treba biti. Put do oporavka dug je i trnovit, a Muambino stanje i dalje ozbiljno, no brzina dosadašnjeg oporavka daje temelja nadama da svijet sporta neće morati oplakivati još jedan prerano ugasli život. Istina, potpunom ili djelomičnom oporavku usprkos, Muamba možda više nikada neće zaigrati nogomet niti odjenuti dres svoga Boltona, ali ga to ne treba brinuti jer najvažniju će utakmicu već dobiti.

Onu za vlastiti život.

Bilo mi je prvi put…

Dame i gospodo ovisnici o engleskom nogometu, ostavismo iza sebe tjedan obilježen prvijencima igrača od kojih smo to ponajmanje očekivali. Ne samo da je zabio Gary Cahill (i pritom ispod majice otkrio lijepu poruku podrške bivšem suigraču Muambi, respect Gary), već su se među strijelce upisale i omiljene mete Engleskog pacijenta, Jonny Evans i Fernando Torres. Ovaj potonji – dvaput!

Znam, svjestan sam toga da Torresu ovo nisu prvi pogoci za Chelsea, no za potrebe teksta složit ćete se (drugoga izbora nemate, ovo nije demokracija) kako bi se svaki pogodak nakon tako dugo vremena trebao nazivati prvijencem jer – ima li zaista nekoga tko se sjeća onoga prethodnog? Ima li jamstva da se to zaista i dogodilo? Je li ovaj svijet samo privid stvarnosti, a ljudi zapravo zatvoreni u čahurama iz kojih strojevi crpe energiju za vladanje svijetom?

Pretjerah.

No, prije nego zagrabite u zalihu konzervirane hrane i mirnim se korakom, bez panike, zaputite prema najbližem skloništu gdje ćete dočekati kraj svijeta (ili dolazak strojeva), dopustite da izrazim nadu kako to ipak neće biti potrebno te da pogoci Evansa i Torresa ne moraju nužno značiti i kraj gospodarenja svijetom od strane ljudske vrste.

Pogodak Jonnyja Evansa shvatite kao statističku pogrešku ili kao neminovni dokaz da se život sastoji od ciklusa, pa čak i takvih čudnih ciklusa u kojima svakih pet godina Jonny Evans uspijeva postići pogodak, a onaj se smrdljivi cvijet kojemu zaboravih ime svakih stotinjak godina sjeti procvasti i neizdrživim vonjem privući tisuće znatiželjnika.

Kako je svoj prvi pogodak još prije dolaska u United postigao 17. ožujka 2007. godine, a drugi 18. ožujka 2012. godine, s popriličnom sigurnošću možemo ustvrditi kako će kružni tok još jednoga ciklusa biti zatvoren 19. ožujka 2017. godine. Do tada smo mirni.

I zato, umjesto gomilanja namirnica za doček armagedona, to uzalud potrošeno vrijeme radije odvojite za stvaranje sigurnosnih kopija video zapisa koji će se za koju godinu plaćati suhim zlatom. Saslušajte Engleskog pacijenta i upogonite svoje prijenosne diskove, uesbe stickove i snimače cede i devede nosača zvuka i slike, te u što je moguće više kopija pospremite snimke pogodaka Jonnyja Evansa i Fernanda Torresa.

Buduće generacije vaših obitelji bit će mi zahvalne.

Swanselona

Fernando Torres je s dva pogotka i dvije asistencije protiv Leicestera pokazao kako bi se odlično snašao u Championshipu te kako mu drugoligaško društvo očito bolje leži od onog prvoligaškog, u kojemu mu protivničke obrane i vratari drsko zabranjuju pristup svojim mrežama, a samim time i mogućnost isplate barem prve rate golemog transfera.

Osim Torresa, u nekakvoj europskoj inačici Championshipa mogli bismo uskoro naći i engleski nogomet, jer činjenica da je jedino Chelsea ostao u europskim kupovima savršen je odgovor na pitanje od milijun kuna: u kakvom je stanju engleski nogomet?

Još bolji odgovor na to pitanje ponudio je vjerojatno Jose Mourinho, kazavši uoči ždrijeba četvrtfinala Lige prvaka kako bi bio iznimno sretan kada bi Real izvukao njegov bivši klub. Pritom sam poprilično siguran da razlozi nisu nostalgične prirode, već im je ime Jose Bosingwa, David Luiz, a možda i Ashley Cole.

Šalu na stranu, nedvojbeno je kako su na Stamford Bridgeu od odlaska Andrea Villas-Boasa i dolaska Roberta di Mattea zapuhali neki povoljniji vjetrovi. Koliko u toj priči zasluga ima sam Talijan, a koliko činjenica da su se Frank Lampard, Didier Drogba i John Terry prestali duriti, ostavljam vam na prosudbu.

Osim što je obnova i rekonstrukcija antikne momčadi sada odgođena do trenutka kada spomenuta trojka iz prethodnog paragrafa odluči sama izostaviti se iz prvih jedanaest, londonski je sastav iz toga uspio izvući barem kakvu-takvu korist.

Osim u dva kup natjecanja (FA kup i Liga prvaka), Chelsea je ponovno u utrci za jedno od prva četiri mjesta i već večeras, ovisno o rezultatu s Etihada, mogao bi u očima Engleskog pacijenta izgledati jednako privlačno poput Eve Carneiro. Plavi sa Stamford Bridgea u večerašnjem bi ogledu s Manchester Cityjem mogli uvelike pomoći sebi, ali i Manchester Unitedu na putu do 20. naslova prvaka, pa stoga ustanimo s naših stolica i pozdravimo pljeskom heroje Romana Abramoviča.

Prvi put ove sezone Manchester City je suočen s realnom opasnošću da postane Newcastle iz 1996. godine, odnosno iz ruku ispusti naslov prvaka nakon što je veći dio sezone proveo na prvom mjestu. Onaj drugi sudionik jednadžbe nije se promijenio, kao i 1996. godine opet se radi o Manchester Unitedu.

Jer Crveni vragovi su se usprkos ispadanju iz Europske lige i Lige prvaka, u kojima su nas ove sezone uvjerili da su jači tek od prosječnog rumunjskog kluba, proteklog vikenda dohvatili posrnulog Wolverhamptona, ubacili ga u perilicu i uključili centrifugu. Čak je gore opjevani Evans pogotkom zaokružio jedno solidno razdoblje vrlo dobre igre bez kardinalnih pogrešaka, što samo pokazuje kako laičkom oku pretjerane, a zapravo veoma konstruktivne kritike Engleskog pacijenta u pravilu padaju na plodno tlo.

Pet pogodaka kasnije, a moglo ih je, dragi čitatelju, biti još najmanje toliko, ljudi u crvenom veselo su podigli ruke svjesni kako ih od gradskoga rivala dijeli privlačna tampon zona od četiri boda, koju je u samo jednoj utakmici nemoguće nadoknaditi na legalan i nogometnim pravilima predviđen način.

Premda je malo kome jasno kako, United je odjednom ponovno favorit na kladionicama, premda ne i među menadžerima. Naime, Udruga ligaških menadžera provela je jednu anonimnu anketu među menadžerima i došla do podatka kako dvije trećine menadžera u Premier ligi vjeruje kako će prvak biti Manchester City. Doduše, anketa je provedena u petak, prije derbija na Etihadu i prije nego je United pobjegao na četiri boda prednosti, no još uvijek je kolegijalna potvrda Robertu Manciniju da je na dobrome putu.

Bit će zato zanimljivo vidjeti kako će se s tim pritiskom nositi Manchester City, a Mancini je već otkrio djelić tajnoga oružja, najavivši kako bi nekakvu ulogu (čitaj 20 do 30 minuta) u večerašnjem derbiju mogao odigrati i Carlos Tevez.

Živi bili pa odbili ući s klupe.

U tjednu u kojemu je Liverpool nakanio osvojiti još jedan kup, Kennyju Dalglishu usprkos, pa se pobjedom nad Stoke Cityjem dokopao polufinala na Wembleyju, njihov je gradski rival osjetio prokletstvo Engleskog pacijenta, odnosno više puta znanstveno dokazan teorem da se stvari odvijaju suprotno opisu u kolumni.

Tek što sam Davidu Moyesu odlučio posvetiti prošlotjednu kolumnu, koliko je koristi od toga imao ispada da sam jednako tako mogao sklopiti vudu lutku i iglom za pletenje probadati sirotog Škota. Ne samo da su teško stradali u derbiju s Liverpoolom, već su i sa Sunderlandom odigrali neodlučeno, pa će polufinale pričekati.

U strahu da ih ne dohvati sudba jednaka Evertonovoj, gotovo me strah pohvaliti Swanselonu, odnosno pripadnike jedinog velškog kluba u Premier ligi, koji su na impresivan način pregazili Fulham i prezentirali nogomet kakvoga u Engleskoj nemamo previše prilike gledati, a kojega s pravom uspoređuju s Barcelonom Pepa Guardiole.

S neodoljivim trokutićima proteklog se vikenda već upoznao Manchester City, čiji se bajni vezni red nije uspio sastati s loptom, a taj fenomenalni sustav igre kojeg je Brendan Rodgers preslikao iz Barcelone, adaptirao mogućnostima svoje momčadi i potom sve zamisli s treninga prenio i na natjecateljske utakmice, jednostavno ne prestaje oduševljavati.

Netko s impresivnom vještinom uporabe kalkulatora izračunao je da ukupna tržišna vrijednost četrnaestorice igrača Swanseaja koji su zaigrali protiv Fulhama iznosi tek sedam milijuna funti, a potom su je usporedili s cijenom 14 igrača Manchester Cityja koji su imali čast proteklog tjedna izgubiti od Swanseaja.

Njihova vrijednost? 225 milijuna funti, hvala na pitanju.

Igra Swanseaja već odavno nije slučajnost, premda u svojim redovima nemaju ni približne zvijezde poput Xavija, Inieste ili Messija. Umjesto zvjezdane Barcine trojke, Labudovi se moraju zadovoljiti Leonom Brittonom, Joeom Allenom i Gylfijem Sigurdssonom, koji su u ogledu s Fulhamom zabilježili postotak točnih dodavanja od pišljivih 96 posto, 91,25 posto i 86,89 posto, što nadmašuje ne samo Barcelonine, već i brojke zagrebačkog Dinama.

Pobogu, u jednom su trenutku sakrili loptu nogometašima Fulhama na oko minutu i 40 sekundi i pritom odradili 36 točnih dodavanja tijekom kojih protivnik nije dotaknuo loptu. Dodamo li svemu tome menadžera koji ponizno prihvaća pohvale, ali ne širi krila, ne stvara pritisak megalomanskim najavama i ne skida se u donje rublje u zračnim lukama, Swansea je bez sumnje klub koji je obogatio Premiership i koji će, ne dođe li do značajnijih potresa, tamo ostati još dugo.

Naravno, ne uspijem li ih ovim kratkim osvrtom ureći za sva vremena.

Sudačka nadoknada

Engleski pacijent također je samo čovjek, vjerovali vi u tu priču ili ne. Priznat ću vam tako da je ponekad teško ne naježiti se na zvuke himne Liverpoolovih navijača "You'll Never Walk Alone", posebno ako je prozor otvoren, a grijanje ne radi. Međutim, čak bi i cinik poput mene razvio crveni šal i zapjevao spomenutu himnu da se kojim slučajem nađe na jedinstvenoj svadbi poput one kojoj ćete upravo svjedočiti.

Mladencima iz Singapura kapa dolje za ideju, svim uzvanicima duboki naklon za fenomenalnu provedbu, a odluči li se netko od vas na sličan pothvat, očekujem poziv na pir (volim i ja dobro pojesti, makar na račun navijača Liverpoola, Chelseaja ili Arsenala) ili barem video snimku kao dokaz koji ću zatim moći prezentirati ostatku svijeta.

Kad razmišljate o razlozima zbog kojih bi nogometaš želio englesku Premier ligu zamijeniti ruskom Premier ligom, na pamet vam pada samo jedan: novac ruskoga milijardera. Nakon pet godina u Blackburnu, Christopher Samba je dres Roversa zamijenio onim Anžija iz Mahačkale, za kojega je malo tko čuo prije nego je uredske prostorije vlasnika kluba zauzeo milijarder Sulejman Kerimov i svlačionicu popunio imenima poput Samuela Eto'o, Jurij Žirkov ili Guus Hiddink.

Tek što je odigrao tri utakmice u dresu novoga kluba, Samba je shvatio kako novac može kupiti gotovo sve, ali ne i pravni poredak u kojemu se rasistički ispadi na sportskim borilištima redovito kažnjavaju. Naime, sirotog Sambu netko je nakon utakmice s Lokomotivom iz publike pogodio bananom, a čitav je incident zabilježen i kamerom.

Usprkos dokazu koji bi vrlo vjerojatno na sudu bio prihvaćen kao krunski dokaz, predsjednica Lokomotiva Olga Smorodskaja nije se dala smesti. Očito polaznica iste škole koju su pohađali i naši nogometni djelatnici incident je nazvala podmetanjem i provokacijom i negirala da se uopće dogodio.

"Ništa nisam vidjela. To se nije dogodilo i nije se moglo dogoditi jer naši su navijači besprijekorno bodrili svoju momčad. Htjela bih istaknuti da se banane bacaju isključivo na igrače Anžija, dvaput su bačene na Roberta Carlosa i ni tada nitko ništa nije vidio", kazala je Olga.

Nisam siguran hoće li i Andre Villas-Boas jednoga dana prihvatiti ponudu iz Rusije koju je nemoguće odbiti, no postojao je strah da ćemo njegovim odlaskom iz engleskog nogometa izgubiti istinskog zabavljača i vještog plesača uz aut liniju. Međutim, novi je menadžer Chelsaja Roberto di Matteo dokazao kako taj strah nije bio opravdan.

U susretu protiv Napolija pogodak je proslavio gubitkom ravnoteže te za dlaku izbjegao iščašenje kuka ili kakvu drugu težu ozljedu, a potom je zajahao sirotog i očito nespremnog Fernanda Torresa. Prethodno je zajahao i zažvalio i Drogbu, ali tri videa zaredom bili bi nam previše.

Zbog vrtuljka na koji ih je posjeo Swansea igrači Fulhama proteklog su vikenda imali problema s orijentacijom. Međutim, samo je jedan od njih izgubio pojam o vremenu i prostoru zahvaljujući bliskom susretu s marketinškim odjelom Craven Cottagea. Mahamadou Diarra bolnim se poljupcem pozdravio s reklamom i tvrtki koja proizvodi alate za građevinarstvo poklonio nekoliko sekundi neočekivanog krupnog plana u izravnom prijenosu.

Sjećate se Davida Jamesa? Ma, naravno da se sjećate. Nekadašnji vratar Liverpoola, Portsmoutha i popriličnog broja drugih klubova skrasio se već neko vrijeme u Bristolu gdje s 41 godinom na leđima čeka uvjete za starosnu mirovinu. Kako je uvijek volio biti zabavljač, htio on to ili ne, tako je i proteklog vikenda u ogledu s Watfordom postigao briljantni autogol. Ujedno se ispričavam što nisam uspio nabaviti bolju snimku, te što originalni snimatelj nije našao potrebnim ispraviti mobitel i snimati barem dok lopta ne prijeđe gol crtu.

Dođosmo tako i do kraja ovotjednog druženja, a kako je iza nas ostalo nepotpuno 29. kolo, pregled najboljih pet pogodaka ne bi se puno razlikovao od sažetka utakmice Wolverhampton – Manchester United. Pregled ćemo, stoga, preskočiti do sljedećeg tjedna, kada vas čeka dvostruka poslastica, a oprostit ćemo se fotografijom iz ogleda Liverpoola i Stoke Cityja koja, kunem se, nije prerađena Photoshopom.