Išao sam u srednju školu. Ne sjećam se je li vijest kod nas bila objavljena u ponedjeljak, sedmoga, ali nisam čuo. U utorak, išli smo u popodnevnu smjenu, frend je došao do mene radi nekog učenja. Prvo s vrata, "si čul??"... Nisam mu vjerovao, "jebeš, to je NEMOGUĆE."
Otišli u školu, nit učili ni ništa... bile su neke za nas već post-ratne godine, ali taj dan... Jedan prijatelj iz razreda je bio strastveni, strastveni (amater) košarkaš, došao suznih očiju, plakao je cijeli dan... Sjećam se ko jučer, cure iz razreda I koje nisu pratile sport, samo su šutjele, staklenih očiju skupa sa svima nama.
Sjećam se i uplakane mame.
Jebiga.
Danas je patetično možda, no uspomene su za cijeli život.