glede povijesti - kako sam bio na Olimpijskom stadionu u Berlinu:
kad sam bio prvi put u Berlinu prije par godina (inače, meni fenomenalan grad, od tada sam ga posjetio još nekoliko puta), završim ja u okolici stadiona taman na dan kad se igrala ligaška utakmica. Časna pionirska, uopće nisam namjeravao otići na utakmicu, već sam htio samo vidjet stadion izvana i doživjet atmosferu oko njega. Hertha mi uopće nije neki napet klub. Meni je tamo bitan Dynamo Berlin
MEĐUTIM... izađeš iz metroa, ide se kroz neki park, a u daljini se čuje grmljavina sa stadiona. Bila je zima, magla, rani popodnevni mrak. Kako se približavaš, obrisi stadiona postaju sve jasniji, a grmljavina spikera na njemačkom sve razumljivija. Ideš, približavaš se, vidiš onu rupu na sjeveru gdje je bio olimpijski plamen i jednostavno te preuzme, zarobe slike s Olimpijade 1936 i taj njemački spiker, horde njemačkih indijanaca okolo, naježiš se, osjetila su preplavljena kombinacijom viđenog, slušanog, onog što si vrtiš u mozgu dok si opet prikazuješ crno-bijele snimke iz 1936...
i morao sam na kraju ući. Uslužna teta na blagajni mi prodala kartu za Familien-Tribune za 20 €. Igrala Hertha s Mainzom (ili s Freiburgom? stvarno se ne sjećam). 0:0, utakmica grozna, zima grozna (bio siječanj), ali taj stadion, ta atmosfera te proguta kao crna rupa. Ne možeš pobjeći
[uredio ian wright - 10. travnja 2019. u 11:41]