'Ko igra za raju i zanemaruje taktiku…

Zovite to karma, usud, sudba ili kob. Zovite to tek spletom neočekivanih i ničim predvidivih okolnosti, no taj prohladni 12. veljače 2011. godine nije bio njegov dan. Čepovi na kopačkama nisu izdržali promjenu smjera, stopalo je proklizalo na obilno nakvašenom travnjaku Old Trafforda i otvorilo vrata milijunu decibela s tribina.

Četrnaest i pol mjeseci Vincent Kompany živio je sa slikom čovjeka koji gotovo na dohvat ruke, a opet nedostižan i dalek, prkosi sili gravitacije i pred njegovim očima postiže pogodak sezone. Pogodak karijere. Četiri stotine četrdeset i četiri noći u sklopljenim je kapcima prije dolaska sna na oko tražio odgovor na pitanje što bi se dogodilo da je uspio barem na djelić sekunde zasmetati nemilosrdnom egzekutoru.

Posljednjeg dana travnja 2012. godine, oko 21 sat i 45 minuta, Vincent Kompany stajao je u šesnaestercu Manchester Uniteda i gledao u tu prokletu loptu, po ničemu različitu od tisuća prethodnih koje je nosom iskusnoga stopera nanjušio, pravilnim postavljanjem i filigranskom točnošću naciljao, te odlučnim trzajem glavom dohvatio prije protivnika.

"Znam da su predviđanja često kriva, ali sjećam se kako mi je netko prije utakmice poslao poruku da ću baš ja postići pobjedonosni pogodak. Mislio sam da je lud."

Zovite to karma, usud, sudba ili kob. Zovite to tek spletom neočekivanih i ničim predvidivih okolnosti, ali Vincent Kompany dočekao je svoj dan. Čepovi na njegovim kopačkama ovoga su se puta sljubili s travnatim tlom, a trenutak kasnije ponovno je jedan čovjek prkosio gravitaciji.

No ovoga je puta nosio svijetloplavi dres.

'Ko igra za raju…

Da ste se kojim slučajem, ili pak slijedom događaja kojih se zbog koncentracije maligana u krvotoku jednostavno ne sjećate, u ponedjeljak našli u svemirskom brodu koji plovi iznad Zemljine sjeverne hemisfere i da ste kroz prozor bacili oko ka plavom planetu, ugledali biste derbi tako velik da se poput Kineskoga zida može zamijetiti iz svemira. U redu, Kineski se zid suprotno uvriježenim tvrdnjama zapravo ne može vidjeti iz svemira, no otkad je laž zabranjena u promociji i marketingu?

Da promocija i marketing često nemaju veze s proizvodom kojeg reklamiraju i sami ste se mogli uvjeriti ako vam je u supermarketu ikad za oko zapela kakva ambalaža s lijepom slikom savršeno spravljenog gotovog jela, koje potom na domaćoj trpezi izgleda poput pregaženog tvora na autocesti, ili ako ste povjerovali medijskoj pompi da će derbi grada Manchestera biti najveća utakmica u posljednjih pedeset godina.

Dok kategorički ignoriram vaše tvrdnje da sam utakmicu i sam tako najavljivao, pa jedan podnaslov čak imenovao "Derbijem stoljeća", konstatirat ću kako je britanski El Clasico opravdao sva očekivanja. Naravno, pod uvjetom da su vaša očekivanja uključivala tvrd, nervozan i slabo atraktivan derbi odlučen tek jednim pogotkom i začinjen kukavičkom igrom donedavnog favorita za naslov prvaka, koji je u najvažnijoj utakmici sezone uspio taktički "prdnuti u rosu".

I pod uvjetom da ste navijač Manchester Cityja.

Ako ste pak prokleti ljubavlju prema crvenoj boji (pri čemu izraz "prokleti" valja uzeti sa zrnom soli s obzirom na ishode sezona u proteklih 20 godina, no povlađujte mi barem ovaj put), u ponedjeljak smo navečer jamačno dijelili mnoge dvojbe. Tupoga pogleda usmjerenog ka televizijskom ekranu vjerojatno ste zajedno sa mnom zdvajali oko koje ćete se stvari prve uhvatiti za glavu: upitnog izbora igrača, kukavičkog rasporeda istih na bojnome polju ili pak veznoga reda od stotinu i pet godina. Kumulativno.

Jednostavno je nevjerojatno u kojoj je mjeri Alex Ferguson u tako važnoj, ključnoj utakmici sezone, precijenio domete pojedinih stanovnika svoje svlačionice koji ionako, stavimo ovdje ruku na srce i priznajmo, već dvije uzastopne sezone uspješno igraju iznad svojih realnih mogućnosti i prkose prognozama o kraju jedne ere.

Dodamo li promašenom i zaista teško shvatljivom izboru igrača i taktički debakl koji je uslijedio, zaista nije teško shvatiti zašto je Manchester United najvažniju utakmicu sezone završio bez udarca u okvir gola i bez ijedne izgledne, a kamoli stopostotne prilike. Jednako tako, nije teško shvatiti zašto je Kompany pobjegao baš Chrisu Smallingu, igraču kojega Ferguson od dolaska iz Fulhama koristi kao desnoga beka, nomadski seli po pozicijama i potrebi, da bi ga u najvažnijem susretu sezone instalirao kao stopera, i to s valjda 30 minuta odigranih u paru s Riom Ferdinandom (podatak podliježe kritici, nije provjeren i baš me briga).

Ako se za glavu niste uhvatili iz gore navedenih razloga, uzdah nevjerice moralo vam je izmamiti uvrštenje Ji-Sung Parka, igrača koji će uvijek pošteno dati sve od sebe, ali igrača koji je ove sezone započeo valjda jednu utakmicu (podatak također podliježe kritici, nije provjeren i opet me nije briga). Taj i takav Ji-Sung Park, kojemu su mediji ni krivome ni dužnome na temelju određenih statističkih podataka prišili etiketu "igrača za velike utakmice", trebao je poslužiti kao vjerni vojnik, kamikaza koja će silnom trkom smetati Cityju, a na kraju je najviše smetao - Unitedu.

Mogli ste se, da ste htjeli, za glavu hvatati i zbog usamljenog, izoliranog i beskorisnog Waynea Rooneyja, koji nikada nije dobro funkcionirao kao usamljeni napadač, a mogli ste se gubiti u potrazi za logičkim korijenima odluke da valjda prvi put u sezoni (podatak podliježe bla bla…) od prve minute zajedno zaigraju Paul Scholes i Ryan Giggs.

Ako vam ni nakon toga nije bilo dovoljno dvojbi, trojbi i višebrojbi (znam, automatski ispravljaču pravopisa, da ovo zapravo nije riječ), morali ste se zapitati kako je moguće da u utakmici koja možebitno čini razliku između prvaka i viceprvaka Antonio Valencia, čovjek koji je u proljetnoj polusezoni stvorio najviše prilika pred protivničkim vratima i jedno od ponajboljih svjetskih krila, sjedi na klupi do 78. minute.

Roberto Mancini nadmudrio je Alexa Fergusona taktičkom i psihološkom pripremom, ali i volumenom cojonesa jer usprkos jezičnoj barijeri i činjenici da je na Otoku još uvijek relativno nov, nije se želio povući ni kada je na njega gotovo fizički nasrnuo najdugovječniji menadžer britanskog nogometa. Dapače, uzvratio je i dobio dodatne poene.

Međutim, tek su početnih petnaestak minuta zapravo pokazali u kojoj je mjeri Ferguson "promašio ceo fudbal". Jer čak i takva iznimno napadački postavljena družina Cityjevih igrača u početnih je pola sata prekomjerno poštivala Unitedovo ime i samo zahvaljujući vlastitoj nervozi djelovala sterilno i nemoćno. Jednom kad su shvatili da je branitelj naslova na Etihad došao kurvinski čuvati nulu, pobjednik je mogao biti samo jedan.

Odvjetnički timovi mogli bi u obranu Fergusona iznaći ponešto argumenata i kazati kako su dvije momčadi na početku utakmice imale različite ciljeve i povoljne ishode, mogli bi spomenuti da je Ferguson pribjegao taktici kojom se godinu dana ranije dokopao finala Lige prvaka, mogli bi tvrditi da je jednostavno slijepo vjerovao u kontroliranje momčadi koja je na domaćem terenu uspjela ispustiti samo dva boda. Nitko od njih, međutim, ne bi imao odgovor na kukavički pristup, tako neprimjeren svemu čime se ponosi prosječan navijač Uniteda.

"Ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku", mudre su riječi Nele Karajlića. United je u ponedjeljak zanemario taktiku, a nije igrao niti za raju.

I zbog toga je grubo i zasluženo kažnjen.

Svemir je čuo nemir

Ako ste očekivali da će Roberto Mancini nakon pobjede nad izravnim rivalom u utrci za naslov prvaka, nakon ponovnog preuzimanja prvoga mjesta i stizanja čak osam bodova zaostatka povjerovati u mogućnosti svoje momčadi, tada ste se grubo prevarili. Talijan je nakon utakmice još jednom ponovio kako uloga favorita i dalje pripada Manchester Unitedu jer ga u završna dva kola čekaju lake utakmice.

Kako smo konstatirali proteklog tjedna, utrka za naslov doista nije riješena i vjerojatno će trajati do posljednjeg ovosezonskog kola, no dvojbe oko favorita više ne bi smjelo biti. Manchester City u protekle 44 godine vjerojatno nije imao bolju priliku prekinuti taj dugotrajan niz i ponovno se naći na vrhu prvenstvene ljestvice, a za to će mu trebati pobjede nad Newcastleom i Queens Park Rangersima.

Svemir je dakle poslušao moj izazov iz prethodne kolumne, zamijetio moj pozdrav s dva visoko uzdignuta srednja prsta, i ispunio mi želju da me dokrajči ako može. Pokazalo se da može. Kako jedna nevolja nikada ne dolazi sama, Svemir je odlučio dodatno učvrstiti svoj autoritet nad mojim slabašnim i ranjivim bićem. Kako? Gaženjem i sramotom Newcastlea u Wiganu, istog onog Newcastlea od kojeg od ponedjeljka na koljenima pokušavam izmoliti barem bod protiv Cityja.

Nevjerojatnom lakoćom pobjeđivanja Wigan je nastavio rušiti sve pred sobom i lavinom koja je već progutala Liverpool, Stoke City, Manchester United i Arsenal pregazio i momčad koja se do ovoga kola mogla pohvaliti najboljom trenutnom formom, ali i momčad koja je imala tu nesreću da joj posvetim odlomak u protekloj kolumni.

Ostane li Wigan u Premier ligi, bit će to pothvat vrijedan dubokog naklona, no do raspetljavanja gordijskog čvora na dnu ljestvice proći će još najmanje 180 minuta. U najgoroj situaciji su Blackburn, Bolton i Queens Park Rangers, trojac iz kojega Blackburnu vjerojatno nema spasa, a Queens Park Rangersima bi možda i bilo da ih u posljednjem kolu ne čeka gostovanje na Etihadu.

Opasnoj zoni nakon ovoga se vikenda definitivno priključila i Aston Villa, koja je 16. put (šesnaesti put!) ove sezone uspjela utakmicu okončati remijem. Taj bi se bod mogao pokazati ključnim, a pokaže li se pak nedovoljnim Alex McLeish će se upisati u povijest kao čovjek kojemu je uspjelo od Birminghama kao grada s dva prvoligaša stvoriti grad s nijednim.

Tko bi gori, sad je doli, a tko doli gori ustaje

Citiranjem Gundulića u podnaslovu vjerojatno ispadam pametniji i načitaniji nego što doista jesam, no u ovom slučaju stih se savršeno može primijeniti na zbivanja u Premier ligi. Klub koji smo ove sezone najmanje kritizirali i već mu bili spremni ugravirati ime na trofej namijenjen prvaku mogao bi i vjerojatno će ostati bez ijednog komada srebrnine, a klubovi i pojedinci koje smo sustavno ismijavali i nazivali pogrdnim imenima sezonu bi mogli završiti šampanjcem i konfetima.

Uzmimo samo primjer Liverpoola, čije su sposobnosti pogađanja vratnica zakucale i na vrata Guinnessove knjige rekorda. Redsi su jedan trofej već pospremili u riznicu, a do kraja sezone mogli bi i drugi te, usprkos kroničnoj neefikasnosti i činjenici da su bliže sredini ljestvice nego njenom vrhu, zapečatiti godinu i proglasiti je uspješnom.

Kad smo se tome najmanje nadali, Liverpool je uoči finala kupa ovladao sposobnostima pogađanja mreže i iz Norwicha se vratio pjevajući, zaoštrivši usput i bitku za najljepši pogodak sezone, o kojemu ćemo kasnije, u topu 5. Ipak, kako se starih navika najteže riješiti, i ovoga su se puta sjetili stare prijateljice vratnice i aktivirali semafor.

Slična sudba veći je dio sezone pratila i Chelsea. Mučili su se plavi iz Londona s Andreom Villas-Boasom, a i on s njima, no kad su jedni drugima napokon rekli zbogom sunce je zasjalo ponad Stamford Bridgea, a Roberto di Matteo pokazao da možda nije dovoljno dobar za West Bromwich Albion, ali je zato poklon s neba Romanu Abramoviču.

Doduše, još uvijek nije poznato hoće li Talijan na kraju sezone dobiti stalan posao. Osvoji li Ligu prvaka, jamačno hoće, no uspije li Bayern naći rješenja za parkiralište "firme Krstić", krenut će potjera za boljim rješenjem, kako to već u Chelseaju nerijetko biva.

U međuvremenu, u plavome dresu sve je ugodnije čak i Fernandu Torresu. Nakon pogotka Barceloni, od šest komada koje je Chelsea utrpao QPR-u plavokosi je Španjolac ugrabio čak tri i upisao svoj prvi hat-trick u plavome dresu. Računate li svaki pogodak po srednjem tečaju od 12,5 milijuna funti, Torres se s četiri pogotka u samo nekoliko dana – isplatio.

S druge strane, Rangersi će možda i preboljeti ispadanje u drugoligaško društvo, zacijelit će i rane zbog angažiranja Marka Hughesa kao menadžera, no klupske bi temelje moglo ozbiljno uzdrmati saznanje da su u 90 minuta od Fernanda Torresa uspjeli primiti jednak broj pogodaka koliko svi klubovi Premier lige u gotovo cijeloj jednoj sezoni.

God save Roy Hodgson

Kad smo se već dohvatili tektonskih poremećaja koji drmaju temeljima i prijete urušavanjem i ostalim neželjenim posljedicama, gotovo u sjeni "veličanstvenog derbija stoljeća" medijske su kuće ostale šokirane viješću da Engleski nogometni savez i Roy Hodgson razgovaraju o preuzimanju svetinje svakog pravog Engleza.

Ne, neće Savez i Hodgson zajednički otvoriti zalogajnicu u kojoj će posluživati pečena jaja, kobasicu, slaninu i grah, već su potpisali ugovor koji sadašnjeg menadžera West Bromwich Albiona obvezuje da na Europskom prvenstvu koje samo što nije počelo osvoji najmanje prvo mjesto.

Nakon kolektivnog trpanja tableta pod dugačke i otrovne medijske jezike, oporavljene od prvobitna šoka novinarske su se snage dale u potjeru za odgovorom na pitanje kako se Savez usuđuje ignorirati tisuće ispisanih i već objavljenih redaka u kojima je dužnost engleskog izbornika već odavno dodijeljena Harryju Redknappu.

Znate, nemaju novinari ništa protiv Roya Hodgsona. Pristojan je to stariji gospodin bogata trenerskog iskustva, čija je specijalnost izvlačenje iznadprosječnih rezultata iz prosječnog ili ispodprosječnog igračkog materijala. Ne, nisu novinari a priori protiv, samo potiho zdvajaju može li takav trener, k tome još i besplatan, biti najbolji izbor za najbolje engleske lavove koji zaslužuju da ih kroz ulogu lažnog favorita vodi krema trenerskog zanata, za koju prvo valja istresti masnu odštetu matičnom klubu.

No ako baš moraju, prihvatit će odluku Saveza i dati joj podršku te Roya Hodgsona i društvo na još jedno veliko natjecanje ispratiti uz medijsko veličanje reprezentacije koja već 46 godina ne zna za trofej, ali se u pravilnim razmacima od dvije godine uredno svrstava među glavne favorite za njegovo osvajanje. Potapšat će ih po leđima, kiselo se nasmiješiti s figom u džepu, a potom ih nakon još jednog preranog povratka kući nemilosrdno izvrgnuti javnome ruglu.

Ta, tko ne bi poželio takav posao?

Sudačka nadoknada

Dokopasmo se još jedne sudačke nadoknade, a nju ćemo započeti čovjekom koji je vrlo vjerojatno iz ruku Manchester Uniteda oteo već predan im trofej. Dobar pokušaj, ali ne radi se o Vincentu Kompanyju, već o Nikici Jelaviću, koji nemilosrdno trese mreže i iz tjedna u tjedan hrvatskim navijačima podiže očekivanja od reprezentacije na europskoj smotri.

Proteklog vikenda Jelavić se još dvaput upisao među strijelce, zaokružio broj svojih pogodaka u dresu Evertona na lijepih deset, što ujedno znači da je u samo 13 utakmica od svoga dolaska u siječnju postao najboljim ovosezonskim strijelcem Evertona. Procjenu govori li to nešto više o ostalim strijelcima nego o Jelaviću ostavit ću vama. Znam samo da će Jelavić, nastavi li zabijati ovakvim tempom, već za koji mjesec postati i najbolji strijelac u klupskoj povijesti Evertona.

Premier liga gubi smisao za zabavu puka gladnog i željnog sapuničarskih zapleta i trenutaka o kojima se priča. Premda smo očekivali kako ćemo se uoči susreta Chelseaja i Queens Park Rangersa dobro zabaviti dvojbom hoće li John Terry pružiti ruku Antonu Ferdinandu, Engleski je nogometni savez odlučio zabavu sasjeći u korijenu i posve otkazati ceremoniju rukovanja.

Party pooperi izrazili su zabrinutost kako bi sporan susret dvojice nogometaša na travnjaku mogao imati neželjena utjecaja i na skori im susret u sudnici, iako je Ferdinand uoči utakmice kazao kako čitava buka neće imati previše utjecaja na njegovu igru. Devedeset minuta kasnije primio je šest pogodaka.

Da cijeli tjedan ipak ne prođe bez problema s rukovanjem pobrinuo se Luis Suarez, koji je prethodno postigao jedan od ljepših hat-trickova koje ćete u životu imati prilike vidjeti. Sav sretan, po završetku utakmice pohitao je po loptu kako bi je sačuvao za uspomenu, a potom se poželio rukovati sa svima prisutnima. Nije računao na to da se gospodinu zaduženom za osiguranje trima pogocima možda i zamjerio.

S Liverpoolom nikad nije dosadno, čak i kada pobjeđuje, pa je tako Jonjo Shelvey istaknuo nominaciju za jedan od najvećih promašaja godine u utakmici u kojoj mu je malo toga polazilo za rukom, pa je odgovoran i za vratnicu koju sam spomenuo ranije u tekstu.

Ako nije bilo jasno iz prethodnog odlomka, da ponovim: s Liverpoolom nikad dosadno. Nakon što je Luis Suarez postigao jedan od najljepših pogodaka svoje karijere (vidi Top 5), na travnjak u Norwichu istrčao je oduševljeni navijač Redsa i zagrlio svoga ljubimca u crvenom dresu, a potom odlučio iskoristiti svojih pet minuta slave i izazivati punu tribinu protivničkih navijača. Je li to vrijedilo doživotne zabrane ulaska na stadione Premier lige, pitanje je koje treba postaviti njemu.

Ne biste vjerovali, ali Tottenham je uspio nekoga pobijediti i barem nakratko, do sljedećeg poraza, sačuvati nadu da će sljedeće sezone ponovno pronaći mjesto u Ligi prvaka. Do podviga su došli u susretu s Blackburnom koji je, usprkos činjenici da mu ponestaje minuta u kojima može osigurati opstanak, na White Hart Laneu prema vratima Spursa uspio uputiti točno nula udaraca.

Međutim, nismo ovdje da bismo analizirali nevolje Tottenhama ili Blackburna, već kako bismo se zgrozili nad prizorom iz šesnaesterca Blackburna. Neposredno prije izvođenja udarca iz kuta, Sandro je na travnjak domaćega stadiona ispraznio sadržaj želuca, iskazavši svoju zgroženost posljednjim rezultatima svoga kluba. Ili to, ili njegov probavni sustav nije uspio probaviti imenovanje Hodgsona za izbornika Engleske. Upozorenje: ne gledati prije ručka.

Nakon što smo u englesku Premier ligu poželjeli dobrodošlicu nogometašima Readinga, nakon vikenda koji je za nama raširenih ćemo ruku prigrliti još jednoga novog prvoligaša. Nogometaši Southamptona baš ništa nisu željeli prepustiti slučaju, pa su u posljednjem kolu na svom travnjaku napunili mrežu Coventryja i izborili izravan plasman u elitno društvo.

Taj isti cilj izmakao je West Hamu za dva boda, pa će Čekićari zajedno s Birminghamom, Blackpoolom i Cardiffom u lutriju dodatnog doigravanja za jedno preostalo mjesto. Mi ćemo se pak nakratko preseliti na stadion St. Mary's u Southamptonu, gdje je netko po završetku utakmice s Coventryjem povikao: "Besplatne kobasice!".

Arsenal može biti zadovoljan jer je s gostovanja na Britanniji, koja već po običaju ne voli kreativne momčadi i voli ih prožvakati i ispljunuti na tlo, odnio bod koji ga i dalje drži na trećem mjestu, potencijalno jedinom koje će nakon prva dva voditi u Ligu prvaka. Premda je nakon utakmice izrazio zadovoljstvo bodom, Arsene Wenger je pred kraj utakmice nešto zamjerio glavnome sucu, što je bio znak čitavoj tribini da se upusti u, kako je to komentator slikovito kazao, rušenje rekorda u masovnom imitiranju menadžera Arsenala.

Završit ćemo jednom lijepom nogometnom pričom, odnosno njezinim krajem. Nakon što je u karijeri odigrao čak 1023 utakmice za Scunthorpe United, Luton Town, Burnley i Preston North End, 40-godišnji škotski nogometaš Graham Alexander objesio je kopačke o klin i zaputio se u zasluženu mirovinu.

Nerijetko se uvjerimo kako je život sposoban pisati najrazličitije scenarije, a neki od njih doista nalikuju onim filmskim. U posljednjoj utakmici svoje aktivne karijere, u posljednjoj minuti ogleda koji će zauvijek ostati njegov zadnji, Graham Alexander je na sebe preuzeo odgovornost izvođenja slobodnog udarca i – pogodio.

Čaroban kraj karijere čovjeka koji se ne može pohvaliti zvjezdanim uspjesima i vitrinom punom trofeja, ali će barem zasad ostati upisan kao petoplasirani na ljestvici engleskih i škotskih nogometaša s najviše ligaških nastupa. Vjerovali ili ne, cijelu je priču uspio pokvariti glavni sudac, koji je za proslavu pogotka Alexanderu dodijelio – žuti karton.

Engleski pacijent obožava imitacije! Nepoznati momak sa snimke pokušao je i u većoj mjeri uspio oponašati Alexa Fergusona, Roberta Mancinija, Micka McCarthyja, Martina Jola i Harryja Redknappa.

Vrijeme je da se rastanemo do sljedećeg tjedna, a prije toga – najboljih pet. I ovoga puta bilo je pravih bisera, prije svega onaj Luisa Suareza koji će sasvim sigurno uz pogodak Petera Croucha od prije nekoliko tjedana kandidirati za pogodak sezone.