Sve više mi se čini da su naši nogomoetaši počeli patiti od brazilskog sindroma. Ne po kvaliteti, već po tome što nogomet smatraju rješenjem egzistencijalnih pitanja.

Sve više i više njih sa prvim novcima zaboravlja svoju navodnu ljubav prema igri, i odaje se onome što žele, a to je džabalebarenje i ubiranje plaće za nešto što se ne može reći pošteni rad.

Jasno, nisu kompletno krivi oni, krive su i uprave koje im daju takve ugovore, a i lešinri koji se odazivaju na ime manageri koji uglavnom prodaju muda pod bubrege. Lik zabije za neki niželigaški klub 5 golova protiv susjednog sela i odma vrijedi milijun nekakvih novaca.

A gospodin sa završenim fakultetom radi za 4.000,00 kn i to ako je sretan