Noć lova na vještice

"Pričekaj malo", prekidate razgovor i pred ulazna vrata odlazite u gaćama, kako je već običaj poželjeti dobrodošlicu neznanim i nezvanim sablasnim gostima. Otvarate vrata i dvorišnoj kmici postavljate naizgled jednostavno pitanje: "Tko je?", no drski vam mrak uskraćuje odgovor.

Hrabro izlazite na trijem svoga doma i sekundu kasnije za dlaku izbjegavate oštricu 30 centimetara dugačkog kuhinjskog noža. Opcije spasa nameću se same po sebi. Pobjeći u kuću i dvaput zaključati vrata te pozvati organe reda i mira? Potrčati u smjeru glazbe i smijeha i okružiti se dobrim ljudima u dobro osvijetljenoj susjednoj kući?

Birate jedino razumno rješenje: spas ćete potražiti u 300 metara udaljenoj šumi.

Dajete se u trk i gledate preko ramena, bljesak oštrice i dah sablasnog stranca ulijevaju strah u kosti i pumpaju adrenalin u teške noge. Spotičete se o savršeno ravnu podlogu, krvavih koljena puzite kroz tamu, vriskali bi i zapomagali, no pluća odbijaju poslušnost.

Na rubu snaga dokopate se šume i uz tihe jecaje bosih nogu gazite po vlažnome šipražju, sve do trošne, drvene nastambe od dva kvadrata koja se čini nepremostivom preprekom za pomahnitalog ubojicu. Sklupčani poput fetusa u ćošku oronule oaze sigurnosti ridate i nadate se da je san, čekate redatelja da povikom "rez" prekine niz filmskih klišea, no žestoki udarci o dotrajala vrata tvrde suprotno.

Uspijevate vrisnuti, no sada je već kasno.

Trulo drvo popušta pod udarcima oštrice i lomi se u komadiće, a krvnik sjeda pored vas i u petominutnom izlaganju obrazlaže zašto vam mora oduzeti život, opravdavajući krvavi pohod teškim djetinjstvom, strogim odgajateljima u sirotištu i činjenicom da je vaš dom bespravno sagrađen na svetištu njegovih predaka, a tromost birokracije ne jamči skoro okončanje sudskog postupka i promjenu upisa u zemljišne knjige.

Potom se ustaje i zamahuje rukom. Trenutak prije nego će vam hladnim sječivom probiti grudni koš, kroz glavu vam prođe misao. "Nisam spustio slušalicu!"

Deset najvećih 'frikova' Premier lige

Junaci priče koja slijedi možda vas neće u trenucima dokolice uhoditi kroz prozorsko okno i prekidati telefonske razgovore, možda vas neće bosonoge i gologuze goniti niz mračnu ulicu, niti vam prijetiti kuhinjskim nožem, no vrlo vjerojatno bi vas nagradili odgojnim šamarom da ste im se usudili stati na put.

Kako već priliči noći u kojoj slavimo vještice i čudovišta iz ormara i odijevamo njihove kostime, red je da se posljednjeg dana listopada prisjetimo najvećih 'frikova' Premier lige, igrača koji su u najbolje nogometno natjecanje na svijetu svakako utkali i svoj nogometni talent, ali ih se rado sjećamo zbog pretjerane agresivnosti i nasilja prema suparnicima, ljubavi prema obojenim kartonima i posvemašnjeg manjka samokontrole.

10. Lee Bowyer

Čast otvaranja ljestvice premierligaških 'frikova', inače podložne subjektivnom dojmu i kritikama, dobio je nekadašnji nogometaš Leeds Uniteda, West Hama, Charltona, Newcastlea i Birminghama, Lee Bowyer. Premda je u svojoj karijeri uspio dogurati i do jednog nastupa za englesku reprezentaciju, od daljnjeg sudjelovanja pod nacionalnom zastavom spriječio ga je sudski proces i optužbe da je s Jonathanom Woodgateom sudjelovao u teškom premlaćivanju u noćnom klubu u Leedsu.

Od optužbi se kasnije obranio, no za reprezentaciju više nikada nije zaigrao, što ga nije spriječilo da rekorde ruši na drugim poljima. Bowyer je apsolutni rekorder Premier lige u žutim kartonima, u karijeri ih je do konca 2011. godine uspio skupiti čak stotinu i jednoga, dok s pet crvenih kartona s nekolicinom igrača dijeli četvrto mjesto.

Međutim, više nego bilo kojim drugim postupkom u dragom će nam sjećanju ostati zbog prepirke i tučnjave sa suigračem iz Newcastlea Kieronom Dyerom usred utakmice s Aston Villom 2005. godine. Zbog šaketanja s klupskim kolegom zaradio je crveni karton i tri utakmice suspenzije, ali i deseto mjesto na ljestvici 'frikova'.

9. Lee Cattermole

Kad je riječ o crvenim kartonima, Bowyerovom imenjaku i veznjaku Sunderlanda Leeju Cattermoleu malo je ravnih. U svojoj još uvijek relativno kratkoj karijeri uspio ih je prikupiti čak sedam i već u 25. godini života zasjesti na drugo mjesto ljestvice osvajača crvenih kartona, s velikim izgledima da do kraja karijere zasluženo zasjedne i na njen sami vrh.

Cattermole se beskompromisnim, ponekad divljačkim startovima posebno istaknuo početkom prošle sezone, kada je već u prvom kolu ostavio svoju momčad na cjedilu i otišao na prerano tuširanje, da bi već u prvoj sljedećoj utakmici nakon odrađene suspenzije zaradio novi crveni karton. Niti ova sezona nije iznimka, pa Cattermole već nakon devet odigranih kola na kontu ima jedan žuti i jedan crveni karton.

Kako se incidentima ne bi koncentrirao samo na nogometne travnjake, 25-godišnji Sunderlandov divljak još se 2008. godine našao na crnoj listi Pubwatcha, udruge ugostitelja koja radi na sigurnosti gostiju i surađuje s policijom u borbi protiv nepoželjnog ponašanja i kriminala. Na tri godine zabranjen mu je ulaz u pubove koji nose licencu Pubwatcha, a zabrana je potom produžena do prosinca ove godine.

Cattermole je u međuvremenu s bivšim klupskim kolegom Nicklasom Bendtnerom divljao ulicama Newcastlea i razbijao automobile, pa je za očekivati da će pubovi za mjesec dana razmotriti novo produženje zabrane.

8. Luis Suarez

Premda je u Premier ligi dosad proveo kratak vremenski period, Luis Suarez uspio je svojim postupcima značajno polarizirati otočku nogometnu javnost i podijeliti je na one koji se dive njegovu neiscrpnom i izdašnom nogometnom talentu, do onih koji ga preziru zbog prljavih poteza, simuliranja i dugoga jezika.

Nije Suareza pokvario otočki zrak, u Premier ligu je već došao s reputacijom igrača koji ne bira sredstva kako bi svom klubu i reprezentaciji priskrbio željeni rezultat. S jedne strane obdaren fantastičnim nogometnim umijećem od kakvoga strepe obrambeni igrači, a s druge premazan svim mastima i uvijek u središtu negativne pozornosti.

Iz Nizozemske je donio nadimak "kanibal" jer voli gristi protivničke igrače, u reprezentaciji je rukama branio vlastita vrata, a u Engleskoj rasistički vrijeđao Patricea Evru i zaradio reputaciju simulatora i prevaranta kojemu suci više ne sude ni evidentne prekršaje, one za zatvorsku kaznu.

Trenutno je jedan od najomraženijih pojedinaca u Premier ligi, kojega tribine svakoga stadiona osim domaćeg mu Anfielda dočekuju zvižducima i prije nego je dodirnuo loptu. Sudeći po zbivanjima proteklog vikenda, Suarez u takvoj pozornosti uživa, a negativan mu publicitet ne smeta, pa je za očekivati da će se s godinama i njegov plasman na ovoj ljestvici popraviti na bolje. Ili na gore, ovisi iz koje perspektive gledate.

7. John Terry

Ne tako davno vratar Arsenala Wojciech Szczesny za medije je izjavio kako u svlačionici Arsenala postoji tajna šifra za neprivlačne pripadnice ženskoga roda. Poljski je vratar tom prilikom otkrio kako igrači Topnika sve djevojke i žene koje izgledom nisu po njihovoj volji nazivaju - John Terry.

Kako u nogometu i nije bitno kako izgledate, već što pružate na travnjaku, nezamjenjivi kapetan Chelseaja i sada već bivši kapetan engleske reprezentacije jednoga će dana, kada objesi kopačke o klin, ostati zabilježen kao igrač kojega su pratile kontroverze i kontrasti. Dok je u dresu Plavih kao stup obrane dočekao status živuće legende, izvan travnjaka skupljao je negativne poene, kako kod suparnika, tako i u javnosti.

Ostavimo li nogometni učinak po strani, ostat će zapamćen kao čovjek koji je spavao s izabranicom ljepšeg spola vlastitog suigrača i klupskog kolege, mrlju na karijeri ostavit će i optužbe da je rasistički vrijeđao Antona Ferdinanda, a ući će u povijest i kao čovjek kojemu je najviše igrača u Premier ligi odbilo pružiti ruku.

6. Roy Keane

Karizmatični kapetan Manchester Uniteda i čovjek koji pogledom ledi krv u žilama i suparnicima puni gaće u povijest će Premier lige, osim brojnim trofejima i uspjesima u dresu Crvenih vragova, svakako ostati upisan kao igrač koji je tijekom karijere prikupio sedam crvenih i 71 žuti karton, ali i kao čovjek koji je beskrupuloznim namjernim startom s predumišljajem zaključio karijeru Alf-Ingea Haalanda i kasnije to bez srama priznao u vlastitoj autobiografiji.

Pamtit ćemo ga i kao čovjeka koji ne gaji posebnu ljubav prema ljudskome rodu i koji se u karijeri rijetko kada smiješio i iskreno veselio, pa je i naslov europskog prvaka 1999. godine dočekao hladno i nezainteresirano, pamtit ćemo ga i kao jednoga od rijetkih koji je digao ruku na Alana Shearera, a nikad nećemo zaboraviti ni legendarne prepirke s tadašnjim kapetanom Arsenala Patrickom Vieirom, iz doba kada su ogledi Topnika i Uniteda bili nešto sasvim drugo.

"There's only one Keano", znaju još danas zapjevati navijači Uniteda. Zamislite tek što bi bilo da su postojala dvojica.

5. Mario Balotelli

Za razliku od četvorice prethodno spomenutih 'frikova', Mario Balotelli svoje je mjesto na vječnoj ljestvici Engleskog pacijenta zaslužio iz posve drugačijih, šarlatanskih razloga. Napadač Manchester Cityja u ovom se izboru našao zahvaljujući nevjerojatno ležernom i jedinstvenom pristupu životu i nogometnoj karijeri, pristupu koji trenere, suigrače i suparnike nerijetko dovodi do ludila.

Malo je ljudi koji se na kraju životnog puta mogu osvrnuti unatrag i sami sebi priznati da su živjeli život onako kako su htjeli, ignorirajući granice i uživajući u dobroj zabavi, a Balotelli je svakako jedan od njih. Bilo da se radi o desecima tisuća funti u kaznama za parkiranje ili stotinjak tisuća zbog gađanja suigrača strelicom za pikado, luckasti Talijan dane provodi razbacujući se novcem kao da je riječ o novinskom papiru.

Tisuću funti ostavlja za rundu u lokalnom pubu, pet puta manje daje kao donaciju crkvi, a na pitanje prometnog policajca zbog čega sa sobom nosi pet tisuća funti u kešu hladnokrvno odgovara: "Pa, zato što sam bogat."

Tridesetak puta njegove je pogrešno parkirane automobile odvozio "pauk", svoga je skupocjenog Maserattija razbio tek nekoliko dana po dolasku na Otok, a vlastitu kuću skoro spalio do temelja igrajući se vatrometom u kupaonici. Svađao se na treningu sa suigračima, skupljao crvene kartone, durio se kada bi slobodnjake umjesto njega izvodili suigrači, a znao je imati problema i s odijevanjem običnog prsluka.

You Only Live Once (YOLO), poruka je koju je Balotelli otisnuo na jednu od svojih majica i u punom smislu riječi odražava ono što mladi Talijan pruža, kako na terenu, tako i izvan njega.

4. Eric Cantona

Kada vas navijači kluba kao što je Manchester United proglase najboljim igračem u povijesti i dodijele vam titulu "Kralj Eric" premda ste upisali daleko manje nastupa od brojnih drugih velikana toga kluba, tada znate da ste iza sebe ostavili teško izbrisiv trag. S druge strane, kada opozicija vašu karijeru pamti po problemima s disciplinom i činjenici da ste jedan od rijetkih nogometaša koji se tijekom utakmice znao obračunavati i s navijačima, tada znate da vam je mjesto na ljestvici Engleskog pacijenta.

Neizmjerno karizmatičan i nogometno inventivan igrač koji je očaravao potezima i pogocima, Eric Cantona oduvijek je bio tempirana bomba. Iza vječno podignute kragne i buntovničkog stava i pogleda krio se kratak fitilj i reakcija koju nije bilo moguće predvidjeti. Još 1993. godine pljunuo je navijača Leedsa i zaradio kaznu od 1000 funta, no dvije godine kasnije otišao je korak dalje.

Nakon isključenja u ogledu s Crystal Palaceom ušao je prvo u verbalni, a potom i fizički sukob s domaćim navijačem Matthewom Simmonsom i napao ga sada već legendarnim kung-fu udarcem popraćenim s još nekoliko pozdrava šakom, da bi na konferenciji za medije nedugo zatim rekao tek: "Kada galebovi prate koču, očekuju da će sardine biti bačene u more", prije nego se udaljio i ostavio novinare u čudu.

Cantona je zbog svojih grijeha odsjedio dva tjedna u zatvoru, odradio 120 sati društveno korisnog rada, a s nogometnih je terena suspendiran na osam mjeseci. Danas se nerado sjeća svoje nogometne karijere, ne zna ni gdje su mu silne medalje, osvojeni trofeji i dresovi u kojima je nastupao, bilo za United ili reprezentaciju, te tvrdi kako ne želi biti zarobljenik prošlosti, već razmišljati isključivo o budućnosti.

Kralj Eric. Doslovno.

3. Paolo di Canio

Ako se za nekoga može reći da svoj život živi bez dlake na jeziku i niti ne pokušava obuzdati uzavrelu talijansku krv, ako postoji netko tko po tom pitanju nadmašuje i Marija Balotellija, tada je riječ o Paolu di Caniju, danas menadžeru Swindon Towna, a nekad legendarnom igraču Sheffield Wednesdayja, West Hama i Charltona.

Samoprozvani fašist još od ranih dana svoga života, Di Canio je još u talijanskoj ligi dizao prašinu fašističkim pozdravima i divljenjem prema Mussoliniju, a po dolasku u Englesku pozornost je na sebe privukao incidentom iz 1998. godine u dresu Sheffield Wednesdaya. U susretu s Arsenalom izgubio je živce, počeo se naguravati sa suparnicima, a poletjelo je i nekoliko udaraca. Sudac Paul Alcock promatrao je zbivanja sa strane i Talijanu pokazao crveni karton.

Di Caniju je pao mrak na oči i u trenutku potpunog gubitka kontrole nad vlastitim postupcima, odgurnuo je suca na tlo. Za svoje ponašanje "nagrađen" je suspenzijom od čak 11 utakmica i novčanom kaznom, kao i trećim mjestom ljestvice Engleskog pacijenta.

Kada je svoj neukrotivi temperament uspijevao držati pod kontrolom, Di Canio je oduševljavao nogometnim majstorijama, pa je njegov pogodak Wimbledonu još uvijek jedan od najljepših ikad postignutih u Premier ligi.

O kakvom se zapravo freaku radi možda najbolje svjedoči čudesni susret s Bradfordom kojeg je West Ham dobio rezultatom 5:4, a Di Canio bijesan što na njemu nisu dosuđena tri jedanaesterca zahtijevao da bude zamijenjen.

Il Duce, hvala ti na svemu, i neka ti Swindon zaigra u Premier ligi.

2. Joey Barton

Kad bi ovdje spomenutu desetoricu freakova Premier lige netko okupio u istu momčad, kapetansku vrpcu vjerojatno bi oko ruke omotao poznati humanitarac i filantrop Joey Barton. Čovjek koji se na Twitteru pokušava prodati kao poznavatelj umjetnosti i poezije te savjetuje ljudima da ga zovu Joseph, u svojoj je karijeri odgovoran za čitav niz incidenata, a jedini je na ljestvici deset najvećih koji je izvan terena pravomoćnim sudskim presudama osuđen u čak dvije optužnice za nasilje.

Barton je ujedno i rekorder po broju dana provedenih u zatvoru, s ukupno 77 noćenja iza rešetaka nadmašio je i Erica Cantonu, dok je prekomjernim konzumiranjem alkohola, vulgarnošću, brutalnim startovima, tučnjavama i politikom konfrontacije izgradio imidž istinskog britanskog bad boya koji traje i danas, jer zločesti Barton u dresu Marseillea zapravo izdržava drastičnu premierligašku kaznu od 12 utakmica suspenzije.

Tko zna kakvu bi karijeru Barton imao da je svojim frustracijama pogonio neosporni nogometni talent i pretvarao ih u nastupe i pogotke za pamćenje. Ovako, pamtit ćemo ga po pokazivanju stražnjice navijačima Evertona, po brutalnom premlaćivanju suigrača Ousmanea Daba na treningu Manchester Cityja, uličnoj tučnjavi u Liverpoolu gdje je onesviještenog čovjeka ostavio na pločniku, ali i svađama s Alanom Shearerom, koji ga je zauvijek prognao iz Newcastlea.

Zločestog dečka iz Huytona pored Liverpoola nisu raspametile ni stotine tisuća funti novčanih kazni, ni deseci utakmica propuštenih zbog kartona, niti život iza zatvorskih rešetaka. Vrhunac (ili dno) dotaknuo je u posljednjoj utakmici prošle sezone na Etihadu, tučnjavom s igračima Manchester Cityja i namjernim udaranjem Sergija Aguera.

No, pronađe li na kraju klub koji će nakon svega željeti riskirati i dovesti ga u Premier ligu, prigrlit ćemo ga kao svojeg i poželjeti mu dobrodošlicu. Jer bez Joeyja Bartona nema ni vječne liste najvećih 'frikova' Premiershipa.

1. Vinnie Jones

Postoji li među desetoricom zloglasnih pojedinaca onaj za kojega doista nisam siguran da vas neće uhoditi kroz prozorsko okno, gologuze i bosonoge slijediti niz ulicu ili vam prijetiti kuhinjskim nožem ili kakvim drugim hladnim ili vatrenim oružjem, tada je to ultimativni, najveći zločesti dečko u povijesti Premier lige, Vinnie Jones.

Nekadašnji igrač Wimbledona, Leeds Uniteda, Sheffield Uniteda, Chelseaja, Wimbledona i Queens Park Rangersa, taj beskrupulozni veznjak zastrašujućeg izgleda na vječnoj ljestvici zločestih momaka s već spomenutim Royjem Keaneom i Leejem Cattermoleom dijeli drugo mjesto sa sedam crvenih kartona u Premier ligi, no valja istaknuti kako je tijekom bogate karijere grubijana uspio ukupno skupiti čak 12 isključenja.

Ponosni je vlasnik svjetskog rekorda za najbrži žuti karton u povijesti nogometa, kojeg je zaradio nakon samo tri sekunde utakmice između Chelseaja i Sheffield Uniteda 1992. godine, a u dnevnoj mu sobi jamačno visi fotografija na kojoj Paulu Gascoigneu provokacije radi čvrsto steže testise.

Za svoje iznimne zasluge u promicanju nasilja, po završetku nogometne karijere Jones je nagrađen ulaskom u filmske vode, gdje je u nizu filmskih uradaka poput "Lock, Stock and Two Smoking Barrels", "Snatch", "Gone In 60 Seconds" i mnogih drugih zbog svoga anđeoskog lica i dobroćudna karaktera tumačio uglavnom uloge negativaca, a ulogu mafijaša dobio je i u sjajnoj reklami britanskog Fonda za borbu protiv bolesti srca.

Jednom se prilikom, nakon "odrezane" mu kazne od četiri utakmice neigranja, našalio kako ga je Engleski nogometni savez zapravo pohvalio i potapšao po ramenu jer je nasilje s tribina prenio na – nogometni travnjak.

I na tome mu beskrajno hvala.

Noć lova na vještice

Što je zajedničko Marku Clattenburgu, Leeju Probertu, Mikeu Deanu, Kevinu Friendu, Leeju Masonu, Martinu Atkinsonu, Michaelu Oliveru, Philu Dowdu, Chrisu Foyu, Howardu Webbu, Marku Halseyju i ostalim velikanima iz uvoda kolumne? Osim što vole nositi crno, zviždaljkom proizvoditi visoke tonove i živjeti pod pritiskom pod kakvim bi se mnogi od nas odavno slomili, svi zajedno već 20 godina vole suditi upravo u korist Manchester Uniteda.

[Marine, ne možeš samo prepisati jednu od prethodnih kolumni, to je ozbiljna povreda radne kulture i novinarske prakse! -- glavni urednik, Tomislav Pacak]

Propao mi je plan. Na izmaku snaga nakon vjerojatno najduže kolumne u povijesti Engleskog pacijenta, namjeravao sam novu sudačku farsu i posljedični lov na vještice u crnim odorama popratiti ponavljanjem teksta napisanog prije mjesec dana, u kojemu sam pripadnike sudačke organizacije smjestio u formaciju 4-4-2 i skupljao glasove naroda našalivši se kako zakulisnim igrama zapravo svjesno i namjerno pogoduju isključivo Manchester Unitedu.

U nastavku sam kolumne požurio to demantirati opaskom kako su i suci ljudska bića sklona pogreškama i propustima, ali da većinu odluka u konačnici ipak donose ispravno, ponudivši publici žednoj moje krvi i poneki statistički podatak. Na moju veliku žalost, taj literarni uradak visoke kvalitete nije imao odjeka u redovima engleske sudačke organizacije, jer ovoga su se vikenda ljudi u crnom potrudili opet uprskati stvar.

Čuvar mreže Manchester Uniteda Mark Clattenburg nije mogao podnijeti da u nogometnoj utakmici punih 60 minuta glavnu ulogu imaju nogometaši, pa je posljednjih pola sata derbija na Stamford Bridgeu zajedno sa svojim pomoćnicima preuzeo kontrolu nad igrom.

Niz pogrešaka, propusta i kompenzacija s jedne i druge strane, potpuno izgubljeni djelitelji (ne)pravde zaključili su pregrubim isključenjem Fernanda Torresa i priznavanjem pobjedničkog pogotka Javiera Hernandeza postignutog iz evidentnog zaleđa.

Dokaže li se Clattenburgu u danima koji slijede krivnja po točkama optužnice, njegova će karijera u crnoj odori biti zauvijek završena, ali ne zbog niza očajnih sudačkih odluka. Ne, mogao bi Clattenburg još dugi niz godina donositi nebulozne odluke i ne bi mu se dogodilo baš ništa, ali nekoliko pomno odabranih bezobraznih riječi moglo bi ga stajati karijere.

Naime, ako je vjerovati opravdano bijesnim domaćinima, Clattenburg ih je usput i izvrijeđao, navodno i na rasnoj osnovi, pa su se u čitav proces uključili policija, sudačka organizacija, nogometni savez, NASA i UNICEF, sve s ciljem utvrđivanja prave istine. Odgovor na pitanje može li engleski nogomet pretrpjeti takav gubitak ostavit ću vama.

Clattenburgovim su se primjerom istoga vikenda poveli i Andre Marriner i Anthony Taylor, odlučivši legendarni derbi grada Liverpoola i gradski derbi između Arsenala i Queens Park Rangersa. Dok je Redsima zbog nepostojećeg zaleđa mučki otet pobjednički pogodak u smiraju utakmice, Arsenalu je pak iz nedozvoljene pozicije odobren neregularan, također pobjednički pogodak.

Suci su tako od dva velika derbija engleskog nogometa i jednog dodatnog, gradske prirode, sa zadivljujućim stopostotnim uspjehom uspjeli pokvariti sva tri i ispisati naslove o kojima se pričalo još dugo u nedjeljnu noć.

Ma koga lažem, pričalo se samo o jednom.

Još Clattenburg u zviždaljku puhnuo nije, a vojska se komentatora sportske svakodnevice i zbilje obrušila na Facebook stranicu Engleskog pacijenta, tražeći javnu ispriku omraženog kolumniste zbog kaznenih djela opisanih u Zakonu o objektivnosti.

Objektivno sagledavši sve činjenice i subjektivno odlučivši zažmiriti na ostale sudačke odluke spornoga vikenda – pa neke od njih proglasiti i opravdanima jer, citiram: "Arsenal je ionako zaslužio pobjedu" – sud naroda proglasio me krivim, a prvenstvo već sada neregularnim zbog sprege sudačke organizacije i Manchester Uniteda.

Nogomet je tako još jednom pao u drugi plan i ustupio mjesto teorijama zavjere, a ljudi se opet podijelili na crvene i plave i požurili jedni drugima objektivno nametati svoj subjektivan stav. Sva je sreća da se Chelsea i Manchester United ponovno ne sastaju sve do… večeras u 20 i 45.

Oh, ne.

Sudačka nadoknada

Malobrojnima koji su dočekali kraj ovotjedne kolumne iskrene čestitke, ali i isprike što vam iz tjedna u tjedan otimam dragocjene trenutke života, bez jamstva da će vam se isplatiti. Ovaj put, barem ako ste navijač Arsenala, isplatilo se. Jer Topnici su sinoć, već u kasnim noćnim satima, učinili nešto čemu usprkos svojim poznim godinama još nisam svjedočio, a ako i jesam – ne sjećam se. Što također ima veze s poznim godinama.

Tko je mogao očekivati da će Reading i ono što je zapravo druga postava Arsenala u Capital One kupu režirati utakmicu iz snova svakog ljubitelja nogometa? Tko je mogao predvidjeti da taj po malo čemu privlačan ogled može iznjedriti više od jednoga, dva ili, ako smo velikodušni u procjeni, tri pogotka?

E, pa dame i gospodo, Reading i Arsenal iznjedrili su ih ravno 12 i susret završili rezultatom od 5:7 uz sjajnu forhend paralelu Arsenala i break u produžecima. Reading je usput pokazao da nema prednosti koju ne možeš izgubiti ako se dovoljno potrudiš, pa postao prva momčad u povijesti oba engleska kupa koja je postigla pet pogodaka i izgubila utakmicu, a Arsenal je pak prezentirao da nije sposoban samo prosuti prednost od četiri pogotka, već i nadoknaditi isti zaostatak, ako je to potrebno.

Kao da pogoci i preokreti nisu bili dovoljni, za mnoge su se popratne priče potrudili i akteri na tribinama, ali i na travnjaku. Nekoliko je stotina "istinskih" navijača Arsenala tako već kod rezultata 3:0 i 4:0 napustilo tribine i danas provode dan čelom ispitujući tvrdoću zidova, a za malo smijeha potrudili su se i Olivier Giroud i Francis Coquelin!

Dvojica su sunarodnjaka, naime, bili uvjereni kako je po isteku 90 minuta i kod rezultata 4:4 ogled u Readingu završen te kako slijedi uzvrat na Emiratesu. Obojica su potrčali prema tribinama i bacili svoje dresove navijačima, da bi potom saznali kako će se igrati dodatnih 30 minuta produžetaka. "It's not over, mate", viče navijač na dolje zalijepljenom dokaznom materijalu, a onaj koji je uhvatio Giroudov dres bio je fer i vratio ga Arsenalovom napadaču.

Luisa Suareza već sam uvrstio među 10 najvećih 'frikova' Premier lige, a da on tamo doista i pripada dokazao je i u susretu s ljutim gradskim rivalom, gdje je pokazao obje strane svoga karaktera. Urugvajac je imao svoje prste u oba pogotka Liverpoola, a samo mu je pogrešna sudačka odluka otela zasluge za pobjedu na Goodison Parku.

Najveću je pozornost pak privukao nakon prvoga pogotka, kada je duhovitim igrokazom odgovorio na izjavu Davida Moyesa kako valja pripaziti na igrače koji glumom i bacanjem po travnjaku pokušavaju prevariti suce. Suarez je u Moyesovoj izjavi prepoznao poruku upućenu na njegovu adresu, pa je pogodak proslavio – bacivši se teatralno točno ispred klupe Evertona. Mora mu se priznati: ima stila.

Moyes je nakon utakmice priznao dobru šalu i komentirao kako bi vjerojatno i on učinio isto na Suarezovu mjestu, no daleko manje razumijevanja za Liverpoolova napadača pokazala je Moyesova kćer Lauren, koja je na Twitteru napisala: "Čudi me da ga tata nije zveknuo", no poruka je ubrzo nestala s njenog profila uz ispriku ako je nekoga uvrijedila.

Dok je Mark Clattenburg bio zauzet uništavanjem velikog praznika engleskog nogometa, uz tribinu s Chelseajevim navijačima potkraj je utakmice stradao jedan od redara. U trenutku kada je Javier Hernandez slavio treći i odlučujući pogodak Uniteda, netko od frustriranih navijača Chelseaja napao je nedužnog redara i bacio ga preko ograde s reklamama.

Isprva nije bilo jasno zbog čega se redaru pruža pomoć i je li stradao od predmeta bačenih s tribine, no snimka koja se pojavila nakon utakmice dala je odgovor na mnoga pitanja. Policija sada pretražuje što su zabilježile nadzorne kamera i, sudeći prema dosadašnjoj praksi, počinitelja će naći i kazniti u kratkom roku.

Tottenham je na gostovanju u Southamptonu, gdje, gle čuda, nije bilo čudnih sudačkih kriterija, nastavio prikupljati bodove protiv jedne od najslabijih momčadi lige i vrlo vjerojatno povratnika u drugoligaško društvo na kraju sezone. Gareth Bale svom se bivšem klubu zahvalio pogotkom za vodstvo Spursa, a pravu su zabavu ponudila zbivanja nakon sudačkog zvižduka, kada je svoj dres na tribine bacio Brad Friedel.

Dvojica su se naoko odraslih ljudi našli u pat poziciji s rukama na različitim krajevima dresa. Kažu da pametniji popušta, pa je imovinski spor oko komada tkanine okončan odustajanjem jednoga od navijača, dok mu je drugi za plemenit potez pokušao ponuditi novčanu naknadu.

Jest, gotovo je. Halloween izdanje ovotjedne kolumne okončat ćemo uobičajenim pregledom pet najboljih sudačkih pogreš… najboljih pogodaka kola. Hvala na pozornosti i strpljenju i zajedno smo opet za tjedan dana, oporave li mi se prsti.