Jesmo, Tudjman sve prodao Srbima.

Zapravo Susak, prodao Posavinu Srbima, da bi dobio Zapadnu Hercegovinu koju inace nebi dobio, jer je naseljava hrvatsko stanovnistvo u 99%-oj vecini.

Najjaci je Prkacin, Oluja je dogovorena. Naravno, on je ocima nije vidio, u to vrijeme se brckao negdje po zagrebackim bazenima.

Meni dovoljno, sto se tice autenticnosti Latinovih "svjedoka"...

Sto se tice uloge HV-a u Posavini, samo dio osvrta jednog od zapovjednika 106. osjecke brigade...

...
Demobilizirao sam se 1. 8. 1992. godine, ali sam i dalje ostao u vezi s dečkima koji su odlazili u bosansku Posavinu. Slušao sam informacije i analizirao ih.

Posavina je Hrvatskoj bila važna zbog velikog postotka Hrvata koji su tu živjeli, a i zbog tog što je bolje rat voditi izvan vlastitog teritorija kako bi što manji teritorij Hrvatske bio dostupan neprijateljskom topništvu.
U Posavini oko Bosanskog Broda bilo je dobrih vojnika i manjih skupina, ali je više zapovjedništvo bilo vrlo loše. Borili su se uglavnom Hrvati i nešto Muslimana. Većina ih se ponašala kao da se Hrvatska vojska mora boriti za njih. Pojedini zapovjednici lokalnih muslimanskih naoružanih grupica TO i Patriotske lige nastojali su čuvati svoja sela šireći parolu “Pustit ćemo Hrvate da se obračunaju sa Srbima, a do tada ćemo se naoružati i preuzeti kontrolu”.
U to vrijeme Ministar vanjskih poslova BIH Haris Silajđić je na sastanku u Ujedinjenim Arapskim Emiratima uvjeren kako bosanski muslimani trebaju prepustiti Srbima dijelove BiH gdje nisu većina, tj. Posavinu koja je ionako po Vance Owenovom planu pripala Hrvatima, te od Hrvata uzeti dolinu Neretve kako bi dobili izlaz na more i tako se povezati s ostalim islamskim državama. O tome je razgovarao s Alijom Izedbegovićem koji je to odobrio, pa je Silajđić preko BiH ambasadora Muhameda Šaćirbega i Vitomira Raguža tražio od Amerikanaca i Njemaca da pritisnu Tuđmana i natjeraju ga na povlačenje HV-a iz Posavine. Nakon sve većih međunarodnih ucjena, te nakon što se tim pritiscima pridružio i Izedbegović, Tuđman je procijenio kako se ne može suprotstaviti Amerikancima i Njemcima, te je počeo povlačiti redovne brigade HV-a, ali je lokalnim braniteljima i dragovoljcima dopušten odlazak u Posavinu.

Početkom listopada Srbi su na području Posavine pokrenuli operaciju »Koridor«. Angažirali su oko 48.000 ljudi, više od 100 tenkova i oklopnih transportera, više od 1.000 topova, haubica i minobacača, a imali su i potporu zrakoplovstva. (U Posavini Srbi su ukupno izgubili između 6.000 i 8.000 vojnika oko 160 tenkova, oko 30 transportera, oko 3.000 topničkog oruđa, te 21 zrakoplov. ) Zapovjednik obrane Posavine Stipetić imao je na raspolaganju desetak puta manje snage, najbolje jedinice je rasporedio u dubinu prema Derventi, a najlošije brigade, sastavljene od pretežno prisilno mobiliziranih hrvatskih i muslimanskih izbjeglica iz Bosne, rasporedio je na bokove uz rijeku Savu. Tu su Srbi upravo i probili crtu obrane asfaltnim putem uz Savu prema rafineriji i tako branitelje Bosanskog Broda doveli u poluokruženje. Prisilno mobilizirani branitelji Bosanskog Broda su pobjegli, a put za opkoljavanje je bio potpuno slobodan. Svježih kvalitetnih jedinica u pripremi nije bilo, te su branitelji iz dubine terena dobili zapovijed za povlačenje. Međutim, Srbi ovdje nisu napravili grešku kao u Vukovaru. Prišli su u blizinu mosta, ali su odustali od potpunog opkoljavanja tako da se najkvalitetnije redovite jedinice HV-a mogu povući. Srpsko topništvo je dobilo zadatak da djeluje samo na jedinice koje bi pokušale iz Hrvatske ući u Bosanski Brod, ali na jedinice u povlačenju nisu djelovali. Kada se većina hrvatskih redovnih jedinica povukla, Srbi su srušili most sa svoje strane. Dana 6. 10. 1992. godine Bosanski Brod je pao. Oko 300 hrvatskih vojnika koji nisu na vrijeme dobili zapovijed o povlačenju ostalo je u okruženju i tek su nakon tri dana uspjeli preplivati Savu. Da lokalni mobilizirani izbjeglice (Hrvati i Muslimani) nisu bježali, Brod nikada ne bi mogao biti “prodan”, a Orašje i Domaljevci također bi bili “prodani” da su branitelji ovih mjesta nekom drugom, tj. vojnicima iz Hrvatske prepustili obranu. Obrana Orašja i Domaljevaca temeljila se na lokalnim braniteljima koji nikoga sa strane nisu slušali, a vojnike iz hrvatske su raspoređivali među svoje snage, s time što se sami nikad nisu povlačili na odmor u Hrvatsku i obranu prepuštali drugomu. Zapovjednik Posavskog vojišta Stipetić je sve primjedbe na svoje zapovijedi otklanjao riječima: »Tuđman je naredio«. Problem je samo što te Tuđmanove telefonske zapovijedi nije čuo nitko osim njega. U bosanskoj je Posavini od postrojba koje su slane iz Hrvatske poginulo više od 700 ljudi, a u čitavoj bosanskoj Posavini bilo je više od tri tisuće mrtvih vojnika HV-a i HVO-a ....