Jesmo, Tudjman sve prodao Srbima.
Zapravo Susak, prodao Posavinu Srbima, da bi dobio Zapadnu Hercegovinu
koju inace nebi dobio, jer je naseljava hrvatsko stanovnistvo u 99%-oj vecini.
Najjaci je Prkacin, Oluja je dogovorena. Naravno, on je ocima nije vidio, u to vrijeme se brckao negdje po zagrebackim bazenima.
Meni dovoljno, sto se tice autenticnosti Latinovih "svjedoka"...
Sto se tice uloge HV-a u Posavini, samo dio osvrta jednog od zapovjednika 106. osjecke brigade...
...
Demobilizirao sam se 1. 8. 1992. godine, ali sam i dalje ostao u vezi s
dečkima koji su odlazili u bosansku Posavinu. Slušao sam informacije i
analizirao ih.
Posavina je Hrvatskoj bila važna zbog velikog postotka Hrvata koji su
tu živjeli, a i zbog tog što je bolje rat voditi izvan vlastitog
teritorija kako bi što manji teritorij Hrvatske bio dostupan
neprijateljskom topništvu.
U Posavini oko Bosanskog Broda bilo je dobrih vojnika i manjih skupina,
ali je više zapovjedništvo bilo vrlo loše. Borili su se uglavnom Hrvati
i nešto Muslimana. Većina ih se ponašala kao da se Hrvatska vojska mora
boriti za njih. Pojedini zapovjednici lokalnih muslimanskih naoružanih
grupica TO i Patriotske lige nastojali su čuvati svoja sela šireći
parolu “Pustit ćemo Hrvate da se obračunaju sa Srbima, a do tada ćemo
se naoružati i preuzeti kontrolu”.
U to vrijeme Ministar vanjskih poslova BIH Haris Silajđić je na
sastanku u Ujedinjenim Arapskim Emiratima uvjeren kako bosanski
muslimani trebaju prepustiti Srbima dijelove BiH gdje nisu većina, tj.
Posavinu koja je ionako po Vance Owenovom planu pripala Hrvatima, te od
Hrvata uzeti dolinu Neretve kako bi dobili izlaz na more i tako se
povezati s ostalim islamskim državama. O tome je razgovarao s Alijom
Izedbegovićem koji je to odobrio, pa je Silajđić preko BiH ambasadora
Muhameda Šaćirbega i Vitomira Raguža tražio od Amerikanaca i Njemaca da
pritisnu Tuđmana i natjeraju ga na povlačenje HV-a iz Posavine. Nakon
sve većih međunarodnih ucjena, te nakon što se tim pritiscima pridružio
i Izedbegović, Tuđman je procijenio kako se ne može suprotstaviti
Amerikancima i Njemcima, te je počeo povlačiti redovne brigade HV-a,
ali je lokalnim braniteljima i dragovoljcima dopušten odlazak u
Posavinu.
Početkom listopada Srbi su na području Posavine pokrenuli operaciju
»Koridor«. Angažirali su oko 48.000 ljudi, više od 100 tenkova i
oklopnih transportera, više od 1.000 topova, haubica i minobacača, a
imali su i potporu zrakoplovstva. (U Posavini Srbi su ukupno izgubili
između 6.000 i 8.000 vojnika oko 160 tenkova, oko 30 transportera, oko
3.000 topničkog oruđa, te 21 zrakoplov. ) Zapovjednik obrane Posavine
Stipetić imao je na raspolaganju desetak puta manje snage, najbolje
jedinice je rasporedio u dubinu prema Derventi, a najlošije brigade,
sastavljene od pretežno prisilno mobiliziranih hrvatskih i muslimanskih
izbjeglica iz Bosne, rasporedio je na bokove uz rijeku Savu. Tu su Srbi
upravo i probili crtu obrane asfaltnim putem uz Savu prema rafineriji i
tako branitelje Bosanskog Broda doveli u poluokruženje. Prisilno
mobilizirani branitelji Bosanskog Broda su pobjegli, a put za
opkoljavanje je bio potpuno slobodan. Svježih kvalitetnih jedinica u
pripremi nije bilo, te su branitelji iz dubine terena dobili zapovijed
za povlačenje. Međutim, Srbi ovdje nisu napravili grešku kao u
Vukovaru. Prišli su u blizinu mosta, ali su odustali od potpunog
opkoljavanja tako da se najkvalitetnije redovite jedinice HV-a mogu
povući. Srpsko topništvo je dobilo zadatak da djeluje samo na jedinice
koje bi pokušale iz Hrvatske ući u Bosanski Brod, ali na jedinice u
povlačenju nisu djelovali. Kada se većina hrvatskih redovnih jedinica
povukla, Srbi su srušili most sa svoje strane. Dana 6. 10. 1992. godine
Bosanski Brod je pao. Oko 300 hrvatskih vojnika koji nisu na vrijeme
dobili zapovijed o povlačenju ostalo je u okruženju i tek su nakon tri
dana uspjeli preplivati Savu. Da lokalni mobilizirani izbjeglice
(Hrvati i Muslimani) nisu bježali, Brod nikada ne bi mogao biti
“prodan”, a Orašje i Domaljevci također bi bili “prodani” da su
branitelji ovih mjesta nekom drugom, tj. vojnicima iz Hrvatske
prepustili obranu. Obrana Orašja i Domaljevaca temeljila se na lokalnim
braniteljima koji nikoga sa strane nisu slušali, a vojnike iz hrvatske
su raspoređivali među svoje snage, s time što se sami nikad nisu
povlačili na odmor u Hrvatsku i obranu prepuštali drugomu. Zapovjednik
Posavskog vojišta Stipetić je sve primjedbe na svoje zapovijedi
otklanjao riječima: »Tuđman je naredio«. Problem je samo što te
Tuđmanove telefonske zapovijedi nije čuo nitko osim njega. U bosanskoj
je Posavini od postrojba koje su slane iz Hrvatske poginulo više od 700
ljudi, a u čitavoj bosanskoj Posavini bilo je više od tri tisuće mrtvih
vojnika HV-a i HVO-a
....