Vrijeme (ni)je na našoj strani

Dio filozofskoga življa zakleo bi se i bio spreman potući se oko tvrdnje kako je vrijeme temeljna struktura svemira, dimenzija u kojoj se stvari odvijaju u slijedu, dok bi party pooperi među njima uzvratili kako vrijeme kao dimenzija kroz koju teku događaji jednostavno ne postoji, već se radi o izmišljotini kojoj su se ljudi dosjetili kako bi lakše pospremali događaje u redoslijed.

Rado bih vam rekao što o svemu misle znanstvenici, no svaki moj pokušaj shvaćanja pojmova poput svijanja vremensko-prostornog kontinuuma završava glavoboljom i krvarenjem iz nosa. Stoga u trenucima dokolice, dok uz limunadu analiziram prolaznost vremena, volim tog nedodirljivog nam životnog suputnika svrstati u prihvatljivije okvire.

U takvim se trenucima zadovoljavam definicijom koju je davnih dana utemeljio američki pisac znanstveno-fantastične literature Ray Cummings. Nekadašnji asistent Thomasa Edisona tom je prilikom kazao kako vrijeme jednostavno sprečava da se sve dogodi odjednom, što je teorem koji savršeno odgovara ograničenim intelektualnim sposobnostima Engleskog pacijenta.

Bez obzira jeste li pobornik Cummingsove teze ili u opisu vremena pribjegavate još jednostavnijim metodama, pa konstatirate da je vrijeme ono što se mjeri satovima (mjernim uređajima koji sprečavaju da zakasnimo na posao, a pomoćnim sucima pomažu da utakmicu produže dok Manchester United ne postigne pogodak), složit ćete se da su rijetki oni koji imaju prilike reći da je vrijeme na njihovoj strani.

Još 1964. godine vrijeme su svojim drugom proglasili Rolling Stonesi, a s obzirom da pedesetak godina kasnije zajedno s Mickom Jaggerom još uvijek pjevaju i skaču po pozornicama, teško im je naći prigovora. Jednako tako, vrijeme su na svojoj strani imali i Marty McFly i ekscentrični Doc, dok su pogonjeni ukradenim nuklearnim gorivom u pohabanom DeLoreanu putovali kroz stoljeća, zaljubljivali se u vlastitu majku, prijetili vlastitoj egzistenciji u ovoj i paralelnim dimenzijama, a potom vremensku liniju ipak vratili na zacrtanu joj putanju.

Engleski pacijent nema pristup vremeplovima pogonjenim radioaktivnim materijalom, a ne može se pohvaliti niti sluhom za manipuliranje glazbenim instrumentima. Štoviše, nakon što se podizanjem srednjega prsta prema nebeskom svodu zamjerio prostoru i svemiru, vaš je kolumnist spreman sličnom gestom počastiti i vrijeme, tog zlikovca koji premotava lijepe životne trenutke kao da se radi o reklamama, a sporijim nam tijekom pak produžava agonije.

Uzmimo za primjer utakmicu Newcastlea i Manchester Cityja, ogled s golemim ulogom i za jedne i za druge, ali i za treće, kao što su autor ovih redaka ili neimenovani klub koji je u jednom nepunom mjesecu uspio prosuti čak osam bodova prednosti. Spomenuti ogled valjalo bi prezentirati svima onima koji tvrde kako vrijeme kontinuirano teče, te kako ga je nemoguće usporiti ili prebaciti u višu brzinu.

Ma koliko rudario po hodnicima sjećanja, ne mogu se prisjetiti razdoblja od 70 minuta koje je teklo sporije od iste količine vremena u derbiju 37. kola Premier lige, sve dok je na semaforu stajalo 0:0. Sekunde duge poput vječnosti, korak u korak s tjeskobom koja nagriza liniju života i sitno nasjeckanom nervozom hrani nadu u bolje sutra. A onda - Yaya Touré.

Ma koliko nakon toga rudario po hodnicima sjećanja, ne mogu se prisjetiti razdoblja od 20 minuta koje je teklo brže od iste količine vremena u derbiju 37. kola Premier lige. Sekunde kratke poput treptaja oka, korak u korak s tjeskobom koja nagriza liniju života i priziva sumnju u postojanje boljeg sutra.

I to nije sve…

Svjedocima sadističkog iživljavanja vremenskih jedinica nad bespomoćnim pukom proteklog je vikenda bilo i navijačko i igračko tijelo Queens Park Rangersa i Boltona. Štoperica glavnog suca halapljivo je gutala minute na Loftus Roadu, a Rangersi se utrkivali s vremenom ne bi li došli do pogotka koji možda jamči opstanak.

Na Reeboku je pak vrijeme zaboravilo teći nakon što je Bolton dohvatio dva pogotka prednosti i našao se u prilici koraknuti ka osiguranju prvoligaškog statusa. Premda se doimalo nemogućim, dodatno je usporilo kada je Chris Brunt smanjio na 2:1, a onda, u 89. minuti - Djibril Cisse i James Morrison.

Prije nego prosječan čovjek može izgovoriti riječi vremensko-prostorni kontinuum, i jedna i druga utakmica uskočile su u sudačku nadoknadu, no prevrtljivi je vremenski zločinac sada igrao drugačiju ulogu. Sekunde duge poput minuta smjenjivale su se na semaforu Loftus Roada, a poput stotinki poskakivale na stadionu Reebok. Krajnji je ishod poznat, Queens Park Rangersi pjesmom su ukrasili posljednji sučev zvižduk, dok se onaj na stadionu Boltona utopio u zvižducima s tribina.

Da ne pomislite kako se vrijeme voli poigravati samo sa slabijima i nemoćnima, odnosno onima kojima prijeti slobodan pad u drugoligaško društvo, vremenskom nasilniku ovoga vikenda nisu uspjeli uteći niti klubovi koji ciljaju postati dijelom europske elite. Pravo je čudo što se, primjerice, zupčanici vremena nisu pregrijali od silnih promjena brzine na Emiratesu, gdje je Arsenal malo vodio, pa malo gubio, pa na kraju propustio pobijediti, a slične sreće bio je i Tottenham, koji je u utrci s vremenom uspio tek izjednačiti na gostovanju kod Aston Ville.

Čini li vam se nakon spomenutih primjera da vremenski zločini protiv čovječnosti često i u pravilu prolaze nekažnjeno, sa žaljenjem moram priznati da ste u pravu, no vremenu je ipak moguće doskočiti. Želite li živjeti dulje ili barem imati dojam da sve dulje traje, potrudite se i dajte sve od sebe da vam život protekne u muci i agoniji.

Kukavička bojna

Kako sada stvari stoje, do kraja ovosezonskog izdanja engleske Premier lige vaš će se kolumnist posvađati sa svim autoritetima ovozemaljskog života, svemirom i prostorom, vremenom i božanstvima svih postojećih religija jedinog nam planeta. A kako i ne bi, kada će Manchester City po svemu sudeći podići trofej namijenjen prvaku Engleske.

Izabranici Roberta Mancinija besprijekorno su odradili utakmicu koju je čitava engleska i europska nogometna javnost proglasila "biti ili ne biti" i tako na leđa Cityjevih igrača svalila sitan, jedva primjetan pritisak. Profesionalnom izvedbom, bez naznaka nervoze čak i kada je vremenski gad okončao sedamdesetu minutu, lideri prvenstva to su i ostali i nakon 37. kola i tek 90 minuta ih dijeli od prvog naslova nakon 44 godine.

Igrom slučaja i tada su naslov osigurali u utakmici s Newcastleom, a premda će mnogi ukazati na činjenicu da matematika još nije rekla zadnju riječ, teško se oteti dojmu da će posljednje kolo biti tek formalnost. Naime, premda sam i osobno zagovornik pokreta "nije gotovo dok debe… ugodno popunjena dama ne zapjeva", pogled na ljestvicu gostujućih, odnosno domaćih utakmica ne ulijeva nadu crvenoj strani Manchestera.

Statistika često nema milosti, pa tako i ovaj put tvrdi da su Queens Park Rangersi uvjerljivo najgori gost Premier lige, lošiji čak i od Blackburna i Wolverhamptona. Super Hoopsi su iz 18 utakmica na gostovanjima izvukli tek 11 bodova, uz tri pobjede, dva remija i čak 13 poraza.

Na upravo takvim Rangersima leže sve nade navijača Manchester Uniteda da će se nekim čudom u posljednjem kolu okititi 20. naslovom prvaka, no bacimo li pogled još jednom na statistiku utvrdit ćemo kako ih na Etihadu dočekuje uvjerljivo najmanje gostoljubivi domaćin, koji je na svom travnjaku ove sezone ispustio ravno dva boda.

Čini se kako su toga svjesni i na Old Traffordu, gdje je u nedjelju poslijepodne vladala komorna atmosfera, koju je tek u dva navrata presjekao nešto manje komorni i više reda radi aplauz u znak da je momčad u crvenome pronašla put do mreže. Komično je, ali i tragično bilo gledati igrače Uniteda kako se trse ne bi li na Swanseaju nadoknadili razliku od desetak pogodaka koja ih dijeli od Cityja, a jednako je zvučala i izjava Alexa Fergusona koji je, onako usput, podsjetio Marka Hughesa da mu je Manchester City bezobrazno uručio otkaz, kako bi ga tobože nabrijao.

Na nesreću Fergusona i crvenih trupa, Mark Hughes neće imati previše utjecaja na zbivanja na Etihadu, a neće mu biti dozvoljeno niti odjenuti dres i zaigrati protiv mrskog mu bivšeg poslodavca. Moći će tek narediti očajnički bunker u namjeri da dođe do boda kojim bi praktički osigurao opstanak u ligi.

Za Manchester United je, reklo bi se, prošla proverbijalna baba s kolačima. Kako sada stvari stoje, naslov je iz ruku Crvenih vragova definitivno izmakao onoga trenutka kad je na Etihad istrčala kukavička bojna bez glave i repa te pokušala obraniti nulu.

Tko želi biti milijunaš?

Ništa manje uzbudljiva nije ni bitka za mjesta koja vode u Ligu prvaka, bitka koju je do beskraja zakomplicirao Chelsea drskim i prethodno nenajavljenim plasmanom u finale toga natjecanja i posve realnom opcijom da klubu koji pošteno izbori četvrto mjesto izmakne tlo pod nogama i oduzme mu plasman u elitno europsko natjecanje.

Čovjek bi pomislio da uz takav imperativ pobjede Arsenalu, Tottenhamu i Newcastleu većega motiva ne treba, no sve su tri momčadi ovoga vikenda propustile pobijediti i čvršćim stiskom ugrabiti toliko željeno treće mjesto, ostavljajući mjesta pitanju tko uopće želi u tu umjetnu tvorevinu Uefe satkanu od najboljih klubova Europe.

Najviše je uzbuđenja bilo na Emiratesu, gdje se Arsenalova obrana silno trudila primiti manje pogodaka no što Robin van Persie može zabiti, ali im to na kraju nije pošlo za rukom. Arsene Wenger ponovno je zlostavljao plastičnu bočicu s vodom i špricao ljude oko sebe, ritao se u stolici i u nevjerici histerizirao pored travnjaka, a potom izjavio kako je uvjeren da će Van Persie (koji je, usput budi rečeno, izjednačio rekord Thierryja Henryja po broju pogodaka u jednoj sezoni) i sljedeće sezone braniti boje Topnika.

Prije nego navijački dlanovi veselo pljesnu jedan o drugoga u znak odobravanja, tek podsjetnik da je slično uvjerenje Wenger izrazio i 2004., 2007., te u dva navrata 2011. godine, kada su klub napuštali Patrick Vieira, Thierry Henry, Samir Nasri te Cesc Fabregas.

Ako je Pippo Inzaghi prema legendi rođen u zaleđu, tada je Aston Villa rođena u remiju. Stručnjaci za neodlučen ishod uspjeli su svojim prokletstvom začarati i Tottenham i po 17. put (sedamnaesti put!) ove sezone podijeliti bodove s protivnikom, te ujedno spriječiti Spurse da u svoj posjed kolo prije kraja vrate privid najbolje momčadi sjevernog Londona.

Ako u sedamnaestom remiju sezone ima i nečega dobroga, tada je to konačna potvrda da Alex McLeish nije uspio u naumu da u samo dvije sezone u drugu ligu pošalje dvije momčadi iz Birminghama. Sumnje da je McLeish ovu sezonu na Villa Parku proveo kao tajni agent Birmingham Cityja ostavljam organima gonjenja, uz opasku kako je više želje za opstanak i više života od igrača Ville pokazivao čak i Wolverhampton.

Slabašan učinak Arsenala, Tottenhama i Newcastlea, koji su uspjeli osvojiti ukupno dva boda potvrda je da ćemo trećeg putnika u Ligu prvaka doznati tek nakon posljednjeg kola. Onaj četvrti potajno će u privatnosti svoga doma skandirati minhenskom Bayernu, držati mu palčeve u europskom finalu i nadati se prilici da ugrabi Uefine milijune.

Tko ne želi biti milijunaš?

Kažu ljudi da su se u svijetu znala dogoditi i veća čuda od mogućnosti da Queens Park Rangersi na Etihadu izvuku bod. Htjeli ne htjeli, nogometaši ispresijecani horizontalnim plavim prugama naći će se tako sljedeće nedjelje u središtu pozornosti i uz osiguranje vlastitog prvoligaškog identiteta pokušati Manchester Unitedu učiniti golemu uslugu.

Dok sam ja sklopljenih ruku u nedjelju preklinjao da zabije Cissé, svemir je još jednom ugrabio priliku da se sa mnom grubo našali. Cissé doista jest zabio, no ne onaj kojega sam prizivao. Zgoditkom Djibrila Cisséa Hoopsi su ovoga vikenda napravili ogroman posao pobjedom u posljednjim trenucima susreta sa Stoke Cityjem, čime su preskočili Bolton i sedam dana prije konca sezone stavili se u povoljniju poziciju od Klasnićeve momčadi, koja je pak uspjela ispustiti dva pogotka prednosti i u posljednjem će kolu morati do pobjede na Britanniji.

Probajte to sve izgovoriti u jednom dahu, a kamoli proživjeti.

Daleko od blještavila koje nudi Liga prvaka, bitka je to za eskiviranje posljednjeg dostupnog mjesta koje vodi u drugoligaško društvo i financijsku neizvjesnost, jer u ponedjeljak smo se nakon duge i teške agonije definitivno oprostili od Blackburna. Njih je prema Championshipu, osim nezainteresiranih vlasnika koji pojma nemaju o nogometu i baš im je simpa bilo kupiti klub, poslao preporođeni Wigan koji se tako kolo prije kraja riješio svih dvojbi i herojskom završnicom ugrabio dovoljan broj bodova.

Već odavno otpisane Wolvese u prvoj će ligi zamijeniti Reading, ulogu Blackburna preuzet će Southampton, a mjesto Boltona ili Queens Park Rangersa zauzet će još uvijek nepoznat kandidat koji će u finalu doigravanja na Wembleyu izboriti promociju. Finale je već s dvije pobjede (2:0 i 3:0) izborio West Ham, koji čeka pobjednika iz ogleda Birminghama i Blackpoola. Prvi je susret pripao potonjima (1:0), no još uvijek ih čeka uzvrat na St. Andrewsu.

Ja za to vrijeme dvojim trebam li uopće sljedećeg tjedna prizivati pogodak Cisséa, ovoga puta Djibrila. Poznajući svemirski smisao za humor, mreže bi opet mogao tresti onaj krivi.

Sve je u tajmingu

Jordan Henderson je čovjek sa stotinu vrlina, no prava je šteta što nijedna od njih nema veze s nogometom. Čovjek kojemu engleski zlobnici pripisuju sposobnosti kakve posjeduju samo nindže, jer i pred 50.000 ljudi nerijetko uspijeva proći neopažen, finale je kupa na Wembleyju najavio nadom kako će Redsi podići i drugi trofej ove sezone te time dati znak da se na Anfieldu gradi nešto novo, nešto obećavajuće, nešto što bi jednoga dana moglo dohvatiti i trofej o kojemu se govori s knedlom u grlu.

Na nesreću Jordana Hendersona, ali i cijele momčadi Liverpoola, vrijeme kojemu sam posvetio veći dio uvoda ove kolumne odlučilo se grubo našaliti i s izabranicima Kennyja Dalglisha. Izmaklo je, naime, njihovoj pozornosti, pa su Steven Gerrard i društvo tek pola sata prije kraja velikoga finala na Wembleyju shvatili da je prošlo već 60 minuta.

Prizvali su tada u pomoć Andyja Carrolla, što nerijetko nije dobar znak, no ovoga puta i takav se potez pokazao ispravnim. Čovjek s konjskim repom uspio je probuditi ugasle nade crvene polovice Wembleyja, prepoloviti prednost Chelseaja, a zatim postići i pogodak kojega nije bilo. Bio je to znak tisućama onih koji bi rado šetali uz obalu držeći ruku ljepše polovice, da se u oskudici bića suprotnog spola i odjeveni u dresove plave i crvene boje zaključaju u svoje domove i u virtualnom svijetu po forumima spominju obitelj ljudima koje nikad neće upoznati, a sve s ciljem kako bi jedni drugima dokazali da nisu u pravu.

Mnogi od njih zazivali su uvođenje tehnologije, što nikada nije loša inicijativa, no dok tehnologije nema poslužit će i Engleski pacijent, čija je arbitraža donijela odluku da pogotka doista nije bilo. Video dokaz će potvrditi da lopta cijelim svojim zaobljenim obujmom nije prošla gol crtu, a tko ne vjeruje meni, domaći je izdajnik ili navijač Liverpoola.

Shvativši da se do trofeja može doći čak i angažmanom u napadu, svoje su ruke na srebrni trofej nakon 90 minuta finala položili igrači Chelseaja i postali pobjednici natjecanja koje je do prije dvadesetak godina budilo ponos, a danas ga smiješnim terminima šikanira čak i televizija, pa čak i Savez čudnim odredbama da se i polufinala igraju na svetom tlu Wembleyja, što dodatno umanjuje čar i vrijednost finala.

U inat onima koji smatraju kako vrijedi osvojiti samo prvenstvo ili Ligu prvaka, čestitam igračima i navijačima Chelseaja prvi od moguća dva trofeja ove sezone, a posebnu čestitku upućujem Didieru Drogbi. Reprezentativac Obale Bjelokosti u osam je nastupa na Wembleyju postigao osam pogodaka i prošle je subote postao prvi čovjek u povijesti FA kupa koji je tresao mreže u četiri finala.

Liverpool je inače prvenstvenu utakmicu 37. kola protiv Chelseaja odgodio kako bi mogao igrati sa Chelseajem, baš kao što je i Chelsea odgodio svoju utakmicu s Liverpoolom kako bi bio slobodan za finale kupa s Liverpoolom. Nakon što su okončali dvoboj u kupu, red je došao da Liverpool odigra zaostalu utakmicu s Chelseajem, a Chelsea svoju zaostalu utakmicu s Liverpoolom.

U toj zaostaloj utakmici u utorak navečer Liverpool se, baš onda kada nije bilo neophodno i kada to nema nikakvog smisla niti posebnog natjecateljskog učinka, napalio na Chelsea i do vrha mu napunio mrežu. Osim što je time naglasio želju da sezonu ne završi na devetom, već na osmom mjestu, Liverpool može žaliti što se takvoj igri nije dosjetio koji dan ranije, kada bi za trud bio nagrađen još jednim trofejem.

Dok se na Anfieldu razmatra opcija pisanja zamolbi Savezu da se sinoćnja utakmica naknadno proglasi uzvratnim susretom finala kupa i da se za zelenim stolom trofej ipak preda Redsima, Roberto di Matteo okrnjenim je sastavom na Anfieldu jasno dao do znanja da na četvrto mjesto niti ne cilja, već će Ligu prvaka sljedeće sezone tražiti kroz ovosezonsko finale.

Ah, nemojmo zaboraviti. Osim četiri lopte koje su završile iza leđa Chelseajeva vratara, dvije od njih zastale su na samom okviru gola. Gdje ćeš boljeg razloga da dohvatimo semafor i svi zajedno uzviknemo – YNHTPA!

Sudačka nadoknada

Prava je nepravda kada zbog odgođenih utakmica nekoga kola prejudiciramo izbor najboljih pogodaka, a potom zažalimo zbog toga poteza kada u zaostalim utakmicama otvorenih usta svjedočimo draguljima koji će svakako kandidirati za najljepše pogotke sezone. Upravo se to dogodilo s dvjema odgođenim utakmicama 34. kola u kojima su nas Luka Modrić i Papiss Cissé podsjetili zašto volimo nogomet. Pogodak Modrića vjerojatno je najljepši kojega je postigao tijekom boravka na Otoku, a kada čak i takav pogodak ostane u sjeni Cisséovog, riječi su suvišne.

Isprike za loš video, popularan izgovor u takvim je trenucima - problemi sa trasama.

A kad već hvalimo Hrvate, red je da još jednom pohvalimo i Nikicu Jelavića. Nije mali broj hrvatskih igrača koji su se okušali u Premier ligi, ali samo jedan od njih okitio se prestižnom titulom najboljeg igrača mjeseca. Fantastični nastupi tijekom travnja, koje je između ostalog okrunio i dvama pogocima Manchester Unitedu nisu mogli izmaknuti pozornosti, pa je Jelavić proglašen najboljim igračem mjeseca travnja.

Dodajmo tome kako ću Jelaviću osobno zamjeriti ako na predstojećem Europskom prvenstvu ne bude tresao mreže jednakom žestinom kako to od siječnja čini u Premier ligi. Kad je već odnio titulu iz ruku Manchester Uniteda, neka barem vodi Hrvatsku do velikog plasmana na europskoj smotri. Nikica, gledam te.

A oni stariji među vama, koje je pregazilo ono isto vrijeme iz uvoda kolumne, sigurno se sjećaju nesretnog pijetla koji je zahvaljujući navijaču upitnih intelektualnih sposobnosti skončao na središtu Poljuda uoči utakmice s Tottenhamom. Sličan, ali ipak daleko humaniji scenarij dogodio se u ponedjeljak navečer tijekom utakmice između Blackburna i Wigana, kada su navijači u znak protesta protiv vlasnika kluba na travnjak Ewood Parka pustili kokoš ukrašenu zastavom Blackburna.

Pernatu je životinju na kraju uhvatio vratar Wigana Ali Al Habsi i predao je redarima, a sudbina životinje koja je trebala poslužiti kao simbol otpora prema indijskim prerađivačima pilećeg mesa Engleskom je pacijentu ipak nepoznata. Iskreno se nadam da nije završila u pašteti.

Moram priznati da mi nije poznata priča iza videa koji slijedi, a koji prikazuje nekolicinu navijača Boltona koji su na utakmicu odlučili doći u zatvoreničkim odijelima. Iskoristit ću stoga priliku da za sljedeći tjedan najavim po svemu sudeći još zabavniji prizor. Naime, menadžer Swanseaja Brendan Rodgers na posljednju je prvenstvenu utakmicu pozvao što više navijača odjevenih u kostime Elvisa Presleyja. Zašto? Bit će to simboličan i simpatičan odgovor svim nevjernim Tomama iz kladioničarskih redova, koji su uoči sezone tvrdili kako je veća vjerojatnost da ćete ugledati kralja rock 'n' rolla nego sljedeće sezone gledati Swansea u Premier ligi. Hoće li se navijači odazvati Rodgersovu pozivu, ostaje vidjeti. Poznajući društvo s Libertyja – itekako hoće.

Premda sezoni još nismo rekli zbogom i premda nas čeka bogat lipanj ispunjen vrhunskim nogometom, neki se klubovi već pripremaju za sljedeću sezonu, barem što se tiče modnoga izričaja. Arsenal je tako prigodnom video prezentacijom navijačima predstavio domaći dres za sljedeću sezonu, koji se od ovosezonskog razlikuje po crnim detaljima oko vrata i na rukavima, koji ga čine atraktivnijim ili pak manje atraktivnim. Procjenu ostavljam vama, posebno navijačima Topnika.

Vratimo se još na trenutak finalu FA kupa i spornom pogotku Carrolla koji zapravo nije bio pogodak. Jedan norveški navijač Liverpoola, koji igrom slučaja nosi i Carrollov dres ovu odluku sudaca pokušao je primiti dostojanstveno, no bacanje namještaja bilo je jače od njega. Zamijenite li dres Liverpoola onim Unitedovim, na leđima zamislite Giggsov broj 11, a norveške psovke hrvatskima, možda na trenutak ugledate stanje u kojem se Engleski pacijent nalazio nakon pogotka Stevena Pienaara na Old Traffordu.

Vrijeme je za rastanak u pretposljednjem tjednu našeg druženja s engleskim nogometom. Prije nego zasluženo odmorimo do nedjeljnog raspleta, pogledajmo kakvim su nas poslasticama ovoga tjedna odlučili počastiti golgeteri Premier lige.