Smijemo to reći: Duvnjak je uspješno naslijedio Balića

No, Domagoj Duvnjak imao je i sreće. Došao je u posloženu reprezentaciju koja se probila u svjetski vrh i od tamo se nije micala. Došao je u reprezentaciju gdje breme očekivanja nije bilo na njemu kao mladom igraču, imao je perfektnu priliku polako se uklopiti, skupljati iskustvo na velikim natjecanjima, sudjelovati u uspjesima, graditi samopouzdanje i učiti od najboljih.

I imao je najboljeg mentora na svijetu, igrača s previše samopouzdanja, reprezentativnih i individualnih nagrada da bi ga pojava izuzetno talentiranog mladića na neki način zasmetala. U nekoj drugoj reprezentaciji, s nekom drugačijom zvijezdom od Balića, Duvnjak bi doživio potpuno drugačiji odnos.

Uspjesi rukometne reprezentacije, pa i njena popularnost u narodu, gradili su se i na skromnosti i nesebičnosti veterana, kojima nije lako padalo kada su se izbornici odlučili za nove snage – tako i priliči kompetitivnim pobjednicima poput Metličića, Džombe, Dominikovića i drugih, ali koji su iznimno srdačno i raširenih ruku dočekivali svježu krv u reprezentaciji kada su bili njeni članovi.

Balić je uzeo Duvnjaka "pod svoje", i tko god je htio slušati mogao je čuti kako najbolji svjetski rukometaš poručuje – Duvnjak je bolji nego ja u njegovim godinama. Učio ga je, poticao, veselio se njegovim pogocima i dobrim potezima, a bilo je uvijek jasno koliko je Duvnjaku baš ta Balićeva podrška važna, koliko traži baš njegovu riječ, njegovu ruku za "pet".

Lako je to smetnuti s uma jer je Duvnjak s reprezentacijom još od EP-a u Norveškoj 2008. gdje je osvojio prvu seniorsku medalju, ali Dule je danas mlađi nego što je Balić bio u Ateni 2004. godine! A već u Pekingu je, sa samo dvadeset godina, bio jedan od ključnih igrača Hrvatske, s boljim učinkom od Ivana Balića koji, istina, tada zbog zdravstvenih problema nije bio na sto posto.

Iako je iz natjecanja u natjecanje Duvnjakova uloga u reprezentaciji rasla, u Londonu sa sigurnošću možemo reći – Balić je ključeve hrvatskog Ferrarija dao Duletu.

Balić je danas joker, igrač koji će ukrasti ključnu loptu, zabiti pogotke koji lome utakmice poput onog Srbiji ili jučerašnjeg Španjolskoj na kraju poluvremena, i igrač koji će na sebe preuzeti neku posebnu obrambenu zadaću poput čuvanja Hansena. Malo je velikih igrača koji će prihvatiti manju ulogu i ostati ključno lice, ključni glas svlačionice, lider kojeg poštuje svaki suigrač i koji zaista vodi reprezentaciju iako više nije njen najbolji igrač. I to ga čini još većim.

Uz sve medalje, uz sve individualne nagrade, pogotke i briljantne asistencije, Balićeva ostavština bit će i uloga u odrastanju Domagoj Duvnjaka kao igrača.

Znalo se da će Duvnjak biti jako dobar, ali uvijek se činilo kao bogohuljenje pomisliti – zaista će naslijediti Ivana Balića. Ipak je to, Ivano Balić. Kralj.

Ali, Hrvatska nikada nije izgledala bolje nego u Londonu, čak ni kada je osvajala zlata u Portugalu i Ateni. Čak ni kada je briljirala u Njemačkoj 2007. prije nego je izgubila prvu utakmicu koju nije smjela, od Francuza. Dakako da će naredne tri utakmice otkriti dolazi li ova generacija u rang s one dvije najveće, zlatne, no čisto rukometno gledajući, ovakvu eksploziju snage, brzine, kombinaciju igre u obrani i napadu još nismo vidjeli od hrvatske reprezentacije.

Nakon +5 protiv Španjolske u utakmici koju smo mogli komotno izgubiti sa šest i ostati prvi u skupini, Drago Ćosić poručio je u mikrofon kako "nećemo Kaubojima zamjeriti što su primili 25 golova što je više nego što smo očekivali."

To najbolje govori kako je Hrvatska igrala u prvih pet utakmica olimpijskog turnira. Koreja, Srbija, Mađarska i Danska pobijeđeni su na takav način da nam +5 protiv jake Španjolske izgleda kao "loš dan" i dokaz "opuštanja", kao da je Hrvatska igrala u "drugoj brzini", na "50 posto snage" i druge floskule koje nepotrebno umanjuju još jedan vrijedan, velik i izvrstan rezultat Hrvatske.

Prvih desetak minuta dvoboja sa Španjolcima podsjetilo je na jednu "zločestu malu tajnu rukometa" o kojoj ne razmišljamo puno kada se lako pobjeđuje.

Vratari su ključ.

Nije Hrvatska igrala tako loše prvih 10 minuta, no Mirko Alilović nije upisao niti jednu obranu, Šterbik ih je upisao nekoliko na dobro izrađene šuteve Hrvatske. Čim se situacija na golu malo promijenila, čim je Mirko skinuo nekoliko lopti, a Šterbiku nekoliko prošlo ispod ruke ili noge, stvari su sjele na svoje mjesto – Hrvatska je u igri bila očigledno dominantna i bolja momčad protiv Španjolske, i tko poznaje rukomet – nije se brinuo nakon 10 minuta. Hrvatska je lakše dolazila do kvalitetnih šuteva, a u 60 minuta uglavnom će takav protivnik dobiti, osim ako suparnički golman do kraja ne poludi.

Šterbik nije imao takav dan, pa Španjolska nije imala šanse. Alilović je nakon pet susreta treći vratar turnira, Losert je odlična pričuva s petim najboljim postotkom obrana.

Nije slučajno Igor Vori još nakon Danske smirivao euforiju poručivši – "U jednoj utakmici naši vratari mogu imati loš dan, protivnički sve skinu i gotov si."

I uz dužno poštovanje suparnicima, Hrvatska će osvojiti zlatnu olimpijsku medalju ako vratari ostanu na sličnom prosjeku u naredne tri utakmice jer igra najkvalitetniji rukomet – najbolje u obrani, a ako ne najbolje, onda barem ponajbolje u napadu.

Brojke su neumoljive, Hrvatska je primila najmanje golova iako igra u težoj, pa čak možda i prilično težoj skupini (prva četiri sa zadnjeg EP-a plus jaka Mađarska i Koreja koja je puno bolja od Velike Britanije). Hrvatska ima najviše asistencija (čak 90 na 150 golova), Hrvatska ima najmanje izgubljenih lopti (46), Hrvatska ima uvjerljivo najviše blokada (37; drugoplasirani Island ima 21). Hrvatska ima i najviše golova iz kontre i najbolju realizaciju u kontri. A koliko god kontra bila sjajna – najbolja koju smo vidjeli od Hrvatske ikada – još je impresivnije koliko se dobro Hrvatska vraća u obranu.

Djelomično je to rezultat malog broja tehničkih pogrešaka, strpljenja u igri na kojem Slavko Goluža toliko inzistira, djelomično rezultat izuzetne koncentracije i očitog naglaska na to da se ne primaju laki golovi. Momčadi poput Koreje i Danske, koje uglavnom izgledaju kao da su na trkalištu, protiv Hrvatske su izgledale kao ukopane u živom pijesku. Jedna Danska Hrvatskoj nije zabila pogodak iz kontre!

Budimo iskreni, Hrvatska izgleda izuzetno dobro taktički i fizički, za što kredit zaslužuje stručni stožer. Goluža je u brojnim medijima dočekan od starta na nož, a nakon "samo" petog mjesta na SP-u u Švedskoj palac dolje okrenuo je i dobar dio javnosti, iako je bilo toliko očito da Hrvatska u Švedskoj nije imala nikakve šanse za medalju s onako raspoloženim vratarima. I ako je netko zaslužio stručne kritike u Švedskoj, bio je to tadašnji trener vratara Vlado Šola, no popularnog Šolu nitko nije dirao jer su površnost, neznanje i populizam već godinama instrumenti za analizu sportskih rezultata u hrvatskim medijima.

Strpljenje HRS-a pokazalo se ispravnim, Golužine zamisli iste su od prvog natjecanja, ali u Londonu je dočekao da momčad potpuno "klikne" i ispuni sve te zahtjeve, posebno u obrani. Atmosfera, igra i rezultat Hrvatske apsolutno su na visokoj razini u Londonu, a kao što je uvijek trener kriv kada to nije tako, zaslužuje pljesak kada jest.

Naravno, Kauboji "tek sada nisu ništa napravili", kako su sami rekli. Podigli su očekivanja na najvišu moguću razinu, osigurali si nešto lakši put do polufinala, jer naravno da će nakon do sada viđenog neuspjeh protiv Tunisa biti ogromno razočaranje. Pobjeda je realno očekivanje, a onda ćemo u dvije utakmice vidjeti kako ova reprezentacija reagira u neizvjesnoj utakmici gdje nema kontri i laganih golova, gdje protivnik daje apsolutno sve od sebe, gdje će određeni nedostaci u napadu – poput Kopljarove pasivnosti ili previše propuštenih zicera na crti (nerijetko Vori) – doći više do izražaja. No, nakon pet utakmica, Hrvatskoj će i nepobijeđeni Island te olimpijski i svjetski prvaci Francuzi priznati da je makar blagi favorit za zlato.

Sve nas to vraća na početak. Ako Balić više nije najbolji na svijetu, a Hrvatska izgleda nikad bolje, tko čini razliku?

Duvnjak je, uz priznanje fenomenalnom Čupiću, razbranjenom Aliloviću, pa nebeskom Lackoviću i sveprisutnom Voriju, prvo ime Hrvatske u Londonu, barem pojedinačno. Jer, od svakog pojedinca važnija je timska obrana koju Hrvatska igra i koja je temelj svega dobroga, od kontre do dobrih vratara.

Dule je glavni kreator u napadu, igrač koji sve tri važne stvari za srednjeg vanjskog radi odlično – stvara šanse za suigrače, posebno za Vorija s kojim se briljantno razumije; prolazi 1 na 1 do crte ako nema boljeg rješenja; buši mrežu s devet metara kada se pruži prigoda. Ima visinu, silovit šut, dovoljno eksplozivnosti, dobar rad nogu, sve finte, odličan osjećaj za to što obrana pokušava odigrati i kako to napasti.

Istovremeno, puno igra obranu, a pet ukradenih lopti i četiri blokade, kao i kompletan učinak hrvatske obrane, pokazuju da i to radi jako dobro. I povrh svega, ključna je figura tog tranzicijskog napada koji je Hrvatskoj donio tako lake pobjede.

Duvnjak vidi sve, a snažna ruka omogućuje mu da izvede brzo i pravovremeno dodavanje s bilo kojeg dijela terena. U tom segmentu danas nema boljeg rukometaša na svijetu.

Ukupni učinak svjedoči da je Duvnjak danas u svjetskom vrhu. 22 pogotka uz odličnih 61 posto šuta, uz 24 asistencije čine ga jednim od najučinkovitijih igrača na OI. Jedino Hansen (24+24) i Karabatić (21+25) uz Duvnjaka imaju više od 20 i golova i asistencija, uz Karabatića samo Kim Andersson ima više asistencija (25), uz Hansena, samo Palmarsson ima u zbroju više golova i asistencija. To je ugledno, jako ugledno društvo, a ako tomu pridodamo ukupni učinak Hrvatske, te Duvnjakovu ulogu u hrvatskoj obrani, apsolutno imamo pravo reći da je Domagoj Duvnjak prvo ime prvog kruga Olimpijskih igara.

Da bismo te brojke postavili u nekakav kontekst, podsjetimo se Atene gdje je Ivano Balić potvrdio status najboljeg svjetskog rukometaša. Balić je u Ateni briljirao sve do finala gdje je ostao bez pogotka, a nakon osam utakmica imao je 32 pogotka (47 posto) uz 28 asistencija, osam ukradenih lopti i 23 tehničke pogreške u šest sati provedenih na terenu.

U nešto manje od četiri sata, Duvnjak je protiv vrlo jake konkurencije upisao spomenuta 22 gola (61 posto), 24 asistencije, pet ukradenih lopti, četiri blokade i 10 izgubljenih lopti.

Duvnjak je drugačiji tip, i drugačiji igrač od Balića. Iako i u njegovoj igri ima puno kreativnosti i lijepih poteza, Dule nije čarobnjak poput Ivana.

Ali, to ne znači da mu ne smijemo odati veliko priznanje – na najboljem je putu uspješno naslijediti najboljeg hrvatskog rukometaša u povijesti.

Balić je u Ateni povukao Hrvatsku do zlata. Duvnjak ima priliku učiniti isto u Londonu, a Balić će mu prvi biti podrška, kao igrač i kao čovjek, svjestan da ionako Hrvatska ne treba "novog Balića" – takvog neće biti sto godina - već novu svjetsku klasu na poziciji srednjeg vanjskog.

A to u Duvnjaku već imamo.