Da pobunjeni Srbi nisu pristali na mirnu reintegraciju, bila bi pokrenuta 'Vukovarska golubica'Autor DAVOR IVANKOVIĆ
Nakon
završetka oslobodilačkih vojnih operacija HV-a u Hrvatskoj i BiH, u
ljeto 1995., državni i vojni vrh Hrvatske počeo je pripreme za novu,
veliku vojnu operaciju oslobađanja preostalog okupiranog dijela
Podunavlja. Operacija je dobila kodno ime "Vukovarska golubica", a ime
je dao predsjednik Tuđman. Osnovani su združeni stožeri u koje su
pozvani časnici koji su se najviše dokazali u Bljesku i Oluji. Počele
su dobro skrivene pripreme i simulacije bitaka, a računalo se da će u
akciju krenuti između 30 i 50 tisuća vrhunskih vojnika iz pet
gardijskih brigada. Istodobno su u Daytonu, na marginama traženja
rješenja za BiH, počeli dogovori o mirnoj reintegraciji Podunavlja.
Međunarodna zajednica bila je, naime, zabrinuta znajući da će Hrvati
brzo krenuti u vojnu operaciju oslobađanja, što bi rezultiralo novom
izbjegličkom krizom i poljuljalo režim Slobodana Miloševića. Počeli su
višemjesečni pregovori hrvatske vlasti i vlasti pobunjenih Srba, a
rezultat toga bilo je potpisivanje Erdutskog sporazuma 12. studenoga
1995. Uime RH potpisao ga je Hrvoje Šarinić, uime pobunjenih Srba Milan
Milanović. Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je prijelaznu upravu na čelo
koje dolazi vješti Jacques Paul Klein. Sporazumom je dogovorena mirna
reintegracija Vukovara i Baranje, dovršena 15. siječnja 1998.
S
obje strane bilo je dosta otpora mirnom rješenju. Hrvati su bili
raspoloženi vojnički osloboditi simbol Domovinskog rata, Vukovar, a
uznemireni Srbi predlagali su čak i kolektivno iseljavanje. Predsjednik
Tuđman poslije je, u lipnju 1997., pri polasku vlaka u Vukovar,
objasnio zašto se Hrvatska opredijelila za miroljubivo rješenje: "ne
zbog preporuke europskih i svjetskih sila, nego i zbog hrvatskih
nacionalnih interesa, da nemamo više žrtava i razaranja, da dokažemo
svijetu... da nam nije do toga da svi Srbi napuste Hrvatsku, već da u
Hrvatskoj ostanu oni koji žele priznati je kao svoju domovinu...".
Da
pobunjeni Srbi nisu pristali na mir, "povijesna pobjeda" bila bi
okrunjena "najblistavijom vojnom akcijom hrvatske vojske u povijesti",
kako Večernjaku sada objašnjava jedan od časnika koji su pripremali
planove završne operacije. Mjesecima su do potankosti slagani planovi.
Hrvatske bespilotne letjelice u međuvremenu su snimale svaki metar
Baranje i Podunavlja, uključujući i teritorij Vojvodine i Srijema, gdje
su bile raspoređene snage novosadskog korpusa JA. Snage pobunjenih Srba
bile su dobro ukopane, zaštićene minskim poljima. Stožer HV-a pripremao
je veliko iznenađenje neprijatelju napad su trebali odlučiti u kratkom
vremenu prekaljeni hrvatski ratnici. Nova taktika nazvana je "vatreni
kanali", a potom preimenovana u "vatrene kočije" u čast Slavoncima.
Naziv simbolizira sliku koju bi stvorila masovna uporaba topništva i
raketnih jedinica koje bi postupno spaljivale pomno određene kanale u
koje bi se onda slijevale oklopne jedinice i gardisti iz pet brigada.
"Cilj
i zapovijed bili su munjevito do Dunava, vatrenim kočijama zauzeti
kompletan prostor Dunava", kaže naš sugovornik. "Golubica" je trebala
rezultirati prodorom kroz obranu neprijatelja, kroz Baranju bi tekla
tri "vatrena kanala", a kroz vukovarsko područje četiri. Tim klinovima
pobunjeničke snage bile bi raskoljene, uz istodobno uništavanje
zapovjednih centara i fortifikacija naletima borbenih Mi-24
helikoptera. Helikopterskim desantima dostavljala bi se logistika
jedinicama koje bi izbile na Dunav. "Neprijatelju bi preostala samo
predaja", kaže taj visoki časnik HV-a. "Vukovarska golubica" trebala je
trajati maksimalno tri dana.
U pričuvi je bilo raspoređeno još
oko 100.000 vojnika, za slučaj aktiviranja vojske Jugoslavije. Procjene
govore da u tako planiranoj i munjevitoj akciji ne bi bilo velikih
gubitaka. Posebno su uvježbavani načini borbe u naseljenom mjestu.
Operacija "Vukovarska golubica" ("Feniks", "Grom" i sl. bili su nazivi
dijelova operacije) zamišljena je kao munjevita stoga što je cilj bio
sačuvati barem ono što je ostalo od Vukovara. "S vojničke strane, jer
gotovo 200.000 motiviranih hrvatskih vojnika nitko ne bi mogao
zaustaviti, bilo nam je žao što je akcija završila u arhivi zato što
bismo tako utišali našu vojničku savjest zbog Vukovara, a
neprijateljima pokazali da pobjede u Bljesku i Oluji nisu bile
slučajne...", završava naš sugovornik.