Dvadeset i jedna "kockica" punoljetne lige

Neradnim danom i dobrodošlim produženim vikendom hrvatski su građani obilježili dan kada smo bivšoj državnoj tvorevini i pijavicama iz tuđine odsjekli kandže i zabranili im pristup državnom blagu, kako bismo zatim ne jedan, već više uzastopnih mandata za sveopću grabež i gusarstvo predali u ruke domaćim ljudima, koji će pljačkati na puno prihvatljiviji način, s rukom na srcu, ponosom u duši i domoljubljem na usnama.

Međutim, kako ovo nije dnevnopolitička kolumna i kako posao Engleskog pacijenta nije utvrditi gdje je u međuvremenu nestao kruh, a gdje igre iz stare rimske metafore, vratit ćemo se u sportske okvire i ispričati priču o dvama vršnjacima, Premier ligi i hrvatskoj državi, i prisjetiti se hrvatskih nogometaša koji su od proglašenja neovisnosti naovamo, trbuhom za kruhom i talentom za igrama, krenuli put zelenijih i financijski izdašnijih premierligaških travnjaka.

Iz današnje perspektive, kada Nikica Jelavić u gotovo svakom kolu, pa tako i proteklog vikenda, uspijeva pronaći protivničku mrežu, a Luka Modrić svojim izvedbama u Premier ligi uspijeva iskamčiti tridesetak milijuna nečega od velikog Reala, zvuči čudno ako kažem da nije uvijek bilo tako. Posebno ne u prve četiri godine postojanja, kako Premier lige, tako i hrvatske države, jer na engleskim travnjacima tada nije bilo hrvatskoga začina.

To mračno doba engleskog nogometa 1996. godine prekinuo je čovjek po imenu Harry Redknapp, tadašnji menadžer West Hama, inače osobno odgovoran za najezdu Hrvata. Naime, Redknapp je tijekom trenerske karijere u Englesku ili pod svoje skute dovukao čak šestoricu hrvatskih nogometaša i valjalo bi se jednoga dana popeti njegovim obiteljskim stablom i pronaći prave razloge fascinacije hrvatskim nogoloptačima.

Kao tadašnji menadžer West Hama, Redknapp je u redove Čekićara doveo Slavena Bilića, kasnijeg izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, koji je u sezoni i pol provedenoj na Upton Parku upisao 48 nastupa, postigao dva pogotka i privukao pozornost Evertona, gdje je, što zbog ozljeda, što zbog navike dobivanja žutih kartona i posljedičnih suspenzija, s puno manje uspjeha proveo sljedeće tri godine.

Bilić je i dan-danas hrvatski nogometaš i trener o kojemu su britanski mediji vjerojatno napisali najviše priča, a sve zbog toga što se uz nogomet bavio i drugim stvarima, koje uvijek privlače više pozornosti medija od tog dosadnog sporta, nužnog zla o kojemu valja pisati između dvije žuto obojene priče.

Engleze je silno fasciniralo Bilićevo umijeće prebiranja po žicama gitare, činjenica da je sposoban govoriti nekoliko jezika uz onaj vlastiti, da ima fakultetsku diplomu, pa čak i probušeno uho. Nešto manje fascinirani ostali su kada se vratio u London i zaustavio englesku reprezentaciju na putu do Europskog prvenstva.

Do Bilićeva povratka u Hrvatsku i konačnog raskida ugovora s Evertonom, hrvatsko izaslanstvo u Premier ligi već se značajno pojačalo, a hrvatski je nogometni touch dobio na cijeni. Naime, već u kolovozu 1996. godine, sedam mjeseci nakon dolaska Bilića, u dres novog premierligaša Derby Countyja uskočio je Aljoša Asanović.

U već poodmaklim igračkim godinama, Asanović je sezonu i pol laktovima razgrtao protivnike po Premier ligi, upisao 38 nastupa i, prije nego je "zapalio" za Italiju, pored svog imena ostavio sedam premierligaških pogodaka, od kojih je u posebno lijepom sjećanju ostao onaj kojega je postigao u pobjedi Derbyja na Stamford Bridgeu.

U to vrijeme u Derby Countyju već se i prije Asanovića, pa čak i prije Bilića, smjestio jedan drugi hrvatski reprezentativac, a danas i izbornik hrvatske reprezentacije, no Igora Štimca je od titule prvog hrvatskog nogometaša u Premier ligi razdvajala jedino sitnica da u listopadu 1995. godine Derby County još uvijek nije bio – prvoligaš.

Premda u Hrvatskoj trenutno ne uživa posebnu popularnost i tek treba dokazati svoje izborničke sposobnosti, Štimčevo ime i dan-danas u Derbyju se izgovara s iznimnom dozom poštovanja. Prije tri godine u lokalnom je izdanju Telegrapha izabran u najbolju momčad Derby Countyja svih vremena, a prije pet godina s čak 51 posto glasova u anketi BBC-ja proglašen je najboljim stranim pojačanjem kluba u njegovoj povijesti.

Drugo mjesto? Eranio - deset posto glasova.

Štimac je u dresu Derby Countyja odigrao 84 prvenstvene utakmice i postigao tri pogotka, a potom je 1999. godine, mjesec dana nakon odlaska Bilića, potpisao ugovor s West Hamom gdje je u dvije godine upisao 43 nastupa. Štimac kao igrač i Štimac kao trener, izbornik i javna osoba dva su kontrasta koji bi mogli poslužiti kao dobra premisa za kakav sociološki diplomski rad, pa eto vam ideje.

Nije tajna da su angažmanu hrvatskih nogometaša na Otoku pomogli i odlični nastupi na Europskom prvenstvu 1996. godine, pa je istoga ljeta u Englesku preselio i Nikola Jerkan. Obukao je dres današnjeg drugoligaša, ali i jednog od najslavnijih engleskih klubova, Nottingham Foresta, ali nije imao sreće poput Bilića, Štimca ili Asanovića.

Da ste u to doba trepnuli, možda biste propustili da je Jerkan ikada bio u Premier ligi, jer hrvatski branič nije se uspio izboriti za mjesto u prvom sastavu. Nakon tek 14 nastupa dolaskom novoga menadžera posve je otpao iz klupskih planova i završio na posudbi u bečkom Rapidu, neposredno prije nego je još jedan nastup hrvatske reprezentacije na velikom natjecanju Hrvatima otvorio vrata Premier lige.

Treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, ali i odlični nastupi s Dinamom u Ligi prvaka, Silviju Mariću donijeli su 1999. godine ugovor s Newcastleom i debi baš protiv Jerkanovih sada već bivših kolega iz Nottingham Foresta. Marić nije bio nogometaš zlatnoga dodira, znale su se lopte od njega odbijati kao sreća od Engleskog pacijenta, ali što mu je manjkalo u tehnici, nadoknađivao je velikim srcem i zalaganjem i zbog toga stjecao simpatije navijača.

Što je prolazilo u Dinamu, međutim, nije uspijevalo u engleskoj Premier ligi. Marić u 23 prvenstvena nastupa za Svrake nijednom nije pronašao put do mreže, niti je ponovio nastupe iz modrog dresa. Ako ništa drugo, u hladnim zimskim večerima pored vatre iz kamina, unucima će se moći hvaliti asistencijom velikom Alanu Sheareru, nedodirljivom i do današnjeg dana još uvijek najboljem strijelcu Premier lige.

Generacija "brončanih" hrvatskih nogometaša usprkos neuspjehu u kvalifikacijama za Euro 2000. godine i dalje je služila kao odličan PR reprezentativcima, pa su u sljedeće dvije godine još petorica Hrvata sletjela u zračne luke diljem Engleske. Među njima bio je i najveći - Davor Šuker.

Legendarnu karijeru u Španjolskoj današnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza odlučio je okončati u ljeto 1999. godine i priključiti se Arsenalu, za kojeg je u kolovozu debitirao u porazu protiv Manchester Uniteda, istog onog koji je prethodnu sezonu završio osvajanjem trostruke krune.

Šuker je svoje ime utkao u jednu sezonu Arsenala s 22 nastupa i osam prvenstvenih pogodaka, te nastupom u finalu Kupa Uefe gdje je tijekom izvođenja jedanaesteraca promašio svoj udarac s bijele točke. Šuker je na Highburyju proveo tek jednu sezonu, a potom preselio u obližnji West Ham, gdje je njegova otočka karijera na kraju i ugasla.

Iako iz današnje perspektive i s obzirom na novac kakvim se klubovi razbacuju kako bi doveli najveće zvijezde takvo što danas zvuči nestvarno, Hrvatska je prije 12 godina imala i najbolje plaćenog nogometaša Premier lige. Kada je dres talijanskog prvaka Lazija odlučio zamijeniti onim Middlesbrougha, Alen Bokšić učinio je to za tjednu plaću od 63 tisuće funti, što su i danas u Premier ligi sasvim pristojna primanja.

Vrag će znati što je Bokšića natjeralo da preseli među mediokritete iz Middlesbrougha i tko je u klubu došao na ideju na jednoga igrača potrošiti novac kojim su mogli ojačati pola momčadi, ali u prvoj je sezoni to je još i išlo. Utrpao je Bokšić 12 pogodaka i zaradio status igrača godine, no ozljede i gubitak konstante uskoro su uzeli svoj danak i u veljači 2003. godine Boro i Bokšić jedan su drugome rekli zbogom.

Dva mjeseca ranije hrvatski je reprezentativac postigao i svoj posljednji otočki pogodak, kud baš Manchester Unitedu.

Popis petorice hrvatskih igrača koji su od 1999. do 2001. godine pronašli svoje mjesto pod sunc… kišobranima u Engleskoj upotpunili su Igor Bišćan, Mario Stanić i Boško Balaban, dolaskom u Liverpool, Chelsea, odnosno Aston Villu. Sjeti li se tko spominjati mi ime uzalud i isticati kako sam zaboravio na Roberta Prosinečkog, živuću legendu Porstmoutha, podsjetit ću ga da je Žuti svoje majstorije prosipao po drugoj ligi i spašavao klub od onoga što je godinama kasnije, između ostalog i zaslugama Frédérica Piquionnea, postala neminovnost.

Vratimo se mi Bišćanu, još jednom zanimljivom predlošku za sociološke studije i igraču koji tijekom karijere još nikada nije podigao pogled. Premda mu je karijera u Liverpoolu bila puna uspona, padova i trenerskih eksperimenata Gerarda Houlliera, Bišćan je na kraju jedan od rijetkih hrvatskih nogometaša koji se može pohvaliti titulom prvaka Europe, dok se Mario Stanić može pohvaliti pogotkom koji je od tada, pa do danas i za sva vremena poznat kao "onaj pogodak Stanića".

Boško Balaban? On se može pohvaliti mjestom među 50 najgorih nogometaša Premier lige, koje mu je britanski dnevnik Times podario nakon neslavne epizodne uloge u Aston Villi i samo devet nastupa bez postignuta pogotka, prije povratka tamo otkud je i došao.

Možda nikada nećemo saznati jesu li engleski menadžeri zbog Balabana počeli puhati i na hladno ili u to doba jednostavno nismo imali dovoljno dobrog kandidata za Premier ligu, ali u sljedeće dvije godine niti jedan hrvatski nogometaš nije sletio u svlačionicu engleskog kluba. Led su napokon probili Ivica Mornar i Boris Živković i ubrzo zatim se utopili.

Obojicu je u Portsmouth doveo hrvatski dobrotvor Harry Redknapp i obojica su uspjeli izdržati jednu jedinu sezonu. Živković se usprkos hrvatskim korijenima uspio posvađati s Redknappom i upisati tek 18 nastupa prije nego je preselio u Stuttgart, dok je Mornaru i bez svađe s trenerom pošlo za rukom zabilježiti osam nastupa manje i tek jedan jedini pogodak.

Nesretni napadač potom je posuđen Rennesu, gdje također nije pronašao put do mreže, a po povratku u Portsmouth dojučerašnji su se poslodavci pravili kao da ga ne poznaju. Proveo je neko vrijeme nutkajući svoje usluge klubovima diljem svijeta, isticao transparente "igrat ću za hranu i režije", no zbog silnih se odbijenica morao umiroviti.

Nova, trogodišnja pauza bez hrvatskih nogometaša u Premier ligi, budila je zabrinutost. Hoće li ikada više igrači s hrvatskim krvnim zrncima obogaćivati najbolju ligu iz kolijevke nogometa, pitali su se kibici diljem Lijepe naše dok su dionice hrvatskih tvrtki gubile na vrijednosti, a onda je 2006. godine uslijedila renesansa.

Potencijalni počasni građanin Republike Hrvatske i hrvatski ambasador u Velikoj Britaniji, gospodin Harry Redknapp, dovukao je u Portsmouth još jednoga Hrvata. Iz splitskog Hajduka odabrao je Niku Kranjčara, koji je potencijalno zvjezdanu karijeru kroz sljedećih šest godina i 155 nastupa za Pompey i Tottenham konačno prokockao propadanjem na klupi jer mu se sviđao život u Londonu.

Godinu dana nakon Kranjčarova dolaska u englesku Dalmaciju, u londonsku je zračnu luku sletio i Eduardo da Silva, a u svijetlo plavi dres Manchester Cityja Vedran Ćorluka, obojica članovi nove talentirane generacije hrvatske reprezentacije, na tragu one iz 1998.

Posebno je mnogo obećavao Eduardo, možda više od bilo kojeg drugog hrvatskog reprezentativca koji je ikada nastupao u Premier ligi, no stravična ozljeda iz ogleda s Birminghamom početkom 2008. godine, u trenutku kada su Topnici držali vrh prvenstvene ljestvice, označila je i kraj Eduardovih, a moguće i Arsenalovih snova. Nakon dugog oporavka Dudu više nije bio isti igrač i 2010. godine je s 41 nastupom i osam pogodaka u dresu Arsenala preselio u Šahtar.

Nekako u isto vrijeme s Eduardovim mukama, u tom istom sjevernom Londonu, Harry Redknapp je stvarao HNK Tottenham, u narodu popularno znan kao Crottenham. Iz Dinama je došao Luka Modrić, iz Cityja je nakon jedne sezone u Spurse preselio i Ćorluka, a 2009. godine miris hrvatskih jela iz menze privukao je i Kranjčara. Da mu na klupi ne bude dosadno, iz moskovskog Spartaka na posve nebuloznu posudbu stigao je i Stipe Pletikosa i za Premiership su odjednom znale i bakice na placu.

Redknappov projekt engleskog kluba sastavljenog isključivo od hrvatskih nogometaša polučio je svojevrstan uspjeh plasmanom u Ligu prvaka, no na kraju je naprasno prekinut raskidom ugovora u lipnju ove godine. Odlaskom Redknappa pukao je i Crottenham: Kranjčar je završio u Kijevu, koji je valjda ljepši od Londona, Ćorluka u Moskvi, a Modrić se za sitniš prodao u Madridu.

Nije, međutim, spomenuti trojac predstavljao jedinu koncentraciju hrvatskih gena na engleskom nogometnom tlu. Godine 2009. redovima Boltona pridružio se Ivan Klasnić i usprkos kasnijim nesuglasicama s trenerom u kratkim hlačama, Owenom Coyleom, u dvije sezone uspio prikupiti respektabilnih 50 nastupa i 12 pogodaka, a iste godine vjeru u sposobnosti Nikole Kalinića izrazio je menadžer Blackburna Sam Allardyce.

Kale je u Roversima proveo dvije sezone, odigrao 44 utakmice i postigao sedam pogodaka, no odlaskom Big Sama i dolaskom kontroverznog i sada već bivšeg menadžera Stevea Keana ispao iz planova i završio u Dnipru.

Kalinićevim odlaskom, hrvatska je knjiga u Premier ligi nakon dugo vremena spala na dva slova. Ovoga ljeta iz Hamburga je kao želja Martina Jola u redove Fulhama stigao Mladen Petrić, upisao se u strijelce već u debiju i u tri dosadašnja nastupa upisao tri pogotka, no pravim se hitom Premier lige pokazao Nikica Jelavić.

David Moyes je dugo tražio pravog golgetera, onu kariku koja je Evertonu nedostajala da iz inače impresivnih, ali još uvijek ne vrhunskih plasmana u Premier ligi izvuče nešto više. Jelavić je Evertonu sjeo kao Engleskom pacijentu šamar, već prvu polusezonu iskoristio je za titulu najboljeg klupskog strijelca, a u 19 dosadašnjih nastupa upisao je 13 pogodaka i na pravom je putu do titule najuspješnijeg Hrvata u Premier ligi.

Podvučemo li crtu ispod gomile teksta, u 21 godini hrvatske neovisnosti i 21 godini postojanja engleske Premier lige, ukupno 21 hrvatski reprezentativac svojim je talentom, pogocima, asistencijama i potezima, ili pak sjedenjem na klupi, na ovaj ili onaj način obogatio najatraktivniju i najnapetiju svjetsku nogometnu ligu.

Dok prstom lutamo po hrvatskoj i europskoj mapi i tražimo nove kandidate koji bi mogli u sezonama koje slijede ojačati hrvatski kontingent na Otoku, u sebi ponavljamo: bilo bi lijepo da se brojke ponovno poklope i na 30. obljetnicu.

Čist penal, duga ljubav

Kada od sedam prvoplasiranih momčadi Premier lige u jednom kolu pobjede upišu njih šest, a ona sedma osvoji bod, Engleski pacijent nalazi se pred teškim zadatkom? Koga ismijati? Komu se narugati i koga privezati za stup srama i zasuti rajčicama?

Što kažete? Ma, neću valjda opet? Ajde, dobro.

Tek što su petardom i nadahnutom predstavom u prošlom kolu naznačili kako se nešto fino kuha na Anfieldu, nogometaši Liverpoola proteklog su vikenda s nogometnim razbijačima iz Stokea odigrali mršavih nula prema nula, što otprilike znači da su u sedam odigranih kola uspjeli skupiti tek šest bodova.

Kroz kakvu god prizmu pokušali pogledati taj rezultat i koliko god očekivan bio slab ulaz u sezonu s obzirom na promjenu trenera i sve nedaće s igračkim kadrom, činjenica je da se malo tko nadao baš takvom učinku, baš kao što se malo tko nadao da će Liverpool i u ovoj utakmici nastaviti s neslavnom tradicijom i pogoditi čak tri vratnice.

Prava je šteta što od početka sezone nisam u pogon pustio brojač koji nas je zabavljao prošle godine, no još je veća šteta što Luis Suarez svoj hat-trick iz Norwicha nije iskoristio u pozitivne svrhe. Tjedan je dana živio na lovorikama zbog predstave kojom je pokazao kakav bi igrač mogao biti da nije igrač kakav jest, a zatim...

Tek što sam u prošlom Engleskom pacijentu ustvrdio kako kazneni udarac ne bi dobio niti da ga protivnici zaustave ručnim bacačem raketa, Urugvajac je pokazao zašto. Glumom kakvoj ne bi trebalo biti mjesta u nogometu, bez obzira na dres u kojem igrač nastupa, sucima je podario još jedan razlog da posumnjaju čak i u čiste jedanaesterce, a Engleski nogometni savez izložio kritikama što za simuliranje još uvijek sankcija nema.

Kako je točno moguće da američka profesionalna nogometna liga MLS, s tradicijom od čak 19 godina, ima peteročlanu anonimnu komisiju koja kažnjava simuliranje i pokušaj prevare, a liga iz kolijevke nogometa sa 124 godine tradicije još uvijek ne, pitanje je na koje je doista teško pronaći odgovor.

Dok je god tomu tako, zgražat ćemo se nad pokušajima Suareza, Younga, Welbecka, Ivanovića, Balea i ostalih da obmanu djelitelje pravde i steknu prednost za svoju momčad, ali i smijati se uracima duhovitih i nadarenih ljudi poput ovog.

Kako svaka priča ima dvije strane, ili svaka strana dvije priče, tako je i Suarez u mnogo slučajeva žrtva, no loš ga glas i reputacija simulanta nerijetko stoji odluka koje bi i njemu i klubu donijele značajnu korist. Liverpool je tako u ogledu sa Stoke Cityjem mogao već početkom utakmice imati brojčanu premoć, da je sudac Suarezov bolan krik povezao s evidentnim i namjernim prekršajem Hutha.

Suvišno je od klubova očekivati da će zbog padanja u šesnaestercu kažnjavati vlastite igrače ili ih javno u medijima nazivati varalicama ili simulantima, pa to ne treba očekivati niti od Brendana Rodgersa, Alexa Fergusona ili Roberta di Mattea. Na nogometnom je savezu da donosi odluke za dobrobit natjecanja i očuvanje regularnosti. Ako im nije jasno kako, neka se jave Amerikancima.

Nekoliko pitanja, nijedan odgovor

Dok čekamo komisiju za kažnjavanje onih kojima je tlo previše sklisko, pitat ćemo se između ostalog i kako je moguće da je Newcastle, u gotovo istom sastavu u kojem je u siječnju natamburao Manchester United s 3:0, sada izgubio utakmicu istim rezultatom. Pitat ćemo se je li Tom Cleverley mislio postići pogodak na način na koji je to učinio, ali i kako je moguće da liga sa 124 godine tradicije još uvijek svoje suce ostavlja na milost i nemilost javnosti i medija, umjesto da im pomogne uvođenjem tehnologije.

Pitat ćemo se koliko je još pogodaka koji to nisu ili poništenih pogodaka koji to jesu potrebno da napokon prestanu testiranja opreme koja u nekim drugim sportovima bilježi već i jubilarne obljetnice i kada ćemo, napokon, dvojbene trenutke poput ovoga iz susreta na St. James Parku (da, opet se zove St. James Park, vratiše mu sveto ime) rješavati još za vrijeme utakmice?

Ovoga tjedna u potrazi smo i za odgovorom na pitanje zna li izbornik francuske reprezentacije Didier Deschamps za pojam dvostrukih mjerila? Nakon što mu je Arsene Wenger poručio da je mogao biti malo pametniji u doziranju nastupa Aboua Diabyja, Deschamps je priredio odrješit odgovor.

"Želim podsjetiti gospodina Wengera da jedino ja odlučujem tko će biti odabran u reprezentaciju i koliko će dugo igrati oni koje sam odabrao. Samo jedan čovjek odlučuje o tome i taj čovjek sam ja", kazao je Deschamps, zaboravivši na trenutak da je, zabrinut zbog statusa reprezentativne "jedinice" Andreu Villas-Boasu sugerirao i njurgao kako bi Hugo Lloris trebao biti prvi vratar Tottenhama.

I to je zapravo najveće pitanje bez odgovora ovoga tjedna. Očajnički tražim logično objašnjenje Portugalčeve odluke da bez ikakvog valjanog razloga prekine rekordan niz Brada Friedela od 310 uzastopnih premierligaških utakmica bez pauze i mjesto prvog vratara ustupi upravo spomenutom Llorisu.

Čovjek koji od svibnja 2004. godine nije propustio nijednu premierligašku utakmicu i za čiju zamjenu nije bilo povoda u pogreškama, ozljedi ili kakvom drugom razlogu na kojega je nemoguće utjecati (dapače, branio je briljantno), utakmicu s Aston Villom odgledao je s klupe i morao prihvatiti odluku menadžera koji, za razliku od Didiera Deschampsa, očito dopušta petljanje u posao.

Sudačka nadoknada

Već smo više puta potvrdili tezu kako s engleskom reprezentacijom nikada nije dosadno. Niti jedan protivnik Gordom Albionu ne može stvoriti toliko problema, koliko im nepromišljenim, da ne kažem glupim potezima, mogu stvoriti upravo engleski reprezentativci, ali i izbornici.

Da u londonskoj podzemnoj željeznici valja držati jezik za zubima i gledati u pod ovoga se tjedna uvjerio Roy Hodgson, koji je u razgovoru s potpunim strancima navodno kazao kako Rio Ferdinand ne može računati na ponovni poziv u reprezentaciju, da bi se potom, kada je priča putem interneta (tog čuda tehnologije koje za Hodgsonove mladosti nije predstavljalo problem, jer gramofoni nisu mogli snimati) izbila u javnost, javno ispričao Ferdinandu, posuo pepelom zbog dugoga jezika i demantirao da je rekao bilo što slično.

Ferdinand je ispriku prihvatio, nadajući se valjda da će odlaskom Johna Terryja dobiti novu priliku, a potom se u fekalije uvalio Ashley Cole, nespretnim komentarom na Twitteru. Pročitavši izvješće Neovisne komisije koja je Terryja proglasila krivim za rasističko vrijeđanje, u kojemu piše kako je Cole mijenjao svoj iskaz kako bi pogodovao svom kolegi iz kluba i reprezentacije, branič Chelseaja napravio je ljudski potez.

Uhvatio se mobitela i na Twitter poslao poruku "Haha, znači lagao sam", nazvavši potom Engleski nogometni savez gomilom kretena. Informacija da pod okriljem istoga saveza nastupa za klub i reprezentaciju neko je vrijeme tražila put do mozga Ashleyja Colea, a kada ga je napokon pronašla Cole se ispričao i kazao kako je komentar napisao vruće glave. Bila to istina ili ne, pokrenut je postupak i čeka se odluka o kazni. Dok neki zagovaraju žestoku novčanu, drugi su mišljenja kako bi Colea valjalo suspendirati, i to baš pred reprezentativne nastupe u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Prema posljednjim vijestima, suspenziju će ipak izbjeći, pa će i ovoga puta stradati bankovni račun.

Pa vi recite da Englezi nisu sami sebi najgori neprijatelji.

Kao recimo Gary Lineker, nekadašnji napadač engleske reprezentacije, a sada televizijski stručni komentator na BBC-ju i još ponekoj TV mreži. Lineker je proteklog tjedna specifičnu proslavu pogotka dvojice muslimanskih igrača Montpelliera opisao kao "jedenje trave", ne imajući na umu da se zapravo radi o proslavi vjerske prirode.

Kada ga je londonski imam proglasio "neupućenim", suzdržavajući se vjerojatno težih riječi, Lineker se ispričao i kazao kako ne može biti svjestan religije koju njeguje svaki nogometaš svijeta, a cijeloj priči vjerojatno nije pomoglo da je sporni prilog emitran na – Al Jazeeri.

Spustimo se malo niže. Ne, još malo niže, u treću englesku ligu, gdje je prije malo više od tjedan dana Leyton Orient u gostima svladao Walsall s 2:1, a jedan od pogodaka postigao je Dean Cox. Ništa čudno, reći ćete, pa pogotke u trećoj ligi postižu i mnogi drugi nogometaši. Da, istina, ali ne ovako.

Nije Luis Suarez bio jedini igrač koji je proteklog vikenda pokušao na podmukao način izvući korist za svoju momčad. Gareth Bale je u susretu Tottenhama i Aston Ville pokušao iznuditi isključenje vratara Brada Guzana zaista bezočnom i bezobraznom simulacijom, kao da nije svjestan da se utakmice već duže vrijeme prate s više kamera, a dostupan nam je čak i luksuz usporene snimke.

Kad dugo pratite nogomet, shvatite da postoje igrači koji na sudačke odluke s kojima se ne slažu reagiraju ciničnim osmijehom i okretanjem leđa. Postoje igrači koji skrušeno dokazuju nevinost, skupljaju dlanove i poliraju aureolu, a postoje i oni koji povise glas za poneku oktavu, mašu rukama poput vjetrenjača i svaljuju krivicu na protivnika.

A postoji i Cheik Tiote.

Zamislite koliko bi frustriran bio Tiote da je vidio iz kakve je situacije Aljoša van Persie prošao nekažnjen. U prolazu pored Cabayea nizozemski je napadač zamahnuo i rukom ga pogodio u glavu, što napadač i kapetan Uniteda Howard Webb nije uspio primijetiti.

Kako je nakon utakmice bilo govora o tome hoće li Robin Asanović dobiti naknadnu kaznu, Webb je pregledao snimku i ustvrdio kako se ne radi o incidentu kažnjivom crvenim kartonom, pa će izostati i eventualna suspenzija.

Sjećate li se Marija Balotellija. Naravno da se sjećate, ta još uvijek je u momčadi Manchester Cityja, no sa znatno smanjenom minutažom, što vjerojatno objašnjava i zbog čega City uporno završava utakmice sa svih 11 nogometaša na travnjaku. Čak je i veliki Jose Mourinho u razgovoru za CNN priznao kako je zločesti Mario vjerojatno najproblematičniji igrač kojega je ikada imao u svlačionici.

Mourinho je dodao kako bi o Mariju Balotelliju i dvije zajedničke godine u Interu mogao napisati knjigu od 200 stranica, ali je istaknuo kako bi bila riječ o komediji, ne o drami. Zatim je ispričao jednu u nizu anegdota, a da je ne opisujem riječima i ne trošim ionako potrošene prste, netko je pametan smislio video.

Korak po korak, došli smo do pregleda najboljih pet pogodaka, a prije nego se zbog Fifine suspenzije i kvalifikacijskih utakmica oprostimo na dva tjedna, dopustite da istaknem kako bi ljestvica najboljih pogodaka s obzirom na ovotjednu kvalitetu lako mogla brojiti i njih deset.

Dok uživate u probranim majstorijama, pomozite mi odgovoriti na već ranije postavljeno pitanje: je li Tom Cleverley u skladu s prezimenom lukavo prevario Newcastleova vratara ili je riječ o sprezi nogometne sreće, astrologije i vjetra?

Dok mladi Unitedov veznjak na izravno postavljeno pitanje tvrdi kako je zaista mislio postići pogodak, u to ne uspijeva uvjeriti ni menadžera Alexa Fergusona, koji smatra kako se radi o sreći. Možda najbolji odgovor na pitanje nudi djelić usporene snimke nakon postignuta gola u kojemu Cleverley, tvrde čitači s usana, u zagrljaju sa suigračima kaže: "No way I meant that".

Jedno je sigurno, čitači s usana ne znaju za šalu. Pitajte samo Johna Terryja.