Stadio Olimpico nije lako utišati, ali Antonio Candreva — dijete Rima, nažalost jučer po Romaniste onog rivalskog, nebeskoplavog dijela — zna kako to ostvariti. Prošlo je, doduše, već godina otkako je danas 36-godišnji Candreva nosio Laziov dres; danas se na nogometnom životu održava u u Salernitani, i to sa stilom. Njegov sjajni bijeg i pogodak Romi u 12. minuti donio je u konačnici bod gostima u napetoj utakmici u kojoj su donekle pokvarili slavljeničku atmosferu na tribinama Olimpica, inače jako dobro popunjenima.
Ali, popunjenosti unatoč, Olimpico je bio razmjerno šutljiv.
Na Curvi Sud, gdje su inače smješteni Romini ultrasi, po drugi je put u samo nekoliko mjeseci vladala praznina. Njihova je pjesma odjekivala s druge strane tribine, ondje gdje šetnica vodi do obale Tibera; desetine baklji i dimnih bombi gorjelo je iznad poruke posvećene Robertu Rulliju, čovjeku koji je velikim dijelom zaslužan za razvoj navijačke scene ne samo na toj južnoj tribini Olimpica, već i u čitavoj Italiji.
Njega već nema 33 godine, ali grupa Fedayn, jedna od najstarijih i najutjecajnijih navijačkih grupa u Europi, živjela je kao njegova ostavština i glas među živima. No, sad i oni sami sebe nazivaju “duhovima”, nakon incidenta u veljači u kojem su kao glavni, neslavni protagonisti ispali navijači Crvene zvezde. Njihovo ime, gdjegod sam se kretao posljednjih dana ulicama Rima, izgovara se s posebnom dozom mržnje u očima domaćina.
Fedaynov se transparent pojavio na sjeveru beogradske Marakane, i to u plamenu, uz poruku “izabrali ste krivo društvo”
U Rimu kišobran ne bi trebao biti baš obavezan u ormaru, ali protekli je vikend bio kišovit kao da sam u Londonu, a moja potraga za izvorom rimske i talijanske navijačke kulture doživjela je i mali udarac kad je zbog uporne kiše odgođeno i predviđeno subotnje slavlje Romanista u Testacciu.
Trebala je to biti fešta u čast prve titule prvakinja Romine ženske selekcije, ali i novog, velikog podviga Joséa Mourinha i plasmana njegovih trupa u drugo uzastopno europsko finale. No, šetnja Testacciom nije ni ovako nimalo dosadna, čak i po kiši; iako već pomalo gentrificiran, taj šarmantni, radnički kvart u centralnom dijelu grada nosi u sebi onaj dominantni pečat grada koji jest metropola, ali nema onaj sterilni pečat glavnog grada. Na svakom koraku se na dotrajalim fasadama vide murali posvećeni A.S. Romi.
Ali priča o Fedaynu, navijačkoj grupi koja je toliko utjecajna i u međunarodnim okvirima da i sad uspijeva uzdrmati europsku navijačku scenu, počinje dosta dalje, u četvrti Quadraro.
Tijekom Drugog svjetskog rata taj je dio Rima bio utočište za sve pobunjene koje su nacisti i fašisti protjerali; tadašnji SS-ov vrh nazivao ga je “gnijezdom stršljenova”. Taj duh otpora zajednice, koja je ispaštala zbog njega, strašno je duboko ukorijenjen između zgrada koje danas dominiraju vizurom kvarta uz dugu Viu Tuscolanu. Skrenete li samo ulicu-dvije dublje, adresa će vam formalno reći da ste u Via dei Quinzi, ali ste za navijački Rim — i ne samo navijački — u mjestu koje se zove Largo dei Fedayn. To vam dokazuju i murali posvećeni legendarnoj grupi iznikloj iz tog kvarta, kao i poruke koje vise sa balkona, ali i službena ploča ispod koje kao opis imena stoji samo “sinovi Rima od 1972.”
Na utakmici protiv Salernitane policija nije dala unijeti transparent sjećanja na Rullija, pod izlikom tenzija vezanih uz sam Fedayn, zbog čega su tifosi i napustili Curvu, iako je utakmica imala za Romu težinu u lovu na mjesta koja i preko Serie A vode u Ligu prvaka.
Rulli je idejni začetnik Fedayna, iako će članovi grupe reći da vođu nikad nisu imali, već su od početaka vjerovali da se odluke moraju donositi kolektivno, zajednički. Rulli i družina bili su poznati po tome što su na starom Olimpicu bili prvi u redu kad su na rasporedu bile nedjeljne utakmice; bili su prvi u redu i kada je trebalo pratiti Romu na gostovanjima po Italiji i Europi.
U Italiji su kasne 1960-e i 1970-e bile strašno napete, a društvena polarizacija očitovala se i na ulici, odnosno na tribinama. Biti dijete Quadrara značilo je biti spreman na takve okolnosti. Kvartovski kafić je te 1972. bio okupljalište članova radikalno lijeve stranke po imenu Partito di Unità Proletaria; kad je Rulli na zidu tog kafića vidio sliku palestinskih gerilskih boraca koju su poznati i kao fedajini, znao je da to ime savršeno odgovara opisu njegove družine. Dotad su ih zvali “kamikaze”, zbog hrabrosti kod praćenja Rome i u najtežim situacijama.
Značenje riječi fedajin na arapskom predstavlja onoga koji je žrtvovao svoj život za neki viši cilj; egida je to koja, naravno, ima korijene u militantnom fanatizmu, ali koja se poklapa s vizijom cjelokupnog navijačkog pokreta i onog što se kolokvijalno naziva “ultra mentalitetom”. U tom su pogledu Romanisti kroz grupacije na Curvi Sud bili pioniri militantnog navijačkog fanatizma u Italiji, zemlji koja je i kolijevka ultras kulture. Rimski Fedayni su uspostavili temelje funkcioniranja takvih grupa, spremnih da se obvežu na niz manje ili više radikalnih odricanja u svrhu praćenja svog nogometnog kluba.
U pogledu šire dinamike južne tribine na Olimpicu, poštovanje i status koji su s godinama zaslužili očitovao se i time da su imali i luksuz zadržavanja neutralnosti u trenucima kad je curva prolazila kroz turbulentna razdoblja, a takvih nije bilo malo.
Najveći je raskol stigao još 1987., kada je tadašnji Romin predsjednik Dino Viola odlučio Carla Ancelottija, koji je potpisao za Milan, zamijeniti Lionellom Manfredonijom, inače bivšim Lazialom koji je poznat po tome što je provocirao i vrijeđao Romine navijače tijekom gradskih derbija. Njegovo je dovođenje podijelilo Romine ultrase, što je rezultiralo i gašenjem nekolicine utjecajnih grupa; Fedayn je preživio taj period, kao i onaj kad njegova dominantno lijeva politička pozicija nije bila omiljena uslijed toga što se Romin jug podosta radikalizirao prema suprotnom spektru, s drugom tradicionalnom grupom, Boys Roma, kao predvodnicom neofašističke struje.
Fedayni su 50 godina bili vjerni samo sebi i Romi, poštujući ono što je najbolje za klub i tribinu, i upravo su zbog toga uživali toliko poštovanje. Slogan posvećen njima i dalje može čuti i pročitati u njihovu Quadraru: “Kad svećenik umre”, zapisano je na zidovima, “zvona zvone i plaču čak i prostitutke i njihovi svodnici; ali kad ja umrem, ne trebam ni Isusa, već samo prišivak baraba iz Fedayna”.
Mnogo grupa, čak i onih koji su navijali za rivalske klubove, s vremenom su si dali naziv Fedayn; službeno je to bilo po uzoru na fanatične arapske militante, ali znalo se da je to više zbog fanatičnih tifosa iz Quadrara koji su utabali put. Jedna od tih grupa su i Fedayni s napuljske Curve B, koji su s Romanistima nekoć bili braća, ali čiji je Derby del Sole postao poligon za mržnju. Ta je mržnja rimske Fedayne sada i učinila duhovima.
Na utakmici protiv Verone 19. veljače, južna je tribina Olimpica prvi put ove sezone velikim dijelom bila obavijena velom tišine. Dva tjedna ranije, nakon što je Roma kod kuće pobijedila Empoli 2:0, Romanisti su se po običaju okupili na Piazzi Mancini, trgu koji se nalazi točno s druge strane obale Tibera, preko puta Olimpica. Mjesto je to na kojem navijači nakon utakmice uz pivo komentiraju susret, nakon čega se raziđu u svojim smjerovima.
Među njima su bili i Fedayni; nekoliko njih je ušlo u automobil sa svojim transparentima kad ih je na rubu trga okružila grupa od nekoliko desetaka ljudi i na prepad im ih uzela. Nisu u pitanju bili Laziali, a pomisliti da iza toga stoje Empolijevi navijači graničila je sa znanstvenom fantastikom. Na prepad je napadnuto srce navijačkog Rima, a nitko nije znao što se točno dogodilo. Nije na prvu znao ni moj prijatelj Francesco, koji mi je iste večeri šokiran pripovijedao kako je na Piazzi Mancini išao po pivo, samo da bi se okrenuo i vidio krvave ljude kako tumaraju trgom. Napomenuo je kako je čuo da su iza svega beogradski Delije, ali na prvu je i ta priča zvučala nevjerojatno.
Diljem Italije, ali i Europe, navijački je svijet bio šokiran tim događajem.
Gubitak udarnog transparenta među ultrasima predstavlja najveći čin poniženja i od ponižene strane traži trenutačno gašenje. Dakle, te je večeri ugašen i jedan od posljednjih temelja one istinske, stare škole talijanskih ultrasa, koji su inspirirali tolike mase po cijelom kontinentu.
Poruke podrške Fedaynu dolazile su odasvud; čak su i Interisti, tradicionalno njihovi smrtni neprijatelji, odmah poslali poruke podrške legendarnoj grupi. Definitivnog odgovora tko je stao iza očito pomno pripremljene sačekuše nije još bilo, barem ne dok se legendarni Fedaynov transparent nije pojavio na sjeveru beogradske Marakane, i to u plamenu, uz poruku “izabrali ste krivo društvo”. Istovremeno su napoletanski Fedayni podignuli poruku posvećenu imenjacima i nekadašnjim uzorima iz Rima, kojom su im slavljenički sugerirali da su akciju odradili Delije.
U moru senzacionalističkih naslova i teorija nije se još uvijek do kraja profilirala prava istina oko toga zašto su baš Beograđani morali doći na nasumičnu utakmicu u Rim kako bi za Napoletane — koji još nisu preboljeli smrt jednog svog navijača ispred Olimpica u obračunima s Romanistima uoči finala kupa 2014. — odradili prljav posao i to na ovaj način.
Poruka s Marakane aludira da su Fedayni “platili cijenu” prijateljevanja ne samo sa zagrebačkim Bad Blue Boysima, već i s Panathinaikosom, smrtnim neprijateljima Olympiakosovih navijača, s kojima Delije imaju dugo i intenzivno bratstvo. Ali između Delija i Romanista nije bilo nikakvih dodirnih točaka; čak je i taj neki neformalni srpske grupe odnos s Napolijevim navijačima djelovao kao nedovoljna poveznica da bi im tek tako uskočili s ovakvom akcijom. Upravo stoga su se pojavile i tabloidne teze o poveznici Napulja i Beograda koje i nemaju veze s nogometom, a ni s navijačkim pokretom.
Podrška Fedaynu iz cijele Europe nije, međutim, sada nekakav pomodarski hit, a ni dodvoravanje. Navijački je pokret osjetljiv na udarce koji primaju ovakve povijesne grupe, jer se njima gasi ionako već ionako prigušen autentični ultras pokret u Italiji, iz kojeg je krenuo val do zadnjih kutova kontinenta. Ali ako su Delije ili Napoletani — ili tko god već zapravo stajao iza napada na Fedayn — ciljali na to da se udari na jedinstvo Romine južne tribine, taj se malo preračunao.
Da, na prvoj domaćoj utakmici nakon incidenta, toj protiv Verone, pukotine na Curvi Sud bile su vidljive i po tome što je vodstvo Gruppe Roma, inače zadužene za navijanje, unatoč prosvjedima ostatka tribine pokušalo normalno voditi navijanje. Međutim, velika većina curve šutjela je i tijekom intoniranja himne, samo da bi dočekala uz skandiranje i hrpu emocija danas stare i izraubane junake iz Fedayna, koji su svi zajedno ušli na tribinu. Odjednom su podjele nestale, barem za veliku većinu, a duh najslavnijih dana Curve Sud poklopio se kroz taj događaj sa slavnim danima koje Roma doživljava u europskim natjecanjima.
Za nas ostale, koji nismo vezani uz Romu i njene navijače, važnost ove priče leži u vrijednostima koje su se i sada pokazale kao ključne: ideja podrške toj družini prijatelja iz siromašne rimske četvrti koji su 50 godina širili ideju borbe za klub koji pripada svojim navijačima te postavili temelje ultras sceni kroz snagu zajedništva. Ultrase možete mrziti, kao i taj način života koji je i mračan i kompleksan, i često neshvatljiv nekome tko nikad nije dublje ušao u tu priču. Ali oni su i dalje, sad više no ikad, veza s nogometom koji gubimo; onim koji je potekao iz takvih kvartova i koji je pripadao takvim ljudima poput onih iz Fedayna.
Ultrasi su nogometu dali strast i identitet, onaj koji se sada ciljano ruši i demonizira i kada ne daje povoda za to, samo zato jer ne odgovara narativu sterilnih i bogatih. A u Via dei Quinzi, ondje gdje je Largo dei Fedayn, na pročelju bara Haiti stoji poruka “Ultras no Profit”, uz crtež mrtvačke glave kakav je 51 godinu stajao na njihovu transparentu, na poruci na balkonu iznad ulaza.
“Za one kojih više nema i za one koji će doći sutra”, kaže poruka. “Živio Fedayn, 50 godina na braniku grada”.
