Nogomet

Pismo Svemiru

Marin Vuković • srijeda, 25.04.2012.
Pismo Svemiru

Dragi Svemire, sjećaš li se vremena prije interneta i tehnoloških čuda? Sjećaš li se zlatne ere u kojoj su djeca čitala stripove, oguljenih koljena krala plodove sa susjedove trešnje i skupljala sličice nogometnih junaka, a svoje prijatelje prepoznavala po crtama lica, glasu i stasu, umjesto po šarenim avatarima iz virtualnih svjetova?

Svemire, sjećaš li se plavokosoga dječarca koji je očima smeđim poput dva golema kestena zurio u nebesko plavetnilo i drhteći od neizvjesnosti držao plitki dah? Sjećaš li se kako je preklinjao tebe, Svemire, da mu ispuniš najveću želju i nastavnika tjelesnog odgoja natjeraš da izgovori njegovo ime?

Moja kosa više nije tako besprijekorno plava, a kristalne dječačke oči izblijedjele su i borama izbrazdale čemerne godine, no taj mršavi dječak sitnoga stasa bio sam ja. I tako sam žarko želio upasti u osnovnoškolsku nogometnu momčad. Sjećaš li se kako sam nakon ispunjene mi želje, u prevelikome dresu skrojenom za Stojka Vrankovića, nervozno koračao pored terena i od tebe, Svemire, žicao priliku da opravdam ukazano mi povjerenje?

Svemire, kada sam u svom debiju za školsku momčad, poput Davora Šukera u polufinalu protiv Francuske, iskoristio asistenciju prijatelja Nenada i progurao loptu ispod suparničkog vratara, ošamućen srećom i silnim ponosom ni slutio nisam da će to biti i posljednja želja koju ćeš mi ispuniti tijekom boravka na ovome planetu.

Škrtiji od zlatne ribice, koja usprkos ekonomskim tegobama i dalje ispunjava uobičajenu kvotu od tri želje, u godinama koje su uslijedile ostavio si me na cjedilu. Oglušio si se čak i onomad kada sam zavodio srednjoškolsku simpatiju, a ona odšetala u sumrak s razrednim kolegom, no vrhunac zanemarivanja mojih želja, potreba i zahtjeva stigao je tek kada sam svoju vještinu baratanja riječima odlučio pretvoriti u novinarski zanat.

Dragi Svemire, moje novinarske ambicije već zabrinjavajući niz godina nailaze na zid šutnje i već sam treću uzastopnu godinu osuđen na tjednu kaznu stvaranja kolumne zbog koje me publika prezire, a struka gleda ispod oka jer moja sportska proročanstva rijetko nalaze odraz u stvarnosti. Svi moji pokušaji da tobože stručnim komentarima i prognozama osvojim srca čitatelja i uvjerim ih kako doista vrijedim izgubljena vremena uporno i sustavno završavaju neuspjehom.

Ne znam što imaš protiv mene, Svemire, no ovo više jednostavno ne može biti slučajnost. Moju prognozu da će Wolverhampton ozbiljno kandidirati za naslov prvaka minirao si na najgrublji mogući način, slanjem Vukova u drugoligašku divljinu. Na podrugljive opaske na račun Arsenalove igre odgovorio si preokretom u formi i impresivnim proljetnim razdobljem, a na procjenu kako bi Tottenham mogao zaprijetiti i samom vrhu ljestvice reagirao si tek jednom pobjedom Spursa u devet utakmica.

Iživljavanje nad Andyjem Carrollom grubo si presjekao pogocima u posljednjim minutama, humoristični feljton o Fernandu Torresu zaobilaženjem Victora Valdesa na Nou Campu, a i moju si usporedbu Swanseaja s Barcelonom dočekao na volej i zaredao s porazima Velšana. Kada sam pomislio da kozmičkom zlostavljanju moje malenkosti jednostavno mora doći kraj, podmuklo si udario tamo gdje najviše boli.

Preuranjeno zaključenje sezone i proslavu navodno nedostižnih osam bodova prednosti iskoristio si protiv mene i u samo desetak dana od euforičnog energetskog napitka, zbog kojeg sam se jutrom ponovno budio s osmijehom na licu, stvorio jedva pitku splačinu prožetu okusom gorčine i tjeskobe.

Dok ispijam serviranu mi gorku sudbu i jedinu preostalu živčanu stanicu pripremam za neočekivano napetu završnicu prvenstva, u misli prizivam nedjeljno poslijepodne, pogodak Stevena Pienaara i sliku rastrojenog novinara u crvenom dresu koji dvoji hoće li kroz prozor baciti sebe, člana obitelji, mačka Juricu ili komad namještaja.

Srećom, tek koju sekundu prije nego ću vlastitoga brata ispustiti u bezdan, već na izmaku snaga zastao sam i predomislio se. Podigao sam pogled prema tmurnim oblacima, prema dalekim sazviježđima drsko podigao dva srednja prsta i pustio prkosni glas protiv međugalaktičke tiranije. Predaje nema, do kraja sezone neće doći do smjene na vrhu ljestvice, a Manchester United će osvojiti 20. naslov prvaka.

Svemire, na tebi je red. Daj sve od sebe, prokletniče. I dokrajči me ako možeš.

Derbi stoljeća

Osim očitog animoziteta i napetosti koja vlada između vašeg sirotog kolumniste i svemirskog autoriteta zaduženog za ravnotežu, niti hrvatski nogometni reprezentativci nemaju previše razumijevanja za ambicije, želje i zamolbe Engleskog pacijenta. Nakon što je Ivica Olić u dva navrata krajem ožujka i početkom travnja 2010. godine slomio već ionako karambolirano srce potpisnika ovih redaka, to isto u samo jednoj je utakmici pošlo za rukom i Nikici Jelaviću.

Nekadašnji napadač Glasgow Rangersa, a sada heroj Evertona, nije prozborio niti riječ zahvale dok sam ga na ovome istom mjestu iskreno hvalio i proricao kako je Everton vrlo vjerojatno pronašao toliko željenog golgetera. Mogao je Jelavić namignuti u mome smjeru i u znak poštovanja i zahvale na samo 90 minuta ohladiti svoje oružje, pa od sljedećega kola nastaviti gdje je stao, no umjesto toga, s dva je sjajna pogotka odlučio sabotirati Unitedov pohod na 20. naslov prvaka i neutralnom nogometnom puku servirati utakmicu od koje već sada rastu zazubice.

I dok sudac Andre Marriner na spomen derbija guta tablete za smirenje, jer utakmica koja nije trebala odlučivati ni o čemu odjednom je doživjela preobražaj u najvažniji gradski derbi u proteklih pola stoljeća (Andre, nema pritiska), od užasa se za glavu hvataju i urednici svih hrvatskih televizijskih kuća s nacionalnom koncesijom.

Naime, zbog tučnjave gradskih rivala na Etihadu sljedećeg će se ponedjeljka tek malobrojni odlučiti na opipavanje pulsa Hrvatske s Branimirom Bilićem, nitko neće mariti o Larinu izboru, a niti hvalevrijedan projekt RTL-a koji je na nekoliko mjeseci čitavu regiju uspio očistiti od posvuduša, sponzoruša, besposličara i ostalih niškoristi te ih baciti na pusti otok, ovoga puta neće polučiti željenu gledanost.

Sve će oči, dame i gospodo, željele one to ili ne, biti usmjerene ka polumilijunskom gradu na sjeverozapadu Engleske, gdje bi Manchester City i Manchester United u međusobnom ogledu mogli doći do sporazuma o tome tko više zaslužuje naslov engleskog prvaka.

Ne predstavlja li vam sve to dovoljno napetu najavu za jednu od najvažnijih utakmica Premier lige od njena postanka i poželite li dodatno začiniti derbi kojeg i Alex Ferguson najavljuje kao najveći u "njegovo doba", nemojte se obratiti menadžeru Manchester Cityja Robertu Manciniju.

Naime, Talijan se i dalje svim silama trudi tupom stranom alatke prepiliti stablo i uvjeriti novinare kako njegova momčad i dalje nema izgleda osvojiti naslov prvaka, iako se naizgled nedostižna prednost gradskoga im rivala u samo desetak dana uspjela istopiti s osam na samo tri pišljiva i posve realno dostižna boda.

"Nemamo više izgleda, Manchester United će osvojiti naslov, nakon derbija imaju laku utakmicu", ispalio je sada već u uobičajenom stilu Mancini, a pitate li se na koju to laku utakmicu cilja, riječ je o gostovanju Swanseaja na Old Traffordu. Istog onog Swanseaja koji je prije nekoliko kola svladao upravo – Manchester City.

Ne znam ponavlja li Mancini istu priču i u svlačionici dok svoje pulene priprema za najvažniju utakmicu sezone, no naznaku potpunog rasula i pobune u redovima drugoplasirane momčadi prvenstva daje i izjava Joea Harta koji se drsko usprotivio prognozi svoga menadžera najavom kako će City ipak dati sve od sebe kako bi dobio United i osvojio naslov prvaka.

Mancinijevom lažnom pesimizmu usprkos, s popriličnom sigurnošću možemo zaključiti kako ćemo u sljedećem kolu svjedočiti ogledu koji jamačno neće završiti rezultatom 0:0. Isključite mobitele i fiksne telefone, spustite rolete i navucite zavjese, nahranite djecu i kućne ljubimce i pospremite ih na počinak, a dvosatnu šutnju djevojaka, supruga ili punica koje možebitno ne zanima nogomet osigurajte cvjetnim aranžmanom ili lažnim obećanjem. Tek tada sjednite pred televizor i uživajte.

Ponedjeljak. 21 sat. Etihad.

Zzzzzzz

Arsenal je u subotnjem derbiju 35. kola na svom Emiratesu dočekao Chelsea i diktirao ritam početkom prvoga dijela, kada je uspio doći i do prve pril…

… Zzzzzzzzzz…

Chelsea se u poprilično izmijenjenom sastavu orijentirao prije svega na obrambene zadaće, strpljivo čekajući pril…

… Zzzzzzzzzzz…

Možda najbliže pogotku bio je Robin van Persie koji je krajem utakmice zakomplicirao situaciju u šesnaester…

… Zzzzzzzzzzz…

Premda je po imenima suparnika i značaju slovila kao derbi i obećavala brda i doline, u najdosadnijoj utakmici kola Arsenal i Chelsea podijelili su bodove istim rezultatom kojim su utakmicu i započeli, natjeravši svakoga tko joj je nesrećom svjedočio da preispita prioritete i dobro razmisli prije nego svoje vrijeme ponovno potrati na nogomet.

Ogled kojeg je najbolje opisati kao nogometni zločin protiv čovječnosti mogao bi se zapeći na kakav DVD i prodavati kao uspavanka za mališane, a svakome tko je do kraja ovoga ćorka uspio ostati pri svijesti odajem počast i dodjeljujem odlikovanje Velereda Engleskog pacijenta s lentom i šupljom nogometnom loptom.

Uvjeren sam kako bi oba kluba svojim navijačima uštedjela značajnu količinu živaca i vremena da su se uoči utakmice jednostavno dogovorili oko rezultata, sačuvali energiju i u džep pospremili po bod, a svima na Emiratesu vratili teško stečen novac potrošen u zabludi da će dvije velike momčadi u iznimno bitnoj utakmici zapravo igrati nogomet.

Nakon utakmice koju je sramota tako i nazvati, jer sam pojam podrazumijeva da su se najmanje dva takmaca nadmetala oko krajnjega ishoda, Arsene Wenger priznao je svoje iznenađenje obrambenom taktikom i manjkom Chelseajevih ambicija u napadu, što jasno govori kako za vrijeme prošlotjedne utakmice s Barcelonom nije bio u blizini televizora, niti je računao na to da njegove gradske rivale čeka i uzvrat.

A kad već spominjemo Barcelonu, bilo bi iznimno nepošteno prema navijačima Chelseaja da im svi zajedno ne čestitamo plasman u finale Lige prvaka, gdje će braniti čast ove sezone teško izranjavanog engleskog nogometa. Momčad Roberta di Mattea imat će u Münchenu priliku Londonu darovati prvi trofej pobjednika Lige prvaka, čime bi glavni grad Engleske ujedno postao tek šesti europski glavni grad (uz Madrid, Amsterdam, Lisabon, Bukurešt i Beograd) koji se može pohvaliti tim uspjehom.

Chelsea je u dvije utakmice pokazao kako se Barcelonu može obuzdati, makar za to bila potrebna revolucionarna taktička formacija 9-1, a u uzvratu nakon crvenog kartona i njena nešto zatvorenija inačica, 9-0. Roberto di Matteo nije se plašio isprobati nešto novo, pa je autoprijevoznik sa Stamford Bridgea pred svoj šesnaesterac parkirao ne autobus, već čitav vozni park i kotrljao ga lijevo-desno do isteka svih 180 minuta. Rezultat: obrambeni bedem koji poziva suzu radosnicu na oko svakog talijanskog stratega i sredstvo koje opravdava cilj, barem ako ste navijač Chelseaja žedan osvete.

Mnogo bi se slova dalo napisati o spomenutom sredstvu i bez obzira zauzeo stranu Chelseajeve destrukcije ili nepostojanja Barceloninog plana B, na sebe bih navukao navijački gnjev. Kako Ligi prvaka i inače nije mjesto u ovoj kolumni, našao sam solomonsko rješenje koje čuva moje zdravlje i integritet: analizu utakmice prepustit ću nekome drugome.

Reći ću tek kako je Chelsea minhensko finale skupo platio, pa će na Allianz Areni biti bez sinoćnjeg strijelca Ramiresa, bez Branislava Ivanovića i Raula Meirelesa, ali i bez Johna Terryja koji je po tko zna koji put pokazao da mu razmišljanje i nije jača strana. Što je točno želio dokazati prekršajem na igraču bez lopte, još dugo će se pitati Di Matteo i ostatak londonskog društva, no navijači Chelseaja mogu se tješiti time što u Münchenu neće imati prilike promašiti jedanaesterac.

Dok slave pobjedu nad još uvijek aktualnim europskim prvakom i čekaju ime svoga protivnika, igrači Chelseaja mogu pakirati stvari i trpati ih u autobus kojeg će parkirati pred šesnaestercem na travnjaku Allianz Arene. Premda im odredište nije Beograd i ne koriste usluge firme Krstić, danas svakako znaju tko to tamo pjeva.

Vozi, Miško!

Svračja posla

Stanimo, ipak, na trenutak na loptu i zajednički dođimo do zaključka kako se na lopti ne može dugo stajati. Premda će vas mnogi tijekom sljedećih nekoliko dana pokušavati uvjeriti kako će baš sudar na Etihadu odlučiti engleskog prvaka, u rijetkim trenucima trezvenog razmišljanja skloniji sam opciji kako će još puno toga biti rečeno u posljednja dva kola sezone.

Dok Manchester United i u slučaju poraza na Etihadu i gubitka prvoga mjesta čeka "lak zalogaj" po imenu Swansea, te neugodno gostovanje u Sunderlandu, teško je oteti se dojmu da bi odluku o prvaku mogao donijeti ogled Newcastlea i Manchester Cityja na St. James Parku, ogled iz kojeg trenutno drugoplasirana momčad prvenstva, bez obzira na ishod derbija, jednostavno mora odnijeti sva tri boda.

To nipošto neće biti lako jer Newcastle trenutno i bez lažnog pretjerivanja igra vjerojatno i najljepši nogomet u Premier ligi. Iz četverolista kojeg čine Arsenal, Newcastle, Tottenham i Chelsea, gledajući trenutnu formu Svrake su najizgledniji kandidat za jedno od mjesta koje vodi u Ligu prvaka, iako spomenutim pretendentima svakako nije pomogao Chelseajev plasman u finale toga natjecanja.

Naime, osvoji li londonska momčad naslov europskog prvaka, automatski će izboriti priliku braniti taj naslov i sljedeće sezone, ali na račun četvrtoplasirane momčadi prvenstva. Posve je moguć, dakle, scenarij prema kojemu u Ligu prvaka odlaze tek tri prvoplasirane momčadi umjesto uobičajene četiri.

Bilo kako bilo, zaista je impresivan način na koji se Newcastle proteklog vikenda obračunao s uvijek neugodnim Stoke Cityjem, kojeg bi Roberto Mancini usprkos posrtanju na Britanniji vjerojatno također nazvao lakim protivnikom. Način na koji Yohan Cabaye, Hatem ben Arfa, Demba Ba i Papiss Cissé zajednički dišu i slamaju protivničke obrane svakako je zalog za svijetlu budućnost, ali i budućnost koju Newcastle neće imati ne uspije li se plasirati u Ligu prvaka.

Naime, poput mnogih drugih engleskih klubova Newcastle spada u kategoriju onih koji nakon sezone iznad svih očekivanja moraju strepiti od raspada momčadi i rasprodaje u klubove puno dubljeg džepa i bogatijih vitrina u kojima se čuvaju trofeji. Kemiju koju su među sobom razvili spomenuti Cabaye, Ben Arfa, Ba i Cissé bilo bi doista šteta narušiti, no ne uspije li se Newcastle plasirati u Ligu prvaka, zov uspješnijih i bogatijih klubova za neke gore navedene pojedince iz formule uspješnosti ovo bi mogla biti posljednja sezona u crno-bijelom dresu.

Premda menadžer Alan Pardew i igrači Newcastlea u izjavama za medije ne trče pred rudo i uvjeravaju nas kako je Europska liga sasvim dovoljna nagrada za odličnu sezonu, teško je vjerovati da nisu svjesni navedene činjenice i da polufinalne utakmice Lige prvaka ne ispraćaju maštajući o tome kako bi se u istome društvu sljedeće sezone mogli naći i oni.

Kad ne ide, ne ide

Podalje od narkoleptičnih zbivanja na Emiratesu i daleko većih uzbuđenja na Nou Campu i St. James Parku, Roy Hodgson je dokazao kako ipak može biti uspješan na Anfieldu i doživjeti aplauz s Kopa. Doduše, simpatije i dobrodošlicu dobio je prije početka utakmice, a raspoloženje je potom naglo splasnulo jer West Bromwich Albion je s Anfielda odnio sva tri boda.

Mogli bismo ovdje sjediti i zgražati se nad neuspjehom Liverpoola te podizati u nebesa Hodgsona i Baggiese, kad ne bismo bili svjesni činjenice da su Redsi ove sezone iznimno gostoljubiva momčad. Od 17 momčadi koje su u dosadašnjem tijeku prvenstva doputovale na Anfield, Liverpool ih je uspio pobijediti samo pet i osvojiti manje od polovice ponuđenih mu bodova.

Prema starom dobrom običaju Liverpool je i u ovoj utakmici promašio 474 prilike prije nego su mu igrači West Bromwich Albiona, po uzoru na Chelsea iz ogleda s Barcelonom, prezentirali kako je pogodak moguće postići i iz samo jedne. Kako je na svježu ranu uvijek dobro baciti malo soli, dodat ćemo da je domaćinu uspjelo još dvaput pogoditi okvir gola i natjerati u pogon naš poznati semafor.

Slika 1 od 1.

Na kraju, dozvolite mi kratak, ali emotivan intermezzo tijekom kojega ću iskoristiti priliku da iz kuta svoga oka niz obraz pustim suzu za stradanja nogometnog kluba Wolverhampton, istinskih heroja engleske Premier lige na čijim se leđima prebila sva nepravda i prevrtljivost modernog nogometa.

Dok smo Vukove po završetku drugoga kola nosili na ramenima, podizali u nebesa i proricali im osvajanje naslova prvaka, ni slutili nismo da ćemo se tri kola prije kraja sezone od njih i oprostiti. Neobjašnjiv pad forme u razdoblju između drugoga i 35. kola pokazao se ključnim u utrci za naslov, ali i u utrci za opstanak u prvoligaškom društvu.

Koristim stoga priliku, ali i činjenicu da je ovo moja kolumna, kako bih Wolverhamptonu zahvalio na silnom, makar posve uzaludnom trudu. Svojim prezimenjacima želim brz povratak u najviši razred engleskog nogometa uz, nadam se, neko novo klupsko vodstvo koje u ključnom trenutku neće donijeti posve destruktivnu odluku o smjeni trenera, pa na klupu postaviti čovjeka bez sekunde menadžerskog iskustva.

Sudačka nadoknada

Kao i svaki prosječni ljubitelj nogometa koji je dobar dio svoga života potratio na praćenje 22 (pre)dobro plaćena pojedinca kako guraju loptu i pokušavaju je smjestiti u za to predviđen okvir, pretpostavljam da ste uvjereni kako ste u nogometu vidjeli baš sve što se vidjeti može i kako vas baš ništa ne može iznenaditi.

Tijekom svoga gledateljskog (ili igračkog, pa i sudačkog) staža svjedočili ste pogocima glavom, pogocima lijevom i desnom nogom, pogocima bubregom ili plućnim krilom u režiji Pippa Inzaghija, pogocima rukom iz riznice Diega Maradone, smiješnim i tragičnim autogolovima, pogibeljnim i bezazlenim prekršajima, žutim i crvenim kartonima. Vidjeli ste krv, znoj i suze na licima navijača i nogometaša i osjećate se spremni kazati kako nogomet više ne može ponuditi ništa što već niste vidjeli.

Sličnoga mišljenja bio je i Engleski pacijent dok u susretu Blackburna i Norwicha nije svjedočio dosad nezabilježenim dvonožnim škaricama Aiyegbenija Yakubua.

O izgledima Newcastlea da sljedeće sezone igra Ligu prvaka već sam pisao u ovoj i prethodnim kolumnama, a navijači Svraka svjesni su kako svjedoče možda i povijesnim trenucima svoga kluba, koji bi ulaskom u europsku elitu mogao trasirati put prema još svjetlijoj budućnosti. Mnogi simpatizeri crno-bijeloga kluba stoga ne žele propustiti niti sekundu napete završnice sezone, pa zanemaruju poslovne i bračne obveze, zaboravljaju pokupiti djecu iz škole, zaliti cvijeće ili nahraniti kućne ljubimce.

Možda najdalje od svih otišao je ovaj novokomponirani bračni par koji je u subotu u 11 sati pred matičarom jedno drugome obećao vjernost u dobru i zlu, da bi samo nekoliko sati kasnije, još uvijek u svečanoj odjeći, svjedočili pobjedi Newcastlea nad Stoke Cityjem. Odanost klubu bez premca, reći ćete, no iz kratkog video zapisa teško se oteti dojmu da mladoženja zbivanja na travnjaku prati sa znatno više entuzijazma, dok se izabranica njegova srca pita je li brak krenuo nizbrdo već s prvim korakom.

U dobru i zlu, osim kad igra Newcastle. Budućem prvorođenom djetetu savjetujem da svoj dolazak na svijet uskladi s rasporedom utakmica nogometnog kluba Newcastle.

Inače, ako niste prespavali proteklih nekoliko mjeseci vjerojatno vam je poznato da Papiss Cissé trenutno uživa u statusu prve zvijezde Newcastlea. Senegalac koji zabija pogodak svakih 67,8 minuta (za usporedbu, Thierry Henry ih je zabijao svakih 121 minutu, Ruud van Nistelrooy svakih 128, a Robin van Persie svakih 140) očito nije naviknut na takvu medijsku eksponiranost, pa ni slutio nije da će jednostavnim odlaskom na šišanje prouzročiti blokadu jedne gradske ulice.

Brojni su se obožavatelji sjatili oko frizerskoga salona kako bi se fotografirali sa svojim miljenikom ili ugrabili prigodan autogram, što je mnogima od njih i pošlo za rukom. Nešto je ipak tako pogrešno u dječjim glasovima koji opetovano i oduševljeno ponavljaju Senegalčevo prezime.

Kakva bi to kolumna bila kada bismo propustili spomenuti Luisa Suareza? Napadač Liverpoola silno se naljutio na odluku pomoćnoga suca, koji se usudio mahnuti zastavicom i glavnome sucu signalizirati prekršaj. Koncentracija nakupljenog gnjeva i bijesa iznenadila je i samog urugvajskog reprezentativca, koji je od siline vlastite reakcije izgubio ravnotežu i složio se na tlo.

Kako u svoj sili promašenih prognoza i pogrešnih procjena zakon velikih brojeva kad-tad mora stupiti na snagu, a i ćorave kokoši ponekad ubodu zrno, tako i Engleski pacijent s vremena na vrijeme ipak uspijeva pogoditi i predvidjeti poneki ishod. Prošloga sam tjedna tako kazao kako bi po mojoj procjeni Robin van Persie trebao i morao biti proglašen najboljim igračem sezone, što se ovoga vikenda napokon i ostvarilo.

Nizozemac je u izboru Udruge profesionalnih nogometaša, dakle samih igrača, kolega i suparnika na nogometnom travnjaku, za nestvarno efikasnu sezonu i izvlačenje Arsenala iz gliba dubine Marijanske brazde odabran za najboljeg igrača sezone, a mi ćemo mu odati počast kratkom zbirkom slikopisnih uradaka iz sezone na izmaku.

Budući da je najmanje deset sjajnih pogodaka postignutih u 35. kolu nemoguće uvrstiti u ljestvicu od najboljih pet, ovoga ćete tjedna ostati zakinuti za neke istinske bisere, no to samo znači da su u konačnom izboru završili upravo oni koji to najviše i zaslužuju.

Prijateljski pozdrav do sljedećeg izdanja Engleskog pacijenta, čiji će ton i raspoloženje u značajnoj mjeri ovisiti o ishodu derbija na Etihadu. Ne želite li se sljedeće srijede probijati kroz paragrafe ispunjene depresijom i pesimizmom, pokažite solidarnost i visoko podignutim srednjim prstom u smjeru Svemira pošaljite nedvosmislenu poruku.

Premier liga

1Manchester City 614:6+814
2Arsenal 612:5+714
3Chelsea 615:7+813
4Liverpool 510:1+912
5Aston Villa 510:7+312
6Fulham 68:5+311
7Newcastle 68:7+111
8Brighton & Hove 610:8+29
9Nottingham Forest 66:5+19
10Tottenham 59:5+47
11Manchester United 55:507
12Brentford 68:10-27
13Bournemouth 55:8-35
14West Ham  66:10-45
15Everton 67:15-84
16Leicester City 68:12-43
17Crystal Palace 65:9-43
18Ipswich 53:8-53
19Southampton 52:9-71
20Wolverhampton 55:14-91

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Premier liga

1Manchester City 614:6+814
2Arsenal 612:5+714
3Chelsea 615:7+813
4Liverpool 510:1+912
5Aston Villa 510:7+312
6Fulham 68:5+311
7Newcastle 68:7+111
8Brighton & Hove 610:8+29
9Nottingham Forest 66:5+19
10Tottenham 59:5+47
11Manchester United 55:507
12Brentford 68:10-27
13Bournemouth 55:8-35
14West Ham  66:10-45
15Everton 67:15-84
16Leicester City 68:12-43
17Crystal Palace 65:9-43
18Ipswich 53:8-53
19Southampton 52:9-71
20Wolverhampton 55:14-91

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • bolan28.04.2012. u 18:58
    Normalno, čim ga je Pacijent ovoliko hvalio, Newcastle 4:0 izgubio.
    bolan
  • Obrisan korisnik27.04.2012. u 11:40
    Ako si čitao temu engleske lige mogao si vidjet da sam oštro protiv bilo kakvih simulacija kojih osuđujem, pa tako i Youngova. Ne želim da momčad za koju navijam (ili simpatiziram kako hoćete) profitira sudačkim pogreškama, a još manje protivnik.
    Obrisan korisnik
  • radigosa26.04.2012. u 22:27
    Vrhunski pacijent. Još kada bi se u top 5 golova vratila glazbena podloga http://www.youtube.com/watch?v=KlyXNRrsk4A&feature=endscreen&NR=1. Ali to je samo moje skromno mišljenje.
    radigosa
  • Obrisan korisnik25.04.2012. u 20:28
    najjaca kolumna ikad, cim sam vidio da je pacijent napisao da na derbiju jamacno nece biti 0-0 i ja sam pomislio ''ova tekma mora zavrsit 0-0''
    Obrisan korisnik
  • Pope John Paul II25.04.2012. u 19:49
    "a niti hvalevrijedan projekt RTL-a koji je na nekoliko mjeseci čitavu regiju uspio očistiti od posvuduša, sponzoruša, besposličara i ostalih niškoristi te ih baciti na pusti otok, ovoga puta neće polučiti željenu gledanost." Svaka čast care, dijelim tvoje mišljenje. Samo, što se tiče ovog tvog... [više na forumu]
    Pope John Paul II