ne znan jel ko prinia, al evo topićev tekst posli utakmice sa telegrama, slažen se s njim u većini stvari u tekstu, zato prinosin:

U trenutku kada je Mikkel Dahl ušao na centar Poljuda izvesti početni udarac, temperatura u Tórshavnu iznosila je 11 stupnjeva. Istovremeno je temperatura u Splitu bila 29 stupnjeva s preko 40 posto vlažnosti zraka.

Koliko je god Adolfo Sormani u najavi utakmice ponavljao da se njegova momčad za ovaj susret sprema već sedam mjeseci jer je periodizaciju treninga slagao tako da forma bude maksimalna u ovom trenutku i koliko god gradio optimizam na činjenici da je njegova momčad u natjecateljskom ritmu, toliko su uvjeti za igru bili veliki hendikep za HB Tórshavn. Stavimo zasad kvalitetu igrača na stranu, Sormanijeva momčad je došla u puno težu klimu za igranje nogometa. Koliko god je on isticao da se Hajduk u proteklih 10 dana priprema za cijelu sezonu, a on samo za Hajduk i da mu taj fokus daje prednost, toliko se nikako nije mogao pripremiti da će istrčati na 30 stupnjeva.

Hajduk je u prvom poluvremenu je dominirao utakmicom; osim dvaju postignutih golova imao je još dvije dobre šanse, a dvaput je lopta na putu do mreže zapinjala za nekoga na gol liniji. Međutim, očekivalo se da će Hajduk pobijediti. Razlika u individualnoj kvaliteti je prevelika, razlika u uvjetima išla je uvjerljivo u korist domaćina, a bez obzira na to što je ovo Hajduku bila prva utakmica u sezoni i što tek izlazi iz priprema te se tek noge trebaju osvježiti, rezultat ni u jednom trenutku nije dolazio u pitanje. Puno važnije od broja na semaforu je ono što smo točno vidjeli od Gennara Gattusa u njegovoj prvoj službenoj utakmici na Hajdukovoj klupi.

Ukratko, ništa previše novo u fazi napada.

Gattuso se odlučio za formaciju 4-2-3-1 s Markom Capanom u veznom redu i Anthonyjem Kalikom na lijevom krilu. Možda su to dva relativna kadrovska iznenađenja, ali Gattuso nije previše mijenjao stil igre. Izuzev ona dva mjeseca na početku mandata Ivana Leke, Hajduk u zadnje tri godine igra po jako sličnim taktičkim principima. Redom Jens Gustafsson, Valdas Dambrauskas, Mislav Karoglan, pa i Leko u većem dijelu svog mandata napade otvaraju na sličan način, centar prelaze na sličan način, u završnicu prelaze na sličan način i kazneni prostor pune na sličan način.

Kalik je protiv HB Tórshavna odradio odličnu utakmicu. Asistirao je za prvi gol, izborio je kazneni udarac za drugi i imao još jednu jako dobru šansu, a s lijevog krila je konstantno ulazio u sredinu. Tim je ulascima otvarao prostor za Ismaëla Dialla koji se priključivao napadu kako bi dao širinu, a u međuprostoru nije tražio primanje lopte u noge nego je napadao prostor koji se otvarao iza leđa Marka Livaje kad bi se ovaj spustio u prilaz prema lopti. Kalik je gotovo u svakom trenutku bio dobro pozicioniran, nije se duplirao sa suigračima, nije im ulazio u zone koje su oni okupirali, napadao je prostor bez lopte i tražio je dubinu.

Koliko je to drugačije od onoga što je svojevremeno radio Jan Mlakar? Nije nimalo drugačije, ali nije stvar u tome što radi lijevo krilo, nego u tome što radi Livaja. Ako on igra svoju igru — a suludo je mijenjati ono što on jest i pretvarati ga u okljaštrenu verziju, kao što su treneri i izbornici često pokušavali s Brunom Petkovićem gurajući ga u suparnički peterac — onda će svaki normalni trener pokušati nadopuniti ono što Livaja donosi.

A nema baš previše različitih taktičkih rješenja koja se mogu iščupati iz rukava. Logično je tražiti krilo koje će odigrati obranu, napasti dubinu, zauzeti centralne prostore koji ostaju prazni nakon Livajinih spuštanja i biti najistureniji igrač na terenu. A onda je isto tako logično da lijevi bek mora ići prema naprijed da razvuče suparničku zadnju liniju.

Zato je logično da Gattuso nije donio previše toga novog u fazi napada.

Igrao na lijevom beku Diallo koji je defenzivniji, Dario Melnjak koji je ofenzivniji ili bilo koji treći bek na svijetu, Hajdukov lijevi bek mora ići prema naprijed jer to uvjetuje pozicioniranje lijevog krila. A pozicioniranje lijevog krila uvjetuje Livajino pozicioniranje, koje je nešto između devetke i desetke.

Hajdukova struktura u napadu određena je Livajom i Filipom Krovinovićem, pa onda i Filipom Uremovićem koji je došao nešto kasnije. Livaja uvjetuje to kako će Hajduk izgledati u završnici napada, Krovinović uvjetuje prijelaz preko centra, a stoperi — u ovom slučaju Uremović, a prije toga ponajprije Josip Elez — s vratarom uvjetuju prvu fazu posjeda lopte. Oni imaju svoje kvalitete i svoje mane, ali taj skup karakteristika je nešto što uvjetuje da svi treneri imaju slična rješenja i zato Hajduk već tri godine izgleda slično. Imao je Leko ideju ući u dum-dum nogomet s puno tranzicija, ali nije imao momčad za to i Hajduk je u prvih osam utakmica njegova mandata primio 17 golova.

Gattusov će Hajduk u fazi obrane biti malo agresivniji, u napadu će tražiti dubinu preko obaju krila; Rokas Pukštas će imati još višu poziciju nego do sada, ali sama struktura igre neće biti puno drugačija od one koju su imali Karoglan, Leko, Dambrauskas i Gustafsson. Hajduk kontrolira posjed u prvoj fazi, spušta veznog igrača relativno nisko u lijevi halfspace kako bi tu imao maksimalnu stabilnost i kako bi smanjio opasnost od suparničkih kontranapada, ima samo jednog igrača kao konekciju u međuprostoru jer se tu spušta Livaja kojem ostatak momčadi obično prazni prostor i upitno je samo kako će se složiti završnica, odnosno koliko će igrača imati dubinske kretnje i kako će napadati prostor.

Stvari se mogu promijeniti slaganjem drugačijih profilom igrača, ali već je Ivan Rakitić još jedan igrač koji ne mijenja drastično ravnotežu na terenu. Klasa je, donijet će kvalitetu više u sredini terena, Hajduk će dobiti dozu progresivnosti kroz centralne zone, pogotovo ako bude imao oba direktna krila i Pukštasa koji napada dubinu. Ali Rakitić je isto igrač kontrole i ritma u kojem Hajduk već sada igra, tako da čak ni on neće donijeti tektonske promjene u stilu igre.

I to je u redu, jer Hajduk ni ne treba drastične promjene. Gattuso slaže napad kao njegovi prethodnici jer to je jedino logično zato što ima solidnu osnovu. Sve bi velike pretumbacije bile kontraproduktivne i teško da bi držale vodu bez značajnih zahvata unutar kadra. Ono što u ovoj fazi razvoja momčadi radi razliku su detalji — kako se gdje pozicionirati u odnosu na suigrača i loptu, kako prepoznati neki okidač za napasti prostor ili za prići u kombinatoriku te kako biti efikasniji u ulasku u završnicu.

Prva Gustafssonova službena utakmica bila je Lokomotiva u Kranjčevićevoj, a od 20 ljudi koji su tada bilo u zapisniku u Hajduku su ostala trojica. Utakmicu su započeli Mario Čuić i Josip Vuković u veznom redu, a s klupe su ušli Lumbardh Dellova i Jani Atanasov. Hajduk je u tri godine prošao kroz proces u kojem je odrađeno očito podizanje individualne kvalitete cijelog kadra, ali polako se slažu profili sporednih igrača tako da bolje odgovaraju onome što Hajduk igra kroz ovih nekoliko nositelja koji definiraju igru. Za potpuni rezultatski iskorak je ostalo još posložiti detalje i to je Gattusov posao.

Hajduku nije potreban netko tko će napraviti velike promjene, nego netko tko će zadržati sve isto, ali da bude za nijansu bolje.