Quite Possibly Relegated: Kako od Queens Park Rangersa načiniti Quarter Pound of Rubbish

Složit će se mnogi da to zapravo nije problem, već jamstvo kako će dugovječni autor ovih redaka još mnogo godina iritirati čitatelje svojom zdravom pojavom i manje zdravim stavovima i tvrdnjama, no do problema valja doći grebanjem. Jer ispod sjajne i naizgled idilične metalik površine leži bolna činjenica da Engleski pacijent nema pravog načina da teškom intoksikacijom vlastitog organizma srijedom proslavi izlazak nove kolumne.

Premda imam malo iskustva s porodima, jer onog vlastitog sjećam se samo kroz priče svjedoka, trenutak kada kolumna ugleda svjetlo dana i nađe se izložena kritici i minucioznom traženju grešaka i propusta, može se mjeriti tek sa završetkom porođajnih muka te uživanjem u plodu višesatnog truda i upornog hrabrenja samoga sebe povicima "možeš ti to, još samo jedna stranica, još samo ovaj video".

U trenutku kada presijecanjem virtualne pupčane vrpce svoje literarno djelo napokon prepustim glasu naroda, dobro bi mi došao poneki porok kojim bih nagradio samoga sebe. Mogao bih se počastiti čašom (ili bocom, ipak mi je uzor Charles Bukowski) dobrog viskija, mogao bih zapaliti kubansku cigaru, no besporočan kakav jesam, prisiljen sam novo izdanje kolumne proslaviti tek sedmim smrtnim grijehom – lijenošću.

Nema te sile i nema tog autoriteta koji će me po udarcu u zadnju točku kolumne natjerati da se odreknem podizanja nogu na stol i netremičnog zurenja u osušeni leš komarca, kojeg sam još prošloga ljeta smotanim komadom dnevnog tiska zasluženo zalijepio na zid i tamo ostavio kao primjer drugima. U tim trenucima ponirem u dubine svoga bića i pokušavam odgovoriti na pitanje zašto ljudi, umjesto uživanja u zasluženom neradu i dokolici, relativno uspješne trenutke iz svoga života pokušavaju pokvariti upornim stvaranjem novih, daleko neuspješnijih.

Uzmimo za primjer Marka Hughesa.

Još 1980. godine Hughes je započeo bogatu karijeru profesionalnog nogometaša, koja će se protegnuti sve do 2002. godine i konačnog odlaska u igračku mirovinu. Kroz 22 godine staža čovjek iz malenog sela pored Wrexhama u Walesu u radnu je knjižicu upisao nekoliko poslodavaca, pa je tako 13 najboljih i najplodnijih godina života podario Manchester Unitedu, tri je posvetio Chelseaju, a ponešto je nogometa odigrao i u kontinentalnim i manje poznatim klubovima poput Barcelone i minhenskog Bayerna.

Osvajao je naslove državnog prvaka, podizao kupove, hvalio se pobjedama u europskim natjecanjima, a kada je napokon objesio kopačke o klin, statistički su klesari u kamen zauvijek urezali: 846 nastupa i 238 pogodaka za klubove i ponosnu velšku naciju. Uzoran sportaš bez poroka imao je tada savršenu priliku da poput Engleskog pacijenta podigne noge na stol, zuri u komarca na zidu i uživa u plodovima svoga rada prakticiranjem sedmog smrtnog grijeha.

Vrag mu, međutim, nije dao mira. Još za igračke karijere morao se početi petljati u onu trenersku, a kada je 2004. godine preuzeo Blackburn i odveo ga do šestog mjesta na ljestvici, mogao se steći dojam da čovjek doista zna što radi te kako bi igračke kvalitete i zvjezdane uspjehe mogao čak i zasjeniti onim trenerskim, poklope li mu se zvijezde s financijskim mogućnostima i ambicijama vlasnika.

Hughesova nesreća leži u tome da su mu se zvijezde često (čitaj: gotovo uvijek) poklapale s financijskim mogućnostima i ambicijama vlasnika, ali on novac i podršku nije znao pretvoriti u uspjehe barem bliske, ako ne i ravne onima iz igračkih dana.

Mark Hughes danas na Loftus Roadu vodi momčad sastavljenu od igrača koje je vlastoručno odabrao i platio novcem neizmjerno bogatog i ambicioznog vlasnika, momčad koja nakon 12 odigranih kola ima četiri boda i jedinu momčad iz prvih šest razreda engleskog nogometa (dalje nisam provjeravao, slobodni ste nadograditi podatak) koja nakon polovice studenog još uvijek nije pobijedila niti jednog protivnika.

Hughes danas vodi momčad s kojom napadač Bobby Zamora, posve razočaran atmosferom u klubu, više ne želi niti ručati nakon treninga i vjerojatno žali što je ikada napustio Fulham, onaj isti Fulham kojega je i Hughes ostavio na cjedilu uz drsko, bahato, licemjerno i ružno objašnjenje kako u njemu ne može ostvariti svoje ambicije.

Hughes slaže obranu s Antonom Ferdinandom, koji se duri jer je umjesto očekivane kapetanske trake dobio vijest da ga se klub nastoji riješiti, a vezni red sa Shaunom Wrightom Philipsom, koji niz očajnih rezultata pokušava putem medija svaliti na navijače jer stvaraju negativnu atmosferu oko kluba.

Hughes se pogocima nada od vrsnih napadača poput Djibrila Cisséa koji, kad nije zauzet suspenzijama zbog kartona, vrijeme provodi upuštajući se u svađe s navijačima putem društvenih mreža.

"Kako bi bilo da nešto napraviš ove sezone? Smiješno je da te plaćamo da postižeš pogotke, a ti ne bi mogao niti bendžom pogoditi stražnjicu od krave", napisao je jedan od ogorčenih navijača na Twitteru i pogodio Cisséa u živac.

"Ako želiš doći na trening, slobodno dođi da porazgovaramo oči u oči. Samo dođi, ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom, petkom…", napisao je nekadašnji napadač Auxerrea, Liverpoola, Marseillea i Lazija, otkrivši navijaču i adresu.

"Ah, znači srijedom vježbate udarce na gol", dočekao ga je "na volej" drugi navijač.

Hughes je gazda svlačionice u koju je ubrizgao čak 16 novih igrača, od kojih su četvorica ne samo igrali u Ligi prvaka, nego je i osvajali, ali mu je ponajbolji igrač na terenu i jedan od rijetkih kojemu navijači zbog požrtvovnosti i golemog srca još uvijek skandiraju ime – 35-godišnji Ryan Nelsen.

Natrpava momčad veznjacima dok je deficitaran u obrani, ponajboljeg igrača Estebana Granera uporno koristi na posve pogrešnoj poziciji, kupuje vratara Roberta Greena i nagrađuje ga visokom plaćom, da bi ga odmah potom gurnuo na klupu i zamijenio ga još bolje plaćenim Juliom Cesarom. Kune se u pripremu utakmica, minuciozni skauting protivnika i besprijekorne treninge, a potom u subotu, pred očima vlastitih navijača, uvjerljivo gubi six-pointer od momčadi s najgorim obrambenim i gostujućim učinkom lige i izjavljuje: "Nismo ovo očekivali".

U Blackburnu je dobio financije, osnažio momčad po svom ukusu i propustio ponoviti rezultat ostvaren s momčadi koju je naslijedio od prethodnika, a silne je milijune zatim utukao iz neiscrpne blagajne Manchester Cityja, koji ga je potom najurio i zamijenio Robertom Mancinijem.

Osmo je mjesto osvojio s limitiranom, ali srčanom, i ponovno naslijeđenom momčadi Fulhama, prema kojoj na kraju nije pokazao niti zrno respekta, pa ga je čudakom nazvao čak i Mohammed Al Fayed, čovjek koji je pored stadiona podigao kip Michaelu Jacksonu. Danas se ni taj tada osmoplasirani, a danas devetoplasirani Fulham s četverostruko više osvojenih bodova i ne čini kao tako loš i neambiciozan klub, zar ne?

I dok vlasnik kluba Twitterom širi pozitivne vibracije i uvjerava sebe i druge da rezultati moraju doći, Hughes u tjednima koji slijede namjerava pregledati bilješke i utvrditi što je pošlo po zlu. Pitate li ga izravno, sve jednadžbe u njegovoj bilježnici govore da se trenutna situacija nije smjela dogoditi te da iz cijele priče valja izvući ono pozitivno.

Što je to pozitivno u četiri osvojena boda od mogućih trideset i šest i u činjenici da momčad izgleda poput nepovezane hrpe na brzinu prikupljenih skupih komponenata, što djelomično i jest, teško je odgonetnuti. Stoga ne čudi da se medijska mašinerija već sprda s Hughesovim izjavama, te ga komedije radi smješta na palubu Titanica i u usta mu gura izjave poput: "Iz teške situacije treba izvući pozitivne stvari i koncentrirati se na ledene sante koje smo promašili".

Ako je povijest učiteljica života, odgovor na pitanje što je pošlo po zlu nameće se sam po sebi i spreman sam ga besplatno ponuditi budućim poslodavcima Marka Hughesa. Povjerite li mu dužnost menadžera, ni za živu glavu ne dajte mu novac da zamijeni postojeću momčad, jer s onom naslijeđenom ionako će uvijek postići bolji rezultat.

"Dođi i spasi nas, Harry", vapio je u subotu transparent na tribini Loftus Roada, prizivajući u pomoć staroga lisca Harryja Redknappa, koji se potom našalio da je poruku razvila njegova supruga koja ga se želi riješiti iz kuće.

Može li Redknapp od Hughesove svaštare složiti dobitnu kombinaciju? Mnogi smatraju kako je za to već prekasno i velikom engleskom klubu zlobno mijenjaju ime - Quite Possibly Relegated.

Di Matteov problem koji više nije Di Matteov

Dok u trgovini živežnim namirnicama u susjedstvu nabavljam kruh, mlijeko i deset deka podriguše, sve sastojke potrebne za doručak šampiona, ljudi me često povlače za rukav. Pitaju me zašto se ne odlučim na sljedeću stepenicu u karijeri i zašto svoje neosporno znanje problematike, u kolokvijalnom govoru inače poznato kao mlaćenje gloginja tuđim spolovilom, ne iskoristim kako bih neki premierligaški klub odveo u ljepšu budućnost.

"Engleski pacijente, ti si i zaboravio više stvari o nogometu nego što će mnogi ljudi ikada znati ili naučiti", kažu mi pritom dobri ljudi, no iz mene nikad ne izvuku konkretan odgovor. Znao sam izmišljati svakojake razloge, od onih banalnih da me baš toga dana boli glava, pa do kompleksnijih tvrdnji da su svi klubovi trenutno zauzeti i da se karijera u Football Manageru, bez obzira na uspjehe, ne broji kao radno iskustvo.

Pravi je razlog, međutim, da se sa svojim neizbježno velikim uspjehom ne bih znao nositi na dostojanstven način.

"Premda cijelo vrijeme pozivamo na staloženost i smirenost, razumijemo da navijače mogu ponijeti očekivanja, dozvoljeno im je sanjati", rekao je prije nekoliko dana Steve Clarke, menadžer West Bromwich Albiona, a zatim odveo svoju momčad do pobjede nad europskim prvakom, što po teoremu Engleskog pacijenta donosi titulu trenutno najbolje momčadi Europe.

Od čovjeka kojemu su kladionice predviđale da će drugi po redu završiti na burzi rada, Clarke se transformirao u osobu koja iz tjedna u tjedan, nakon sjajnih partija njegove momčadi, mora stišavati euforiju i svim se silama truditi da atmosferu na Hawthornsu svede u realne, prizemne okvire. I u tome leži glavna, vjerojatno i jedina razlika između Clarkea i Engleskog pacijenta.

Na njegovom mjestu, na čelu kluba koji čvrsto drži četvrto mjesto i ravnopravno se, bez kompleksa manje vrijednosti, tuče s najjačim klubovima Premier lige, moje bi konferencije za medije počinjale intoniranjem himne Lige prvaka i poliranjem moga ega. Na svako bih pitanje novinara potom odgovarao digresijom kako bih volio da nas ždrijeb stavi u skupinu s Barcelonom, Juventusom i Borussijom iz Dortmunda, a ne bih se sramio natuknuti kako već sada razmišljam o pojačanjima najviše svjetske klase.

Clarke se, međutim, ne predaje takvom medijskom samozadovoljavanju. Čovjek radi u tišini i njegova djela barem zasad govore sama za sebe. U ogledu s bivšim klubom, za kojeg je odigrao više od 400 utakmica, zahvalio se Robertu di Matteu što je West Bromwich Albion svojedobno doveo u Premier ligu, i to tako što je pobijedio njegov sadašnji klub i niz Chelseajevih utakmica bez pobjede produžio na četiri.

Nakon svega navedenog namjeravao sam napisati da je Roberto di Matteo sada u problemima. Zapravo, to sam i napisao, sve dok sa Stamford Bridgea nije stiglo priopćenje da Di Matteov problem u stvari više nije Di Matteov, jer Talijan koji je prije šest mjeseci Romanu Abramoviču ispunio dječački san, te potpisao dugoročni ugovor da bi zatim i veći dio ove sezone proveo na vrhu prvenstvene ljestvice – odjednom više ne valja i Chelsea je ponovno na početku.

Jer što vrijedi što si osvojio Ligu prvaka, ako to ne možeš učiniti i sljedeće godine, premda u dva desetljeća njene povijesti to nije pošlo za rukom – nikome.

Tisuće sam slova i stotine redaka već napisao o sječi trenerskih glava u Chelseaju, pa nas zapravo više ne bi trebalo ni čuditi da je u 12 godina sjekira ruskog tajkuna zamahnula već osmi put i da u nimalo zgodno vrijeme, uoči derbija s Manchester Cityjem, Chelsea kreće u potragu za nasljednikom koji bi valjda nekom čarolijom trebao natjerati Davida Luiza da ne bude igrač kakav jest, posložiti košmar u glavi Fernanda Torresa ili pod okriljem noći iz Madrida oteti Falcaa.

Jer tko god sjeo na klupu Dinama iz Londona i potpisao ugovor s londonskom, ali nešto tišom i samozatajnijom inačicom Zdravka Mamića, mora pronaći rješenje za naizgled nerješivu enigmu: tko će zabijati pogotke? Fernando Torres očito neće, glava mu je opet tamo gdje je bila kada mu se u Liverpoolu nije ostajalo, u subotu je jedva dočekao zamjenu, u utorak nije niti bio u prvom planu, a u zadnjih je sedam utakmica mrežu uspio pronaći samo jednom, i to kada ga je napucao protivnički vratar.

Kako Daniel Sturridge uspijeva promašiti sve ono što u Manchester Unitedu promašuje Danny Welbeck, a i stabilnost na nogama mu je na otprilike istoj razini, ni navijači Chelseaja više nemaju strpljenja, pa su ga po završetku ogleda na Hawthornsu izvrijeđali, a nitko nije želio uzeti ni njegov dres. Sve je, dakle, na Victoru Mosesu. Barem metaforički, jer tako mu zvuči ime i prezime.

Sretno, nasljedniče.

Zabijte im jednoga…

Priznajte, nakon što sam proteklog tjedna veći dio kolumne posvetio preokretima Manchester Uniteda, znali ste što slijedi. "Zabijte im jednoga, navukli ste si vraga na leđa, zabijte im dva, samo vas nebo spasiti može", napisao sam tom prilikom i divio se pothvatima i preokretima sastava koji je samo ove sezone uspio osam zaostataka pretvoriti u pobjede, budući da su zabili više nego je obrana uspjela primiti.

Kako danas stvari stoje, uvod u kolumnu slobodno mogu promijeniti u: "Zabijte im jednoga i… uvrh glave."

Norwich je na Carrow Roadu pronašao rješenje za najefikasniji napad lige, uspjevši pritom jednoj od nesigurnijih i cirkuski talentiranijih obrana lige zabiti jednog, ali vrijednog. Nisu to bili Kanarinci kojima je Liverpool natrpao mrežu do vrha, bila je to momčad čija je obrana bez problema na distanci držala Robina van Persieja i Javiera Hernandeza, koji je pak poput Edina Džeke dokazao da posve opravdano nosi titulu Super Suba.

Simpatični Chicharito od prve je minute savršeno interpretirao ulogu mrtve prirode koju u momčadi Uniteda inače besprijekorno tumači Danny Welbeck. Spoticao se Meksikanac i o one rijetke lopte koje se od njega nisu odbile i koje je uspio ukrotiti, a teško se sjetiti i izgledne prijetnje Johnu Ruddyju, kamoli situacije koja je mirisala na pogodak.

Dok je Alex Ferguson krivnju za poraz već po tradiciji svalio na leđa Nanija, koji nije niti bio u konkurenciji za sastav, iz čitave priče pozitivne zaključke neočekivano može izvući Mark Hughes. Naime, njegov će QPR sljedećeg vikenda gostovati na Old Traffordu, a kako nema momčadi koja očajnoj Unitedovoj obrani nije prva postigla pogodak, eto prilike za izlazak iz krize.

Iz krizne situacije, ako je u njoj u domaćem prvenstvu uopće i bio, izašao je Manchester City, koji je pred svojim navijačima "petardom" ispratio Aston Villu i napokon podsjetio na izdanja iz prošle sezone. Najsretniji takvim raspletom bio je Roberto Mancini, no ne toliko količinom pogodaka, koliko činjenicom da su se njima gotovo isključivo osladili dosad nešto manje efikasni napadači.

Posebno lijep bio je drugi pogodak Cityja, i to iz jedanaesterca kojega ne bi dosudio ni Mancini, niti šesnaestorica domaćih igrača u zapisniku, a niti glavni sudac koji je reagirao na silazak s pameti i mahanje svoga pomoćnika.

Nakon ovakvih odluka spreman sam preispitati svoja načela iznesena u nedavnoj kolumni i svrstati se uz glas naroda koji kaže – ovo bezočno sudačko navlačenje za Manchester United prelazi sve granice.

Šećer sam ostavio za kraj. Jeste li znali za statistički podatak da je Tottenham do posljednje pobjede nad Arsenalom na Emiratesu došao nakon što je na poluvremenu gubio s 2:0? Jeste li znali da je i Arsenal do posljednje pobjede nad Tottenhamom na Emiratesu došao nakon što je na poluvremenu gubio s 2:0?

Uzevši to u obzir, kao i teorem Gorana Vlaovića da je 2:0 najgori mogući rezultat u nogometu, i jedan i drugi suparnik u derbiju sjevernog Londona dali su sve od sebe kako bi ga izbjegli. Tottenham je zato poveo sa samo 1:0 i odbio postići drugi pogodak, no Arsenal je svejedno pobijedio s 5:2, što mu nije pošlo za rukom još od prošle utakmice s Tottenhamom, kada je isto pobijedio s 5:2.

Dakle, što se pogodaka tiče, derbi sjevernog Londona zadovoljio je svakog neutralnog promatrača i navijače Arsenala. Nešto manje zadovoljni bili su navijači Tottenhama, no što drugo i očekivati od susreta u kojemu Emmanuel Adebayor nastupa za (upiši ime momčadi) protiv Arsenala.

Već je u legendu ušla njegova povampirena proslava pogotka u dresu Manchester Cityja, a niti ovaj put Togoancu nije pošlo za rukom smiriti strasti, pa je nakon sjajnog otvorenja utakmice i pogotka već u ranoj fazi odlučio poletjeti zrakom i prizemljiti Santija Cazorlu.

Brojčano inferiorni Spursi više nisu imali izgleda, pa je do odmora uslijedio preokret u režiji njemačkog para. Lukas Podolski postao je drugi Nijemac u povijesti koji je postigao pogodak za Arsenal u londonskom derbiju, nakon što je dvadesetak minuta ranije Per Mertesacker postao prvi. Posao su dovršili Giroud, Cazorla i Walcott, pa su i domišljati britanski navijači došli na svoje i ustvrdili da će navijač Tottenhama pogledom na sat u 13:55 konstatirati da je "jedan i pedeset pet", dok će se navijači Arsenala odlučiti za varijantu "five to two".

Da nisu svi tako zlobni dokazuje i primjer prijateljski nastrojenog simpatizera Topnika: "I'm giving a high 5-2 every Tottenham fan."

Sudačka nadoknada

Pobjedi Arsenala na Emiratesu svjedočile su i dvije nekadašnje legende kluba, Thierry Henry i Sol Campbell. Iz počasne su lože zadovoljno pljeskali pobjedi svog bivšeg kluba, a po završetku dvoboja Henry se zaputio i u svlačionicu kako bi proslavio pobjedu nad gradskim rivalom.

Da je Sportnet medij kakav nije, ovotjednoj bih kolumni dodijelio naslov: "Foto skandal: Thierry Henry u zagrljaju s polugolim muškarcima" i vjerujem da bih privukao više od četiri ili pet čitatelja koliko obično poželi čitati ove retke. Kako mi novinarska etika to ne dopušta, evo vam fotografije Henryja u zagrljaju s Artetom i Cazorlom.

Liverpool je pak protiv Wigana svojim navijačima pružio kratki uvid u igru kakvu bi mogao prezentirati protiv svakoga protivnika kada bi se riješio petorice ili šestorice igrača viška, doveo pet ili šest kvalitetnih pojačanja i prestao pogađati vratnice i grede.

Za sve vas koji ste iz raznih razloga bili prisiljeni propustiti ovo kolo (premda ne znam postoji li dovoljno dobar razlog za to), neka vam bude žao, jer upravo u ovome kolu Liverpool je protivniku postigao tri pogotka, a da jedan od tri nije bio djelo Luisa Suareza.

Navijači Galatasaraya vole pripremiti pakleni doček protivnicima njihova kluba, posebno kada se protivnik zove Manchester United. I ovog su tjedna blokirali zračnu luku i slučajne putnike koji ne prate nogomet natjerali na pomisao da je u tijeku rušenje demokratski izabrane vlasti.

Jedan je navijač Galatasaraya pak došao na zanimljivu ideju, pa je nazvao hotel u kojem su odsjeli igrači Manchester Uniteda i predstavio se kao brat Ashleyja Younga. Kada je s centrale njegov poziv napokon proslijeđen u sobu Unitedova veznjaka, povikao je "dobrodošao u pakao".

A pakleno sigurno nije Carlosu Tevezu, čija je platna lista za mjesec ožujak 2010. godine nekako pronašla svoj put do pogleda javnosti. Radi li se doista o autentičnom dokumentu ili igri s Photoshopom, teško je procijeniti, no prema dokumentu Tevez je u tom mjesecu prije poreza uspio zaraditi 720 tisuća funti.

Nakon svih odbitaka, od kojih najsmješnije izgleda kazna Saveza u iznosu od 24 funte, na račun argentinskog napadača navodno je sjelo nešto više od 400 tisuća funti. Meni preostaje postaviti pitanje zašto čovjek čiji bi porez u godini dana izvukao Hrvatsku iz krize uopće prima ispis plaće? Da provjeri kada mu istječe kredit?

Da usprkos Tevezu nije izgubio smisao za humor Roberto Mancini pokazao je prošlog petka, kada se na tjednoj konferenciji za medije pojavio s maskom svoga pomoćnika Davida Platta, jer ga je ovaj tijekom prethodnog tjedna mijenjao u svim obraćanjima medijima.

Okupljeni novinari pozdravili su ovaj potez popriličnom količinom smijeha, možda i pretjeranom, no znate kako to ide. Slava donosi novac, a novac i manje privlačnima donosi apolonsku ljepotu i savršen smisao za humor. Pogledajte samo Engleskog pacijenta.

Još malo smijeha za kraj, i to iz niželigaškog društva odakle nerijetko znaju doći pravi mali biseri ove naše "sudačke nadoknade". U utakmici između Hayes & Yeading Uniteda i Chelmsford Cityja, igrač ovih potonjih pokušao je izvesti slobodan udarac, no pritom se pokliznuo i pokrenuo niz događaja koji će rezultirati pogotkom protivnika.

Oni među vama sposobni logički razmišljati i povezivati događaje u smislene slijedove pitat će se zašto, dovraga, nije još jednom dodirnuo loptu i spriječio protunapad? Što mu se lošega moglo dogoditi? Žuti karton? Slobodni udarac za protivnika?

Sljedećeg tjedna ponovno smo zajedno, a kojih je to pet nogometaša zaslužilo posebno isticanje na kraju kolumne, pogledajte u minutama koje slijede. Imate li mi što reći u lice, poput navijača QPR-a Djibrilu Cisséu, recite to na Facebook stranici Engleskog pacijenta.