Misija nemoguća, plan uspješan

Premda se iz reakcije nameće logičan zaključak da sam gledao program RTL televizije, pravi razlog napada panike i skrivanja u vlastitoj koži bio je sasvim druge prirode. Još uvijek svježa sjećanja na prošlosezonska zbivanja, posebno ona na Old Traffordu, u kombinaciji s nikad prežaljenim gubitkom voljene šalice za kavu, natjerala su me na nesvjesnu paničnu reakciju, kojoj na koncu zapravo i nije bilo mjesta.

Kraj velikog i uzbudljivog gradskog derbija, koji po svemu sudeći prerasta u istinski engleski El Clasico, dočekao sam kližući na koljenima po parketu dnevne sobe, a nagla promjena raspoloženja zapravo samo pokazuje koliko sam psihički i mentalno labilna osoba, sklona kapitulaciji pred vanjskim utjecajima koji kod normalnih, zrelih ljudi, spremnih za život među odraslima, izazivaju tek nezainteresirano odmahivanje rukom.

Neka im bude. Jer tko se barem jednom nije iskreno i nesputano veselio pobjedničkom pogotku u sudačkoj nadoknadi i u sveopćoj euforiji od sebe radio veću budalu nego što uobičajeno jest, taj nije u potpunosti spoznao ljepote života i na onaj će svijet jednoga dana otići uskraćen za jedinstveno iskustvo, ali i s mnogo više živaca.

Stara narodna poslovica kaže: "Ako želiš nasmijati Boga, otkrij mu svoje planove". Ako iza mudrih riječi ima i zrno istine, Engleski je pacijent kroz 128 dosadašnjih kolumni i barem pet puta više neostvarenih prognoza i planova nebeskom stvoritelju ponudio brdo materijala za previjanje od smijeha po mekim rajskim oblacima.

Uoči bitke u Manchesteru valjalo je stoga pribjeći novim metodama. Pristao sam biti dijelom novinarskog dvoboja, u kojemu sam na iznenađenje puka i užas obožavateljica navukao dres Manchester Cityja i nanizao nekoliko bitnih razloga zbog kojih vjerujem da će pobjedu odnijeti upravo domaćin.

Imao sam u tom paklenom planu i svesrdnu pomoć kolege Ante Zovka, koji je na trenutak zaboravio na plemensku pripadnost crveno-bijelima s Emiratesa, te pristao na ulogu suučesnika u prijevari preuzevši stranu Manchester Uniteda kako bi pomogao kolegi u nevolji, ali i kako bih ja zauzvrat prestao spominjati onih 8:2.

Teško je danas sa sigurnošću reći jesmo li obojica vjerovali u tvrdnje iz dvoboja. Bitno je da smo ponudili dovoljno uvjerljive argumente da pokrenemo zupčanike mašinerije koja od moga dolaska na svijet sve do danas neumorno ulaže krajnje napore da se moje prognoze, snovi i planovi u konačnici nikada ne ostvare.

Nesputan prokletstvom kakvo prati Engleskog pacijenta, kolega Zovko vizionarski je prognozirao ime i prezime čovjeka koji će odlučiti utakmicu na Etihadu, dok sam se ja pobrinuo da Roberto Mancini uoči obrambene nedaće Manchester Uniteda, te ih pokuša kazniti uvrštenjem Marija Balotellija već od prve minute.

Dvoboj koji to zapravo i nije bio, jer su suparnici bili u dosluhu, polučio je savršen uspjeh. Robin van Persie pogotkom u sudačkoj nadoknadi odlučio je veliki derbi i Unitedu podario šest bodova prednosti na vrhu ljestvice, a Mario Balotelli se u pedesetak minuta provedenih na travnjaku bavio stvarima važnijim od nogometa.

Pokušavao je, primjerice, zapamtiti da njegova momčad igra u svijetlo plavim, a protivnici u crvenim dresovima, ali se pritom pitao zbog čega nije prihvaćen njegov prijedlog da City od ove sezone nastupa u maskirnim bojama.

Divio se dimnim bombama u bojama njegova kluba i planirao ih nabaviti i aktivirati u svome domu, proklinjao je suigrače koji mu nikako ne uspijevaju dodati loptu onako kako on to voli, a do slave je pokušao doći i prvim pogotkom petom s oko 40 metara.

Prije nego je pronašao prigodu da podigne dres i publici predstavi majicu s otisnutim tekstom "na prodaju", mrski ga je sunarodnjak s klupe povukao iz igre i potjerao na klupu, uz već uobičajenu kazališnu adaptaciju filma "Kad bi pogledi mogli ubijati".

Prestanem li svoje nepoznavanje nogometa skrivati iza lošeg humora i pokušam li se upustiti u analizu utakmice, primijetit ću kako je Alex Ferguson nadmudrio Roberta Mancinija formulom iz nedavne utakmice s Chelseajem na Stamford Bridgeu, izbacivši iz jednadžbe jedino sudačku pomoć kod pobjedničkog pogotka.

Gotovo identičnom taktikom, postavom, drugim pogotkom Waynea Rooneyja koji je preslika pogotka Van Persieja sa Stamford Bridgea, identičnim kretanjem rezultata, gubitkom prednosti, pa i klaćenjem na konopcima na rubu poraza prije odlučujućeg udarca u posljednjim trenucima, Ferguson je uspješno prošao i ovaj ispit.

Pitanje je, doduše, o kakvom bismo ishodu danas razgovarali da Crvenim vragovima u pomoć nisu priskočila dva i pol muškarca. Pritom ne mislim na Charlieja Sheena i kompaniju iz popularne američke serije, već na društvo iz Cityjeva živoga zida predvođeno francuskom polovicom Samirom Nasrijem.

"U živom zidu imali smo dva i pol čovjeka", kazao je poslije utakmice Mancini, priznavši kako Nasrija ne smatra jednom cjelinom, usprkos tome što Francuz danas djeluje barem desetak kilograma teži u usporedbi s Nasrijem u dresu Arsenala i vjerojatno u slast proždire dobar dio svoje tjedne plaće.

Iz perspektive generala poslije bitke, što je uloga u kojoj se svaki novinar snalazi poput ribe u vodi, jasno je da bi Nasri svojoj momčadi bio od veće pomoći da se uopće nije niti našao u živome zidu, no treba biti posve fer i reći da u svijetu postoje milijuni djevojčica koje bi se složile da udarac loptom zna biti bolan i valja ga izbjeći pod svaku cijenu.

Kad se ispod najvećeg derbija u dosadašnjem tijeku prvenstva podvuče debela crta, valja dodati da je Manchester City po prvi put nakon 20. prosinca 2010. godine pretrpio poraz na domaćem travnjaku, a ovo im je ujedno i prvi poraz u ovoj sezoni.

Wayne Rooney se pak poveo primjerom Lea Messija, pa uz dva postignuta pogotka usput porušio i neke rekorde. Sada ih je u derbiju sa Cityjem postigao čak deset, jednoga više od klupske legende Bobbyja Charltona, a zaokružio je i ukupan broj postignutih pogodaka u prvenstvu. S 27 godina i 46 dana na leđima postao je najmlađi igrač u povijesti Premier lige kojemu je uspjelo postići 150 pogodaka.

Premda ponovno nije briljirao i iako je City iz poraza utakmicu mogao u potpunosti okrenuti u svoju korist, United je upisao značajnu pobjedu uoči paklenog božićno-novogodišnjeg rasporeda. Pobjeda ima još veću težinu spomenem li podatak da su u jesenskom dijelu sezone Crveni vragovi odradili gostovanja na Etihadu, Anfieldu, Stamford Bridgeu, St. James Parku i Goodison Parku, pa će proljetne oglede s velikim suparnicima igrati pred svojim navijačima.

Osim toga, šest bodova prednosti na ljestvici jednostavno je nemoguće ispustiti, može li se itko sjetiti primjera kada je United ispustio takvu predn… oh.

Snježne gadosti i lopov Jelavić

Proteklog vikenda veći je dio Hrvatske, osim onih sretnika u obalnom području, zatrpao obilan snijeg. Ne brinite, nije Zoran Vakula preuzeo pisanje Engleskog pacijenta, on ionako živi u zabludi kako na debljini bijelog pokrivača i hladnoći možemo zahvaliti kojekakvim ciklonama i atmosferskim poremećajima.

Prava je istina, naravno, da za probleme u prometu i potrebu uzimanja lopate u ruke možete okriviti Fernanda Torresa, koji se u susretu sa Sunderlandom odjednom okuražio, postigao dva pogotka i od grede asistirao Juanu Mati, natjeravši oblake da od velikog iznenađenja isprazne svoj teret nad većim dijelom Europe.

Šesnaesta minuta svake utakmice u kojoj nastupa Chelsea možda je i dalje rezervirana za vokalnu izvedbu skladbe "One Di Matteo, there's only one Di Matteo", ali Torresovo subotnje izdanje jasan je dokaz da postoji barem jedan štovatelj plavoga dresa koji je Rafu Beniteza dočekao raširenih ruku i dječačkog osmijeha.

Ima li doista Benitezov povratak veze s Torresovom renesansom, teško je reći, posebno uzmemo li u obzir otvoreno pismo koje je španjolski strateg neki dan uputio navijačima Chelseaja i u kojemu slab početak na Stamford Bridgeu opravdava manjkom vremena i zgusnutim rasporedom u kojemu nije bilo vremena za promjene.

Što je onda promijenilo Torresa? Budućnost će pokazati je li momak s plavim pramenovima i nogama vrijednim 50 milijuna napokon na tragu onoga iz dresa Atletica i Liverpoola, a bude li Torresu išlo ovako dobro, ni Benitez se na klupi Plavih neće osjećati kao neželjeni gost.

Na kraju krajeva, neke naznake da Chelseaju već sada ide bolje ipak postoje: Benitez ih je odveo u polufinale Svjetskog klupskog prvenstva i prije nego su zrakoplovom uopće sletjeli u Japan.

Dok će se Chelsea u zemlji izlazećeg sunca zabavljati nadmetanjem s prvacima ostalih svjetskih kontinenata, menadžer Tottenhama Andre Villas-Boas pokušat će dokučiti što to ima u Spursima tužno da primaju pogotke u posljednjih 15 minuta utakmice.

Premda statistici nije za vjerovati jer tvrdi da ljudi koji jedu zelje i ljudi koji uživaju u mesu u prosjeku jedu sarmu, sklon sam vjerovati podatku da je Tottenham čak 40 posto pogodaka primio u posljednjih 15 minuta utakmice. I znate što još? Da utakmica kojim slučajem traje 80 minuta, Tottenham bi trenutno bio vodeća momčad prvenstva. Prvi!

Na Tottenhamovu žalost taj se statistički podatak, baš poput onoga da bi Manchester United bio pretposljednja momčad lige kada bi utakmice završavale prvim postignutim pogotkom na utakmici, može objesiti mačku o rep. Utakmica traje 90 minuta, a niti ne završava prvim postignutim pogotkom, pa i ljestvica ima nešto drugačiji izgled.

Zbog čega sve ovo govorim? Pa, osim da popunim prostor praznim pričama, želim reći da je Tottenham još jednu dobivenu utakmicu uspio izgubiti primanjem dva pogotka u posljednjim trenucima, dok je sjajni Everton na krilima čudesno glasne publike, ali i pogotka Nikice Jelavića nakon silnih remija napokon došao do pobjede.

Pogled na ljestvicu, ali i na sjajnu momčad koju je David Moyes posložio uz minimum financijskih sredstava, tjera nas na pitanje je li Everton napokon spreman za još jedan iskorak poput onoga iz 2005. godine kada su izborili Ligu prvaka?

Uz nadu da ih ovom prethodnom rečenicom, koja je zapravo u formi pitanja, neću osuditi na sedam uzastopnih poraza, dovoljno je pogledati momčad, euforiju na Goodison Parku, ogromnu izjednačenost ovosezonskog izdanja Premier lige, ali i nepresušni entuzijazam u Moyesovim očima, pa na pitanje odgovoriti pitanjem: zašto ne?

Bacite li pak pogled na proslavu Jelavićeva pogotka, a potom i na fantastično zajedništvo na klupi po njegovu izlasku iz igre i svjetski rekord po količini "high fivea" u minuti, malo će tko biti spreman otpisati Everton iz utrke za Ligu prvaka. Ako pak budete dobri, možda načas ugledate i Štrumpfove, ali i trenutak kada je Jelavić usprkos novcu kojeg zarađuje kao profesionalni nogometaš osjetio potrebu ukrasti kapu jednog navijača.

Kad se već bavimo pitanjima, red je da se pozabavimo i onim najvećim. Uoči ogleda West Hama i Liverpoola mnogi su se pitali kako će se Čekićari nositi s izostankom Andyja Carrolla. Lažem, naravno, najveće je pitanje bilo kako će se Redsi nositi s izostankom jedinog klupskog napadača i postoji li u slavnoj momčadi s Anfielda još jedan čovjek uz Luisa Suareza sposoban postići pogodak.

Steven Gerrard pokušao je ponuditi odgovor, ali je atraktivan pogodak postigao u pogrešnu mrežu, no navijači Liverpoola ipak mogu mirno spavati. Dok je Glena Johnsona, Joea Colea, pa i Jonja Shelveyja koji će si drsko upisati pogodak koji je zapravo augotol, bit će za Liverpool i uspješnih dana, pogodaka, ali i bodova u gostima.

U cijeloj je priči najbizarnije to što su sva trojica spomenutih strijelaca zapravo nekoć pripadali West Hamu, pa je i proslavljanje pogodaka proteklo u komornoj atmosferi, iako se s Johnsonova lica (pogodak promotrite u topu 5) moglo pročitati da bi od sreće rado iskočio iz vlastite kože.

Opet lažem, u cijeloj je priči zapravo najbizarnije to što Liverpool, uz sve muke, nedaće i probleme danas službeno zaostaje samo četiri boda za mjestom koje vodi u Ligu prvaka.

Sudačka nadoknada

Na početku sudačke nadoknade vraćamo se na Etihad kako bismo se pozabavili detaljima kojima na nogometnim terenima nije mjesto. S vremena na vrijeme i u toj sjajnoj engleskoj ligi dogodi se incident koji nas podsjeti da morona i ništarija nema samo u Hrvatskoj, već i na razvijenom zapadu i da je jedina razlika zapravo u detaljima: dok ovdje prolaze nekažnjeno i bez posljedica, ondje ih stigne zaslužena kazna.

Kao što već vjerojatno znate, pobjednički pogodak Manchester Uniteda izazvao je u redovima Crvenih vragova popriličnu euforiju, koju su požurili podijeliti s podjednako euforičnim navijačima smještenim u sektoru iza Cityjeva gola. Pojedinci iz obližnjeg sektora popunjenog domaćim navijačima odlučili su im pokvariti zabavu ubacivanjem raznih predmeta među kojima se, kako pokazuje dokazni materijal ispod ovoga paragrafa, našla i jedna boca piva.

Ostavljam mogućnost da je pivo ondje bačeno i zbog svoje kvalitete ili da je snalažljivi fotograf drskom laži pokušao od šefa prikriti da voli gucnuti na radnom mjestu, no za kišu kovanica teško je pronaći drugoga opravdanja osim pokušaja nanošenja ozljeda, što je jednome od preciznijih navijača Cityja na kraju i uspjelo.

Kovanicom je u arkadu pogođen Rio Ferdinand, koji se nešto kasnije na Twitteru našalio da od navijača Cityja nije očekivao kovanicu od samo dva penija, već najmanje onu od jedne funte. Netko drugi, još duhovitiji, takav je potez nazvao tipičnim za City, koji je navikao bacati novac na igrače.

Da stvar bude gora, 21-godišnji Matthew Stott, po zanimanju vrtlar, procijenio je kako bi bilo pametno utrčati na travnjak i, kao što nindže izbjegavaju kišne kapi, eskivirati svih nekoliko stotina policajaca i redara, dvadesetak televizijskih kamera i poglede desetaka tisuća navijača, te zadati stoperu Uniteda udarac pravednika.

Na njegovu nesreću, ispriječio mu se Joe Hart, a potom i ljudi u uniformi. Epilog priče je da će nakon tri godine redovnog dolaska na Etihad ostati bez svoje godišnje ulaznice, više nikada neće svoj klub moći pratiti s tribina, a povrh svega kapom koju je pritom nosio na glavi počinio je zločin protiv dobroga ukusa.

Kad se ne rugaju navijačima prekomjerne težine (vidi prošlotjednu kolumnu), američke TV postaje znaju napraviti i vrlo kvalitetnu najavu utakmice između Cityja i Uniteda. Dopustite dvojici navijača da vam kažu što bi se dogodilo da su, nedajbože, rođeni kao crveni ili plavi. Sjajna reklama ESPN-a, uz rječnik teško razumljivih engleskih izraza.

Za one koji su pobjedu Uniteda na Etihadu smatrali nemogućom misijom ohrabrenje je stiglo već uoči utakmice, kada su britanski lešin… novinari shvatili da će utakmicu iz lože pogledati i Tom Cruise, koji je već u nekoliko nastavaka iz nemogućih misija brisao negativni predznak.

U društvu još jedne holivudske legende Roberta Duvalla našao se pred kamerama i hrabro istaknuo kako engleski nogomet prati još od osamdesetih, ali se nije nadao da će novinar od takvoga poznavatelja pokušati podpitanjima doznati nešto više.

Čim je zločesti reporter zagrebao površinu njihova odnosa s nogometom, postalo je jasno da ni jedan ni drugi veze nemaju, a tupim pogledima podsjećaju na Engleskog pacijenta koji u osnovnoj školi pokušava odgovarati povijest premda knjigu nije ni pogledao. Vrhunac priče Duvallovo je pitanje u posljednjim sekundama videa.

Ako već široj publici nije poznat gore spomenut podatak o Tottenhamovoj sklonosti primanja pogodaka u posljednjim minutama, ponešto bi o tome trebao znati igrač Spursa Benoit Assou-Ekotto. Ne čekajući kraj utakmice na Goodison Parku, Assou-Ekotto je pri rezultatu 1:1 požurio na Twitteru izraziti svoje zadovoljstvo osvojenim bodom.

Njegov problem, za kojeg je saznao koji trenutak kasnije kada mu je to priopćila za pomoć i razumijevanje uvijek spremna internetska zajednica, bio je u tome što iz nekog razloga do njega nije došla informacija o pogotku Nikice Jelavića, kojim je Everton dobio, a Tottenham pak izgubio utakmicu.

Koliko je loša situacija u Queens Park Rangersima dovoljno će oslikati vijest kako je klub po odluci Harryja Redknappa otkazao i Božić. Dobro, nisu otkazali praznik kao takav, ali su otkazali proslavu kako navijačima ne bi poslali pogrešnu poruku.

"Jeste li vidjeli ljestvicu, ima li tu razloga za slavlje", upitao je Redknapp, koji zasad ne uspijeva u momčad ubrizgati potrebnu količinu samopouzdanja i uvesti promjene potrebne za prvu ovosezonsku pobjedu.

Rangerse je u Wiganu samo 19 minuta dijelilo od prve pobjede, no ponovno su primili pogodak i postali prvom momčadi Premier lige koja se ni nakon 16 kola nije osladila pobjedom. Kako to izgleda kada pobjedu istrgnete iz ruku čovjeka koji je od početka sezone još uvijek nije okusio, pogledajte na primjeru Clinta Hilla.

Suci kao suci, i ovoga su se vikenda pobrinuli za niz pogrešaka koje u konačnici pogoduju isključivo Manchester Unitedu. Osim niza sumnjivih situacija s Etihada, poput poništenih regularnih pogodaka, nedosuđenih prednosti i isključenja, niti na ostalim terenima suci nisu bili bez grijeha.

Posebno se to odnosi na djelitelja pravde iz ogleda Aston Ville i Stoke Cityja, koji je prvo propustio sankcionirati niz grubih prekršaja bilo kakvim kartonom, da bi zatim drugi žuti, a potom i crveni karton pokazao Ryanu Shottonu zbog ovoga.

Sudačke odluke imale su posljednju riječ i na Emiratesu, gdje je West Bromwich Albion nanizao i treći uzastopni poraz nakon pohvale Engleskog pacijenta. Puno je kažiprsta nakon utakmice bilo usmjereno u suca Mikea Jonesa koji je nasjeo na glumačke sposobnosti Santija Cazorle i pokazao na bijelu točku jer je Steven Reid povrijedio zračni prostor u blizini Španjolčeve noge.

Međutim, Reid nije morao dugo čekati na odmazdu. Samo nekoliko dana kasnije Arsenal je otputovao u Bradford i potvrdno odgovorio na pitanje: može li gore? Po drugi put u 22 godine Topnici su iz Liga kupa ispali od momčadi koja ne spada u najviši rang natjecanja, no to i ne zvuči tako loše koliko podatak da Bradford City igra u – četvrtoj ligi.

Uoči dvoboja Arsene Wenger je naglašavao da svakako želi izbjeći udarce s bijele točke, jer momci iz Bradforda taj su dio nogometne igre doktorirali. Kako Arsenalu i inače malo toga polazi za rukom, malo je koga iznenadilo da jedanaesterce nisu izbjegli, a domaćinu su omogućili da deveti uzastopni put iz raspucavanja izađe kao pobjednik.

Pritisak na Wengera još je jednom naglo porastao, posebno nakon njegove izjave kako ne može ništa zamjeriti igračima, a najsretniji ovakvim ishodom bio je upravo Steven Reid, koji je na Twitteru požurio čestitati Bradfordu. Wenger je dodao i kako su svi dijelovi terena na kojima je Arsenal pokušavao igrati bili loši, pa je stoga logično da je Gervinho promašio i ovo.

Idemo na nešto veselije teme. I bez moje pomoći već ste jamačno primijetili kako je svijet oko vas poprimio nešto blještaviji izgled i kako se Božić sada umjesto jednodnevnog blagdana profilirao u razdoblje od nekoliko tjedana. Osim na Loftus Roadu, no to je već neka druga priča.

Uvjeren sam da ćemo za koju godinu reklame mobilnih operatera s božićnom glazbom i neizbježnom Mariah Carey gledati već u srpnju, a dotad vježbajte zamatanje darova uz pomoć Carlosa Teveza i Marija Balotellija.

Riječ je o pravom biseru koji dokazuje da Balotellijevi ne tako davni problemi s navlačenjem prsluka zapravo nisu slučajnost. Dokaz? Tevezov odgovor na Balotellijevo briljantno pitanje kako će odrezati desnu stranu papira ako je ljevak: "Nije ni čudo da ljudi o tebi govore da si šašav."

Ostanimo još malo u božićnom raspoloženju i pitajmo se tko ne bi poželio Nikicu Jelavića pod božićnom jelkom. Nogometni klub Everton povodom božićnih blagdana snimio je sjajnu reklamu s hrvatskim reprezentativcem u glavnoj ulozi. Tko nije zaplakao, nije čovjek. Ili navija za Liverpool, u kojem slučaju mu je oprošteno.

Unaprijed se ispričavam što je sljedeći video snimljen trulim krumpirom, no potrudite li se uočit ćete jedan od najsmješnijih autogolova sezone. Krivcu je ime Brian Wilson i igra za Colchester, no pravo je pitanje je li ga fer nazvati krivcem u situaciji u kojoj niti ne zna gdje je lopta.

Vrijeme je za oproštaj uz obvezni pregled pet najboljih pogodaka tjedna. Bacite pogled, a potom nam se pridružite na Facebook stranici Engleskog pacijenta, gdje snovi postaju stvarnost. Pod uvjetom da sanjate pristup Facebooku i komentiranje utakmica engleske lige.