Nema velikosrpske agresije, nema krivice JNA, nema odgovornosti Beograda, za sve su krivi bezimeni lokalni Srbi... To je jedan od poruka ove skandalozne presude.
Proces Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću zapravo nije bio proces srpskom zločinu nego minoriziranje hrvatske žrtve, što se pak uklapa u nakane da se izjednače krivnje u ratu i da se Hrvatska neprestano kažnjava za raspad Jugoslavije.
Nakon svjedočenja londonskog povjesničara Atille Hoarea, koji je bio u haaškom tužiteljskom timu, o tome kako je Carla del Ponte spriječila podizanje optužnice protiv Kadijevića, Adžića i drugih srpskih ratnih zločinaca, nakon optužbi Geoffreya Nicea i svjetskih medija o pogodbi haaškog tužiteljstva i Beograda prema kojoj su zatajeni neki važni dokumenti, te nakon knjige "Mir i kazna" Florence Hartmann, bivše glasnogovornice Tužiteljstva, u kojoj dokazuje kako velike sile - SAD, Britanija i Francuske - preko Haaškog suda ostvaruju svoje interese, ova je presuda samo logičan nastavak toga niza i dokaz političkog krojenja pravde koje okrutnost zločina i veličinu žrtve određuje upravo prema tim interesima.
Na žalost, ova bi presuda, kojom se zapravo niječe agresija na Hrvatsku, mogla biti uvod u spektakularni finiš u kojem bi Hrvati mogli biti glavne "zvijezde" Haaškog suda a Hrvatska prometnuta iz teške žrtve u teškog krivca. Sanader reče da je ovo "poraz ideje Haaškog suda". Ovisi o tome tko je kakve ideje haaškim suđenjima htio ostvariti. Hoće li se "poraz ideje Haaškog suda" nastaviti suđenjem Gotovini?