Sad vidim da i nije čudno da Goluža ne želi priznati očigledne pogreške kad ih ne želi priznati ni novinar koji je ishitreno pokušao iste prikriti i opravdati ih pritom uvrijedivši 95 (slovima devedeset pet) % vlastitih čitatelja okarakteriziravši ih pritom kao neuke zlonamjerne kritičare koji znaju manje o rukometu nego je Goluža znao sa 15 godina i na koncu se priprijetivši istim (neznalicama) sa ovom rečenicom : Nemojte požaliti pa za 10 dana lupati glavom o zid nakon što Hrvatska u revanšu pobijedi Dance. A znate da s njima možemo igrati samo za medalju...
Što se pak statistike tiče, svaka neznalica zna da je to skup lažnih podataka, jer statistiku možeš mijenjati ovisno koje podatke unosiš. Primjerice ako je naš napad u prosjeku fenomenalan, a uzimamo drugi krug pitanje glasi kakav je naš napad ako izuzmemo utakmicu s Argentinom. Ili kako opravdati vlastito držanje strane lošem vođenju, ako ne možemo rehabilitirati igru Kopljara. Pa tako autor napiše: Već na tom prvom ispitu - nesposobnosti da se shvati kako je u rukometu obrana ne jednako, već važnija od napada, pada pola kritičara. Vide Buntićeve golove u napadu, ali ne vide da je Kopljar bolje zaustavio Hansena. Vide samo jednu stranu terena, ali ne onu na kojoj smo izgubili utakmicu. Isti taj autor nije shvatio da je upravo i sam ukazao gdje je greška - u obrani, a tko je igrao u obrani??? Dakle isplatilo se držati Kopljara jer je zaustavio Hansena, koji nam je zabio samo 9 golova za razliku od Sondergaarda s druge strane koji nam je zabio 10. Dakle statistika kaže da smo imali tako dobar blok da su protivnički igrači najmanje pucali prema našem golu - nisu ni trebali više kad su gotovo sve zabili. Čudno, vjerojatno najbolji vratar Omeyer je zato takav (ističu svi rukometni znalci) jer ima najbolju obranu. A naši imaju isto strašnu obranu (vidljivo iz ocjene Kopljara gorepotpisanog autora), ali su golmani očajni. Člankom sam strašno razočaran jer tvrdoglavost je prepreka razumu. I opravdavati Golužu jer se sa mnom poslikao na početku turnira ili Lacu dati ocjenu više za igru zbog dobrih odnosa sa nama, novinarima, je sve samo ne profesionalno. A profesionalnost se toliko spominjala u prošlom članku, gdje sam već vidio natruhe branjenja "trenera koji pojma nemaju", jer to dakako ne spada u sport. Za mene je ovo veliko razočarenje i potvrda da još samo kod g. Vukovića mogu očekivati krajnju objektivnost.