Nogomet

Dva mobitela i ljepljiva traka

Marin Vuković • srijeda, 18.04.2012.
Dva mobitela i ljepljiva traka
Foto: EPA

Luis Suarez nervozno je šetao uzduž i poprijeko čekaonice Fiktivnog narodnog kazališta, stežući u rukama svežanj gusto otisnutih i stotinu puta pročitanih stranica. Svakih nekoliko koraka trzao je nogom, poskakivao, širio ruke i hvatao se za glavu. Želio je tu ulogu, smatrao kako se radi o savršenoj odskočnoj dasci uspješne kazališne karijere, jednoga dana kada istrošeni par kopački ostane obješen o klin, a njegovo ime i prezime tek masno slovo u požutjelom klupskom almanahu. Tada je netko odškrinuo vrata...

"Je li ovdje audicija?", zakoračio je u prostoriju Ashley Young, pogledao lijevo i desno i potom blistavim osmijehom počastio kolegu. "Suki, brate! Pa otkud ti ovdje?", upitao je veselo i za sobom zatvorio vrata.

"Kvragu, samo ne on...", pomislio je u sebi Suarez, zakolutao očima i kiselo se nasmiješio u smjeru Younga. "A eto, svakome od nas treba plan B, zar ne?", odgovorio je hladno i zabio nos među stranice scenarija, pretvarajući se kako ponavlja gradivo.

"Svakako, svakako", kimnuo je glavom Young i iz stražnjeg džepa izvukao gomilu pohabanih papira, odmotao ih i prstom potražio željeni paragraf. "Nego, vidim da čitaš scenarij, pa daj da te pitam. Imam problema s ovim dijelom gdje kaže da glavni junak 'fingira korak ulijevo, izbaci desnu nogu i padne na tlo kao pokošen'. Jesi uspio to napraviti? Ja mogu lijevom nogom, ali desna mi je malo problem..."

"Ne znam, možda", odsutno je odgovorio Suarez ne podižući pogled s teksta.

"Suki, ti si nešto ljut na mene?", namrštio se Young, sada već svjestan da se svi prijateljski nasrtaji uporno razbijaju o Suarezov zid.

"Ljut? Zbilja ne znam, što ti misliš, Ash?", cinično je upitao Suarez i stao mahati rukama. "Jedina uloga koja mi je suđena, jedina audicija na kojoj bih briljirao i baš na njoj se moraš pojaviti ti. Moje šanse sada su ravne nuli i ti me pitaš jesam li nešto ljut na tebe? Da, ljut sam, štoviše, bijesan sam", povisio je ton napadač Liverpoola.

"Zašto bi ti šanse bile ravne nuli, jesi li ti lud? Pa izborio si pet jedanaesteraca ove sezone", pomalo iznenađen napadom branio se Young.

"Pet? Ti si ih sad izborio OSAM, a tvoja zadnja dva vrhunac su koreografije o kojemu ja zasad mogu samo sanjati", već na izmaku snaga i na rubu suza konstatirao je Suarez i frustriran razvojem događaja bacio svežanj papira na tlo.

"Koliko sam ih izborio?", upitao je Young.

"Osam!", viknuo je napadač Liverpoola i pojačao dojam podigavši osam prstiju.

"Moram li ja reći ili ćeš ti", kroz smijeh je procijedio Young i opreza radi napravio korak unatrag, izvan domašaja Suarezovih ekstremiteta.

"Vidim, tebi je ovo vrijeme za zafrkanciju", Suarez nije nalazio humor u djetinjastoj pošalici. "Od tvojih osam ne znam je li i jedan bio opravdan, a tako si dobro odglumio da ti nitko od sudaca nije ni pomislio dati žuti karton", nastavio je Suarez pesimističnim tonom i potom sjeo na stolicu.

"Ali, ti tako dobro trčiš s raširenim rukama podignutim iznad glave, a tvoje lice tako savršeno oslikava užas i nevjericu zbog sudačkih odluka, svatko bi nasjeo i povjerovao da si zaista u pravu", pokušao ga je utješiti Young.

"Što mi to vrijedi, ti sve to isto radiš sjedeći ili čak ležeći na travnjaku, ponekad i na koljenima ili puzeći", tiho je prošaptao Suarez i gurnuo lice u vlastite dlanove.

"Suki, ali ti grizeš druge igrače dok suci ne gledaju, kako da se ja s time nosim", nastavio je veznjak Manchester Uniteda i krenuo da će u znak utjehe položiti ruku na Suarezovo rame, kada su se otvorila vrata ureda glavnog koreografa Fiktivnog narodnog kazališta.

"Gospodine Young...", obratio se ukusno odjeveni gospodin veznjaku Uniteda.

"Znao sam", zacvilio je Suarez, sa stolice se spustio na koljena i pokupio razbacane stranice scenarija, te se zaputio prema izlazu.

"Gospodine Young, sa žaljenjem vam moram priopćiti da niste dobili ulogu. Gospodine Suarez, izvolite ući u moj ured da dogovorimo sve potankosti", kazao je koreograf i ispruženom rukom dobrodošlice pokazao put napadaču Liverpoola, koji je šokirano zastao u pola koraka.

"Ali, kako... nisam ni prošao audiciju, niste vidjeli što znam", zamucao je Young.

"Itekako smo svjesni što znate i možete, gospodine Young, svi smo gledali utakmicu, no nakon konzultacija s kolegama ipak smo odlučili da ćemo i bez audicije ulogu dati gospodinu Suarezu", stigao mu je odgovor, a odmah zatim šaptom i objašnjenje.

"Znate, želimo zadržati autentičnost uloge i trebamo nekoga sa stranim naglaskom. Nitko nam u ovoj zemlji neće vjerovati da engleski igrači tako dobro glume i simuliraju", u pola glasa kazao je koreograf, slegnuo ramenima, a potom prijateljski potapšao Ashleyja Younga po nadlaktici i udaljio se u smjeru ureda. Luis Suarez već je bio tamo. Poskakivao je, trzao nogom, širio ruke i hvatao se za glavu.

Tehno i ostale logije

Unatoč posve izmišljenoj, ali jednako tako posve mogućoj priči iz uvoda, novinarske snage s Otoka u samo su jednom danu prešle dalek put od potpune ignorancije i tvrdnji kako samo "prljavi stranci" koriste još prljavije trikove i (pre)lako padaju u kaznenom prostoru, sve do analitičkih tekstova kojima pokušavaju dokučiti je li Ashley Young napokon odglumio jedan prekršaj previše.

To hvalevrijedno, makar debelo prekasno buđenje engleske samosvijesti, kojim su nevoljko priznali kako i u kraljičinom plemenitom žitu ima kukolja, u kombinaciji s nepostojećim, ali priznatim pogotkom Chelseaja u polufinalu FA kupa, ponovno je natjeralo britansku nogometnu javnost da već po tradiciji kažiprst usmjeri prema tromim dužnosnicima Uefe i njihovom tvrdoglavom odbijanju uvođenja tehnologije u sport koji za njom žudi već godinama.

Dva spomenuta događaja naoko nemaju puno toga zajedničkog, no zagrebemo li malo po površini doći ćemo do zaključka kako ipak dijele jednu zajedničku osobinu. Naime, ni prekršaj nad Youngom ni pogodak Chelseaja - nisu postojali. Premda bi takva dva krunska i video snimkama visoke razlučivosti potkrijepljena dokaza u bilo kojem kaznenom postupku bili dovoljni da prosječnog kriminalca smjeste iza rešetaka na pola životnoga vijeka, oni nisu ni izbliza dovoljni da glavešine iz Fife i Uefe dođu do zaključka kako je djeliteljima pravde na nogometnim terenima nasušno potrebna pomoć.

Dok američke televizijske mreže i profesionalni sportovi pomoć moderne tehnologije rabe već dugi niz godina i u svojim "tajnim laboratorijima" vjerojatno već razmatraju i uporabu holograma ili upravljanje sucima kontrolerima s XBOX-a, dvije krovne organizacije najpopularnijeg i najraširenijeg sporta na planetu još uvijek se natječu u smišljanju izgovora zašto je na vratnice nemoguće na zadovoljavajući način pričvrstiti dvije sićušne kamere ili pak uvesti pojam "video reviewa", kojemu je ulaz u svoje hodnike dopustio čak i tenis, valjda najtradicionalniji od svih sportova, u čijim arenama još uvijek nije dozvoljeno niti glasno navijati.

Na vapaj šefa udruge profesionalnih nogometaša Gordona Taylora, koji je i ovoga tjedna izrazio nevjericu da u današnje doba nogometni suci još uvijek ne mogu računati na pomoć sveprisutne tehnologije, stigao je odgovor iz Uefe koja, ne biste vjerovali, upravo provodi "posljednju fazu testiranja goal-line tehnologije".

Ostavimo sada po strani procjene koliko točno faza testiranja mora proći sustav čiji smo primjer već bezbroj puta vidjeli u televizijskim prijenosima, i to u izvedbi televizijskih postaja s neusporedivo manjim budžetom od Uefinog. Ostavimo po strani i činjenicu da sličan, pa čak i vrlo prihvatljiv sustav nadzora gol linije danas može implementirati svaki tinejdžer s prijenosnim računalom, dva smartfona s kamerom i nešto neizostavne ljepljive trake kojom će ih pričvrstiti na vratnice.

Ma, odbacimo sve logične pretpostavke koje mentalno zdravom čovjeku sposobnom spojiti uzroke s posljedicama mogu pasti na pamet i svejedno će nas mučiti odgovor na pitanje otkud tolika dosljednost Fife i Uefe u opiranju tehnologijama koje u naše živote zadiru do te mjere da znaju kada se budimo, kada liježemo, koju kavu volimo piti i u kojoj se odjeći najugodnije osjećamo.

Još nevjerojatnije od tvrdoglavog eskiviranja brojnih postojećih, savršenih i iskušanih sustava za "video review", koji bi i igračima i sucima i navijačima olakšali život, je činjenica da se baš nitko od dužnosnika Fife i Uefe nije potrudio argumentima i konkretnim činjenicama "podmazati" objašnjenje zbog čega uvođenje tehnologije u nogomet kasni najmanje jedno desetljeće.

Da, svima nam je poznat izgovor kako bi provjera sudačkih odluka narušila kontinuitet utakmice, no da je to zaista tako nogometni bi oci već odavno učinili nešto po pitanju narušavanja kontinuiteta simuliranjem, glumom i raznim drugim, očito posve legitimnim i prihvatljivim načinima odugovlačenja i krađe vremena. Zaista, teško je zamisliti bilo što gore od utakmice produžene dvije minute zbog video revizije sumnjive situacije i donošenja ispravne odluke.

I tako, dok Uefa provodi "posljednju fazu testiranja", sve će sezone u europskim ligama ponovno doći svome kraju uz niz repova oko sudačkih odluka, a nekom Franku Lampardu ponovno će na velikom natjecanju biti poništen posve regularan pogodak. Najžalosnije je pak što niti uvođenjem goal-line tehnologije nećemo dočekati sustav koji će sucima omogućiti procjenu odluka o jedanaestercima.

Sve dok uz mokre snove čekamo kakav ekvivalent žute zastavice iz footballa, iz tjedna u tjedan divit ćemo se očajnim glumačkim pothvatima poput Youngova, koji krajnje domete hrvatskog glumišta poput "Larina izbora" čine djelima neprocjenjive kinematografske vrijednosti, a Pierrea de Coubertina tjeraju da se okreće u grobu.

I onda se netko pita zašto Amerikanci ne vole nogomet…

"Uvijek pratim Villine rezultate. Uživao sam u svoje četiri i pol godine u tom klubu i još uvijek sam u kontaktu s puno ljudi. Ne radi se o nikakvom posebnom motivu za mene jer igram protiv bivšeg kluba, samo ću pokušati odigrati dobru utakmicu i pomoći svojoj momčadi da dođe do tri boda", ispričao je Young uoči ogleda s Aston Villom.

I jesi, Ashley, pomogao si.

Jedna loša i naramak dobrih vijesti

Dva sporna događaja koji su obilježili tjedan iza nas mogu se pohvaliti još jednom zajedničkom osobinom – ni jedan ni drugi u konačnici nisu imali značajnijeg utjecaja na ishod utakmice. Youngovo aktiviranje nagazne mine zaostale u šesnaestercu Manchester Uniteda još od Drugog svjetskog rata tek je donekle usmjerilo utakmicu protiv momčadi koja iz kola u kolo djeluje kao da je probuđena iz dubokog sna, a potom s najlonskom vrećom na glavi ubačena u kombi i izbačena na premierligaške travnjake.

Alex McLeish i ostatak ekipe dosad su se još uvijek mogli tješiti zalihom bodova stečenom u ranijoj fazi sezone, no od Wiganova trijumfa na Emiratesu i službeno su postali dijelom bitke za opstanak, premda u to donedavno nitko od njih nije želio vjerovati.

S druge strane, Chelseajevo "petardiranje" Tottenhama iznenađenu reakciju može izazvati još samo kod površnih pratitelja zbivanja u Premier ligi. Otkad je Fabio Capello dobio nogu iz engleske nogometne reprezentacije, Spursi su tek sjena momčadi koja se u jednom kratkom trenutku sezone doimala čak i kao solidan kandidat za naslov prvaka.

Brojke, međutim, ne lažu. Od odlaska Capella i početka spekulacija oko budućnosti Harryja Redknappa, Tottenham je u osam utakmica upisao samo jednu jedinu pobjedu, uz četiri poraza i tri neodlučena ishoda. Redknapp se počeo gubiti u eksperimentima na štetu svoje momčadi, pa se postavlja posve razumljivo pitanje: je li isprobavao varijante za Tottenham ili reprezentaciju?

Jedan takav eksperiment, kojega je priznao i sam Redknapp, završio je potpuno zasluženim porazom od Norwicha kojeg su Spursi dopunili jednako zasluženim porazom od Chelseaja i zaokružili tjedan u kojem su definitivno naznačili svoje ambicije: ispadanje iz kruga momčadi koje putuju u Ligu prvaka, raspad momčadi nakon završetka Europskog prvenstva i povratak u sivilo sredine (ili donje polovice) prvenstvene ljestvice.

Drugo polufinale FA kupa ponudilo je pak jednu lošu i naramak dobrih vijesti. Ona loša tiče se Evertona i uzaludnih jecaja i vapaja navijača koji su se upirali ukazati Toffeesima na činjenicu da igraju protiv Liverpoola 2012. godine, a ne onoga s kraja osamdesetih.

Bez obzira što je u boljoj formi od Liverpoola i što na prvenstvenoj ljestvici stoji bolje od gradskoga rivala, Everton je u gradskom derbiju još jednom skinuo gaće i svoju plavu stražnjicu ponudio na pladnju, a to se posebno odnosi na Sylvaina Distina, koji je osjetio potrebnim zahvaliti se Jamieju Carragheru i Danielu Aggeru, zaboravivši tek upitati Suareza koje vino želi uz poklonjeni pogodak i povratak u utakmicu.

Dobre se pak vijesti tiču crvene strane Merseysidea. Ne samo da je Andy Carroll dvaput u samo nekoliko dana postigao pobjedničke pogotke u posljednjim trenucima utakmice i dao naslutiti kako se u njemu ipak krije igrač koji zna postići pogodak, već je i Liverpool na pragu pothvata da inače očajnu prvenstvenu sezonu okonča s ne jednim, nego dva nova trofeja u već izgladnjeloj vitrini.

Ipak, za najbolju vijest s Anfielda proteklog se tjedna pobrinulo čelništvo kluba koje je odlučilo zahvaliti se Damienu Comolliju, koji je od studenog 2010. godine obnašao dužnost "direktora nogometne strategije", a potom i "direktora nogometa", premda mnogi njegovi potezi nisu imali previše veze ni s jednim ni s drugim pojmom.

Naime, upravo je Comolli odgovoran što je Liverpool istresao stotinjak milijuna funti kako bi u svoje redove doveo Jordana Hendersona, Charlieja Adama, Stewarta Downinga, Alexandra Donija, Josea Enriquea, Sebastiana Coatesa, Craiga Bellamyja i Luisa Suareza, te što je pomislio kako nekoliko dobro odigranih utakmica Andyja Carrolla vrijedi 35 milijuna funti.

Premda je Kenny Dalglish pokušao ublažiti njegov pad tvrdnjom kako je sve navedene igrače i sam želio, nema sumnje kako ovaj potez Johna W. Henryja i uprave Liverpoola daje naznaku promjene strategije koja bi nakon jednog ili dva ovosezonska trofeja mogla vratiti Liverpool bliže mjestima koja mu po imenu i tradiciji pripadaju.

Ili ga još više udaljiti od njih, s Liverpoolom ovih dana nikad ne znaš.

Nema predaje! Ima predaje! Nema predaje! Ima predaje!

Premda su neke britanske kladionice već isplatile dobitak onima koji su Manchester Unitedu prognozirali još jednu krunu i premda sam i ja u protekloj kolumni, opijen pogledom na ljestvicu i tko zna kakvim još maliganima, gotovo proglasio utrku za prvaka završenom, iznenadan kiks branitelja naslova i dvije impresivne pobjede Cityja natjeraše me iznenada da preispitam svoja uvjerenja.

Je li prvenstvo doista riješeno i može li Manchester United u posljednja četiri kola zadržati još uvijek značajnih pet bodova prednosti? Želite li odgovor na to pitanje, samo ga nemojte postaviti Robertu Manciniju, jer menadžer Manchester Cityja proteklih je dana u koliziji sa samim sobom.

"Nikada neću reći da ne možemo osvojiti naslov, sve dok postoji i najmanja šansa. Tako nikada u životu nisam funkcionirao", izjavio je simpatični Talijan 10. travnja ove godine, uoči ogleda s West Bromwich Albionom, u trenutku kada je Manchester United svomu gradskom rivalu bježao osam bodova. Hrabru poruku Mancini je dodatno potkrijepio primjerom iz Italije, kada je u posljednjih nekoliko kola nadoknadio pet bodova prednosti i postao prvakom, odlučan prenijeti primjer iz domovine na englesko tlo i ukrasti titulu ispred crvenoga nosa Alexu Fergusonu.

Nogometni bogovi takvu su vjeru u vlastite mogućnosti nagradili već sljedeće večeri, kada je temelje Mancinijevim nadama udario ishod susreta s West Bromwich Albionom i neočekivani kiks Uniteda u Wiganu. Pripadnici sedme sile jedva su dočekali dokopati se skuta Cityjeva stratega i upitati ga kakvi su sada izgledi njegove momčadi i je li borba za naslov prvaka iznenada probuđena iz preranog sna.

"Utrka za naslov je završena, pet bodova zaostatka je previše", ispalio je Mancini ne trepnuvši pred začuđenim novinarima, podarivši naslov prvaka u ruke Manchester Uniteda premda se dan prije (i uz tri boda zaostatka više) kleo u neslomljivu vjeru do samoga kraja.

Tko je pomislio da će priči ovdje biti kraj ostao je zapanjen na službenoj konferenciji za medije kada su novinari isto, po stoti put postavljeno pitanje, pokušali umotati u sjajan papir. Upitali su Mancinija što misli o probuđenoj nadi navijača Cityja, koji su na tribinama Etihada glasno proslavili poraz Uniteda od Wigana.

"Slavili su? Nisam čuo slavlje, nisam ni znao da i Manchester United igra večeras", dokrajčio je Mancini prisutne novinare.

Odgovor na pitanje ostao je isti i u subotu poslijepodne, kada je Manchester City šesticom u mreži Norwicha i predstavom kakva je podsjetila na furiozan prvi dio sezone barem privremeno "skratio" prednost Uniteda na samo dva boda. Ni takav razvoj događaja nije promijenio Mancinijevo mišljenje.

"Nemamo više izgleda, pet bodova je prevelika prednost, Manchester United je previše kvalitetna momčad i ne vjerujem da će ispustiti pet bodova. Dobit će Aston Villu i utrka za naslov je završena. Ovo je naša najbolja sezona u zadnjih 50 godina, želim se koncentrirati samo na to da je kvalitetno dovršimo", otpjevao je ponovno bez treptaja Mancini, ignoriravši nevjericu novinarskog svijeta.

Ignorirajmo na trenutak kontradiktorne izjave koje nas proteklih dana mogu dobro zabaviti i pokucajmo na vrata stvarnosti. Nemojte niti na trenutak pomisliti da se Mancini predao u utrci za naslov prvaka i da izjave kojima zabavlja javnost imaju bilo kakav drugi cilj osim narušavanja koncentracije gradskom rivalu.

Mancinijev je problem što su tzv. mind games domaći teren Alexa Fergusona i teško je vjerovati da ovakve ili slične izjave menadžera Cityja mogu polučiti rezultate. Ono što itekako može polučiti rezultate su ishodi nogometnih utakmica, na travnjaku, tamo gdje se broji ono što imate za reći.

Nema sumnje da je Unitedov pohod na 20. titulu doživio značajan, premda još uvijek ne i odlučujući udarac. Kiksaju li pak u ogledu s Evertonom sljedećeg vikenda (jer City će sirotim i posve izgubljenim Wolvesima utrpati šest do sedam komada), gradski će derbi 30. travnja odjednom ponovno dobiti neizmjernu težinu.

Sudačka nadoknada

Ima jedan klub koji se iz sezone u sezonu ne zamara ishodima utakmica, a njegovi igrači na spomen pogodaka i bodova odmahuju rukom i frkću nosom, uz komentar kako je sve to samo za slabiće. Tek kad se sezona bliži kraju, a klubu zaprijeti put u drugoligaško društvo, Gary Caldwell, Franco di Santo, Victor Moses, Shaun Maloney i ostatak društva posežu za čarobnim napitkom i s nekoliko hrabrih nastupa i pobjeda pod ekstremnim pritiskom osiguravaju prvoligaški status. Do sljedeće sezone.

Za one koji još uvijek ne znaju, klubu o kojem govorim ime je Wigan i u susretima s Arsenalom i Manchester Unitedom u proteklih je nekoliko dana uspio osvojiti maksimalnih šest bodova, a da je bilo pravde i kvalitetnijih sudaca i Chelseaju bi sa Stamford Bridgea oteo bodove. Igrači Wigana pritom se ne opterećuju podatkom da Manchester Unitedu prethodno nikada nisu oteli niti jedan bod, te da se identičnim uzorkom (ne)uspjeha mogu pohvaliti i u utakmicama na Emiratesu/Highburyju.

Wigan bi doista, ne dođe li do promjene na samom vrhu ljestvice, uz Newcastle mogao biti priča završnice sezone. Po tko zna koji put momčad s kasnim paljenjem pod vodstvom energičnog i nestvarno optimističnog Roberta Martineza čupa rezultate kada je to najpotrebnije i, premda je još uvijek daleko od sigurnosti, nalazi se na najboljem putu da i sljedeće sezone igra u najvišem rangu.

Iz rasporeda kakvog nitko ne bi poželio na kraju iscrpljujuće sezone, Wigan izvlači maksimum i od jednog od najizglednijih putnika u Championship promovirao se u sastav kojemu će malo tko prognozirati takav rasplet. I ne samo to: osim što osvaja bodove Wigan i igra nogomet, pa tako Manchester Unitedu ne dopušta više od dva udarca prema svome golu, a na Emiratesu uspješno drži pod kontrolom jednu od najkreativnijih momčadi lige. Zbog svega toga, zaslužili su da im se zahvalimo podsjetnikom na sjajan uspjeh iz utakmice u Londonu, dok ćemo se pobjedničkom pogotku protiv Uniteda klanjati nešto kasnije, u tjednom pregledu najboljih.

Pojam osiguranja prvoligaškog statusa nerijetko nas tjera na pomisao o borbi za opstanak u Premier ligi, no prvoligaški je status sinoć osigurao i jedan drugoligaš. Naime, Reading je minimalnom pobjedom nad Nottingham Forestom i matematički osigurao jedno od prva dva mjesta koja vode direktno u Premier ligu.

Nakon što su prošle godine zastali u doigravanju u utakmici protiv Swanseaja, ovoga puta plasman u Premiership osigurali su bez lutrije dodatnih utakmica i prvi put nakon 2008. godine ponovno će igrati u najjačem razredu engleskog nogometa. Tamo će im se, kako sada stvari stoje, pridružiti Southampton koji dva kola prije kraja ima pet bodova prednosti nad trećeplasiranim West Hamom. Čekićari će se po svemu sudeći, zajedno s Birminghamom, Blackpoolom i Cardiffom (ne dođe li do značajnijih promjena u posljednje dvije utakmice), u doigravanju boriti za posljednju preostalu vizu za Premiership.

Preostalo je tek da pogledamo kako je to sinoć bilo na stadionu Madejski, nakon posljednjeg sučeva zvižduka koji je potvrdio plasman u englesku elitu.

Po mišljenju vašeg omraženog kolumniste Robin van Persie trebao bi ove sezone biti proglašen najboljim igračem, no isti taj Robin van Persie zna pokazati i svoje drugo lice, ono koje ne voli gubiti. U posljednjim sekundama utakmice na Emiratesu došlo je do manjeg verbalnog sukoba između Caldwella i Van Persieja, a nizozemski je napadač zatim po završetku utakmice odbio stisnuti ruku Wiganova stopera i kapetana. Kapetan Arsenala u zamjenu mu je ponudio – zavrtanje bradavice.

Kad smo već kod Arsenala, uvijek se lijepo prisjetiti nekih bivših velikana i legendi kluba s Emiratesa. Primjerice, Andreja Aršavina. Ruski reprezentativac trenutno je na posudbi u Zenitu iz St. Peterburga, gdje je asistirao svome kolegi Vladimiru Bistrovu za pogodak protiv moskovskog CSKA.

Kroz nogometnu povijest znali smo vidjeti mnoštvo različitih proslava pogodaka, no još nikome nije palo na pamet strijelcu pogotka stati na trbuh i kramponima mu nanijeti neugodu i bol. Nikome, osim Andreja Aršavina.

Vratimo se na trenutak glumačkim ostvarenjima Ashleyja Younga ili bilo kojeg drugog nogometaša iz Premier lige. Da se razumijemo, bez obzira što sam navijač kluba koji se okoristio takvom prevarom, nisam od onih koji će njegovati izreku "cilj opravdava sredstvo" i njome braniti postupke bilo kojega igrača. Jednom kada sredstvima na dovoljno dug rok dozvolimo bjegove izvan svake kontrole, tada i ciljevi mogu poprimiti puno drugačiji oblik od očekivanog.

Ashley Young možda je prevario dva suca u samo nekoliko dana, no Ashley Young će nakon ovotjedne medijske hajke jamačno osjetiti kako je i klubu, ali i samome sebi napravio medvjeđu uslugu. Manchester United bi i u slučajevima čistih prekršaja nad Youngom mogao ostati bez kaznenog udarca, o čemu zorno govori i primjer Youngova kolege iz uvoda ove kolumne, jer Suarez nerijetko postaje negativac, čak i onda kada je žrtva.

Treba li vam dodatni dokaz što medijska kampanja i slika kakvu igrači ostavljaju u javnosti čini u ključnim trenucima kada se odlučuju utakmice, dobar je primjer i Carlos Tevez. Nad Argentincem je u Norwichu ovoga vikenda pri rezultatu 0:0 počinjen čist prekršaj za jedanaesterac, no šest mjeseci godišnjeg odmora i silni skandali vezani uz njegovo ime glavnog su suca natjerali da i za ovo pokaže žuti karton – Tevezu.

Dodatnu "literaturu" u cijeloj priči o varanju, padovima u šesnaestercu i kako ih iskorijeniti ponudio je Sky Sports u razgovoru s Garyjem Nevilleom. Bivšeg igrača Manchester Uniteda možda prezirete, možda vam je kao i meni svirao po živcima prekasnim odlaskom u mirovinu, a možda, samo možda se i složite s analizom situacije u modernom nogometu kojoj je zaista teško naći zamjerke, bez obzira koje boje zastupate. Imate li 15 minuta viška i solidno vladate engleskim jezikom (najbolje još da vam pišem titlove), toplo preporučam.

Nisam siguran kakav točno ugled u očima sudaca uživa Raul Meireles, no ako je suditi po ovoj odluci morat će poraditi na svom PR-u. Djelitelj pravde u ogledu s Fulhamom na Craven Cottageu dosudio je nepostojeći prekršaj nad Jonom Arneom Riiseom, a tek ponovljena snimka pokazuje sav apsurd ove sudačke odluke.

Čini se da ne mogu prestati pričati o sucima, no u ovom slučaju to je neminovno. Naime, u ogledu Sunderlanda i Wolverhamptona Mike Jones je naizgled uočio nepravilnost prilikom kornera gostiju: loptu koja se nalazi izvan prostora predviđenog za izvođenje udarca iz kuta. Zaustavio je igru, dotrčao do korner zastavice, promotrio loptu, promotrio je potom još jednom i donio sljedeću odluku.

Dohvatismo kraj još jednog izdanja Engleskog pacijenta, a prije nego se oprostimo slijedi dvostruki užitak i pregled najboljih pogodaka 33. i 34. kola, premda ovo posljednje nije i službeno okončano.

Za sam kraj, prije nego zaronite u onaj ljepši dio nogometa još jedna iznimno dobra vijest: Fabrice Muamba napustio je kliniku za bolesti srca i pušten je na kućnu njegu. Oporavku, naravno, nije kraj i pred Boltonovim veznjakom dug je put, a Engleski pacijent u svoje i ime svih čitatelja želi mu sve najbolje.

Premier liga

1Manchester City 614:6+814
2Arsenal 612:5+714
3Chelsea 615:7+813
4Liverpool 510:1+912
5Aston Villa 510:7+312
6Fulham 68:5+311
7Newcastle 68:7+111
8Brighton & Hove 610:8+29
9Nottingham Forest 66:5+19
10Tottenham 59:5+47
11Manchester United 55:507
12Brentford 68:10-27
13Bournemouth 55:8-35
14West Ham  66:10-45
15Everton 67:15-84
16Leicester City 68:12-43
17Crystal Palace 65:9-43
18Ipswich 53:8-53
19Southampton 52:9-71
20Wolverhampton 55:14-91

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Premier liga

1Manchester City 614:6+814
2Arsenal 612:5+714
3Chelsea 615:7+813
4Liverpool 510:1+912
5Aston Villa 510:7+312
6Fulham 68:5+311
7Newcastle 68:7+111
8Brighton & Hove 610:8+29
9Nottingham Forest 66:5+19
10Tottenham 59:5+47
11Manchester United 55:507
12Brentford 68:10-27
13Bournemouth 55:8-35
14West Ham  66:10-45
15Everton 67:15-84
16Leicester City 68:12-43
17Crystal Palace 65:9-43
18Ipswich 53:8-53
19Southampton 52:9-71
20Wolverhampton 55:14-91

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Obrisan korisnik24.04.2012. u 09:20
    Drago mi je da sad svi koji nisu znali, ukljućujući i tebe Pacijentu, sada znaju kad lopta nije, a kad jest prešla crtu.
    Obrisan korisnik
  • matbaric20.04.2012. u 11:24
    Mada sam navijac, i vi me vec svi znate ovdje, ali ovo Young-ovo glumljenje ne ide na cast ni njemu a najmanje klubu.
    matbaric
  • Obrisan korisnik19.04.2012. u 16:32
    Ne znam kad sam se prošli put ovako nasmijao. Ne da je Swansea space shuttle za Hoffenheim, nego je njihova igra space shuttle za svih u Bundesligi (osim za 2 Borussije, Bayern i Bayer).
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik19.04.2012. u 10:14
    Liverpoolov (bivši) direktor nogometa se zove Damien, a ne Daniel Commoli. http://en.wikipedia.org/wiki/Damien_Comolli
    Obrisan korisnik
  • joka030518.04.2012. u 20:23
    Ovaj Sigurdsson skoro svako kolo u TOP 5 golova
    joka0305