Nogomet

Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda

Marin Vuković • srijeda, 19.12.2012.
Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda

Premda nas zvucima zvončića, lažnim optimizmom i prijetvornim osmijesima reklamni blokovi s televizijskih ekrana i radio valova neumorno zasipaju već tjednima, sa sigurnošću možemo reći kako je tek ovoga tjedna stiglo i to doba godine kada Mariah Carey ima više posla od Jelene Rozge. Pa ipak, dok slavna pjevačka diva prodornog glasa u svom crvenom kostimu iskače i iz jetrene paštete i na uho vam bezobrazno laže kako za Božić želi samo vas, teško je oteti se dojmu da nešto jednostavno ne štima.

Mogli bismo prigušenu atmosferu pripisati sveopćem kaosu u gospodarstvu i sve većem broju nezaposlenih, a mogli bismo krivicu svaliti i na prazninu u novčaniku ili na depresiju koju izazivaju reklame za tablete "već od" tri ili četiri tisuće kuna, dok mi gutamo one za smirenje, nečitkim rukopisom propisane od strane liječnika opće prakse.

Mogli bismo, kad bismo htjeli, iznaći dvjesta razloga zbog kojih se ne možemo potpuno ufurati u to blagdansko ludilo, no prava je istina nešto drugačija. Čovječanstvo je plesalo po rubu egzistencije zbog ptičjih i svinjskih gripa, prije toga i zbog poludjelih krava, a nakon što je ponestalo domaćih životinja od kojih glavom bez obzira valja bježati ravno u zagrljaj farmaceutskih tvrtki, presjekla nas je vijest kako nam spasa svejedno nema.

Uzalud nas je Aaron Ramsey svojim pogocima herojski spašavao od poludjelih svjetskih diktatora i čuvao nam ovaj jedini plavi planet poput kapi vode na dlanu. Čak ni pogoci talentiranog Arsenalova veznjaka ne mogu nas više spasiti činjenice da su Queens Park Rangersi u subotu upisali prvu ovosezonsku pobjedu.

Teško je sada odgovoriti na pitanje je li u tiskari drevnih Maja nestalo tinte pri izradi kalendara za prosinac 2012. godine ili su predvidjeli ovakav razvoj događaja u Premier ligi, no turobni je Loftus Road proteklog vikenda eksplodirao od oduševljenja, a ostatak svijeta dobio savršen razlog za mahniti shopping.

Ako već niste, zaputite se stoga u najbližu trgovinu živežnim namirnicama i opskrbite se zalihama konzerviranog graha s kobasicom, mesnim doručcima i tunjevinom, a kupite i nešto tople odjeće i Geigerovih brojača. Imate li sreće i pristup atomskom skloništu, za koju tisuću godina, kad se kroz pepeo civilizacije ponovno probiju zrake sunca, vaši će daleki potomci možda imati priliku onjušiti postapokaliptični zrak.

Proročanstvima se zato ne treba protiviti, usprkos stotinama prethodnih koja se nisu ostvarila valja ih prihvatiti kao neminovan i očekivan kraj civilizacije koja je preživjela na desetke velikih ratova, tisuće bolesti, pa čak i političare i bankare, ali su joj glave došla dva pogotka Adela Taarabta.

Namjeravate li nalakćeni uz prozor ovoga petka zuriti u nebeski svod i umjesto saonica Djeda Božićnjaka čekati plamteće stijene sa željama i pozdravima iz dalekog svemira i pitate li se pritom kako najbolje provesti sljedećih, ujedno i posljednjih vam 48 sati, predlažem obiteljsko čitanje sabranih djela Engleskog pacijenta.

Bit će vam to najdužih 48 sati u životu.

Na svom koncu mjesto u prah, prijeđi sav u zvijezde

"Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda", upozorava nas odavna centarfor među pjesnicima Antun Branko Šimić, a ne treba biti profesor književnosti kako bismo iz stihova izvukli poruku da pod zvjezdanim pokrivačem valja hodati pažljivo, da nam meteor ne padne na glavu.

"Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda", proročanski je dodao Šimić, svjestan neminovne činjenice da će ova, u svemirskim okvirima relativno kratka vladavina inteligencije na planetu, skončati pod kišom zvjezdana otpada.

Međutim, prije nego kroz nas doista prođe blaga svjetlost plamtećih kugli, a potom i poprilična bol zbog sudara s predmetom tvrđim od nas, valja riješiti jednu nedoumicu. Naime, kako se od vas, vjerne mi publike, oprostiti u takvome času?

Kako reći zbogom i kako ne pustiti suzu na pomisao da Fernandu Torresu više nikada nećemo brojiti tjedne bez pogodaka, Liverpoolu vratnice i grede, te da će vrijeme postati tako beznačajan pojam da o njemu više neće brinuti ni Alex Ferguson.

Mozgao sam koliko mi to intelektualne mogućnosti dopuštaju i došao sam do zaključka: posljednju ćemo kolumnu na kugli zemaljskoj posvetiti tradicionalnim "Godišnjim nagradama Engleskog pacijenta koje se ne dodjeljuju nužno svake godine, već ovisno o vremenu i inspiraciji".

Kako inspiracije i materijala ne manjka, a vremena je svakim trenom sve manje, bacimo pogled na posljednju godinu čovječanstva i sve one trenutke, sportaše i kolektive iz Premier lige koji su zaslužili prefiks "naj", na ovaj ili onaj način.

Utakmica godine (Manchester City – Queens Park Rangers 3:2, 13. svibnja 2012.)

Zamislite situaciju da kroz četiri desetljeća svoga života čekate na ispunjenje najveće želje i da ste kroz značajni dio toga razdoblja prisiljeni gledati u dvorište svoga omraženog susjeda, kojemu se ta ista želja ispunjava iz godine u godinu.

Zamislite sada da taj isti susjed preko puta ceste i nije osobito ljubazan prema vama niti pokazuje suosjećanje, pa vam iz godine u godinu plazi jezik i smišlja podrugljive vokalne skladbe, a sve kako ne biste slučajno zaboravili na vaše neuspjehe.

Zamislite da taj isti susjed sa svoje terase izvjesi transparent kojim vas podmuklo podsjeća na točan broj godina koji je prošao od posljednjeg ispunjenja spomenute želje i da taj broj svake godine, nekako s proljeća, poveća za jedan.

A sad zamislite da se zovete Manchester City i da ste u 94. minuti utakmice s Queens Park Rangersima postigli pobjednički pogodak, susjedu s terase strgnuli transparent i osmijeh s lica, a Engleskom pacijentu razbili šalicu i konačno, nakon 44 godine čekanja ispunili svoj san.

Ima li boljeg načina za osvajanje naslova i ima li boljeg načina da ga se prisjetimo nego uz pomoć jedinog komentatora koji je pogotke proslavljao emotivnije od samih igrača?

Baš kao i prošle godine u ovoj istoj kategoriji, posebnu nagradu dodjeljujem onim navijačima Cityja, koji nakon 44 godine čekanja nisu mogli pričekati još koju minutu, pa su pri rezultatu 1:2 razočarano i uplakano stadion napustili ranije i propustili uživo svjedočiti jednom od najvažnijih trenutaka u povijesti njihova kluba. Sitnica.

Nagrada za prvu pratilju, kojoj je pobjeda za dlaku izmakla na račun toga da je nagrađeni susret ipak donio naslov prvaka, ide utakmici između Readinga i Arsenala, koja je završena vaterpolskim rezultatom 7:5.

Pogodak godine (Peter Crouch, Stoke City – Manchester City, 24. ožujka 2012.)

Nogometaši Stoke Cityja nisu nas navikli na lijepe pogotke. Njihove su utakmice nalik vađenju zuba bez anestezije i bolna su, traumatična iskustva kojih se ne treba sjećati ako to i nije neophodno. Ipak, s vremena na vrijeme i takvi nas klubovi i njihovi igrači znaju ugodno iznenaditi.

Peter Crouch je igrač koji se uglavnom ne umara, što i ne čudi s obzirom da veći dio utakmice jaši po leđima svojih čuvara i čuva energiju za povremene prave nogometne bisere. No, pogodak iz utakmice s Manchester Cityjem iz ožujka ove godine jedan je od onih koji vam zaustavlja dah, osim ako ste član žirija u Fifinom godišnjem izboru najboljeg pogotka, pa ga nekim čudom ne uvrstite niti među deset kandidata.

I dok se Fifine nominacije dijele po principu "sa svakog kontinenta po malo", pa je među kandidatima za pogodak godine i jedan kraljevski pingvin, svjestan sam kako se radi o kategoriji u kojoj subjektivan dojam ima veliku težinu. Kako je narod u ovoj kolumni uvijek imao pravo glasa, imat će ga i sada!

Odaberite najbolji pogodak 2012. godine

ANKETA#346

Iz svih ovogodišnjih pregleda najboljih pogodaka kola izvukao sam pet kandidata oko kojih sam i osobno razbijao glavu, prije nego sam se konačno popeo na ljestve i okrunio Petera Croucha.

U videu koji slijedi uz već nagrađeni pogodak Croucha, vidjet ćete i pogotke Hatema Ben Arfe iz utakmice Newcastlea i Boltona, 9. travnja 2012., Luisa Suareza (Liverpool – Newcastle, 4. studenog 2012.), Robina van Persieja (Liverpool – Arsenal, 3. ožujka 2012.) i Papissa Cissea (Chelsea – Newcastle, 2. svibnja 2012).

Nakon što ih pregledate, svoj glas za pogodak godine dat ćete u anketi strateški smještenoj s desne strane, što je novotarija kojom vas darivamo u ovo apokaliptično doba. Tako ćemo dobiti najbolji pogodak godine po izboru njegovog veličanstva Engleskog pacijenta, ali i najbolji pogodak po izboru čitatelja, tzv. narodni pogodak.

The nominees are…

Transfer godine (Miguel Perez Cuesta a.k.a. Michu, Swansea, 2 milijuna funti)

Dok se hrvatski mediji besramno kite tobožnjim ekskluzivama oko prelaska Alena Halilovića u redove Manchester Cityja za svotu od 11 milijuna funti, koju im je zubić vila došapnula u snu i naredila im da o njoj izvijeste narod gladan besmislica, jedan je igrač gotovo neprimjetno, gotovo besplatno i u potpunoj tišini ovoga ljeta ušao u svlačionicu Swanseaja i – oduševio nogometni svijet.

Titulu kojom se prošle godine okitila besplatna prinova Newcastlea Demba Ba, ove će godine potpuno zasluženo odnijeti napadač Labudova Miguel Perez Cuesta koji ipak voli da mu na dresu piše Michu.

Čovjek koji specifično slavi pogotke i pokretima ruke pokušava nas uvjeriti da baš i nije normalan, do ovoga ih je trenutka u 17 prvenstvenih kola uspio zabiti čak 12, što je gotovo polovica svih pogodaka Swanseaja.

I nije baš normalno, barem ne za igrača od dva milijuna funti. Dobro ste pročitali, Swansea je za jednak broj pogodaka kojeg je postigao Robin van Persie platio 12 puta manju cijenu. Jedini je problem u cijeloj priči što će ga, nastavi li Michu ovako, teško zadržati. Čak i ako izvjese 12 puta veću cijenu.

MVP godine (Luis Suarez, Liverpool)

Brendanu Rodgersu nije lako, ovoga je ljeta preuzeo uzde momčadi koju je prethodno do neprepoznatljivosti unakazio bivši Liverpoolov direktor nogometa Damien Comolli, odgovoran između ostalog i za dovođenje prošlogodišnjeg promašenog transfera godine, Andyja Carrolla, za cijenu od 17,5 Michua.

Comollija od travnja više nema i ne može se reći da je Liverpool bez njega trgovao puno bolje, no francuskom nogometnom dužnosniku ipak valja priznati da je dovođenjem Luisa Suareza potvrdio poslovicu o zrnu i ćoravoj kokoši.

Suarez je u Liverpoolu 2012. godine bio rječnička definicija najvrednijeg igrača, posebno ove sezone. U situaciji u kojoj je klub posudbom Carrolla u West Ham prvo ostao na dva napadača, pa potom nakon ozljede Borinija samo na jednome, Suarez je preuzeo odgovornost, pokazao da je dorastao zadatku i da je pakleno dobar napadač.

Zanimljivo je maštati o čudima koja bi Suarez tek mogao činiti da iza leđa ima kvalitetniji vezni red i partnera u napadu koji će na sebe svratiti nešto pozornosti, no čak i u situaciji u kojoj se s obrambenim redovima često mora hrvati samostalno, Urugvajac čini čuda i s deset je pogodaka treći strijelac prvenstva.

Zastrašujuće je prije nekoliko kola zvučao podatak da bi Liverpool bez Suarezovih pogodaka imao tek dva boda i grčevito se borio za opstanak, kako onda ovome kontroverznom napadaču istančana napadačkog njuha ne dodijeliti nagradu za MVP-ja godine?

Menadžer godine (Roberto di Matteo, ex-Chelsea)

Čudno je nagradu za menadžera godine dodijeliti čovjeku koji je već najuren iz kluba u kojemu je nagradu i zaslužio, no tako je to kada od svih mogućih laureata odaberem onoga koji je radio u Chelseaju. Želim li se ubuduće osigurati da će menadžer Chelseaja doista i ostati u klubu u vrijeme dodjele nagrada, trebao bih ovakve tekstove pisati svakih nekoliko mjeseci.

Mogao sam ići linijom manjeg otpora, pa nagradu lansirati u smjeru Davida Moyesa, uzornog menadžera i nevjerojatnog radoholičara, koji uporno gura kamen uzbrdo i ove sezone bi mogao svoj Everton dovesti na prag Lige prvaka.

Ali ne, kod mene sve mora biti komplicirano, pa za menadžera godine biram Roberta Di Mattea, čovjeka koji je Romanu Abramoviču ispunio životni san, da bi potom saznao kako niti to nije dovoljan razlog da ostane u klubu.

Nije Chelsea na putu do dva trofeja i naslova europskog prvaka igrao lijepo za oko, ali radiš s onime što imaš na raspolaganju i Di Matteu se mora priznati da je u ogledima s poimence jačim sastavima besprijekorno odradio domaću zadaću, ubrizgao nešto talijanskih obrambenih tijela u krvotok londonske momčadi i – pobrao vrhnje.

Priča godine (Fabrice Muamba, Bolton)

"Sizifov je posao makar pokušati odgovoriti na pitanje zbog čega su nam potrebni tragični i pogibeljni događaji kako bi nas sve zajedno podsjetili na vrijednost iskre ljudskoga života i zbog čega se na travnjacima diljem svijeta pljesak protivničkom igraču može čuti isključivo ako teren napušta onesposobljen i pod nadzorom liječnika", riječi su mudrog čovjeka koje sam ispisao u kolumni od 21. ožujka ove godine, pod nazivom "Utakmica života", posvećenoj bivšem igraču Boltona Fabriceu Muambi.

Sedamnaestog dana ožujka ove godine uzornom čovjeku, vrsnom sportašu i odličnom nogometašu život se naglavačke promijenio u 41. minuti utakmice s Tottenhamom, u 24. godini života. Njegovo je srce prestalo kucati na travnjaku pred četrdesetak tisuća ljudi, a iz hladnog zagrljaja kliničke smrti liječnici su ga uspjeli istrgnuti čak 78 minuta kasnije.

Nikada nećemo znati bi li Muambin život bio spašen da se na tribinama White Hart Lanea toga dana nije našao kardiolog iz londonske bolnice za bolesti srca Andrew Deaner, koji je spremno skočio na travnjak i uvjerio redare da mu dopuste pomoći umirućem nogometašu, a potom sudjelovao u oživljavanju cijelim putem do bolnice.

Zahvaljujući herojskim naporima liječnika, ali i sjajno organiziranim medicinskim službama na stadionima Premier lige, Muamba je dobio priliku proslaviti drugi rođendan, a da svoj život ne namjerava potratiti na samosažaljenje pokazao je upravo ovih dana, devet mjeseci nakon najveće utakmice života, veselim plesnim nastupom u božićnom izdanju britanske inačice showa "Ples sa zvijezdama".

Ljubavna priča godine (Ji Dong-won i N.P.N., Sunderland)

Tko se sada još sjeća utakmice u kojoj je Manchester City poražen od Sunderlanda pogotkom korejskog mladića po imenu Ji Dong-won u posljednjim sekundama utakmice, i to iz evidentnog zaleđa kojeg je pomoćni sudac mamuran od novogodišnjeg slavlja propustio evidentirati. Ta, tko se zapravo uopće sjeća Ji Dong-wona, koji među prljavim čarapama i odbačenim kopačkama leži u prašini svlačionice i očajnički traži prigodu za odlazak u klub koji će ga očistiti, podmazati i pustiti na travnjak.

A nekada je bio poželjan, čak toliko da se po postizanju gore spomenuta pogotka upustio u burnu ljubavnu vezu s nepoznatim pohotnim navijačem (N.P.N.).

Nagrada "Fernando Torres" (Robin van Persie, Arsenal)

Nagradu koja nosi njegovo ime, prošlogodišnji je pobjednik Fernando Torres ove godine ipak odlučio prepustiti nekome drugome. Najvećim se promašajem godine sljedećih godinu dana može hvaliti Robin van Persie, koji se u vrijeme ovog neslavnog uspjeha još uvijek znojio u dresu Arsenala.

Oni skloniji teorijama zavjere jamačno će uprijeti prstom u činjenicu da je Nizozemac ovaj teško shvatljivi promašaj izveo upravo u utakmici s Manchester Unitedom, klubom čiji dres nosi od ove sezone. Svi ostali će se nasmijati.

Nagrada "And the Oscar goes to…" (Ashley Young, Manchester United)

"Uvijek pratim Villine rezultate. Uživao sam u svoje četiri i pol godine u tom klubu i još uvijek sam u kontaktu s puno ljudi. Ne radi se o nikakvom posebnom motivu za mene jer igram protiv bivšeg kluba, samo ću pokušati odigrati dobru utakmicu i pomoći svojoj momčadi da dođe do tri boda", kazao je veznjak Manchester Uniteda Ashley Young prije nego će pred desetak kamera na Old Traffordu i pred očima bivših suigrača odigrati ulogu života i zauvijek se svrstati među igrače koji jedanaesterac više neće dobiti niti da ih netko ustrijeli vatrenim oružjem.

Negativac godine (Joey barton, QPR)

Ako postoji kategorija u kojoj nakon posljednjeg kola protekle sezone zapravo prave konkurencije više nije moglo ni biti, tada je to ona za negativca godine. Svojim "čitanjem poezije" u susretu s Manchester Cityjem neshvaćeni nogometni stihoklepac Joey Barton priskrbio si je 12 utakmica kazne i preseljenje u Marseille.

Druga je stvar što je time zapravo nagrađen, s obzirom na nastupe kakve ove sezone pružaju organizatori smaka svijeta Queens Park Rangersi, a svoju je nagradu dodatno potvrdio pojašnjenjem koje je nakon sporna incidenta ponudio u razgovoru s medijima.

"Netko mi je iz momčadi rekao da bih trebao isprovocirati i sa sobom povući još nekoga od njihovih igrača. Nije uspjelo, ali Bog voli one koji pokušaju", reče čovjek s posve pogrešnim shvaćanjem biblijskih vrednota.

WTF trenutak godine (Mike Jones, Sunderland – Wolverhampton)

Lijepo je sjetiti se Wolverhamptona, prošlogodišnjeg favorita za naslov prvaka, kojega je nakon sjajna uvodna dva kola zadesila prava sportska nesreća, zbog čega je u konačnici završio u drugoligaškom društvu. Rado se sjećamo Vukova i nadamo im se ponovno u Premier ligi, a dotad jedan detalj iz njihove utakmice sa Sunderlandom.

Igrač Wolvesa prilikom udarca iz kuta loptu je namjestio "na pola puta" između korner zastavice i vrata Sunderlanda, što je sudac Mike Jones oštrim okom sokolovim zamijetio i krenuo sankcionirati, da bi potom neobjašnjivo podigao palac i dao zeleno svjetlo za izvođenje kornera.

Perverznjak godine (Arsene Wenger, Arsenal)

Slika 1 od 1.

I ovdje je najbolje stati. Ne zato što sam osupnut Wengerovim nestašlukom, već zato što postoji opasnost da kolumnu neću niti dovršiti do konačnog kraja svijeta, pa bi prve čitatelje dočekala za nekoliko generacija, kada prvi mutirani potomci današnjega svijeta počnu poput glista na kiši izlaziti iz svojih skloništa.

Stara je i posve besmislena izreka da se o ukusima ne raspravlja, pa ste slobodni u komentarima ispod teksta ili pak na Facebook stranici izraziti javno negodovanje dobitnicima "Godišnjih nagrada Engleskog pacijenta koje se ne dodjeljuju nužno svake godine, već ovisno o vremenu i inspiraciji".

Slobodno ponudite svoje favorite i ne zaboravite vrijeđati autora, tko zna kada i hoće li vam se pružiti sljedeća prigoda.

Sudačka nadoknada

Kako nam je glavni dio kolumne bezobrazno otela dodjela godišnjih nagrada, brz pogled na odigrano kolo preselit ćemo u sudačku nadoknadu. Konstatirat ćemo da su dva kluba iz Manchestera ostvarili identične pobjede i zadržali isto rastojanje na vrhu ljestvice, što zapravo jamči da će United biti vodeća momčad prvenstva tijekom božićnih blagdana, spasi li nas Bruce Willis tužne sudbine.

Neki su se igrači Uniteda nakon pobjede odlučili počastiti večerom, pa su Rio Ferdinand, Shinji Kagawa, Alexander Büttner i Robin van Persie nešto finoga pojeli, a zatim se dohvatili mikrofona. Nepoznat netko uhvatio je trenutak kada Nizozemac pjeva himnu kluba "za kojega je želio igrati od malih nogu".

Video zapis jedva su dočekali ljudi iz Talksporta, koji su dva Van Persiejeva nastupa spojili u jedan i momka poslali na talent show "X Factor".

Veselje među susjedima iz Manchestera ipak se ne može mjeriti s onim na Loftus Roadu, gdje je QPR napokon, u 17. pokušaju, došao do prve prvenstvene pobjede. Ako vam se taj pothvat čini velikim, zamislite tek ovaj: i tom jednom jedinom, prvom ovosezonskom pobjedom uspjeli su pobjeći s dna ljestvice i tamo gurnuti kolege iz Readinga.

Nakon takvoga bijega iz premierligaškog mulja nameće se dvojba: ili smo se pretjerano rugali Queens Park Rangersima ili smo se pak premalo rugali Readingu.

Kako bismo ispravili nepravdu, kazat ćemo kako bi Reading manje pogodaka po utakmici primao kada bi igrao bez vratara i obrane, jer način na koji protivnicima serviraju pogotke siguran je put natrag u drugoligaško društvo.

Nakon što su s Arsenalom odigrali jednu od utakmica sezone, uspjeli ispustiti četiri pogotka prednosti i izgubiti sa 7:5, u prvenstvenoj su utakmici protiv istoga protivnika primili samo dva pogotka manje. Bijes zbog novoga poraza iskalili su na Jacku Wilshereu, koji će neko vrijeme čudno hodati.

Kad već zborimo o klubovima kojima smo se rugali, možda i prečesto ove smo sezone upirali prstom u Liverpool, no najlakše je za to svaliti krivicu na pristranost Engleskog pacijenta i ignorirati grube statističke podatke. A oni kažu da je Aston Villa u zadnje dvije godine uspjela izboriti samo dvije pobjede na gostovanjima, a ove su sezone na svim gostovanjima zajedno postigli četiri gola.

Potom su došli na Anfield i zabili tri komada, pritom djelovali poput Barcelone i odnijeli tri boda, ostavivši Brendana Rodgersa da se bavi skokovima u vlastita usta.

"Svi pričaju o četvrtom mjestu, no što je s trećim? Samo smo 11 bodova od drugog mjesta i ako sačuvamo koncentraciju naš cilj neće biti četvrto mjesto, ovaj klub je veći od toga", kazao je Rodgers uoči utakmice, a po njenom završetku uz trostruki salto prisnažio: "Čitavog nas tjedna guraju među prve četiri momčadi, no mi smo svjesni kako nam još uvijek predstoji veliki posao."

Ne treba zaboraviti debljim slovima istaknuti Norwich, koji je pobjedom nad Wiganom produžio niz bez poraza na čak deset (!) utakmica. Posljednji su poraz pretrpjeli još 6. listopada na Stamford Bridgeu, a zapanjit će vas podatak da se u ovom trenutku od svih europskih prvoligaša jedino Barcelona može pohvaliti dužim nizom.

Sličnim uspjesima na domaćem se terenu može pohvaliti Stoke City, koji u svojoj utvrdi zvanoj Britannia rijetko prepušta bodove gostima, ali im rijetko dopušta da postignu i pogodak. Do ovoga su ih vikenda primili samo dva, što je Everton znao, pa je domaćinu prepustio da si pogodak postigne sam.

Pozornost je u toj utakmici ipak privukao nevjerojatan potez Marouanea Fellainija, koji si je ogorčen izostankom blagdanskih praznika odlučio sam priskrbiti godišnji odmor. Čitavu se utakmicu navlačio i nadmetao s Ryanom Shawcrossom, da bi ga naposljetku zviznuo glavom u glavu.

Da se razumijemo, nije ni Shawcross zlato, udara kad stigne, a ponekad i lomi kosti, pa se stoga nije previše ni bunio, no doista čudi agresivnost Fellainija, koji je u čak tri navrata napravio prekršaje za crveni karton, a na kraju je prošao i bez žutoga.

Tek nakon pregleda snimke retroaktivno je kažnjen s tri utakmice suspenzije, a pri izricanju kazne koja je mogla doseći i devet utakmica disciplinska je komisija uzela u obzir da udarac čovjeka sa spužvom na glavi i ne može biti posebno bolan.

Ako spužva ne boli, frontalni sudar s vratarom svakako boli. Osjetio je to naš najbolji transfer godine u susretu s Tottenhamom, kada je u posljednjim trenucima utakmice hrabro izazvao vratara na zračni dvoboj.

Bila je to već u startu neravnopravna bitka, jer vrataru je dozvoljeno koristiti i ruke, nakon čega je uslijedila kolizija i neugodna scena s nepomičnim Michuom, s kojim je na kraju ipak sve u redu.

Nije skup, ali svejedno ga je šteta.

Tek smo počeli, a već je kraj. Dužan sam vam napomenuti kako zbog božićnih blagdana i specifičnih termina odigravanja utakmica (ili smaka svijeta, što god dođe prvo) sljedeće izdanje Engleskog pacijenta stiže tek u novoj godini. Dok uz zvuke Geigerova brojača otvarate konzervu tunjevine, dobro će vam doći nešto vedroga štiva.

Sretan Božić, ugodne blagdane i sretnu 2013. godinu želi vam Engleski pacijent!

Premier liga

1Manchester City 614:6+814
2Arsenal 612:5+714
3Chelsea 615:7+813
4Liverpool 510:1+912
5Aston Villa 510:7+312
6Fulham 68:5+311
7Newcastle 68:7+111
8Brighton & Hove 610:8+29
9Nottingham Forest 66:5+19
10Tottenham 59:5+47
11Manchester United 55:507
12Brentford 68:10-27
13Bournemouth 55:8-35
14West Ham  66:10-45
15Everton 67:15-84
16Leicester City 68:12-43
17Crystal Palace 65:9-43
18Ipswich 53:8-53
19Southampton 52:9-71
20Wolverhampton 55:14-91

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Premier liga

1Manchester City 614:6+814
2Arsenal 612:5+714
3Chelsea 615:7+813
4Liverpool 510:1+912
5Aston Villa 510:7+312
6Fulham 68:5+311
7Newcastle 68:7+111
8Brighton & Hove 610:8+29
9Nottingham Forest 66:5+19
10Tottenham 59:5+47
11Manchester United 55:507
12Brentford 68:10-27
13Bournemouth 55:8-35
14West Ham  66:10-45
15Everton 67:15-84
16Leicester City 68:12-43
17Crystal Palace 65:9-43
18Ipswich 53:8-53
19Southampton 52:9-71
20Wolverhampton 55:14-91

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Obrisan korisnik20.12.2012. u 17:08
    wilshereu moze wenger posudt svog pišu
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik20.12.2012. u 13:12
    Nije skup, ali svejedno ga je šteta. HAHAHHA a tek dogodine sljedeći :/// NEEE!!
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik20.12.2012. u 02:09
    Nisam znao da Suarez u Liverpoolu ima igrače kao što su Valencia, Nani, Young, Rooney...
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik19.12.2012. u 18:28
    17,5 Michua hahaha :D
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik19.12.2012. u 17:37
    ovaj korner na utakmici sunderland-wolverhampton je izveden po pravilu... ista je stvar kao u tenisu, dakle dovoljno je samo da djelic obujma lopte dotice crtu i to je to
    Obrisan korisnik