Perkovcu barem treba odati priznanje da je doslijedan. Odlučio se za brzu igru bez zamjena, promijenio dosadašnju paradigmu, probao nešto novo i ustrajao u tome. Na koncu, rezultat nije polučen, koliko smo dobili sa bržom igrom bez zamjena, toliko smo izgubili brzopletom jurnjavom, tehničkim greškama, poroznom oranom bez specijalista i bez napadačkog pivota poput Šipića, jer se nisu radile zamjene. Pravi put je možda ipak u sredini, sa povremenim toleriranjem 1 zamjene. Tolika neuigranost, gubljenje lopti u napadu, tehničke greške, šuplja sredina obrane, bezidejnost s igračem više idu prvenstveno treneru na dušu. Možda da nije bilo toliko ozljeda, možda da ga se istrpilo i dalo mu se više natjecanja i vremena za uigravanje. Međutim nakon izravnih javnih izjava protiv igrača, jasno je da je vjerojatno atmosfera narušena, i da ga grupa neće više slijediti kao vođu.
Nisam za stranca kao novog izbornika. Malo je vremena za Olimpijske kvalifikacije, teško da može netko tko ne pozna ekipu. A i za svega godinu dana, mi moramo zasjati na domaćem terenu kao sudomaćini Svjetskog prvenstva.
Isto tako, mi kao rukometna sila i zemlja rukometne tradicije, moramo prodavati pamet i znanje drugima. Naši stručnjaci, treneri, igrači moraju raditi i plasirati se vani, da bi mogli egzistirati. Čuvati svoj autoritet i povlačiti svoje gdje možemo. Ne možemo izvjesiti bijelu zastavu da naša struka ne može i ne zna.
Ipak još ima domaćih stručnjaka koji imaju kredita da mogu napraviti dobar posao, poput Goluže, Babića, Obrvana, Šostarića, Ivandije... Pozicija izbornika treba biti dana kao kruna karijere najboljim i najrenomiranijim domaćim stručnjacima, ma tko god bili.
