Dan
branitelja u Dubrovniku je dan kojim se ne dozvoljava zaborav na sve
ono što su napravili agresori s istoka, dan prisjećanja na sve ‘male’,
obične branitelje.
DUBROVNIK - I nakon 16 godina od tragičnog dubrovačkog petka, 6.
prosinca kada je Grad pretrpio najžešće granatiranje i razaranje
povijesne jezgre, svježe su rane i sjećanja na sve poginule branitelje
i civile.
Dubrovačkoj
djeci za blagdan Svetog Nikole u razrede ne dolazi simpatični djedica s
vrećicama bombona i pričama o darivanjima te čizmicama ispod prozora.
Dolaze im branitelji i pričaju o nekim manje lijepim stvarima iz bliske
nam prošlosti, ratu, žrtvama, slobodi. Hrabrosti, pa i ludosti, drugoj
strani istog pojma.
Blagdan Svetog Nikole Dubrovnik obilježava
kao Dan branitelja. Na taj dan pod tepih se stavljaju sve nepravde
počinjene pojedincima koji su na tenkove išli srcem, sve priče o lažnim
invalidima ili bjegovima iz opkoljenoga grada, sve poslijeratne
prenaplaćene “zasluge” u Domovinskom ratu itd.
Dan branitelja
u Dubrovniku je dan kojim se ne dozvoljava zaborav na sve ono što su
napravili agresori s istoka, dan prisjećanja na sve “male”, obične
branitelje koji nemaju potrebu busati se u prsa svojim zaslugama u
obrani svojih ili susjednih domova na jugu Hrvatske.
Često se
tijekom ovih 16 godina mogla čuti konstatacija da bi Dubrovnik bio
doživio sudbinu Vukovara da mu nije bilo mora, jedine veze sa svijetom
kada je Grad bio u potpunom okruženju i izolaciji. ‘Danas sam otac i tek sada znam što su proživljavale naše majke’ Šačica
dubrovačkih branitelja koja je tada bila pri Sekretarijatu za narodnu
obranu kojim je zapovijedao pok. Miljenko Bratoš, a među kojima su bili
i Rudi Butković i Aljoša Nikolić, stvorila je Odred naoružanih brodova
koji je, kao što se shvatilo nakon godina koje su protekle, bio prvi
pravi organizirani oblik vojnog suprotstavljanja jugovojski na moru.
Počeli su s gliserom “Sv. Vlaho” kojem su se zatim pridružili oni nešto
manje svetih imena, “Fucker No 1”, “Luda guda” i “Gonzales”, da bi
sveukupno kroz Odred prošlo oko 25 brodova i više od stotinu
branitelja. Najmlađi među njima bio je Maroje Capurso, danas otac dvoje
djece i montažer u dubrovačkoj redakciji HTV-a. Kada je sredinom
listopada 1991. pristupio Odredu, imao je samo 18 godina. Tada ga
ničega nije bilo strah, kaže da je jedva čekao da krene u “akciju”,
zadojen američkim filmovima o komandosima, zelenim beretkama i brzim
pobjedama pravde nad zlom.
- Nisam razmišljao o tome da mi se
nešto može dogoditi, a nakon prvog vatrenog krštenja koje sam doživio
već na prvoj plovidbi, kada su pucali po nama, nisam više htio
odustati. Već sam bio u cijeloj ‘priči’ o kojoj moji nisu ništa znali
dok nisu vidjeli moju fotografiju u novinama. Kada me je mama vidjela
na naslovnici Slobodne Dalmacije s ostalim braniteljima na gliseru,
pala je u nesvijest - priča Capurso i tvrdi da je tek sada, kada ima
djecu, svjestan toga kako se morala osjećati kada je shvatila da mu je
svake noći “glava u torbi”. Gliseri Odreda isplovljavali su samo noću i
prevozili u Grad i iz Grada sve što je trebalo, oružje, namirnice,
ranjenike, vojsku, političare koji su dolazili u Dubrovnik samo na sat
ili dva...
- Kada bi počeli pucati po nama, ljudi koje smo
prevozili zalegli bi na pod glisera. To nam je nakon nekog vremena
postalo smiješno pa bismo im odmah nakon ulaska u gliser objasnili da
to ne trebaju raditi jer ne pucaju u njih, nego u gliser koji sa strane
ima tankere s gorivom, te da će, ako nas pogode, sve biti vrlo brzo i
neosjetno - danas sa smiješkom priča Capurso. Poginulo 23 ljudi i izgorjelo više palača“Crni
petak dubrovački”, 6. prosinca 1991. godine, dan je kada je Grad bio
izložen najtežim napadima i granatiranju. Toga je dana
srpsko-crnogorski agresor teškim topništvom, pješaštvom i mornaricom
napao Grad. Poginulo je 19 civila i četiri branitelja, izgorjelo je
nekoliko palača u povijesnoj jezgri, zgrada Interuniverzitetskog
centra, arhiv Dubrovačkih ljetnih igara, potopljene su brojne barke i
brodice u Portu te oštećene brojne kuće i stanovi.
U Gradu je toga dana, iz kojega je otišlo više od 20.000 osoba, bilo i 12.000 izbjeglica s područja Konavala, Župe i Primorja. |