Nogomet

U inat širem interesu nogometa

Marin Vuković • srijeda, 05.12.2012.
U inat širem interesu nogometa

U današnjem svijetu surovog profesionalizma, u kojemu i dostojanstvo često ima svoju cijenu, utješno je znati da još uvijek postoje oaze gdje, kao u slavnoj pjesmi Beatlesa, novcem još uvijek ne možete kupiti ljubav. Ohrabrujuće je znati da na planetu kojeg grabež i pohlepa tjeraju u sve veći bezdan i dalje postoje mjesta gdje je ljubav prema nogometnom klubu nadmoćnija od izvršnih (do)predsjednika, političara, bankovnih računa, pustih odredbi i inih mrtvih slova na papiru, pa čak i igrača. Postoje priče koje dokazuju da su srce i duša svakoga kluba isključivo i jedino navijači. Ovo je takva priča. Ovo je priča o Wimbledonu.

Ovo je priča o utakmici koja se nikada nije niti trebala naći u rasporedu engleskog FA kupa, da prije deset godina čovjek s viškom financijskih sredstava po imenu Pete Winkelman nije došao na ideju preslikati američki model sportske franšize na engleski nogomet i preseliti jedan klub 90 kilometara dalje od njegove postojbine.

Premda će svakom prosječnom Hrvatu na spomen Wimbledona zaigrati srce, a u živo mu se sjećanje vratiti nezaboravan ponedjeljak u All England Clubu sada već davne 2001. godine, ovo ipak nije teniska bajka. Kao i svaka priča o nogometnom klubu, tako i ova o Wimbledonu počinje njegovim osnutkom 1889. godine.

Maleni klub iz jugozapadnog Londona veći dio svoga sportskog životnog vijeka proveo je na marginama engleskog nogometa, životario na (polu)amaterskoj razini, sve dok 1977. godine nije nagrađen promocijom u četvrtu ligu pod okriljem Football League.

Bio je to početak renesanse, jer samo devet sezona kasnije neviđenom serijom promocija u viši rang natjecanja Wimbledon je izborio svoje mjesto u prvoligaškom društvu. Gotovo nepoznata momčad odjednom se našla među velikim igračima, no kako joj je manjkalo tehnički potkovanih nogometaša, okrenuli su se onome što najbolje znaju – zabavi i zastrašivanju protivnika.

Engleska im je sportska javnost nadjenula ime Crazy Gang, po britanskoj skupini ekscentričnih zabavljača iz 30-ih godina prošlog stoljeća, a tadašnji napadač engleske reprezentacije Gary Lineker jednom je prilikom izjavio kako je nogomet kojeg igra Wimbledon najbolje gledati na – teletekstu.

Bez obzira što su malo koga oduševljavali svojim nogometnim vještinama, članovi "lude bande" nikoga nisu ostavljali ravnodušnim. Što nisu uspijevali igrom i "taktikom", Wally Downes, Dennis Wise, Lawrie Sanchez, Dave Beasant, Terry Phelan, John Fashanu, kao i njihov duhovni vođa i pobjednik naše nedavne liste najvećih frikova Premier lige Vinnie Jones, postizali su sirovim pristupom nogometu, bizarnim ponašanjem i smišljanjem psina.

"Kad sam došao u klub, bilo je to kao da sam postao ravnatelj najgore srednje škole u Velikoj Britaniji. Znao sam se često buditi i pitati se što će me toga jutra dočekati na poslu, ali bez obzira na sve bilo je neizmjerno zabavno, bili smo obitelj i to smo ostali i danas. Kada se sretnemo, ne pružamo jedni drugima ruke, već se zagrlimo", rekao je Bobby Gould, menadžer Wimbledona od 1987. do 1990. godine.

"Ludoj bandi" ništa nije bilo sveto. Fizioterapeut Derek French jednom je prilikom priznao ostatku momčadi da nikada nije naučio plivati. Kobna je pogreška bila što je to učinio za vrijeme vožnje trajektom, pa je već trenutak kasnije visio naglavačke, prebačen preko ruba broda, dok su ga igrači držali za noge.

Novom menadžeru Egilu Olsenu momčad je poželjela dobrodošlicu paljenjem njegove odjeće, ispuštanjem guma i punjenjem cipela kremom za brijanje, dok će svoje prve dane u klubu Michael Hughes zauvijek zapamtiti po uništenju i paljenju odjeće, nakon čega je kilometar do svlačionice morao pretrčati posve razodjeven.

Znala je struka i uzvratiti udarac, pa se nekadašnji vlasnik kluba Sam Hammam za vrijeme treninga znao zabavljati ispuštanjem guma s automobila u vlasništvu igrača, no u srži ekscentričnog ponašanja, bizarnih šala, pa i treninga koji su nalikovali vojnim vježbama, bilo je zajedništvo koje je 1988. godine polučilo najveći klupski uspjeh.

Naime, te su godine grubijani s Plough Lanea izborili finale FA kupa i već unaprijed bili jednoglasno otpisani od strane britanske sportske javnosti, jer s druge ih je strane terena čekala jedna od najmoćnijih momčadi Europe, snažni i veliki Liverpool s nizom od 29 utakmica bez poraza i već osiguranim novim naslovom prvaka.

Kako parirati po mnogočemu superiornoj momčadi? Utjerati joj strah u kosti, naravno. Zločesti dečko Vinnie Jones putem medija poslao je uoči utakmice Kennyju Dalglishu poruku da će mu "otkinuti uho i pljunuti u rupu". Temelji su postavljeni, a dok su momčadi u tunelu čekale izlazak na teren, psihološka igra mogla je početi.

Povicima "in the hole, in the hole" igrači Wimbledona toliko su uzdrmali Dalglisha da se ovaj po izlasku na travnjak potužio dužnosniku Saveza, a da poruka bude posve jasna Jones je već u početnim minutama dvoboja žestoko pokosio najtvrđeg igrača Redsa Stevea McMahona. Priznao je puno kasnije da je bila riječ o planiranom potezu, kako bi psihološki poljuljali igrače Liverpoola.

Ostalo je povijest. Jedna od najmoćnijih momčadi u povijesti engleskog, ali i europskog nogometa nije se najbolje snašla u srazu s "Ludom bandom". Lawrie Sanchez je postigao vodeći pogodak Wimbledona, a kada je vratar i kapetan Dave Beassant postao prvi čuvar mreže koji je u finalu FA kupa obranio jedanaesterac, Liverpoolov san o dvostrukoj kruni rasplinuo se poput balona od sapunice.

Usprkos svim prognozama o neminovnom padu i povratku u niželigaško društvo i usprkos činjenici da je 1991. godine zbog ukidanja stajaćih mjesta na stadionima morao napustiti svoj Plough Lane i dijeliti Selhurst Park sa Crystal Palaceom, Wimbledon se kroz devedesete godine prošlog stoljeća profilirao u klub poput današnjeg Stoke Cityja, koji igrom ne plijeni pozornost, ali se fizički nameće protivnicima i postiže rezultate.

Devedesetu su godinu okončali na osmom, a godinu kasnije na još boljem sedmom mjestu. Sredinu su ljestvice potom pretvorili u svoje uobičajeno stanište, uz povremene bljeskove, polufinala kupova i podsjećanje na dobru, staru 1988.

Nažalost, 14. svibnja 2000. godine, točno 12 godina nakon osvajanja FA kupa i 14 godina nakon ulaska u prvu ligu, Wimbledon je iz nje i ispao, a samo godinu dana kasnije u glavi čovjeka s početka kolumne rodila se ideja koju mu navijači Wimbledona ni dan danas ne mogu niti žele oprostiti.

Kao vodeći čovjek konzorcija koji je u 90 kilometara udaljenom Milton Keynesu namjeravao izgraditi stadion od 30.000 mjesta, Pete Winkelman imao je jedan problem: nije imao klub koji bi na takvom stadionu doista i igrao. Lokalni je Milton Keynes City igrao tek u osmoj ligi, pa se krenulo u potragu za kandidatima.

Nakon što su ga redom odbili Luton Town, Crystal Palace, Barnet, Wimbledon i Queens Park Rangersi, Winkelman se po drugi put obratio Wimbledonu, koji je u međuvremenu završio u stečaju i s novim predsjednikom, kojemu se pak ideja o preseljenju kluba učinila pametnom i neophodnom kako bi se klub spasio financijske propasti.

Rečeno – učinjeno. Usprkos golemom nezadovoljstvu i gotovo jednoglasnom protivljenju navijača, Wimbledon je dobio dozvolu neovisne komisije i u rujnu 2003. godine u maniri kakve NBA momčadi preselio u Milton Keynes. Dodijeljeno mu je novo ime, Milton Keynes Dons, koje je trebalo predstavljati spoj novoga kluba i tradicije, kao što je HAŠK Građanski trebao jednim imenom valjda obuhvatiti svu povijest maksimirskog kluba.

Međutim, baš poput prvog hrvatskog predsjednika devedesetih, Pete Winkelman je i prije konačnog preseljenja saznao kako nogometnom klubu možda i može jednim potezom skupocjenog naliv-pera promijeniti adresu i ime, ali ne može kupiti navijačku podršku i stoljetnu ljubav prema klubu. Ono što se umu poslovnog čovjeka činilo kao dobra i profitabilna ideja, pretvorilo se u noćnu moru i slomilo srca navijača.

Nakon saznanja da je preseljenje samo pitanje dana, navijači su u znak prosvjeda gotovo u potpunosti prestali dolaziti na utakmice i krajem svibnja 2002. godine obznanili plan osnivanja potpuno novog kluba, usprkos i u inat gore spomenutoj neovisnoj komisiji Engleskog nogometnog saveza, u čije je izvješće uglavljena rečenica koju navijači AFC Wimbledona još i danas znaju istaknuti na svojim transparentima.

"Stvaranje novog kluba od strane navijača nije u širem interesu nogometa."

Niti dva tjedna kasnije, u inat širem interesu nogometa, javnosti je predstavljen AFC Wimbledon (pri čemu AFC zapravo znači A Fans' Club), zajedno s menadžerom, grbom kluba te informacijom da će klub s Kingstonianom dijeliti stadion Kingsmeadow.

Klub je predan u ruke The Dons Trusta, udruge navijača koja se obvezala zauvijek zadržati 75 posto vlasništva nad klubom kako bi i u budućnosti riječ navijača zauvijek bila utkana u poslovanje kluba. Dana 29. lipnja 2002. godine klub je održao probu za čak 230 igrača od kojih je odabrana momčad koja će braniti klupske boje AFC Wimbledona.

Mjesec dana kasnije klub je dobio i savršenog sponzora. Informatička tvrtka Sports Interactive, tvorac najuspjelije menadžerske igre na svijetu, popularnog Football Managera, odlučila je sponzorirati ovaj potez navijača sa 100.000 funti, a vjeru u projekt pokazuju i činjenicom da ime ove računalne igre i dan danas krasi dresove Wimbledona.

Priča o "navijačkim" klubovima nije nova. U novijoj se sportskoj povijesti može naći još primjera klubova stvorenih iz raznih, nerijetko prosvjednih razloga, ali i klubova koji bi potom nastavili životariti u amaterskim dubinama i služiti kao simboličan znak otpora prema modernom nogometu i ljudima koji njime upravljaju. AFC Wimbledon odbio je biti jedan od takvih.

Započevši svoj život u devetom razredu engleskog nogometa, ovaj nogometni Feniks u devet je sezona postojanja gotovo ponovio uspjehe staroga Wimbledona s kraja sedamdesetih i prve polovice osamdesetih, čak pet puta uspio izboriti promociju u viši rang i napokon, prošle sezone pronaći svoje mjesto u League Two.

Ne tako davno tek pokret otpora i simbol bunta protiv samovolje, AFC Wimbledon postao je profesionalni klub u engleskoj četvrtoj ligi. Klub koji se u međuvremenu uspio izboriti i za svoje nasljeđe, te natjerati MK Donse da se odreknu osvojenih trofeja i rezultata iz razdoblja prije selidbe, koji su sada i službeno dio povijesti AFC Wimbledona.

Međutim, taj je trenutak jednostavno morao doći.

Ulaskom u društvo profesionalaca i uspješnim usponom uz stepenice engleskog nogometa, postalo je izvjesno da će se AFC Wimbledon i Milton Keynes Dons, koje sada dijeli tek jedan ligaški razred, kad-tad naći na suprotnim stranama nogometnog travnjaka. Zbilo se to upravo protekle nedjelje, u drugom kolu engleskog FA kupa.

Trenutak nakon što su čarolijom ždrijeba iz bubnja izvučena imena klubova kojima je nekoć bila dovoljna samo jedna kuglica, pomiješane su emocije izbile na površinu.

"Neću ići na utakmicu jer sam se zakleo da nikada neću stupiti na taj stadion. Emocije bi me svladale, a taj nogometni klub od mene neće dobiti ni funte prihoda", kazao je Simon Wheeler, predsjednik neovisne udruge navijača Wimbledona. Menadžer MK Donsa Karl Robinson bio je nešto drugačijeg raspoloženja: "Bio sam presretan, skakao sam i plesao po sobi od uzbuđenja."

Velik broj navijača AFC Wimbledona ipak nije mogao propustiti vjerojatno najemotivniji ogled FA kupa u njegovoj bogatoj povijesti. Popunili su dobar dio tribina na stadionu u Milton Keynesu kako bi kroz 90 emotivnih minuta "franšizerima" dali do znanja tko ima jedino i isključivo pravo dičiti se imenom Wimbledon.

Zvijezde im ovoga puta nisu bile naklonjene. Premda su se osladili pogotkom i u 90. minuti stopostotnom prilikom koja je završena promašajem umalo ispisali jednu od najljepših priča kojima je Engleski pacijent vlastitim očima svjedočio, nevjerojatan pogodak u posljednjim sekundama utakmice euforiju je pretvorio u očaj i suze.

"Nije lako biti demon engleskog nogometa. U prošlosti sam donio odluke koje su duboko povrijedile ljude i s tim odlukama moram živjeti. Žao mi je ako neki navijači Wimbledona nisu došli jer mislim da u konačnici od toga najmanje koristi imaju igrači. Osjećam da smo i mi direktni nasljednici Wimbledona, i mi i AFC rođeni smo iz Wimbledonova nasljeđa.

"Nisam tvorac ideje selidbe, ali snosim punu odgovornost za nju. Mogu se osjećati loše, ali ne želim da se naši navijači i ovaj klub osjećaju loše, jer o njima bi trebalo suditi na temelju onoga što su napravili nakon selidbe, a ne na temelju povijesti", rekao je "zloglasni" Pete Winkelman na dan utakmice.

Dok je dovršavao proces selidbe jedne svetinje iz jugozapadnog Londona, vjerojatno nije ni sanjao da će ga povijest koju spominje proganjati i desetljeće kasnije. Nije mogao ni zamisliti da će pogodak njegovim Donsima jednoga dana postići momčad po imenu Wimbledon, a još manje da će ga navijači koji su nekada bodrili njegov klub ovako burno i emotivno proslaviti.

Orijentacijsko trčanje bez kompasa

Dragi prijatelji, u vremenskom periodu od tjedan dana, otkad smo se zadnji put zabavljali zbijanjem šala na račun svakoga tko je to zaslužio, pa i onih koji uopće nisu, engleski su prvoligaši u svoj raspored ugurali dva prvenstvena kola, tek toliko da zakompliciraju uobičajeni modus operandi Engleskog pacijenta.

Kao što ste imali prilike primijetiti, s takvim se podmetanjem prilično uspješno nosim potpunim ignoriranjem Premier lige u uvodnoj priči, što je taktička zamisao koja mi je pala na pamet u gluho doba noći, kada sam ležeći u kupki od vlastita znoja i panike shvatio da iz dva kola nije jednostavno izvući jednu povezanu priču.

A mogao sam, recimo, još jednu kolumnu posvetiti nedaćama Chelseaja, koji je u 180 minuta nogometa uspio inkasirati jedan jedini bod. Bojim se, međutim, da je u domu europskog prvaka sve manje onih kojima je do smijeha, dok je ionako omraženi Rafa Benitez uspio dohvatiti novu razinu, pa je sada na Stamford Bridgeu dobrodošao koliko i Engleski pacijent na nekakvo godišnje okupljanje navijača Liverpoola.

Zaista je nevjerojatno vratiti se nekoliko tjedana unatrag i prisjetiti se trenutka kada je Chelsea ispred najbliže pratnje imao čak četiri boda prednosti, čime je natjerao čak i tvorca ovih redaka da preispita tvrdnju o dominaciji klubova iz Manchestera, a potom baciti pogled na trenutni poredak, koji kaže da aktualni prvak Europe za liderom prvenstva zaostaje čak deset bodova. Okruglo.

Niz od četiri utakmice bez pobjede, zbog kojeg je Roberto Di Matteo sada na burzi rada, gasitelj požara Rafa Benitez poprskao je benzinom i produžio na čak sedam utakmica, iako je, ruku na srce, Chelsea na Upton Parku odigrao možda i najboljih 45 minuta ove sezone. Problem je što utakmica traje 90 minuta.

Još je veći problem što se problemima ne nazire kraja. Chelsea će se večeras, ne umiješaju li svoje prste Sport Billy i bogovi Olimpa, poljupcima emotivno rastati od Lige prvaka, potom mu slijedi još jedno gostovanje, a zatim put u Japan na Svjetsko klupsko prvenstvo, koje nije moglo doći u bolji čas. Za Chelseajeve rivale.

Najbolji pokazatelj da je Chelsea u problemima predstavlja činjenica da je u dva kola više bodova skupio čak i Liverpool, kojeg je na White Hart Laneu nadigrao Tottenham, da bi Redsi potom klubu koji od protivnika u prosjeku prima više od dva pogotka zabili tek jedan i nekoliko mu puta, po dobrom starom običaju, uzdrmali vratnicu.

Svi su pokazatelji, međutim, da Brendan Rodgers hvata konce i da će Liverpool najkasnije do 2015. godine igrati nogomet po volji svojih navijača. Kao najveći problem sadašnjeg sastava Rodgers ističe činjenicu da suci u korist Liverpoola jednostavno ne sude kaznene udarce.

"Ne znam što moji igrači moraju napraviti da bi im suci dosudili jedanaesterac", pitao se Rodgers retorički u razgovoru s novinarima, a zlobni bi jezici kojih može biti sram uzvratili da umjesto prtljanja po sredini terena pokušaju nešto više vremena provoditi u kaznenom prostoru protivnika.

To će, nažalost, biti znatno teže postići već sljedećeg vikenda, jer za susret protiv West Hama zbog akumuliranih pet žutih kartona neće konkurirati jedini napadač na Anfieldu i strijelac gotovo svih Liverpoolovih pogodaka, Luis Suarez.

S druge strane, Manchester United nema baš nikakvih problema s napadačima. Već izlizani koncept svladavanja protivnika u kladioničarskim krugovima poznat kao "iz jedan u dva", kojeg su prakticirali u dosadašnjem dijelu sezone, vodeći su nogometaši lige ovoga tjedna transformirali u koncept "iz jedan u dva u jedan u dva". Jedini su uz Stoke City, Tottenham i Swansea iz ovotjednog dvostrukog programa izvukli maksimalnih šest bodova i uoči gradskoga derbija povećali svoju prednost na vrhu.

Naizgled divna situacija, ignoriramo li podatak da su Crveni vragovi u nekoliko dana, a da se ne lažemo – zapravo od početka ove sezone, prezentirali obrambenu nemoć i paniku koja graniči sa sveopćim kaosom, a svim svojim budućim ili potencijalnim protivnicima dali precizne putokaze do svojih vrata i smjernice kako ih neometano pogoditi uz minimalan otpor ljudi u crvenim dresovima.

Proceduru drskih ubačaja u srce šesnaesterca, koji od stopera i vratara s milijunskim bankovnim računima u djeliću sekunde stvaraju reprezentativce u orijentacijskom trčanju kojima je netko ukrao mapu i kompas, potrebno je ponavljati sve dok ne postignete više pogodaka od Unitedova napada, što zasad malobrojnima polazi za rukom.

Dok Ferguson "moli krunicu" da Nemanja Vidić bude spreman za večerašnji i/ili nedjeljni ogled, što se ne čini tako izglednim, i dok s popisa braniča i vratara pokušava izabrati manje zlo, Edin Džeko zadovoljno trlja ruke svjestan da će u nedjelju srušiti vlastiti, ali i svjetski rekord u pogocima glavom tijekom 90 minuta.

"Ne sjećam se kad sam zadnji put ovako uživao u utakmici, sjedio i gledao kako igra moja momčad", rekao je proteklog tjedna menadžer Swanseaja Michael Laudrup, a ne prosječni igrač Football Managera. "Bio je to najbolji nogomet kojeg sam vidio ove sezone i duže, svi su igrači igrali s jednim ili dva dodira i sve je funkcioniralo", dodao je, oduševljen nastupom protiv West Bromwich Albiona i prije nego je uopće mogao znati da će ga igrači još više razveseliti prezentacijom protiv Arsenala.

Labudovi su na Emiratesu igrali onako kako je Arsenal nekada igrao protiv svojih gostiju, očitali lekciju Topnicima i natjerali Arsenea Wengera da i prije kraja prvoga dijela frustriran prezentacijom svojih pulena nogama lupa o tlo.

I imao je razloga za to, jer igrači kojima iz tjedna u tjedan mora pred novinarima nalaziti izgovore za slabe nastupe i smišljati nove kombinacije riječi kao što su vjera, integritet, upornost, budućnost, otjerani su s travnjaka burnim zvižducima i negodovanjem onih malobrojnih navijača koji su na Emiratesu ostali do samoga kraja.

Ovo je najgori početak sezone za Arsenal pod dirigentskom palicom Arsenea Wengera i drugi najgori početak u Premier ligi od njena osnutka, za dva su boda bili slabiji još samo 1994/1995. Strpljenja za vizije, obećanja, prognoze i šuplje priče sve je manje i malo tko od navijača ima volje čekati još dvije godine, kada vodeći ljudi kluba očekuju da će se biti u stanju hrvati s najboljima. Na temelju čega? Ne pitajte mene.

Nema nikakve sumnje, Arsene Wenger po prvi se put od dolaska na klupu Topnika našao pod ovako žestokim pritiskom i teško će još jednu propalu sezonu opravdati 13. uzastopnim plasmanom u drugi krug Lige prvaka. O odlasku ne razmišlja, barem ne do kraja sezone, znajući da bi time rastužio Engleskog pacijenta, ali i ostavio klub na cjedilu.

Sudačka nadoknada

Dok Luka Modrić iz Madrida emitira feromone i prije nego ga Jose Mourinho zauvijek škartira pokušava u redove svoga novog kluba dovući i Garetha Balea, vižljasti je velški napadač imao tjedan za pamćenje.

Niz događaja kakve je zabilježio u samo nekoliko dana prosječan će nogometaš u Premier ligi, ako ima sreće, doživjeti kroz jednu cijelu polusezonu, a nekima će možda biti potrebna i cijela karijera.

Naime, Bale je protiv Liverpoola prvo asistirao, pa zatim postigao pogodak, koji je nedugo nakon toga začinio i autogolom, u nekoliko dana zaradio je i dva žuta kartona zbog simuliranja, da bi Craven Cottage na kraju napustio uz ozljedu zadnje lože i doviđenja travnjacima na barem neko vrijeme.

Od svega navedenog, mi ćemo se smijati autogolu iz susreta s Liverpoolom, kojim nam brzonogi Velšanin objašnjava što znači biti na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

Prošle srijede na Goodison Parku taktički su se nadmudrivali trener koji nema novca za kupnju igrača i trener koji ne želi kupovati igrače. Moyes i Wenger podijelili su bodove, a Theo Walcott je pogotkom u 52. sekundi utakmice pohrlio podići barem jedan trofej, onaj za najbrži pogodak sezone, kada ga je presjekla vijest da je Robin van Persie u ogledu s West Hamom loptu u mrežu smjestio nakon samo 31 sekunde.

Kako izgleda gnjev Alexa Fergusona već je dobro poznato Davidu Beckhamu i još ponekom igraču Manchester Uniteda koji se tijekom proteklih četvrt stoljeća našao in the line of fire.

Budući da u utakmici s Readingom nikako nije mogao s klupe zavitlati kopačku u Rafaelovo čelo, Ferguson je mladog Brazilca za posebne zasluge u primanju tri pogotka izvukao iz igre već nakon tridesetak minuta, što je mlađahni desni bek popratio durenjem na razini osnovnoškolca. Ili ako baš hoćete - Marija Balotellija.

Srećom, na klupi se našao kolega mu Danny Welbeck, koji mu je pružio riječ utjehe, pokrio ga jaknom i majčinski "ušuškao" kako se ne bi prehladio.

Susret Readinga i Manchester Uniteda sa sedam pogodaka u jedva pola sata pružio je doista pregršt materijala za našu poznatu sudačku nadoknadu, pa je red da se narugamo i Robinu van Persieju, koji je uspio oteti loptu vrataru, a zatim na sveopće iznenađenje, a ponajviše svoje, i promašiti prazna vrata.

Podsjetnik je to na poznati promašaj Fernanda Torresa iz prošlosezonskog derbija s Unitedom, a vama na odluku ostavljam hoćemo li ovakve promašaje, vodeći se primjerom "Panenke", odsad, pa nadalje i ubuduće nazivati "Torresima" ili "Van Persiejima".

Bilo kako bilo, je li riječ o najvećem promašaju sezone, prosudite sami, no odmah u sljedećem videu nudim dostojnu konkurenciju. Igrač Sunderlanda Matt Kilgallon potrudio se ovim potezom ući u najužu konkurenciju, a svoga je menadžera Martina O'Neilla natjerao da iščupa i ono malo kose što mu je ostalo.

A kao najbolji dokaz da u Engleskom pacijentu nema povlastica te da je put od slave do predmeta izrugivanja kratak poput liste strijelaca u Liverpoolu poslužit će video koji slijedi. Samo dva tjedna nakon što je lijepim pogotkom osvojio prvo mjesto u videu najljepših pet pogodaka kola, Stephane Sessegnon našao se na stupu srama udarcem kojim se sasvim sigurno neće hvaliti pred unucima.

Prošloga sam tjedna, usprkos imidžu macho muškarca kojeg nesumnjivo ostavljam kod većine čitatelja, pred širokim auditorijem priznao da bih zaplakao kao ljuta godina ako Eva Carneiro odluči svoju medicinsku karijeru odvesti u nekom drugom smjeru i zauvijek napusti svijet čudesnih sprejeva koji obnavljaju tkivo i skidaju uroke.

Srećom, Eva je još uvijek na svom radnom mjestu i uvijek će spremno poskočiti s klupe na svaki bolni povik igrača Chelseaja. Zbilo se to i prije nekoliko dana na Upton Parku, gdje je liječničku pomoć trebao Gary Cahill.

I ne bi u tome bilo ništa čudnoga, niti bi video bio kandidat za sudačku nadoknadu, da se u kadar nije prikrao John Obi Mikel i baš na mjestu Cahillove terapije osjetio neodoljivu potrebu za temeljiti tehnički pregled Evinih atributa štucni i kostobrana.

Amerikanci i nogomet. Dva pojma koje je teško strpati u jednu rečenicu i ja sam to upravo učinio krajnjim naporom. Nacija koja nogometom naziva sport u kojemu se lopta samo u iznimnim slučajevima udara nogom trudi se i pokušava u ovom našem, jedinom pravom, europskom nogometu pronaći materijal kojim će, kad već samom čarolijom sporta ne mogu, privući američki živalj naviknut da im se sve servira na tanjuru, po mogućnosti u mega meniju i uz dvostruku porciju umaka i litru gaziranog pića.

Zato je bilo degutantno slušati dvojicu komentatora američkog Foxa, koji su uoči ogleda Norwicha i Sunderlanda smatrali zabavnim ismijavati prekomjerno teškog navijača gostujuće momčadi. "Kako uopće može tipkati s tim prstima", pitao se jedan od njih, a ja se pitam kako uopće nemate srama, pripadnici najteže nacije na svijetu?

Kako je to već običaj kada nas premierligaši počaste dvostrukim kolom, za kraj kolumne ostavio sam dvostruku poslasticu: top 5 pogodaka 14. i 15. kola. Zgrabite grickalice ili kakvo piće i uživajte u najsjajnijim biserima iz proteklih sedam dana.

Prije nego se pozdravimo, dopustite da najavim kako je za nedjelju u jutarnjim satima zakazana tučnjava između moje malenkosti i cijenjenoga mi kolege, a sada i ljuta suparnika Ante Zovka. U Sportnetovom dvoboju pokušat ćemo jedan drugome retorikom dokazati tko će iz gradskoga derbija u Manchesteru izaći kao pobjednik, a jedina dozvoljena oružja pomalo razočaravaju. Riječ je o tipkovnicama.

Istina, možemo se i njima mlatiti ili nabacivati, no prethodno valja uroniti u prašinu iza radnoga stola, izvući kabel, odmotati ga iz čvora. Nije lako voditi novinarske bitke…

Premier liga

1Manchester City 614:6+814
2Arsenal 612:5+714
3Chelsea 615:7+813
4Liverpool 510:1+912
5Aston Villa 510:7+312
6Fulham 68:5+311
7Newcastle 68:7+111
8Brighton & Hove 610:8+29
9Nottingham Forest 66:5+19
10Tottenham 59:5+47
11Manchester United 55:507
12Brentford 68:10-27
13Bournemouth 55:8-35
14West Ham  66:10-45
15Everton 67:15-84
16Leicester City 68:12-43
17Crystal Palace 65:9-43
18Ipswich 53:8-53
19Southampton 52:9-71
20Wolverhampton 55:14-91

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Premier liga

1Manchester City 614:6+814
2Arsenal 612:5+714
3Chelsea 615:7+813
4Liverpool 510:1+912
5Aston Villa 510:7+312
6Fulham 68:5+311
7Newcastle 68:7+111
8Brighton & Hove 610:8+29
9Nottingham Forest 66:5+19
10Tottenham 59:5+47
11Manchester United 55:507
12Brentford 68:10-27
13Bournemouth 55:8-35
14West Ham  66:10-45
15Everton 67:15-84
16Leicester City 68:12-43
17Crystal Palace 65:9-43
18Ipswich 53:8-53
19Southampton 52:9-71
20Wolverhampton 55:14-91

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Obrisan korisnik06.12.2012. u 15:20
    A baleovog autogola hahahahaha pa Marin ne bi bolji autogol da :)
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik05.12.2012. u 15:17
    Svaka cast! Bravo majstore..
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik05.12.2012. u 14:32
    Jedino se ne slažem sa sprdnjom RVP-a. Već sam više puta vidio da takvi promašaji budu 'promašaji kola' ili 'promašaji sezone'. Sad, da je išao okomito prema golu ne bi se bunio, ali kada igrač ide paralelno sa golom i od gola jako je teško u punom trku, još pogotovo kada ti je netko na leđima i... [više na forumu]
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik05.12.2012. u 14:25
    Kolko god me zabavljaju šaljivi uvodi u kolumni, moram priznat da je ovaj uvod ipak nešto iznad. Svaka čast.Također moram priznat da sam postao ovisnik o kolumni ;)
    Obrisan korisnik
  • tbrzica05.12.2012. u 14:19
    Ovo za Mikela sam primjetio na utakmici, odmah sam pomislio kako ćeš to spomenuti u pacijentu :) Zboge Eve mi je drago da si tako i postupio..
    tbrzica